‘Tada & sada’ egzemplar je zastarjele škole Zastava filma, koja je odgojila generacije autora koji iz istog materijala mogu složiti dva posve oprečna filma. Cilj ‘dokumentarista’ poput Milića uvijek je ocrniti prošli, nenarodni režim za račun postojećeg, solidno se naplatiti i najesti, ubi bene, ibi Partija
Zadnja epizoda Milićeve serije udžbenik je novinarstva – u njoj su sadržane sve lekcije kako ne treba raditi modernu dokumentarnu TV seriju! ‘Tada & sada’ egzemplar je zastarjele škole Zastava filma, koja je odgojila generacije autora koji iz istog materijala mogu složiti dva posve oprečna filma. Cilj takvih ‘dokumentarista’ uvijek je jedan te isti: ocrniti prošli, nenarodni režim za račun postojećeg, narodnog i demokratskog, solidno se naplatiti, naputovati, najesti, ubi bene, ibi Partija. Ta vrsta autora smatra da nikada nije moguće dovoljno podcijeniti pamet vlastite publike. Kao sin jugoslavenskog komunističkog ambasadora, Goran Milić mladost je proveo po Londonu, New Yorku, Parizu, Riju… da bi u ovoj seriji ‘priznao’ da do desete godine nikad nije pojeo dva jaja?! Pa od čega je onoliki izrastao, od mekinja? Kad se krajem gladnih četrdesetih jugoslavenska delegacija vratila iz posjete engleskoj kraljici, bili su zaprepašteni asketskim jelovnikom engleskog dvora: predjelo, juha, glavno jelo, desert; u Beogradu se, pred Tita i svitu, već tada posluživalo desetak sljedova. Baš su djeca ambasadora patila! Tko mu je plaćao školu engleskog, francuskog, španjolskog? Koliko je to koštalo? Sa znanjem tri jezika u Slanom bi možda bio recepcionar, da mu tata nije bio komunist, ovako je postao džinovski baobab jugonovinarstva, čiju potresnu priču o jajima tada nismo čuli.
Nije Milić jedini kojega je socijalizam uhranio: u zadnjoj smo epizodi vidjeli Zdravka Tomca (kojega do zadnjeg dana puškom nisu mogli istjerati iz Saveza komunista, gdje je pisao nacrte nove Jugoslavije) i Hloverku (koja je dva puta pisala molbu za prijem u Partiju), pa opet očajan igrokaz s dva glumca koji su za sitne pare pristali na krupnu blamažu. Milić ne uspoređuje isto s istim, usporedivo s usporedivim, već uz bok stavlja najgore dijelove starog poretka s najboljim dijelovima novoga (kojima, brižno-sladunjavim glasom, dodaje malo ružičaste glazure). Mrtav-hladan uzet će masovne poslijeratne represalije i retorziju i usporediti ih s ‘procvatom’ demokracije danas. O hrvatskim deformacijama 1990-ih ni riječi. Prošli je poredak predstavljao orgije nasilja, a ovaj je bezgrešno začet. Zašto je onda bio kolaborant starog režima, ako je taj sustav bio tako užasan?
Temeljna Milićeva prijevara ipak nije u zaključku da je danas bolje nego onda. Danas jest bolje jer postoji sloboda (‘dar u kom sva blaga višnji nam Bog je d’o’), no Milić implicite tvrdi da je danas dobro, a to mogu tvrditi samo autori poput njega. Zašto u toj seriji nema podatka da je BDP Hrvatske danas, kad je po njemu dobro, identičan BDP-u SRH u godini Titove smrti? Da smo 40 godina bacili niz rijeku? Da smo 2003. bili dva posto iznad novih članica EU-a, a sad smo petnaest posto ispod? Zašto u ‘Tada & sada’ nema kontejner-ljudi? Zašto nema brojki prema kojima je recimo Končar tada imao 25 tisuća radnika od kojih je 4,5 tisuća bilo inženjera, magistara i doktora, a sada cijela tvrtka zapošljava samo 4500? Zašto deseci tisuća mladih i obrazovanih ljudi svake godine bježe iz ove zemlje, pa i hadezeovci govore o egzodusu? Zašto demografski pokazatelji govore o izumiranju? Je li Miliću bilo bolje tada ili sada? Pa njemu je uvijek bolje!
Snimiti ovakvu seriju, ružičastu dokulimunadu, ne može netko tko želi dobro svojoj zemlji. No Milić je takav. On će takvu seriju snimiti i Bosancima, i Srbima, i komunistima, i antikomunistima. Karakter je čovjeku i autoru sudbina, rekao bi stari TV kritičar Heraklit. Hvala Svevišnjemu da je i ta papazjanija završila. Cijena spoznaje koju nam je priuštio ovom serijom ipak nije mala. Sad je sasvim jasno da čovjek koji je odrastao bez dva jajeta odlazi u povijest bez – ijednog!
