Činjenica da su domaće stranke svjetonazorska pitanja svele na jednodimenzionalna pitanja nacije i Crkve, a u stvarnosti vladaju uz manjak elementarne demokratske i političke kulture i političke odgovornosti, ne znači da politika treba biti lišena svjetonazora. Političke stranke moraju svoj politički svjetonazor odgovorno i konzistentno povezati s konkretnim političkim rješenjima - od zdravstva i obrazovanja, socijalne i ekonomske politike, do demografske i stambene politike, a zatim ih odgovorno i provoditi.
U proteklih nekoliko tjedana hrvatsku političku scenu obilježila su nova krizna zbivanj koja imaju dovesti kraju vladu koja je i nastala iz političke krize i kojoj je politička kriza jedino što je imala ponuditi. Šest mjeseci od uspostavljanja aktualne vladine garniture, tijekom kojih nisu osigurani temeljni uvjeti za funkcioniranje vlasti i države, ali su uspješno ugrožena temeljna liberalna i demokratska načela, aktualna vlada faktički je pala, a pitanje je samo kako će izgledati njezin formalni raspad. Iako još nije jasno hoće li MOST i Domoljubna koalicija pokušati i uspjeti sastaviti novu vladu bez izbora (s obzirom da im u ovom momentu izbori ne mogu odgovarati), teško da itko više vjeruje - uključujući i njih same - da bi takva garnitura mogla funkcionirati, čak i da u njoj nema Tomislava Karamarka, Tihomira Oreškovića ili Bože Petrova. Za većinu birača čini se da su izbori jedina prihvatljiva opcija. Očito to vide i vladajući, pa nam se povodom toga prije dva dana obratio predsjednik Sabora Željko Reiner, upozoravajući nas (naivne) da trebamo biti svjesni da će nas novi izbori mnogo koštati. Koštalo koliko koštalo, u zemlji u kojoj se politika svela na raspravu je li bolje jesti žive ili mrtve (vidi recentnu raspravu Milijana Brkića i Tomislava Karamarka), jedino što preostaje su novi izbori, uz nadu da je ovo bila jedna kratka epizoda nove hrvatske povijesti i da se nakon ovoga možemo vratiti barem u okvire (koliko-toliko) decentne svakodnevne politike.
Dapače, novi parlamentarni izbori činili su se kao jedino pošteno rješenje još od studenog i prosinca prošle godine, kada je Hrvatska ušla u proces formiranja nove vlade - vlade koja po logici stvari nije mogla odgovarati dobrom dijelu birača. Prije svega, zbog toga što biračima MOST-a - političke opcije koja je odlučila o budućnosti zemlje - nije moglo biti jasno u kojem će se aranžmanu stranka naći nakon izbora. S kojom god stranom da je koalirao, MOST bi iznevjerio dio birača. To je, jasno, posljedica njegove predizborne strategije da svojim potencijalnim biračima ne ponudi jasan odgovor o tome gdje se na ideološkom spektru nalazi. Dijelom radi stjecanja što šire izborne podrške, a dijelom zbog svoje ideološke raznovrsnosti, u predizbornoj kampanji MOST je revno izbjegavao dati na znanje koja mu je politička opcija prihvatljivija. Pritom je biračima obećavao prekid s dosadašnjom politikom elita (ponajviše HDZ-a i SDP-a) koja je na kartu ideološke simbolike mobilizirala biračku podršku, da bi nakon izbora vladala politički neodgovorno i neučinkovito. Još u političkoj kampanji moglo se prepoznati da su obećanja "ni lijevo ni desno" i "ni s jednima ni s drugima" u najmanju ruku neozbiljna. Bez koaliranja s jednom od strana, MOST je mogao ponuditi samo opstrukciju svakog pokušaja sastavljanja nove vlade i strelovit izlazak na nove izbore.
