Okej, ne sjećam se, niti se valjda itko sjeća, nekog spora pred međunarodnim instancama koji je Hrvatska grandiozno dobila. Gubimo jedan proces za drugim, a narod plaća. Očito je, prema tome, da se krivo radi, loše radi, a posebno su pitanje nakrivo nasađene odluke koje su već same po sebi neobranjive. Bojim se repriza kad se negdje u Londonu ili Washingtonu bude krojila kapa za Agrokor
Svaki dan mediji prenose pametovanja anonimnih osoba koje su predstavljene kao »eksperti«, »stručnjaci« ili »upućeni sveučilišni profesori«. Kompletni tekstovi o napetim pitanjima ponekad se osnivaju isključivo na promišljanjima »stručnjaka« koji se ne daju imenovati. Zbog izgubljene arbitraže za Inu pred sudom u Ženevi, a sada i odbačene žalbe, trenutno se na zastupnike hrvatske strane svisoka okomljuje cijela skupina bezimenih moralista koji suradnju s novinarima uvjetuju pristankom da im se ne otkriva identitet.
Vrli anonimci značajno mršte čela, složni oko toga da se i arbitraži i žalbi pristupilo neodgovorno, šlampavo i s pogrešnim tezama, te se zgražaju što porezni obveznici moraju plaćati takav sukcesivni nemar naših vlasti.
– Bilo je drugih, sjajnih argumenata za arbitražu, ali mi smo se pogrešno fokusirali na Sanadarovu korupciju – kaže jedan od tih s maskom navučenom na lice. Koji su to sjajni argumenti, to komotno ne kaže.
Okej, ne sjećam se, niti se valjda itko sjeća, nekog spora pred međunarodnim instancama koji je Hrvatska grandiozno dobila. Gubimo jedan proces za drugim, a narod plaća. Očito je, prema tome, da se krivo radi, loše radi, a posebno su pitanje nakrivo nasađene odluke koje su već same po sebi neobranjive. Bojim se repriza kad se negdje u Londonu ili Washingtonu bude krojila kapa za Agrokor.
Nema tu magli Plenkovićevog hibridnog rata, padamo na provjerama jer smo sami krivi. Jeftino se vječno izvlačiti na to da su strane institucije dio mračne urote protiv ove države. Samo najskromnije obrazovan puk spremno guta naklapanja o Hrvatskoj kao sirotom žrtvenom jarcu »međunarodnih silnica«.
Potrebno je, dakle – itekako potrebno – preispitivati zašto izvan granica vječno gubimo, locirati krivce, razmontirati politike i njihovo neznanje, nerad, laganje i populizam. Za to su svuda doista najpozvaniji stručnjaci koji svoj suvereni autoritet crpe iz svoga znanja i referenci. No, da bismo nečije mišljenje uopće uzeli u razmatranje, pa mu poslije toga i povjerovali ocjenjujući da su njegova tumačenja racionalna i fundirana, moramo mu znati ime. Otkrijte se, mudraci.
Pitanje je što će nam u javnoj debati autoriteti koji su navodno popili pamet cijelog svijeta, ali se pred publikom odbijaju pojaviti pod svojim imenom. A još je veće pitanje zašto žele ostati sakriveni.
Za naplavine bezimenih kritičara, da odmah kažem, ne treba kriviti novinare. Puno izbora najčešće nemaju. Svaki dan bakću se s temama o kojima naši »stručnjaci« najčešće pristaju govoriti jedino iza debelog paravana.
O motivima te anonimne pameti možemo samo nagađati, ali pogreške će biti minimalne jer u pitanju je uvijek gola računica. Novac i položaji. Nije mi zgodno govoriti protiv Vlade, možda će me jednom angažirati da radim za njih. Ovo je mala bara, smješkaj se svima. Šef moje katedre govori gluposti, ali njega dobiti za neprijatelja, e to mi ne treba. Ova konzultantska kuća napravila je šest pogrešaka, ali za njih radim dobar fuš, pa ću se suzdržati.
S takvim stručnjacima, konzultantima i intelektualcima, članovima HAZU-a i sveučilišnim veličinama – nema nam pomoći. Otamo gdje kalkulantski i licemjerno šuti glas koji bi prvi trebao govoriti, možeš samo pobjeći glavom bez obzira.
novilist