Sudac Haškog tribunala Carmel Agius iznio je u razgovoru za N1 elementarno zdravorazumsko mišljenje: samoubojstvo Slobodana Praljka, koje je cijela desnica doživjela kao akt ultimativnog domoljublja (iako im je živi Praljak bio posve nezanimljiv, o sudbini bosanske šestorke hrvatski su mediji, pa i oni ‘domoljubni’, nezainteresirano šutjeli), zapravo je proizvelo planetarno razoran i nacionalno štetan kontraefekt. ‘Ima nas sedam milijardi koji živimo na ovom planetu, mislim da 6,5 milijardi njih nije znalo da postoji Slobodan Praljak, a pogotovo da je bio osuđen za ratne zločine. Sada, od 7 milijardi ljudi, njih 6,5 milijardi vidjelo je sve na televiziji’, rekao je ovaj haški sudac kojega je, kako smo svi vidjeli, Praljkov čin izuo iz cipela. ‘Mislim da je to bio čin očajnika. Sada svi znaju tko je bio Praljak, da se ubio i to da se ubio nakon što je sud potvrdio da je ratni zločinac. Tih 6,5 milijardi ljudi ništa nije znalo o događajima u koje su bili upleteni bosanski Hrvati, bilo kao vojnici, bilo kao političari, a sada znaju. Po meni, bilo je dosta kontraproduktivno, ali ne bih želio više od toga komentirati…’
Na dan objave prijedloga nagodbe za Agrokor dva su dnevnika dramatično različito popratila događaje u najvećoj hrvatskoj gospodarskoj priči. HRT-ov se zadovoljio reporterskim izvješćem u kojem je šefica Kraša Marica Vidaković izvela zapažen performans: poderala je prijedlog nagodbe. Čuli smo izraze njezina nezadovoljstva, a odmah potom Antu Ramljaka, koji izgleda kao najbolji maneken sredstava za smirenje: čini se da taj melankolični menadžer ne bi promijenio boju glasa ni da stoji na upravo erumpiranom vulkanu. Nova TV je međutim napravila atrakciju: u studio su doveli menadžera Podravke, kojemu su voditelji postavili nekoliko izravnih i jednostavno logičnih pitanja (hoće li biti blokade Konzuma, je li Podravka u banani i sl.), a reporteri su otkrili i da je Ramljak koji dan prije u Konzum doveo najvećeg motivatora svih vremena, Miroslava Ćiru Blaževića, koji je blagajnicama i menadžerima ispričao neku anegdotu o Muji i Sulji; vragolan travnički… Nova TV je dinamičnija, slikovitija, erotičnija, energičnija, brža, modernija, manje partijna, i to je razlog njihove dominacije nad HRT-om pa sada njihovi voditelji mogu reći, poput Šprajca nekoć, ‘dobro došli u najgledanijih 30 minuta’ – jedini je problem što je minuta sad malo više…
Središnji dnevnik nacionalne televizije u izvještaju o vjeroučitelju iz zagrebačke Osnovne škole Matije Gupca koji je promašio stoljeće (bio bi idealan u vrijeme spaljivanja vještica) donosi izrazito cenzurirane podatke, pa navodi samo vjeroučiteljeve prijedloge likvidacije Stjepana Mesića i Vesne Pusić, ali pažljivo zaobilazi njegova šovinistička mahnitanja, koja Nova TV, dakako, objavljuje u cijelosti. Na tom se postupku HRT-ovih urednika manifestira sva njihova neprofesionalnost, zablude o vlastitom značaju i dosegu, i njihova ideologiziranost. Snimku vjeroučitelja koji govori kao pripadnik Einsatzkommanda objavio je toga jutra Index i ona je cijelog dana bila udarna vijest nacionalnih medija. Do 19 sati u Hrvatskoj vjerojatno nije bilo punoljetnog čovjeka koji nije znao što je Krešimir Bagarić izgovorio djeci. Je li Hrvatska televizija tim preskakanjem sadržaja Bagarićevih huškanja spasila vjeroučitelja, školu, Kaptol, religiju? Nikoga, naprotiv, skandalu za koji su svi znali sad su pridružili još jedan, omanji – vlastiti pokušaj zaobilaženja teme, minorizacije, poluzataškavanja… Urednici Dnevnika još su jednom dakle propucali koljeno sami sebi. No imaju pristojbu, nije ih briga, oni ne žive od publike.
