Činjenica da je Bernardićev SDP našao na koncu braniti satiru lijepo i rječito govori o Hrvatskoj kojoj je svirepa historija kao najjaču opoziciju namjestila odlučni i beskompromisni SDP: riječ je o državi u kojoj, osim par stranica na Fejsu, nije više ostalo ništa za braniti
Najprije su u SDP-u branili etnički očišćene hrvatske Srbe i njihovo pravo na suživot u zajedničkoj domovini, a mi smo ih bezočno ismijavali i zajebavali. Onda je SDP ustao u obranu osiromašene hrvatske radničke klase i njihovo pravo na rad i plaću, a mi smo ih opet ismijavali i zajebavali. Onda su branili progonjene nezavisne medije i njihovo pravo da pišu, a mi smo ih ponovo ismijavali i zajebavali. Onda su branili stigmatizirane hrvatske antifašiste, stare partizane i njihovo pravo na društveno i povijesno priznanje, a mi smo ih i dalje ismijavali i zajebavali. Onda su branili ponižene hrvatske penzionere i njihovo pravo na dostojanstven život, a mi smo ih ismijavali i zajebavali. Onda su branili hrvatske studente i njihovo pravo na dostojanstvenu budućnost, a mi smo ih sveudilj ismijavali i zajebavali.
Onda su došli braniti nas i naše pravo na ismijavanje i zajebavanje.
Tako bi, da je kojim slučajem hrvatski satiričar, dobri stari pater Martin Niemöller pisao o hudoj sudbini ljudi i društvenih skupina koje je u ovih četvrt vijeka svojim beskompromisnim špekuliranjem i kalkuliranjem branio slavni hrvatski SDP. Jednom, kad-tad – lako je danas biti pametan – nakon očišćenih Srba, razorene radničke klase, uništenih nezavisnih medija, demoniziranih antifašista, umirućih penzionera i upropaštene mladosti, morao je doći red i na slabašnu, nejaku hrvatsku satiru.
I ja bih tako, da sam kojim slučajem hrvatski satiričar, promijenio identitet i nestao iz zemlje istog onog iznenadnog časa kad je Davor Bernardić, predsjednik slavnog SDP-a, iz zasjede banuo pred nespremne hrvatske satiričare da ih brani od režima i cenzure.
Već činjenica da je Bernardićev SDP u svom grozničavom magnovenju našao na koncu braniti satiru – ili barem ono što on satirom smatra – lijepo i rječito govori o Hrvatskoj kojoj je svirepa historija kao najjaču opoziciju namjestila odlučni i beskompromisni SDP: riječ je o državi u kojoj, osim par stranica na Fejsu, nije više ostalo ništa za braniti. Posljednja je stoga njena povijesna nada da će SDP-u na koncu preostati samo braniti samoga sebe. Neće, istina, više biti nikoga da ih ismijava i zajebava, ali za to – pored živa SDP-a – neće biti nikakve potrebe.
Što, uostalom, hrvatska satira uopće ima dodati o mladom, bolno ispraznom partijskom politokratu koji u vlastitu biografiju upisuje dvadeset pet godina robije djedova brata, pa mladenačko buntovništvo iz obiteljske ostavinske rasprave demonstrira pažljivo pred ogledalom otkopčavajući gornje dugme na košulji, a za svoje revolucije angažira hipsterske marketinženjere iz public-relations agencija za sviranje kurcu i druge pripovijetke?
Kad god tako Bernardić ostavi kravatu kod kuće, Hrvati strepe koga će od njih sada krenuti braniti. Pamtimo, uostalom, kad se to dogodilo prvi put. Sedam i pol je godina prošlo otkako se Davor Bernardić brižno raskopčane košulje Hrvatima ukazao prvi put, na gradilištu zloglasnog HOTO-centra u Varšavskoj. Čim se pročulo da policija hapsi demonstrante što su se okupili braniti Zagreb od Tomislava Horvatinčića, mladi se revolucionar bez kravate umiješao među demonstrante i onako prpošno sjeo na asfalt, gurajući pred televizijskim kamerama ruke u lisice i čekajući da ga pokupe žandari.
