Griješna pričest

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović bi - osobito kao praktična vjernica - katolički korektno postupila da je za pričesti na euharistiji na Memorijalnom groblju u Vukovaru izbjegla u subotu zinuti na hostiju, jer je opet zgriješila u međuvremenu od ispovijedi. A Kristovo se tijelo prima u se čista i bezgrješna srca, a ona ga tog trenutka nije imala.

Ali grijeh osvetničke prijetnje "bližnjima" po Evi i Adamu i štete "svojima" po bliblijskim praroditeljima - "Proteći će još puno vode Dunavom prije nego Hrvatska i Srbija budu mogle reći da su prijateljske zemlje" - protivno je ne samo temeljnim kršćanskim načelima o ljubavi prema bližnjem i oprostu nego i sadržaju, smislu i duhu mirotvorne poruke požeškog biskupa mons. Antuna Škvorčevića, što ju je čula prije pričesti.

Bila je to nedvojbeno najnadahnutija, najiskrenija i mirotvorno najpotentnija homilija koju je dosad jedan katolički "pastir" tog ranga podijelio s oltara na otvorenom na Memorijalnom groblju s nazočnima na euharistiji i posredstvom izravnog tv prijenosa sa svim ljudima dobre volje.

Predsjedničin, pak, ispad o dunavskoj vodi i (ne)prijateljstvu među susjedima Srbima i Hrvatima - iste rase i jednojajčanih jezika-blizanaca, kršćanske vjere, dubokih povijesnih i ekonomskih veza, sličnih kultura i tradicija - notorna je glupost na istom huškačkom tragu koji je prethodio i uzrokovao ratna razaranja i krvoproliće.

Narodi nisu željeli rat ni otimanje tuđeg, ali jest zločinačka svijest bolesnih balkanskih šovinista, psihopata kojima krv bližnjeg nije sveta, a umislili su si mesijanska poslanja. Politikantima - uvijek u ime naroda ili države, tzv. krvi i tla, sic - koji nakon utihnuća oružja izvrsno žive na anatemiziranju drugih za vlastite smrtne grijehe prema vlastitom etnosu je raison d'être stalno netrpeljivost i strasti podgrijavati na tihoj vatri. "Neprijatelj nikad ne spava". Poznato?

"Zamka okrutno počinjenog zla u Vukovaru na različite načine vreba i danas", kazao je biskup mons. Antun Škvorčević u homiliji na Memorijalnom groblju. "To zlo nam želi stisnuti dušu, sapeti pamet, zarobiti nas u svoje okove, usmjeriti da živimo po njegovu diktatu, uvjeravajući nas kako je smisleno ono najbesmislenije: mrziti kao odgovor na počinjeno zlo i nanesenu nepravdu. Verbalna ratobornost na javnoj sceni kod nas prostor je u kojem zlo vrti svoje kolo, a mržnja brusi zube, umrtvljuje dušu, vodi u sljepilo, truje sadašnjost i krade budućnost. U Vukovaru i Hrvatskoj potrebni su nam ljudi velika duha, osjetljive savjesti, sažalna srca, dalekovidni proroci koji odbacuju nasilje, praštanjem proširuju prostore slobode od zla u kojima sa svom bistrinom vide veličinu žrtve, svjedoče vjeru u pobjdu ljubavi te pamte prošlost očišćenu od mržnje u svoj snazi njezine poučljivosti".

Tako govori politička pamet koja želi dobro svojoj zemlji i narodu i koju je - za razliku od maloumnih homilija zagriženih ideoloških netoleranata iz crkvenog mainstreama - poželjno čuti s oltara budući da i Katolička crkva, nitko normalan ne spori, ima pravo reći što drži o zbivanjima u društvu u kojem djeluje. Ali ne čitati lekcije sekularnoj državi.

Da su škvorčevići bili na Pantovčaku, u Banskim dvorima i Saboru olovnih 1990-ih, rata ne bi bilo. Da su obnašali vlast 1995-ih i kasnije, gdje bi Hrvatskoj danas bio kraj!? "Upravo je bitka za Vukovar, unatoč privremenom padu grada (privremenom - sic; ključ povratka je međunarodni ugovor o mirnoj reintegraciji Podunavlja, op.a.) nakon tromjesečne hrabre obrane, označila je konačan početak kraja velikosrpskog projekta (malo morgen, smije se onaj iz požarevačkog groba, baš kao što je s krahom HZ/HR Herceg-Bosne skončao velikohrvatski projekt koji Grabar-Kitarović s HDZ-om, Crkvom i nešto crnjom desnicom neformalno gura tzv. trećim entitetom u BiH, op.a.)", antiškvorčevićevski je pametovala predsjednica RH koji dan prije na dodjeli odličja bivšim pripadnicima rehabilitirane i od 2000-ih godina opet napadno slavne 204. vukovarske brigade.