Tada & sada, HRT, 18. prosinca, 21:00
Zadnja epizoda Milićeve serije udžbenik je novinarstva – u njoj su sadržane sve lekcije kako ne treba raditi modernu dokumentarnu TV seriju! ‘Tada & sada’ egzemplar je zastarjele škole Zastava filma, koja je odgojila generacije autora koji iz istog materijala mogu složiti dva posve oprečna filma. Cilj takvih ‘dokumentarista’ uvijek je jedan te isti: ocrniti prošli, nenarodni režim za račun postojećeg, narodnog i demokratskog, solidno se naplatiti, naputovati, najesti, ubi bene, ibi Partija. Ta vrsta autora smatra da nikada nije moguće dovoljno podcijeniti pamet vlastite publike. Kao sin jugoslavenskog komunističkog ambasadora, Goran Milić mladost je proveo po Londonu, New Yorku, Parizu, Riju… da bi u ovoj seriji ‘priznao’ da do desete godine nikad nije pojeo dva jaja?! Pa od čega je onoliki izrastao, od mekinja? Kad se krajem gladnih četrdesetih jugoslavenska delegacija vratila iz posjete engleskoj kraljici, bili su zaprepašteni asketskim jelovnikom engleskog dvora: predjelo, juha, glavno jelo, desert; u Beogradu se, pred Tita i svitu, već tada posluživalo desetak sljedova. Baš su djeca ambasadora patila! Tko mu je plaćao školu engleskog, francuskog, španjolskog? Koliko je to koštalo? Sa znanjem tri jezika u Slanom bi možda bio recepcionar, da mu tata nije bio komunist, ovako je postao džinovski baobab jugonovinarstva, čiju potresnu priču o jajima tada nismo čuli.
Nije Milić jedini kojega je socijalizam uhranio: u zadnjoj smo epizodi vidjeli Zdravka Tomca (kojega do zadnjeg dana puškom nisu mogli istjerati iz Saveza komunista, gdje je pisao nacrte nove Jugoslavije) i Hloverku (koja je dva puta pisala molbu za prijem u Partiju), pa opet očajan igrokaz s dva glumca koji su za sitne pare pristali na krupnu blamažu. Milić ne uspoređuje isto s istim, usporedivo s usporedivim, već uz bok stavlja najgore dijelove starog poretka s najboljim dijelovima novoga (kojima, brižno-sladunjavim glasom, dodaje malo ružičaste glazure). Mrtav-hladan uzet će masovne poslijeratne represalije i retorziju i usporediti ih s ‘procvatom’ demokracije danas. O hrvatskim deformacijama 1990-ih ni riječi. Prošli je poredak predstavljao orgije nasilja, a ovaj je bezgrešno začet. Zašto je onda bio kolaborant starog režima, ako je taj sustav bio tako užasan?
Temeljna Milićeva prijevara ipak nije u zaključku da je danas bolje nego onda. Danas jest bolje jer postoji sloboda (‘dar u kom sva blaga višnji nam Bog je d’o’), no Milić implicite tvrdi da je danas dobro, a to mogu tvrditi samo autori poput njega. Zašto u toj seriji nema podatka da je BDP Hrvatske danas, kad je po njemu dobro, identičan BDP-u SRH u godini Titove smrti? Da smo 40 godina bacili niz rijeku? Da smo 2003. bili dva posto iznad novih članica EU-a, a sad smo petnaest posto ispod? Zašto u ‘Tada & sada’ nema kontejner-ljudi? Zašto nema brojki prema kojima je recimo Končar tada imao 25 tisuća radnika od kojih je 4,5 tisuća bilo inženjera, magistara i doktora, a sada cijela tvrtka zapošljava samo 4500? Zašto deseci tisuća mladih i obrazovanih ljudi svake godine bježe iz ove zemlje, pa i hadezeovci govore o egzodusu? Zašto demografski pokazatelji govore o izumiranju? Je li Miliću bilo bolje tada ili sada? Pa njemu je uvijek bolje!
Snimiti ovakvu seriju, ružičastu dokulimunadu, ne može netko tko želi dobro svojoj zemlji. No Milić je takav. On će takvu seriju snimiti i Bosancima, i Srbima, i komunistima, i antikomunistima. Karakter je čovjeku i autoru sudbina, rekao bi stari TV kritičar Heraklit. Hvala Svevišnjemu da je i ta papazjanija završila. Cijena spoznaje koju nam je priuštio ovom serijom ipak nije mala. Sad je sasvim jasno da čovjek koji je odrastao bez dva jajeta odlazi u povijest bez – ijednog!
