To što su gledatelji progutali film kao istinu i povjerovali kako su u stvari u NDH Srbi provodili genocid nad Hrvatima, nije ništa čudno, jer oni su upravo to htjeli i čuti te zato dolaze gledati takve filmove i čitati knjige, poput »Mita o Jasenovcu« Romana Leljaka ili pak »Radnog logora Jasenovac« Igora Vukića.
To što te Jakov Sedlar spominje u još jednom svom filmskom i povijesnom falsifikatu, u uglednom društvu »neprijatelja« za kojima raspisuje potjernice, Ante Tomića, Jurice Pavičića, Tomislava Klauškog, Inoslava Beškera, Miljenka Jergovića, Ive Goldsteina, Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine, Vesne Teršelič, Lade Tomičića, Borisa Pavelića... ne bi bilo vrijedno spomena već, s jedne strane gađenja, a s druge ponosa.
To što je film »Sto godina srbijanskog terora u Hrvatskoj – od Karađorđevića i Pribičevića do Vučića i Pupovca« premijerno prikazan u Hrvatskoj dok je cijeli svijet obilježavao 80. godišnjicu tzv. Kristalne noći kada su nacisti započeli pogrom Židova, nije ništa nova što bi nas moglo začuditi, jer gebelsovska propaganda ovdje je svakodnevna pojava. To što državni vrh i »institucije sistema« nisu ni prstom mrdnuli, a kamo li se oglasili na vapaj Ognjena Krausa »Poštovani ministri policije i pravosuđa, državni odvjetniče, predsjednici Vlade i Sabora, poštovana predsjednice RH, do kada ćete prodavati čast ove zemlje, koja je antifašističkim pokretom oprala svoj obraz«, nismo ni očekivali znajući da su zadubljeni u dvostruke konotacije pozdrava »Za dom spremni« i zaljubljeni u priču o njegovom »starohrvatskom podrijetlu«.
To što su gledatelji progutali film kao istinu i povjerovali kako su u stvari u NDH Srbi provodili genocid nad Hrvatima, nije ništa čudno, jer oni su upravo to htjeli i čuti te zato dolaze gledati takve filmove i čitati knjige, poput »Mita o Jasenovcu« Romana Leljaka ili pak »Radnog logora Jasenovac« Igora Vukića. To što takve uratke naveliko propagira i na velika zvona najavljuje Hrvatska radio-televizija, čak i u zabavnim emisijama poput one benignog imena »Dobro jutro, Hrvatska«, nije nikakvo iznenađenje kada znamo tko ih uređuje i vodi.
To što na Prisavlju u »prime timeu« u nastavcima emitiraju pamflete iz propagandne mašinerije Miljenka Manjkasa i njegovih istraživača »Rat prije rata«, koji nam »otkrivaju«, a ničim ne argumentiraju kako »400 hrvatskih novinara radi za KOS«, a ne žele prikazati dogovoren, odobreni i plaćeni dokumentarni serijal »Nezavisna Država Hrvatska« za koji je intervjuirano niz stručnjaka i tridesetak doktora znanosti, te prikupljena bogata građa, naprosto se zove uređivačka politika HTV-a. To što konzumenti kojima se slikopisne potjernice serviraju kako bi s riječi prešli na djela, ne love deklarirane KOS-ovce poput Romana Leljaka, vjerujući osuđenom kriminalcu i prevarantu, već novinare, ukazuje na stanje uma. To što u ime braniteljskih udruga priznanja uručuju Jakovu Sedlaru, koji demonizira one koji su im bili braća po oružju, umjesto da ga upitaju gdje je on to bio 1991. – 1995., govori samo o nečijem (ne)poštenju.
To što ih u svemu tome svesrdno podržava Crkva, sasvim je logično jer i ona uljepšavanjem istine o NDH pere svoju nečistu savjest. Kako god, sve to bismo im i mogli oprostiti. Ono što se ne da oprostiti zloupotreba je mjesta gdje bi se grijesi trebali ispovijedati i na kojem nitko ne bi smio huškati na nove grijehe prema bližnjem, Aule Ivana Pavla II. u Trsatskom svetištu, koju je, proviđenjem vođen, osmislio i izgradio, dobri duh Trsata, čovjek koji je volio a ne mrzio, povezivao a ne dijelio ljude, fra Serafin Sabol.
novilist