Hrabro je mladi revolucionar onda popio jezikovu juhu od demonstranata, zaprepaštenih što se čovjek iz SDP-a – koji je, pizdunski napustivši sjednicu zagrebačke Skupštine na kojoj se za Horvatinčića mijenjao gradski urbanistički plan, i sam kumovao Horvatinčićevu divljem napadu na grad – uopće pojavio među njima. A hrabro je onda popio i jezikov topli čaj od policajaca, što su mu strpljivo i ljubazno objasnili kako bi mu rado pomogli u obećavajućoj karijeri, ali da ga ne smiju hapsiti, jer ga štiti zastupnički imunitet.
Sedam i pol godina kasnije, da skratim, Horvatinčićev centar stoji usred Zagreba postojano kano klisurina, Cvjetni trg je temeljito i nepovratno uništen, SDP-ovci na njemu subotom raskopčanih košulja ispijaju obredne kave za društvene kronike, a Davor Bernardić je, hvala na pitanju, predsjednik stranke.
Onako kako je prošao nesretni Cvjetni trg, prošao je, rekoh, svatko i sve koga ili što je proteklih godina od optužujućeg hrvatskog akuzativa branio SDP. I uvijek po istoj matrici: nakon što bi pizdunski izbjegli svaku političku borbu i glasanja o urbanističkim planovima uređenja države – od etničkog čišćenja Srba do vjeronauka u školama – pojavili bi se kad je sve već odavno bilo gotovo, da pažljivo raskopčanih košulja i ovjerenog zastupničkog imuniteta demonstrativno sjednu na pusto i napušteno bojno polje, prkosno pruženih ruku dugo u zimsku noć čekajući da im žandari stave lisice i potrpaju ih u maricu.
Jadnije od toga, jadnije od Varšavske, nije moglo niti može, ali uvijek može luđe. Otkrit će se valjda jednoga dana čija je bila ideja – je li to palo na um nekome od onih PR-stručnjaka nehajno raskopčanih košulja, koji hrvatskim političarima nove komunikacijske modele uvaljuju na kilograme i instagrame, pa kao u nekoj inverziji ‘Pigmaliona’ Georga Bernarda Shawa mladu malogradež uče cockney, ili se pak ispililo na asfaltu, ispod dupeta Georgea Bernardića – tek predsjednik SDP-a nekidan je, iz čista mira, stao maltretirati hrvatsku javnost slobodom za satiru.
Izgledalo je poput ne odveć uspjelog skeča o političkom odlikašu koji, za početak, ne zna ni što je uopće ta, kako ste rekli, satira. Bilo je čak i malo neugodno. ‘Tko vam je bolji: Oliver Frljić ili John Oliver?’ pitao je na svom Facebooku iznebuha komunikološki moderni Bernardić, zanemarivši za tu priliku činjenicu da Oliver Frljić nije satiričar, i kako se satiričar ne postaje režiranjem Pirandella, već njegovim pisanjem. Bernardić se, međutim, nije dao. ‘Tko vam je bolji: Ante Tomić ili Douglas Adams?’ bila je njegova sljedeća objava, sada pak prigodno zanemarene činjenice da ni Ante Tomić nije satiričar, već klasični humorist, posljednji pripadnik jedine u Hrvata rjeđe vrste od satiričara. Bernardić se pak i dalje nije dao smesti. ‘Tko vam je bolji: 9GAG ili Dnevna doza prosječnog Dalmatinca?’ pitao je dalje, prigodno ovaj put zanemarivši činjenicu da su obje društvene mreže – dobro, društvena špurtila – tek stranice za razmjenu benignih srednjoškolskih pošalica, i da ni 9GAG ni DDPD nemaju nikakve, ali baš nikakve veze sa satirom. Otprilike, kako bih rekao, kao ni Davor Bernardić sa zdravim razumom.
