Stephen King svakako je jedan od najekraniziranijih živućih autora, čije filmske i televizijske adaptacije broje šezdesetak naslova. Tolika popularnost književnika, čija djela ne silaze s ljestvica bestselera, ne iznenađuje jer su posrijedi narativno, stilski i sadržajno publici prijemčiva djela koja mahom počivaju na postavljanju zanimljivih zapleta, često s misterijama nadnaravnoga, koji čitatelja neprestano drže u iščekivanju i napetosti. Stoga ne čudi što producenti redovito posežu za njegovim naslovima jer sadrže bogat komercijalni potencijal. Ujedno se Kingove priče naoko mogu vrlo jednostavno prenijeti u filmski ili televizijski medij, ponajprije stoga što u njima nema značajnijih sižejnih ili stilskih poigravanja te su temeljena na poprilično pregledno postavljenim fabulama koje od čitatelja ili gledatelja iziskuju eskapističko uživljavanje. Kada se pobrobnije probijete kroz more tih ekranizacija, ipak shvatite da autor nikada nije imao previše sreće s filmskim obradama svojih uradaka, što je vrlo zanimljiva činjenica. Postavlja se pitanje zašto je većina kino ili televizijskih filmova te televizijskih serija temeljena na njegovim predlošcima krajnje loša. Na pitanje je teško odgovoriti, no njegova djela svakako sadrže pulp sloj koji se u rukama nevještih scenarista i redatelja može pretvoriti u neviđeni trešeraj. Stoga se u dobrom dijelu obrada može uočiti niska produkcija razina, loši specijalni efekti, često slabo napisani scenariji s neprofiliranim likovima, koji umjesto da vješto izbjegnu nedostatke predložaka, često ih potenciraju, ponajprije u domeni karakterizacije likova.
Godina 2017. ostat će upamćena po brojnim Kingovim adaptacijama. U filmskom mediju riječ je o djelima The Dark Tower Nikolaja Arcela, Children of the Corn: Runaway Johna Gulagera, koji je toliko dobar da mrak kinodvorana nikada neće doživjeti, Gerald`s Game Mikea Flanagana, 1922 Zaka Hilditcha i It Andyja Muschiettija, od kojih se, zanimljivo, tek potonji pokazao komercijalnim uspjehom te će vjerojatno ostati zabilježen kao financijski najuspješnija Kingova adaptacija. Što se tiče televizije, trenutno su u produkciji tri serije: The Mist Christiana Torpea, Mr. Mercedes Davida E. Kelleya te Castle Rock Sama Shawa i Dustina Thomasona, od kojih su prve dvije imale premijeru. Prva se proslavila nije, a druga je imala neujednačenu recepciju. Očito u nedostatku svježih ideja, filmski i televizijski producenti se sve više okreću Kingu, iako je odavno poznata stvar da su njegove ekranizacije ili potpuni promašaji (u većini slučajeva) ili potpuni uspjesi, što nesumljivo nosi sa sobom veliki rizik.
Kingov roman Ono (1986) već je doživio televizijski transfer u formi televizijske serije 1990. godine, što je razumljivo jer je posrijedi obiman tekst bogat zbivanjima, čija se radnja odvija kroz dvije generacije – prvo u djetinjstvu protagonista, a potom dvadeset i sedam godina kasnije, u njihovoj odrasloj dobi, a smještena je u provincijski gradić Derry u saveznoj državi Maine, inače mjestu radnje mnogih autorovih djela. S obzirom na vremenski skok u priči, serija se sastojala od dviju devedesetominutih edpizoda. Sudeći prema filmskoj verziji Andyja Muschiettija, produkcijska kuća New Line Cinema također je slijedila ovu logiku pa aktualni film pokriva samo formativne godine protagonista, a za 2019. planira se drugo poglavlje u kojem će se odrasli protagonisti ponovno okupiti.