MOST je u kampanji vješto sakrio svoju ideološku poziciju - poziciju koju sad bez mnogo zadrške možemo okvalificirati kao konzervativno desnu. (Foto: Most, Facebook)
U javnosti je bilo mnogo rasprava o tome tko su birači MOST-a i je li MOST preoteo glasove ljevici ili desnici, odnosno SDP-u ili HDZ-u. Dio istraživanja tvrdio je da je MOST preuzeo nešto više glasova HDZ-u, a manje SDP-u. Međutim, ova su istraživanja uglavnom rađena na bazi projekcija, usporedbom ukupnih rezultata stranaka na prošlim i ovim izborima i pretpostavke da pad podrške jednoj stranci može pripisati rastu podrške drugoj stranci, bez ispitivanja birača o njihovoj odluci. Ako je suditi prema rezultatima izlaznih anketa (uzorak 4.700 MOST-ovih birača, analiza Dragan Bagić) u kojima je ispitivana stvarna biračeva odluka na zadnjim izborima i koje su svakako pouzdanije, najveći broj, 38 posto MOST-ovih birača bili su građani koji su 2011. godine glasovali za manje stranke (Laburisti, HSP dr. Ante Starčević, Nezavisna lista don Ivana Grubišića), a na drugom su mjestu bivši birači SDP-a s oko 30 posto. Prema ovom istraživanju, samo je oko 12 posto MOST-ovih birača na prethodnim izborima glasovalo za HDZ. Dvadeset posto MOST-ovih glasača 2011. godine bili su izborni apstinenti. Kako god da je MOST odlučio, nije mogao ostati vjeran biračima. Teško je pretpostavljati što su birači očekivali, no ako je vjerovati anketama provedenima u doba pregovora o formiranju nove vlade, većina MOST-ovih birača, kao i šire javnosti, smatrala je prihvatljivijom MOST-ovu koaliciju s SDP-om i strankama ljevice. Tom zaključku išle bi u prilog i ankete koje pokazuju značajan pad podrške MOST-u vrlo brzo nakon potpisivanja sporazuma s Domoljubnom koalicijom, iako ovdje ne treba zaboraviti ni nekonzistenciju Bože Petrova i članova MOST-a tijekom pregovora, a koji su također morali narušiti reputaciju stranke. U svakom slučaju, svoj dolazak na vlast Karamarko u velikoj mjeri može zahvaliti MOST-u koji je, paradoksalno, dobio ovakav broj mandata dobrim dijelom zahvaljujući lijevim biračima, što je zatim rezultiralo i eksplozijom nezadovoljstva na društvenim mrežama i na internetskim stranicama te stranke.
U doba predizborne kampanje, u javnosti su se redovito mogla čuti nagađanja - "ma neće MOST s HDZ-om, pa nastali su iz rušenja HDZ-a na lokalnoj razini". Prema tumačenju nekih od bivših članova MOST-a, poput Stipe Petrine, Božo Petrov je doista tvrdio da s HDZ-om ne bi nikada. Kako god bilo, ova je opcija u kampanji vješto sakrila svoju ideološku poziciju - poziciju koju sad bez mnogo zadrške možemo okvalificirati kao konzervativno desnu. I naravno da svaka politička opcija ima svoju ideološku poziciju, kao što je ima i svaki birač. Pitanje je zašto bi je trebala skrivati. Jedini razlog može biti svjesno dezinformiranje birača, što je vrlo loš recept za dobar početak.
Ako je suditi prema novim istraživanjima javnog mnijenja, dok podrška MOST-u očekivano pada, nju prati rast potpore drugoj populističkoj političkoj opciji - Živom zidu. Iako je, uslijed potresa u ovoj (nazovi) stranci i konkurenciji od strane MOST-a, ona na izborima doživjela slab uspjeh, u novim uvjetima, čini se, potpora joj ponovno jača. Međutim, u svojem nastupu i obećanjima, Živi zid nažalost u suštini ne nudi mnogo više od MOST-a. Kao MOST, i Živi zid prepoznao je gdje je rak-rana hrvatskih birača te je njegova ključna strategija najava raskida s neučinkovitom i/ili korumpiranom vladavinom, neracionalnim i neodgovornim raspolaganjem državnim resursima i neučinkovitim rješavanjem temeljnih društvenih problema. Pritom Ivan Vilibor Sinčić izuzetno dobro koristi medijski prostor koji je dobio ulaskom u Sabor. Kao ni MOST, ni Živi zid ne raspravlja svjetonazorska pitanja pa nas ostavlja neinformiranima o tome što kasnije možemo očekivati, a za razliku od MOST-a, ne problematizira niti minimum konkretnih rješenja koje namjerava poduzeti (makar na papiru).