Svečano tako raskinuvši sve državnopravne veze s mozgom, Bernardić je potom prozvao premijera Plenkovića zbog cenzure i zabrane satire, herojskom ga gestom Željke Markić pozivajući na odgovornost zbog gašenja satirične Facebook-stranice ‘Di su pare?’ Ponavljam, govorimo o Fejsu: ne znam čime je to zaslužio, ali u svjetskoj politici ne postoji veći lucky bastard od Andreja Plenkovića, kojega lider opozicije javno optužuje za gašenje jedne Facebook-stranice.
Potpuno slobodan od zdravog uma, Bernardić je na koncu, umislivši pred onim ogledalom da je sâm Émile Zola ili barem John Cleese, napisao ni manje ni više nego historijski Manifest za slobodu satire i slobodu govora u sedam točaka, od prve, koja kaže kako ‘satira nije mržnja’, i druge, po kojoj ‘mržnja nije cool’, do točke 4, koja propisuje kako ‘svatko može biti satiriziran’, i točke 6, po kojoj su, vjerovali ili ne, ‘hrvatski bolji i od najboljih svjetskih satiričara’. Ne bih se, bogami, usudio sporiti: kad to kaže čovjek kojemu je Dnevna doza prosječnog Dalmatinca ubojita satira, valja mu vjerovati.
Najzad, u zemlji u kojoj je Bernardićev SDP najjača opozicija, i gifovi s rasplesanim pingvinima su nanotehnološki precizna satira.
Opet je tako Davor Bernardić prezirno složio kravatu u ladicu, junački otkopčao gornje dugme na košulji i drčno sjeo na asfalt, do dugo u zimsku noć čekajući da ga, kako ono, ‘satiriziraju’. ‘Vrhunac satire je da me satiričari satiriziraju dok se borim za satiru!’ glasila je njegova posljednja objava. Ne bih se, kažem, usudio sporiti: satira koju brani Davor Bernardić ionako nije bila vrijedna borbe.
Najprije su u SDP-u branili etnički očišćene hrvatske Srbe i njihovo pravo na suživot u zajedničkoj domovini, a mi smo ih bezočno ismijavali i zajebavali. Onda je SDP ustao u obranu osiromašene hrvatske radničke klase i njihovo pravo na rad i plaću, a mi smo ih opet ismijavali i zajebavali. Onda su branili progonjene nezavisne medije i njihovo pravo da pišu, a mi smo ih ponovo ismijavali i zajebavali. Onda su branili stigmatizirane hrvatske antifašiste, stare partizane i njihovo pravo na društveno i povijesno priznanje, a mi smo ih i dalje ismijavali i zajebavali. Onda su branili ponižene hrvatske penzionere i njihovo pravo na dostojanstven život, a mi smo ih ismijavali i zajebavali. Onda su branili hrvatske studente i njihovo pravo na dostojanstvenu budućnost, a mi smo ih sveudilj ismijavali i zajebavali.
Onda su došli braniti nas i naše pravo na ismijavanje i zajebavanje.
Tako bi, da je kojim slučajem hrvatski satiričar, dobri stari pater Martin Niemöller pisao o hudoj sudbini ljudi i društvenih skupina koje je u ovih četvrt vijeka svojim beskompromisnim špekuliranjem i kalkuliranjem branio slavni hrvatski SDP. Jednom, kad-tad – lako je danas biti pametan – nakon očišćenih Srba, razorene radničke klase, uništenih nezavisnih medija, demoniziranih antifašista, umirućih penzionera i upropaštene mladosti, morao je doći red i na slabašnu, nejaku hrvatsku satiru.