Zanimljivost vezana uz ovaj projekt, što na početku - treba priznati, ne ulijeva veliko povjerenje, jest njegov poprilično dug period predprodukcije jer je prelazio iz redateljske u redateljsku ruku. Projekti koji stoje na staklenim nogama nikada ne ispadnu na dobro. Počeo se razvijati još negdje oko 2009., kada je na adaptaciji počeo raditi David Kajganich, da bi nekoliko godina kasnije projekt preuzeo zapaženi redatelj Cary Fukunaga (Sin Nombre, Jane Eyre). No on se nije slagao s New Line Cinema oko visine budžeta pa ga je na kraju zamijenio Andy Muschietti, kojega pamtimo po hororu Mama (2013), iako je Fukunaga ostao potpisan kao suscenarist uz Chasea Palmera i Garyja Daubermana.
Gledajući Ono, nije teško uočiti da autori nastoje živopisno oživjeti kingovsku mitologiju i atmosferu, no film se ponajprije kreće utabanim stazama filmske nostalgije te novonastalom i neobičnom fascinacijskom filmskom i glazbenom kulturom osamdesetih godina prošloga stoljeća. Nju je prvenstveno pokrenuo J. J. Abrams filmom Super 8 (2011), koji je funkcionirao kao spoj Gooniesa (1985) Richarda Donnera, ali i kao posveta spielbergovskom filmskom naslijeđu osamdesetih, te Stand by Me (1986) Roba Reinera (inače jedna od uspješnijih ekranizacija također Kinga). U središtu ima društvo dječaka tinejdžerskih godina koji tijekom ljetnih praznika doživljavaju pustolovinu koja im mijenja živote. Ova je fascinacija vrhunac doživjela prošle godine vrlo dobrom televizijskom serijom Stranger Things (krajem listopada izlazi i druga sezona), koja također svoja nadahnuća crpi iz netom navedenih naslova, a s Ono dijeli glumca Finna Wolfharda te su među njima uočljive brojne dodirne točke.
Muschiettijevo ostvarenje je produkcijski solidno izvedeno. Redatelj je nastojao vješto evocirati atmosferu osamdesetih godina, napose kostimografsko-scenografskim rješenjima, ali i glazbenom kulisom. Za današnje klince posrijedi je neki sasvim drugi univerzum, lišen suvremenih telekomunikacijskih sredstava, kada su se djeca igrala po šumi, vozila na biciklima te igrala videoigrice koje se danas mogu naći još jedino u muzejima djetinjstva. Jedini nedostatak u ovom kontekstu su specijalni efekti koji nisu uvijek na zavidnoj razini, što se posebice odnosi na kompjutersku animaciju u segmentima kada se javljaju utvare koje su projekcija strahova protagonista.
Mnogo je veći problem scenarij te profiliranje likova. Uočljivo je da su scenaristi svakom djetetu nastojali dati pozadinsku priču kako bi postavili uvjerljivu motivaciju za njihov karakterni razvoj, ali i da bi mogli pomoću te psihološke dimenzije razviti horor segment djela, pošto njihove svjesne ili nesvjesne bojazni predstavljaju glavni hranidbeni sastojak klauna Pennywisea (Bill Skarsgaard). Međutim, slično Stand by Me te priče izgledaju kao da su pokupljenje iz šund literature najgore vrste: posesivna i prezaštitnička majka, white trash otac koji seksualno zlostavlja kćer, odsutna majka i religiozni otac, prekomjerni kilogrami. Fabularna kombinatorika izgrađena je na setu klišeja, stereotipnih i već viđenih likova, situacija i fabularnih sklopova: grupa školskih otpadnika – geekova i osamljenika, koji sebe nazivaju Gubitnicima, suprotstavljena je školskim zlostavljačima i popularnim djevojkama, pa tijekom niza peripetija ne moraju brigu voditi samo o nadnaravnom nego i opasnostima iz stvarnoga svijeta. Pritom politička korektnost nije mogla biti zanemarena pa su zastupljene sve rase, religije, etniciteti i težine. Donekle se stereotipnost likova i situacija nastoji nadoknaditi bogatim humorom, napose kroz tipične verbalne duele predpubertetlija. Priča o problemima i strahovima odrastanja, koja je u pozadini, donekle je izgubila na važnosti zbog nastojanja da se potenciraju horor aspekti priče, umjesto da oni probijaju iz svjesnih i nesvjesnih strahova protagonista jer je navedeno odveć doslovno izvedeno. Ne referira se na klauna bez razloga kao na ono – nesvjesno, potisnuto, nespoznatljivo.