Takav stil vladavine nudi i naš aktualni premijer, koji iza retorike ekspertize, skriva itekako jasnu ideološku poziciju konzervativne desnice, i to i antiliberalne i antidemokratske desnice koju je donedavno bezrezervno podržavao. Ideja da je svjetonazor u politici kontraproduktivan nije samo iluzorna nego i opasna. Hrvatskoj nije potrebna tehnokratska vlada, koji god svjetonazor se skrivao iza oznake stručnosti. To svakako ne znači da događanja na hrvatskoj političkoj sceni možemo svesti na oznake lijevo i desno, kao što to nastoje činiti naše elite, a nažalost, prihvaća dio građana. Neučinkovita i nesposobna vlada Zorana Milanovića nema veze s ideološkom pozicijom, kao što ni korupcija i autoritarizam vlade Tomislava Karamarka nemaju veze s desnom pozicijom.
Kao ni MOST, ni Živi zid ne raspravlja svjetonazorska pitanja pa nas ostavlja neinformiranima o tome što kasnije možemo očekivati, a za razliku od MOST-a, ne problematizira niti minimum konkretnih rješenja koje namjerava poduzeti (makar na papiru). (Foto: Živi zid, Facebook)
Činjenica da su domaće stranke (prije svega, SDP i HDZ) svjetonazorska pitanja svele na jednodimenzionalna pitanja nacije i Crkve, a u stvarnosti vladaju uz manjak elementarne demokratske i političke kulture i političke odgovornosti ne znači da politika treba biti lišena svjetonazora, nego da političke stranke moraju svoj politički svjetonazor odgovorno i konzistentno povezati s konkretnim političkim rješenjima - od zdravstva i obrazovanja, socijalne i ekonomske politike, do demografske i stambene politike itd., a zatim ih odgovorno i provoditi. Bez konzistentne ideološke pozicije svoje stranke, birači ne mogu znati što od nje mogu očekivati. Ne zbog viška svjetonazorskih tema koje su jasno povezane s javnim politikama, nego njihovog manjka, događa nam se da lijeva vlada mirne duše dokida ključna socijalna prava, a da birači desnice ostaju na čudu kad im njihova vlada - nakon izbora! - najavi , primjerice, privatizaciju u zdravstvu. Ne možemo niti trebamo odbaciti svjetonazor, jer nam upravo svjetonazorska pozicija omogućava odabir u nizu mogućih rješenja, nego nam treba zdrava politička desnica i zdrava politička ljevica.
Dobar dio novih manjih stranaka koje u Hrvatskoj jačaju također ne nude odgovore na ključna društvena (i svjetonazorska!) pitanja i time se, uz ostalo, također pokazuju neozbiljnima. S druge strane, njihov je uspjeh neminovan u situaciji u kojoj frustrirani birači, siti prazne ideološke simbolike, ne vide niti jednog drugog načina da političke elite natjeraju na političku odgovornost. Rastuća potpora novim strankama (sjetimo se i mnogo ozbiljnijih Laburista na ranijim izborima) i rasipanje glasova na sve veći broj malih stranaka trebala bi biti jasna poruka većim strankama da je vrijeme da raskinu s deplasiranom ideološkom simbolikom koju prati neodgovorno vladanje državom i da istinski reformiraju prvo sebe, da bi zatim mogle reformirati državu.
U momentu kada iščekujemo nove izbore, teško se možemo nadati da će nam stranke ponuditi zadovoljavajuće promjene. Umjesto toga, čini se da će veće stranke ponovno biti nagrađene za loše politike druge strane, a ne za kakvu-takvu kvalitetu svojeg programa. Umjesto dubinskih reformi i na ljevici i na desnici koje su se trebale dogoditi nakon zadnjih izbora, čini se da su naše najveće političke stranke naumile stvari ostaviti po starom. Ako ničime drugim, već time što nisu imale kapaciteta dokinuti s političkim vodstvom kojem su birači poslali jasnu poruku u zadnjih nekoliko ciklusa izbora, a posebice na zadnjima. U danim uvjetima, ostaje nam samo neka nada (jer nada umire zadnja) da je porast popularnosti novih stranaka - umjesto izborne apstinencije - i snaženje potpore na političkim prosvjedima znak da društvo još nije zapalo u apatiju nego da će, kad-tad, makar i lošim političkim izborom, natjerati velike stranke na promjene.
h-alter
