Urednička napomena: Filip je rođen u Zagrebu 1988. godine. Studirao je u Zagrebu i Belgiji, nakon čega je počeo raditi u IT-ju. Piše rijetko i dosad nije objavio ništa.

_________________________

Martin je bio kockar. Srećom, imao je posao na kojem je zarađivao dovoljno dobro da ni Jasna niti mala nisu mogle osjetiti njegove dugove. „Kad bih se fokusirao i prestao kockati, mogao bih pokriti taj minus u šest mjeseci“, bila je misao koja bi ga obično smirila.

Ipak, daleko od toga da je Martin bio miran. Prvo, sedam tisuća eura duga čak ni uz njegovu plaću nije bila mala stvar. Drugo, iako se držao staloženo i svakodnevno savjesno igrao ulogu stabilnog oslonca i oca obitelji, Martin je polako gubio kontrolu tamo gdje ju je bilo najteže zadržati. Nemir mu je dolazio u snovima. Usred noći Martin bi jasno vidio Jasnino razočaranje, ne samo zbog dugova i laži, već više stoga što je u takvim snovima postajala očitom činjenica da je Martin, stabilan i pouzdan čovjek u kojeg se zaljubila, ispao slab, jadan... ovisnik.

Martin bi se za takvih noći budio rano, oko šest ujutro, sa živom slikom Jasne koja razočarano zuri u njega i, kad bi vidio pravu Jasnu kako spava pored njega, ne bi mogao opet zaspati. Tiho bi otišao na zahod sa svojim mobitelom i, da bi maknuo misli s tih problema, pribjegao bi jedinoj stvari koja je bila u stanju pružiti mu distrakciju. Martin nije volio floskule, ali „začarani krug“ bio je jedini prikladan opis. „Teško mi je jer kockam. Kockam jer mi je teško.“

Ipak, Martin je znao da nije običan kockar. Previše je znao o statistici da bi se mogao poistovjetiti s onim klošarima koji kampiraju ispred zadimljenih rupčaga zatrpanih tepisima, koje su vječno poluprazne, ali nikad prazne. Ne, Martin je dubinski razmišljao o kocki. Nije igrao stihijski, kao budala koja vjeruje da „ovaj stroj dugo nije nikome dao, pa će se sigurno meni posrećiti“. Martin je znao da je sve to čista matematika. Zato je za njega kraljica svih igara bila ajnc. Baš svaka igra namještena je u korist kuće. Da nije, kockarnice ju ne bi imale na svom repertoaru. Ipak, kod nekih igara vjerojatnost pobjede veća je nego kod drugih. Ajnc je igra u kojoj je vjerojatnost da igrač pobijedi najveća, najbliža polovici.

No, nije Martin razmišljao samo o igrama koje igra, već i o vlastitim motivima za kockom. Zaključio je da je počeo kockati iz istog razloga zbog kojega je odlučio postati statističar. Gledanje svijeta kroz brojke davalo je osjećaj sigurnosti, nadu da se svijet može predvidjeti i na taj način (koliko-toliko) kontrolirati. U nasumičnom svijetu, u kojem su šanse uvijek namještene protiv tebe, treba izabrati igru s najmanjim šansama da ćeš izgubiti.

Upravo jer je tako razmišljao, Martin je konačno svoju kockarsku stranu suočio s činjenicom koju je statističar u njemu oduvijek znao: ajnc, koliko god se činilo da pruža „poštenu“ šansu za dobitak, neminovno vodi u dug kad se odigra na desetke tisuća puta. Za to je sad bilo sedam tisuća dokaza. Ignorirao je činjenice do te točke, jer - kocka je ovisnost. Ipak, u trenu kad je vidio taj dug, nešto se u njemu prelomilo.

Ne samo zbog novaca. Zaista, Martin se nije mogao sjetiti ni jednog dana u zadnjih pet godina u kojem je bio zaista opušten. Uvijek, baš uvijek tu je bio taj prokleti demon kojem je trebao samo sićušan povod da se probije iz Martinove nutrine u vanjski svijet. Poriv da uđe u kasino makar na deset minuta s nekom glupom izlikom, baš kad s Jasnom i malom izlazi iz kina i kad odlaze na večeru. Brzinska partija u zahodu na poslu, koja se otegne na sat vremena dok pokušava vratiti uloženo, samo da bi se konačno vratio za radni stol znojan i s dvjesto eura minusa. Cijelo je vrijeme živio paralelan život, i to je imalo svoju cijenu. Čak i u rijetkim trenucima, kad bi pogledao Jasnu u oči i osjetio da zaista vide jedno drugo, Martin nije imao mira, jer bi osjetio sram i strah da će ga ona prozreti i ostaviti.

Možda je najveći problem taj, mislio bi Martin nakon četvrtoga piva – kad je bio najiskreniji sam sa sobom, što više nije bilo onog uzbuđenja od kocke. Prve dvije godine, kad god bi igrao, nad njim je, kao anđeo, lebdjela spoznaja o mogućnosti ogromnog dobitka u kratkom vremenu, za nikakav trud. U Martinu je to izazvalo osjećaj nepobjedivosti kojeg se živo i s čežnjom sjećao. Kad je bilo toga, kao da je i svih drugih problema bilo manje. No s vremenom, kako do velikog dobitka nije nikad došlo, taj je osjećaj nestao. A sad… Sad je ostala samo prazna ovisnost, crna rupa u koju je išlo previše novaca.