Muschietti dobro vodi priču: pregledno je i logično raščlanjena, pazio je na ritam i tempo izlaganja, odmjereno dozirajući segmente interakcije protagonista te situacije susreta s Pennywiseom, pa unatoč trajanju od sto i tridesetak minuta cjelina djeluje zanimljivo. Međutim, Onom temeljno nedostaje jezive atmosfere. Redatelj postavlja jezive i strašne situacije tako da gledatelj s imalo filmske kulture na temelju njegova kadriranja može predvidjeti što će se dogoditi u određenom prizoru. Ulazak u mračni podrum, tunel kanalizacije, gledanje kroz odvodnu cijev, napuštena i oronula kuća, materijaliziranje opasnosti iz mraka, nagli zvukovi – sve navedeno predstavlja standardni inventar žanra horora, koji se ovdje ne propituje, nego reciklira.
filmovi
Godina 2017. ostat će upamćena po brojnim Kingovim adaptacijama. U filmskom mediju riječ je o djelima The Dark Tower Nikolaja Arcela, Children of the Corn: Runaway Johna Gulagera, koji je toliko dobar da mrak kinodvorana nikada neće doživjeti, Gerald`s Game Mikea Flanagana, 1922 Zaka Hilditcha i It Andyja Muschiettija, od kojih se, zanimljivo, tek potonji pokazao komercijalnim uspjehom te će vjerojatno ostati zabilježen kao financijski najuspješnija Kingova adaptacija. Što se tiče televizije, trenutno su u produkciji tri serije: The Mist Christiana Torpea, Mr. Mercedes Davida E. Kelleya te Castle Rock Sama Shawa i Dustina Thomasona, od kojih su prve dvije imale premijeru. Prva se proslavila nije, a druga je imala neujednačenu recepciju. Očito u nedostatku svježih ideja, filmski i televizijski producenti se sve više okreću Kingu, iako je odavno poznata stvar da su njegove ekranizacije ili potpuni promašaji (u većini slučajeva) ili potpuni uspjesi, što nesumljivo nosi sa sobom veliki rizik.
Kingov roman Ono (1986) već je doživio televizijski transfer u formi televizijske serije 1990. godine, što je razumljivo jer je posrijedi obiman tekst bogat zbivanjima, čija se radnja odvija kroz dvije generacije – prvo u djetinjstvu protagonista, a potom dvadeset i sedam godina kasnije, u njihovoj odrasloj dobi, a smještena je u provincijski gradić Derry u saveznoj državi Maine, inače mjestu radnje mnogih autorovih djela. S obzirom na vremenski skok u priči, serija se sastojala od dviju devedesetominutih edpizoda. Sudeći prema filmskoj verziji Andyja Muschiettija, produkcijska kuća New Line Cinema također je slijedila ovu logiku pa aktualni film pokriva samo formativne godine protagonista, a za 2019. planira se drugo poglavlje u kojem će se odrasli protagonisti ponovno okupiti.
Zanimljivost vezana uz ovaj projekt, što na početku - treba priznati, ne ulijeva veliko povjerenje, jest njegov poprilično dug period predprodukcije jer je prelazio iz redateljske u redateljsku ruku. Projekti koji stoje na staklenim nogama nikada ne ispadnu na dobro. Počeo se razvijati još negdje oko 2009., kada je na adaptaciji počeo raditi David Kajganich, da bi nekoliko godina kasnije projekt preuzeo zapaženi redatelj Cary Fukunaga (Sin Nombre, Jane Eyre). No on se nije slagao s New Line Cinema oko visine budžeta pa ga je na kraju zamijenio Andy Muschietti, kojega pamtimo po hororu Mama (2013), iako je Fukunaga ostao potpisan kao suscenarist uz Chasea Palmera i Garyja Daubermana.
