Film se otvara krupnim kadrom otvorene operacije ljudskoga srca. Bez imalo odmaka redatelj Yorgos Lanthimos smješta gledatelja u košmaran prizor, očito mu želeći dati do znanja da tretman problematike koju njegovo ostvarenje razmatra nikako neće biti lagan i veseo. Kirurško čaprkanje po ljudskome tijelu, zarezivanje i otvaranje ljudske unutrašnjosti tako postaje analogno redateljevu pristupu seciranju životne situacije glavnoga protagonista Stephena Murphyja (Colin Farell) te njegove obitelji, koju sačinjavaju supruga Anna (Nicole Kidman) te sin Bob (Sunny Suljic) i kći Kim (Raffey Cassidy). Igrom slučaja ili ne, Stephen je uspješan i bogat kirurg a neuspjela operacija srca, koja se dogodila prije aktualne radnje djela, dakle u prošlosti protagonista, postat će narativni okidač za neobičnu priču.
Stephena na početku upoznajemo u zalagaonici gdje se sastaje s mladićem Martinom (Barry Keoghan) te uočavamo da se nalaze u nekakvom izmještenom odnosu otac-sin, no ne možemo razabrati kontekst te povod njihovu druženju. On će se razotkriti naknadno, kada saznajemo da je Stephenov pacijent, koji je pri operaciji srca preminuo, bio Martinov otac. Nekoć alkoholu skloni liječnik očito je odgovoran za nemarno izvođenje zahvata pa sada djelomično osjeća grižnju savjesti koju nastoji smiriti tako što potpomaže Martina, iako je situacija mnogo složenija nego što se to na prvu može zaključiti.
Nije teško uočiti da se Lanthimos poigrava popularnim narativima o uljezima, koji imaju poprilično dugu filmsku tradiciju. Stephen dovodi Martina u svoje obiteljsko okruženje, gdje biva dobro prihvaćen od njegove djece, a potom mu počinje dolaziti na posao te ga pozivati na druženja u svoju kuću. Martin očito pokazuje posesivno ponašanje, a Stephen će mu se nastojati othrvati kada shvati kuda stvar vodi, nakon čega će odbijena strana krenuti u osvetnički pohod. Posrijedi je tipična fabularna shema filmskih narativa o opsesivnim uljezima koji žele uništiti savršene i skladne obitelji koje često netom prije doživljavaju krizu pa ih ovi događaji mogu i trebaju dodatno povezati i ujediniti. Očito je da se iza ovih priča kriju dosadne moralke o važnosti obitelji, zajedništva i međusobne podrške, a stranac ili uljez gotovo ksenofobno upućuje na strah od vanjskih sila, tog turbulentnog i nesigurnog svijeta koji prijeti privatnoj stabilnosti najmanje ćelije društva. Odbijanje stranca time ujedno predstavlja potvrdu obiteljske snage i predanosti zajedničkim ciljevima.
Lanthimos prerađuje spomenute konvencije i moralne klišeje te se njima poigrava. Poput medicinskoga zahvata u ljudsko tijelo prilikom operacije srca na početku filma, tako je i njegov redateljski rukopis sterilan i hladan. U pojednim segmentima podsjeća na Cronenberga te njegovu gotovo pornografsku sterilnost u seciranju međuljudskih odnosa i nasilja. Obiteljski dom Murphyja neosporno je buržujski raskošan, no on je tek savršeno posložena fasada ispod koje se kriju mračne opsesije te otuđenosti. Gledatelju nije teško uočiti, prilikom obiteljskih blagovanja, da su unutar-obiteljski odnosi podosta distancirani i shematični, što se očituje u zanimljivo strukturiranoj dijaloškoj komunukaciji. Dijalozi su specifično strukturirani te katkad djeluju neprirodno. Rekli biste da ljudi ne razgovaraju na taj način, katkad su gotovo beketovski apsurdno intonirani, no jasno vam je da nisu loše napisani nego predstavljaju sredstvo poigravanja te time upućuju na odnose među likovima i njihove nesvjesne aspekte.
Općenito su životi protagonista prikazani kao gotovo rutinski, lišeni strasti i užitaka, sve je nalik na posao koji se dosadno odrađuje - bilo da je riječ zaista o profesionalnim ili privatnim segmentima svakodnevice, što se posebice očituje u odličnoj gumačkoj kreaciji Colina Farrella, koji gotovo nezainteresirano reagira na svijet oko sebe dok jednolično izgovara replike. Ujedno je posrijedi svijet koji se nalazi u svojevrsnom moralnom vakumu pa se redatelj pokazao osobito predanim u razmatranju egocentričnog ponašanja protagonista. Stephen tako kaže da on nije kriv za smrt pacijenta jer kirurg ne može pogriješiti pa odgovornost prebacuje na anesteziologa, dok potonji pak odgovornost prebacuje na kirurga jer također smatra da je nepogrešiv. Osobitost redateljevih protagonista je da se oni na površinskoj razini prikazuju kao dobri ljudi iz susjedstva, no kada autor malo dublje zagrebe u njihove živote uočava se sebičnost i nesigurnost, što se napose očituje u ponašanju Stephena i Anne (također odlična Nicole Kidman) koji nisu spremni na samo-žrtvovanje. Da ne ulazim pretjerano u detalje i nepotrebno ne otkrivam radnju, samo ću istaknuti da Anna u jednom trenutku kaže da ako im dijete i umre, ona još uvijek može roditi pa se izgubljeni sin ili kćer mogu nadomjestiti. Ubojstvo svetoga Jelena prikazuje pomaknute međuljudske odnose u kojima nema puno emocija i empatije.
Lanthimos naraciju razvija linearno-kronološki i neupadljivo da bi naglasio kodove naoko realistički preslikane iskustvene zbilje koje potom kreće destabilizirati jer unutar prepoznatljivoga svijeta umeće neobične događaje. Oni za cilj imaju naglasiti psihološke reakcije protagonista tako što ih izbacuju iz njihove sigurne pozicije. Igra u koju ih smješta Martin upućuje na mitsko i alegorijsko pa cjelina djeluje poput grčke tragedije transponirane u suvremeno filmsko ruho, koja propituje krivnju i sebičnost.
Nakon Majke!, Ubojstvo svetoga jelena drugi je film u kratkom vremenskom razmaku na čijoj sam projekciji svjedočio da ljudi usred filma izlaze iz kinodvorane, očito iz neznanih razloga revoltirani prikazanim sadržajem. Možda samo ostvarenje na neobičan način djeluje na nesvjesno gledatelja.
filmovi