Kako god bilo, ovako više nije išlo. Razlozi da prestane s kockom bliještali su pred njim kao neonske lampe. Ali što doista može promijeniti?  Takav je kakav je i ima potrebe koje ima. Milijun puta odlučio je prestati, samo da bi dan kasnije opet vrtio istu priču.

„Ne, ovaj put moram biti pametan. Moram naći način da zadovoljim to što mi kocka pruža, ali bez cijene koju kocka uzima.“

****

Šest mjeseci kasnije, Martin je, nakon noći mirnog devetosatnog sna, ustao da bi otišao na posao. Poljubio je Jasnu, obukao odijelo i sjeo u auto. Pjevušio je putem i razmišljao o tome što ga sve čeka danas. Zadnjih šest mjeseci, Martin je spavao kao beba. Vodio je ljubav s Jasnom najmanje četiri puta tjedno. Nije primirisao kocki. Imao je novu životnu energiju i to se vidjelo. Kad bi ga Jasna pitala koji je razlog toj promjeni, Martin bi jednostavno odgovorio: „Treba svaki dan živjeti kao da je posljednji, Jasna“. Jasna bi se sumnjičavo nasmiješila i krenula sa svojim pitanjima o ljubavnicama i „onoj drolji Ani iz ureda“, ali jedan poljubac bio bi dovoljan da joj makne te misli iz glave.

Martin to nikome nije rekao, ali je glavni razlog promjeni bio taj da je izmislio novu igru. Igra je doduše postojala već prije, ali nitko ju nije primijenio na ovaj način. Jednokratan ulog od tisuću eura, ali šanse za dobitak su vrtoglavo veće od bilo čega što je dosad igrao. Dok u drugim igrama omjeri dobitka nikad nisu bili čak ni 1:1, ova je igra bila u korist igrača 5:1. Martin je posljednjih šest mjeseci igrao svakodnevno, ali samo jednom u danu i nikad više od toga. Nije htio ponavljati stare greške. U šest mjeseci koliko je igrao, Martin nije izgubio ni jednom. Izračunao je šanse da čovjek igra tu igru s takvim uspjehom. Bile su manje od dobitka euro-jackpota. Ta je misao u njemu izazivala iracionalnu navalu ponosa. Osjećao se bogoliko. Kao da je shvatio način na koji svijet radi i počeo je manipulirati njime. Čista matematika, ali ovaj put njemu u prilog. Nije više ni pomišljao na ajnc.

Nalet energije koji je osjećao zadnjih šest mjeseci odražavao se na gotovo svim aspektima života. U uredu je Martin bio višestruko produktivniji. Osim izostanka kockarskih pauza za zahod, kao da mu se mentalni kapacitet proširio i uživao je svladavajući nove kompleksne analize. To je vrlo brzo impresioniralo nadređene i donijelo mu preporuku za napredovanje, što je ubrzalo i otplaćivanje duga. „Kad krene, krene. Ovakav začarani krug puno mi se više sviđa“, osmjehivao bi se Martin.

Dan na poslu prošao je produktivno, uz ugodan ručak i brzinski seks s Anom u wc-u. Već su se dugo pogledavali sa suprotnih strana ureda i Martin je konačno odlučio popustiti svom nagonu. Polusatne kockarske pauze zamijenile su petominutne gimnastičke.

Na putu do doma osjetio je sad već standardnu napetost i blago stiskanje želuca. Jasna ga je poljubila s vrata. „Izgledaš umorno, hoćeš leći na pet minuta dok spremim večeru?“ Martin se nasmiješio, poljubio ju u obraz i krenuo prema spavaćoj sobi. „Bože dragi, što ako Jasna sazna...“, Martin prekine misao. Sve to bilo je dio novog života i nije planirao preispitivati samoga sebe.

Kad je ušao u sobu, Martin je zatvorio vrata i zaključao ih polako i nečujno. Kao i svaki put, pokušao je odvagnuti rizike da li da ih zaključa ili ne i, kao svaki puta, odlučio ih je zaključati. Šanse su bile na njegovoj strani.

Popeo se na stolac i uzeo kutiju sakrivenu na vrhu ormara, iza kofera sa starom odjećom. Stavio je kutiju na stol i sjeo. „5:1“, pomislio je Martin dok je drhtavom rukom stavljao jedan jedini metak u otvoreni prazni cilindar malenog revolvera u koji je moglo stati šest metaka.

Zažmirio je. Držeći desnom rukom pištolj, lijevom je zavrtio cilindar i zatim ga je, dok se još vrtio, naglim pokretom vratio na mjesto. Stavljajući cijev pištolja u usta, osjećao je kako mu cijelo lice pulsira. Opet je zažmirio i prestao disati.

Klik.

„Ljubavi, večera je gotova“, čuo se Jasnin glas. „Dolazim odmah“. Napravila je pire krumpir. Martin je obožavao pire.