I ja bih tako, da sam kojim slučajem hrvatski satiričar, promijenio identitet i nestao iz zemlje istog onog iznenadnog časa kad je Davor Bernardić, predsjednik slavnog SDP-a, iz zasjede banuo pred nespremne hrvatske satiričare da ih brani od režima i cenzure.
Već činjenica da je Bernardićev SDP u svom grozničavom magnovenju našao na koncu braniti satiru – ili barem ono što on satirom smatra – lijepo i rječito govori o Hrvatskoj kojoj je svirepa historija kao najjaču opoziciju namjestila odlučni i beskompromisni SDP: riječ je o državi u kojoj, osim par stranica na Fejsu, nije više ostalo ništa za braniti. Posljednja je stoga njena povijesna nada da će SDP-u na koncu preostati samo braniti samoga sebe. Neće, istina, više biti nikoga da ih ismijava i zajebava, ali za to – pored živa SDP-a – neće biti nikakve potrebe.
Što, uostalom, hrvatska satira uopće ima dodati o mladom, bolno ispraznom partijskom politokratu koji u vlastitu biografiju upisuje dvadeset pet godina robije djedova brata, pa mladenačko buntovništvo iz obiteljske ostavinske rasprave demonstrira pažljivo pred ogledalom otkopčavajući gornje dugme na košulji, a za svoje revolucije angažira hipsterske marketinženjere iz public-relations agencija za sviranje kurcu i druge pripovijetke?
Kad god tako Bernardić ostavi kravatu kod kuće, Hrvati strepe koga će od njih sada krenuti braniti. Pamtimo, uostalom, kad se to dogodilo prvi put. Sedam i pol je godina prošlo otkako se Davor Bernardić brižno raskopčane košulje Hrvatima ukazao prvi put, na gradilištu zloglasnog HOTO-centra u Varšavskoj. Čim se pročulo da policija hapsi demonstrante što su se okupili braniti Zagreb od Tomislava Horvatinčića, mladi se revolucionar bez kravate umiješao među demonstrante i onako prpošno sjeo na asfalt, gurajući pred televizijskim kamerama ruke u lisice i čekajući da ga pokupe žandari.
Hrabro je mladi revolucionar onda popio jezikovu juhu od demonstranata, zaprepaštenih što se čovjek iz SDP-a – koji je, pizdunski napustivši sjednicu zagrebačke Skupštine na kojoj se za Horvatinčića mijenjao gradski urbanistički plan, i sam kumovao Horvatinčićevu divljem napadu na grad – uopće pojavio među njima. A hrabro je onda popio i jezikov topli čaj od policajaca, što su mu strpljivo i ljubazno objasnili kako bi mu rado pomogli u obećavajućoj karijeri, ali da ga ne smiju hapsiti, jer ga štiti zastupnički imunitet.
Sedam i pol godina kasnije, da skratim, Horvatinčićev centar stoji usred Zagreba postojano kano klisurina, Cvjetni trg je temeljito i nepovratno uništen, SDP-ovci na njemu subotom raskopčanih košulja ispijaju obredne kave za društvene kronike, a Davor Bernardić je, hvala na pitanju, predsjednik stranke.
Onako kako je prošao nesretni Cvjetni trg, prošao je, rekoh, svatko i sve koga ili što je proteklih godina od optužujućeg hrvatskog akuzativa branio SDP. I uvijek po istoj matrici: nakon što bi pizdunski izbjegli svaku političku borbu i glasanja o urbanističkim planovima uređenja države – od etničkog čišćenja Srba do vjeronauka u školama – pojavili bi se kad je sve već odavno bilo gotovo, da pažljivo raskopčanih košulja i ovjerenog zastupničkog imuniteta demonstrativno sjednu na pusto i napušteno bojno polje, prkosno pruženih ruku dugo u zimsku noć čekajući da im žandari stave lisice i potrpaju ih u maricu.
