Janis – Little Girl Blue, red. Amy Berg
U posljednjoj trećini dokumentarca redateljice Amy Berg, u segmentu koji se bavi Woodstockom, čujemo glas prijateljice Janis Joplin, koja nastoji dati svoje viđenje narkomanskih sklonosti glazbene zvijezde. Prije toga su pred kameru spremno stali članovi njezine uže obitelji – brat i sestra, srednjoškolski prijatelji, članovi glazbenih sastava čijim je dijelom bila, bivši ljubavnici, menadžeri i producenti. Svi su se svojski potruditi da ispsihologiziraju glazbenicu pa su njezino posrtanje te ponavljanje sudbine brojnih zvijezda koji su tragično preminuli prije tridesetoga rođendana tumačili autsajderstvom, odbacivanjem okoline, nerazumijevanjem, drugošću i svim onim standardnim arsenalom motiva s kojima smo se nebrojeno puta susretali u sličnim filmovima. Međutim, kazuje nam ravnodušnim glasom prijateljica, Janis i ona drogirale su se iz zabave, jer su htjele i mogle, i nije tu bilo nikakvih složenijih povoda koje treba razotkriti i secirati. Naravno, posrijedi je samo jedno od mnogih mogućim viđenja i tumačenja jer prava povijest ostala je izvan dosega naše spoznaje. Ipak ono predstavlja zanimljiv otklon od pokušaja stvaranja romantiziranoga kulta ličnosti u koji često upadaju glazbeni dokumentarci dok oko predmeta svojih interesa pokušavaju iskonstruirati auru iznimnosti i neshvaćenosti. Glazbeni dokumentarci uvijek više govore o gledateljima i svojim tvorcima te projiciranju njihovih žudnji na živote i djelovanje slavnih osoba, nego što uistinu govore o stvarnoj povijesnoj ličnosti, njezinu životu, svjetonazoru, psihologiji.
Element proturječnosti i konstruiranosti biografije i identiteta rubno je zamjetan i u Janis – Little Girl Blue te nije podrobnije iskorišten jer je naglasak stavljen na tragične aspekte njezina života te izrazitu neprilagođenost okruženju, što će se kasnije manifestirati kroz neprestani osjećaj nesigurnosti. Zanimljiv je aspekt djela koji Joplin sagledava kao produkt svoga vremena – sugerira se da je željela uspjeti, imati dobar auto i raskošnu kuću. Posrijedi su preokupacije američkoga materijalističkoga društva pedesetih u kojem je odrastala, a što je u suprotnosti s kontrakulturnim šezdesetima, kojima je generacijski pripadala.
Dokumentarac je zasnovan na razgovoru s osobama koje su glazbenici bile bliske ili s kojima je surađivala te njihovom kombiniranju s arhivskim materijalima u rasponu od televizijskih intervjua do različitih medijskih nastupa. Naracija je posložena na klasičan, konvencionalan i ne osobito inventivan način, što znači da teče linearno-kronološki te prati standardnu razvojnu putanju subjekta: mladost i odrastanje, uspon i vrhunac slave te tragična smrt i odlazak u legendu. Berg je tako obuhvatila sve bitne segmente u karijeri Janis Joplin, o kojoj je prvi dokumentarac snimljen nedugo nakon njezine smrti 1974. godine (Janis Howarda Alka), iako, iznim niza specijaliziranih televizijskih emisija, glazbeničin život nije pobudio velik interes filmske industrije.
Novina unutar konvencionalno sazdanoga okvira je što redateljica djelo razvija na dvjema razinama: javnoj – kako su Janis Joplin doživljavali ljudi iz njezine neposredne okoline te način na koji se ona predstavljala u javnosti; te osobnoj, privatnoj, koja se razvija na temelju unutarnje naracije tako što se koriste osobna pisma koje je pisala članovima obitelji i bliskim ljudima. Pritom je narator Cat Power te njezino pripovijedanje fingira unutrarnji monolog Janis Joplin. Iako pisma imaju svoje adresante, ona primarno progovaraju o onome tko ih šalje, a ujedno razmatrana forma predstavlja jedan od najprivatnijih i najsubjektivnijih formi komunikacije jer pošitatelj otkriva ne samo osobna stanja, nego se putem toga ocrtava i njegov odnos s okolinom. Redateljica vješto povezuje javni i privatni segment te uspijeva osvijetliti ličnost Joplin iz različitih rakursa. Epistolarni dio, koji ima svojih odveć patosom natopljenih dijelova, dobro je ukomponiran s arhivskim i razgovornim dijelovima filma te donekle razbija monotoniju stroge linearnosti, žanrovskih konvencija te izmjena izjava svjedoka i arhivskih materijala. Nažalost, djelo upada u klopku koja predstavlja veliku boljku takvih naslova: veći je naglasak stavljen na život umjetničke figure te njezine stranputice i posrtanje, a pritom je zanemareno ono što je esencijalno – glazba sama.
Cjelina je ponešto predugačka pa bi djelo bilo efektnije da traje dvadesetak minuta kraće. To se posebice osjeti u posljednjoj trećini kada ostvarenje počinje gubiti na ritmu. Berg je opsjednuta kadrovima tračnica koje neprestano interpolira između manjih narativnih cjelina. Time očito želi naglasiti da život Janis Joplin želi poimati kao svojevrsno putovanje, koje se razvija u više inačica od psihološkoga preko egzistencijalnoga pa do doslovnoga izmještanja u prostoru. Spomenuti kadrovi stalno se ponavljaju i s vremenom postaju monotoni pa više odmažu nego što pomažu.
Janis – Little Girl Blue solidan je glazbeni dokumentarac koji slijedi utabane žanrovske staze pa stoga niti ne nudi na oblikotvornom planu išta originalno i posebno uzbudljivo. Ipak, redateljica Berg uspijeva solidno zaokružiti cjelinu te ponuditi devedesetak minuta pristojna filma.