N1, 20. prosinca, 14:20
Sudac Haškog tribunala Carmel Agius iznio je u razgovoru za N1 elementarno zdravorazumsko mišljenje: samoubojstvo Slobodana Praljka, koje je cijela desnica doživjela kao akt ultimativnog domoljublja (iako im je živi Praljak bio posve nezanimljiv, o sudbini bosanske šestorke hrvatski su mediji, pa i oni ‘domoljubni’, nezainteresirano šutjeli), zapravo je proizvelo planetarno razoran i nacionalno štetan kontraefekt. ‘Ima nas sedam milijardi koji živimo na ovom planetu, mislim da 6,5 milijardi njih nije znalo da postoji Slobodan Praljak, a pogotovo da je bio osuđen za ratne zločine. Sada, od 7 milijardi ljudi, njih 6,5 milijardi vidjelo je sve na televiziji’, rekao je ovaj haški sudac kojega je, kako smo svi vidjeli, Praljkov čin izuo iz cipela. ‘Mislim da je to bio čin očajnika. Sada svi znaju tko je bio Praljak, da se ubio i to da se ubio nakon što je sud potvrdio da je ratni zločinac. Tih 6,5 milijardi ljudi ništa nije znalo o događajima u koje su bili upleteni bosanski Hrvati, bilo kao vojnici, bilo kao političari, a sada znaju. Po meni, bilo je dosta kontraproduktivno, ali ne bih želio više od toga komentirati…’
Dnevnik, HRT i Nova TV, 21. prosinca, 19:00 i 19:15
Na dan objave prijedloga nagodbe za Agrokor dva su dnevnika dramatično različito popratila događaje u najvećoj hrvatskoj gospodarskoj priči. HRT-ov se zadovoljio reporterskim izvješćem u kojem je šefica Kraša Marica Vidaković izvela zapažen performans: poderala je prijedlog nagodbe. Čuli smo izraze njezina nezadovoljstva, a odmah potom Antu Ramljaka, koji izgleda kao najbolji maneken sredstava za smirenje: čini se da taj melankolični menadžer ne bi promijenio boju glasa ni da stoji na upravo erumpiranom vulkanu. Nova TV je međutim napravila atrakciju: u studio su doveli menadžera Podravke, kojemu su voditelji postavili nekoliko izravnih i jednostavno logičnih pitanja (hoće li biti blokade Konzuma, je li Podravka u banani i sl.), a reporteri su otkrili i da je Ramljak koji dan prije u Konzum doveo najvećeg motivatora svih vremena, Miroslava Ćiru Blaževića, koji je blagajnicama i menadžerima ispričao neku anegdotu o Muji i Sulji; vragolan travnički… Nova TV je dinamičnija, slikovitija, erotičnija, energičnija, brža, modernija, manje partijna, i to je razlog njihove dominacije nad HRT-om pa sada njihovi voditelji mogu reći, poput Šprajca nekoć, ‘dobro došli u najgledanijih 30 minuta’ – jedini je problem što je minuta sad malo više…
Dnevnik, HRT i Nova TV, 22. prosinca, 19:00 i 19:15
Središnji dnevnik nacionalne televizije u izvještaju o vjeroučitelju iz zagrebačke Osnovne škole Matije Gupca koji je promašio stoljeće (bio bi idealan u vrijeme spaljivanja vještica) donosi izrazito cenzurirane podatke, pa navodi samo vjeroučiteljeve prijedloge likvidacije Stjepana Mesića i Vesne Pusić, ali pažljivo zaobilazi njegova šovinistička mahnitanja, koja Nova TV, dakako, objavljuje u cijelosti. Na tom se postupku HRT-ovih urednika manifestira sva njihova neprofesionalnost, zablude o vlastitom značaju i dosegu, i njihova ideologiziranost. Snimku vjeroučitelja koji govori kao pripadnik Einsatzkommanda objavio je toga jutra Index i ona je cijelog dana bila udarna vijest nacionalnih medija. Do 19 sati u Hrvatskoj vjerojatno nije bilo punoljetnog čovjeka koji nije znao što je Krešimir Bagarić izgovorio djeci. Je li Hrvatska televizija tim preskakanjem sadržaja Bagarićevih huškanja spasila vjeroučitelja, školu, Kaptol, religiju? Nikoga, naprotiv, skandalu za koji su svi znali sad su pridružili još jedan, omanji – vlastiti pokušaj zaobilaženja teme, minorizacije, poluzataškavanja… Urednici Dnevnika još su jednom dakle propucali koljeno sami sebi. No imaju pristojbu, nije ih briga, oni ne žive od publike.