Jadnije od toga, jadnije od Varšavske, nije moglo niti može, ali uvijek može luđe. Otkrit će se valjda jednoga dana čija je bila ideja – je li to palo na um nekome od onih PR-stručnjaka nehajno raskopčanih košulja, koji hrvatskim političarima nove komunikacijske modele uvaljuju na kilograme i instagrame, pa kao u nekoj inverziji ‘Pigmaliona’ Georga Bernarda Shawa mladu malogradež uče cockney, ili se pak ispililo na asfaltu, ispod dupeta Georgea Bernardića – tek predsjednik SDP-a nekidan je, iz čista mira, stao maltretirati hrvatsku javnost slobodom za satiru.
Izgledalo je poput ne odveć uspjelog skeča o političkom odlikašu koji, za početak, ne zna ni što je uopće ta, kako ste rekli, satira. Bilo je čak i malo neugodno. ‘Tko vam je bolji: Oliver Frljić ili John Oliver?’ pitao je na svom Facebooku iznebuha komunikološki moderni Bernardić, zanemarivši za tu priliku činjenicu da Oliver Frljić nije satiričar, i kako se satiričar ne postaje režiranjem Pirandella, već njegovim pisanjem. Bernardić se, međutim, nije dao. ‘Tko vam je bolji: Ante Tomić ili Douglas Adams?’ bila je njegova sljedeća objava, sada pak prigodno zanemarene činjenice da ni Ante Tomić nije satiričar, već klasični humorist, posljednji pripadnik jedine u Hrvata rjeđe vrste od satiričara. Bernardić se pak i dalje nije dao smesti. ‘Tko vam je bolji: 9GAG ili Dnevna doza prosječnog Dalmatinca?’ pitao je dalje, prigodno ovaj put zanemarivši činjenicu da su obje društvene mreže – dobro, društvena špurtila – tek stranice za razmjenu benignih srednjoškolskih pošalica, i da ni 9GAG ni DDPD nemaju nikakve, ali baš nikakve veze sa satirom. Otprilike, kako bih rekao, kao ni Davor Bernardić sa zdravim razumom.
Svečano tako raskinuvši sve državnopravne veze s mozgom, Bernardić je potom prozvao premijera Plenkovića zbog cenzure i zabrane satire, herojskom ga gestom Željke Markić pozivajući na odgovornost zbog gašenja satirične Facebook-stranice ‘Di su pare?’ Ponavljam, govorimo o Fejsu: ne znam čime je to zaslužio, ali u svjetskoj politici ne postoji veći lucky bastard od Andreja Plenkovića, kojega lider opozicije javno optužuje za gašenje jedne Facebook-stranice.
Potpuno slobodan od zdravog uma, Bernardić je na koncu, umislivši pred onim ogledalom da je sâm Émile Zola ili barem John Cleese, napisao ni manje ni više nego historijski Manifest za slobodu satire i slobodu govora u sedam točaka, od prve, koja kaže kako ‘satira nije mržnja’, i druge, po kojoj ‘mržnja nije cool’, do točke 4, koja propisuje kako ‘svatko može biti satiriziran’, i točke 6, po kojoj su, vjerovali ili ne, ‘hrvatski bolji i od najboljih svjetskih satiričara’. Ne bih se, bogami, usudio sporiti: kad to kaže čovjek kojemu je Dnevna doza prosječnog Dalmatinca ubojita satira, valja mu vjerovati.
Najzad, u zemlji u kojoj je Bernardićev SDP najjača opozicija, i gifovi s rasplesanim pingvinima su nanotehnološki precizna satira.
Opet je tako Davor Bernardić prezirno složio kravatu u ladicu, junački otkopčao gornje dugme na košulji i drčno sjeo na asfalt, do dugo u zimsku noć čekajući da ga, kako ono, ‘satiriziraju’. ‘Vrhunac satire je da me satiričari satiriziraju dok se borim za satiru!’ glasila je njegova posljednja objava. Ne bih se, kažem, usudio sporiti: satira koju brani Davor Bernardić ionako nije bila vrijedna borbe.