Gledajući Ono, nije teško uočiti da autori nastoje živopisno oživjeti kingovsku mitologiju i atmosferu, no film se ponajprije kreće utabanim stazama filmske nostalgije te novonastalom i neobičnom fascinacijskom filmskom i glazbenom kulturom osamdesetih godina prošloga stoljeća. Nju je prvenstveno pokrenuo J. J. Abrams filmom Super 8 (2011), koji je funkcionirao kao spoj Gooniesa (1985) Richarda Donnera, ali i kao posveta spielbergovskom filmskom naslijeđu osamdesetih, te Stand by Me (1986) Roba Reinera (inače jedna od uspješnijih ekranizacija također Kinga). U središtu ima društvo dječaka tinejdžerskih godina koji tijekom ljetnih praznika doživljavaju pustolovinu koja im mijenja živote. Ova je fascinacija vrhunac doživjela prošle godine vrlo dobrom televizijskom serijom Stranger Things (krajem listopada izlazi i druga sezona), koja također svoja nadahnuća crpi iz netom navedenih naslova, a s Ono dijeli glumca Finna Wolfharda te su među njima uočljive brojne dodirne točke.
Muschiettijevo ostvarenje je produkcijski solidno izvedeno. Redatelj je nastojao vješto evocirati atmosferu osamdesetih godina, napose kostimografsko-scenografskim rješenjima, ali i glazbenom kulisom. Za današnje klince posrijedi je neki sasvim drugi univerzum, lišen suvremenih telekomunikacijskih sredstava, kada su se djeca igrala po šumi, vozila na biciklima te igrala videoigrice koje se danas mogu naći još jedino u muzejima djetinjstva. Jedini nedostatak u ovom kontekstu su specijalni efekti koji nisu uvijek na zavidnoj razini, što se posebice odnosi na kompjutersku animaciju u segmentima kada se javljaju utvare koje su projekcija strahova protagonista.
Mnogo je veći problem scenarij te profiliranje likova. Uočljivo je da su scenaristi svakom djetetu nastojali dati pozadinsku priču kako bi postavili uvjerljivu motivaciju za njihov karakterni razvoj, ali i da bi mogli pomoću te psihološke dimenzije razviti horor segment djela, pošto njihove svjesne ili nesvjesne bojazni predstavljaju glavni hranidbeni sastojak klauna Pennywisea (Bill Skarsgaard). Međutim, slično Stand by Me te priče izgledaju kao da su pokupljenje iz šund literature najgore vrste: posesivna i prezaštitnička majka, white trash otac koji seksualno zlostavlja kćer, odsutna majka i religiozni otac, prekomjerni kilogrami. Fabularna kombinatorika izgrađena je na setu klišeja, stereotipnih i već viđenih likova, situacija i fabularnih sklopova: grupa školskih otpadnika – geekova i osamljenika, koji sebe nazivaju Gubitnicima, suprotstavljena je školskim zlostavljačima i popularnim djevojkama, pa tijekom niza peripetija ne moraju brigu voditi samo o nadnaravnom nego i opasnostima iz stvarnoga svijeta. Pritom politička korektnost nije mogla biti zanemarena pa su zastupljene sve rase, religije, etniciteti i težine. Donekle se stereotipnost likova i situacija nastoji nadoknaditi bogatim humorom, napose kroz tipične verbalne duele predpubertetlija. Priča o problemima i strahovima odrastanja, koja je u pozadini, donekle je izgubila na važnosti zbog nastojanja da se potenciraju horor aspekti priče, umjesto da oni probijaju iz svjesnih i nesvjesnih strahova protagonista jer je navedeno odveć doslovno izvedeno. Ne referira se na klauna bez razloga kao na ono – nesvjesno, potisnuto, nespoznatljivo.
Muschietti dobro vodi priču: pregledno je i logično raščlanjena, pazio je na ritam i tempo izlaganja, odmjereno dozirajući segmente interakcije protagonista te situacije susreta s Pennywiseom, pa unatoč trajanju od sto i tridesetak minuta cjelina djeluje zanimljivo. Međutim, Onom temeljno nedostaje jezive atmosfere. Redatelj postavlja jezive i strašne situacije tako da gledatelj s imalo filmske kulture na temelju njegova kadriranja može predvidjeti što će se dogoditi u određenom prizoru. Ulazak u mračni podrum, tunel kanalizacije, gledanje kroz odvodnu cijev, napuštena i oronula kuća, materijaliziranje opasnosti iz mraka, nagli zvukovi – sve navedeno predstavlja standardni inventar žanra horora, koji se ovdje ne propituje, nego reciklira.
filmovi