"U Vukovaru je zasađeno sjeme pobjede i u Vukovaru su započeli svi Bljeskovi i Oluje koji su Hrvatskoj donijeli slobodu. Povratkom Hrvatske vojske u Vukovar prije nekoliko dana to je samo dodatno, na simboličan način potvrđeno".

Vojska u Vukovaru te sladostrašće zbog pobjede i slobode ili poraza i neslobode (rat je samo nekima brat, narodima nikad) i popratna histerija "za zločin nitko nije odgovarao" - a je li ga tko prijavio (uglavnom nije), je li zločin jednonacionalan, zašto se individualna krivnja kolektivizira? - zlurado odjekuju iz politikantskih usta.

Igrom neke pozitivne prirodne providnosti, pametni ljudi nisu se ni 1990-ih godina, kamoli kasnije, dali zatrovati međunacionalnom mržnjom i uvući u programirane masovne zločine. Pametni Srbi i Hrvati, a ima ih, u čije ime Grabar-Kitarović nema pravo govoriti, ne strahuju danas od kad-tad odgovornosti za krimen sudjelovanja u tzv. humanom preseljenju, noćnim miniranjima inonacionalnih trgovina i kafića, etničkom čišćenju, bezrazložnim uhićenjima cijelih obitelji, mučenju u logorima za civile, pljački tuđe imovine (otkud do jučer gologuzim generalima milijunska imovina?), otimanju ili razaranju i paljenju kuća...

Tim pametnim susjedima nikad prije, ni u prošlom ratu niti pak danas nije i ne smeta Dunav za dobrosusjedsku suradnju, međusobno uvažavanje i poštivanje vlastitih vrijednosti, za ekonomske, kulturne i svekolike društvene veze niti itko od tih mari za to što Kolinda Grabar-Kitarović govori ili (ne) želi. Niti oni s lijeve strane Dunava osobito drže do nje, kad se hrusti šaka mala. Ni u čemu njezino prijateljstvo nije važno službenom Beogradu, koji ima svoje kanale s međunarodnom zajednicom i diplomatske interese, gdje hrvatska predsjednica i RH ne mogu bitno utjecati. Za pomoć ih Beograd ne moli niti ju treba, a odmoći mu ionako ne mogu. Kaže ona pučka, lijepa riječ svaka vrata otvara.

Takva riječ, da je službeni Zagreb za nju znao umjesto desničarski rastrojenih prijetnji i inata koji nužno proizvode isti takav odgovor, već bi odavno otvorila i najzabravljenija vrata, iza kojih se čuva istina o: sudbini u Domovinskom ratu nestalih i ubijenih civila i branitelja za kojima se traga.

Nema razloga da se ta pitanja ne rješavaju diplomatski i stručno, s povjerenjem obiju strana, a ne demagoškom larpurlartistikom kao đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić: "Moram (on ne mora, op.a.) konstatirati da izostaje suradnja sa Srbijom i dostavljanje zapisnika (otkud on ili tko drugi zna da postoje zapisnici? - op.a.) i informacija o tome gdje su sahranjeni posmrtni ostaci naših branitelja i civila".

Ništa se neće riješiti politikantskim inatima/prijetnjama toj zadaći nedoraslih ministara, inih državnih dužnosnika, radikalnih stranačkih vođa i osvetnički opsjednutih šefova pojedinih stranaka i mržnjom opsjednutih svećenika. Hrvatska i Srbija se ne moraju - pa i ne trebaju, jer to nikad ni nisu - grliliti i ljubiti u idealnom prijateljstvu, kako reče srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, ali izvan je svake pameti da gotovo četvrt stoljeća žive u neprijateljstvu, u grijehu svojih vladajućih struktura. Ekonomska, kulturna, znanstvena, sportska i ina suradnja dviju najbližih susjeda - kojima predstoji u miru i povjerenju iscrtati međudržavnu granicu na Dunavu - nemaju alternativu.

Srbija i Hrvatska su upućene jedna na drugu i zbog povijesnih razloga 68 godina zajedničkog života u obje Jugoslavije, zbog brojne srpske manjine u RH i hrvatske u Srbiji za Zagreb i Beograd odgovaraju međunarodnoj zajednici, trajnih prijateljskih veza važnih ali i tzv. malih ljudi, miješanih brakova s obiju strana, i koječega drugog.

Talijanski fašisti i njemački nacisti sa svojim ustaškim slugama u tzv. NDH počinili su povijesno najveće zločine u Hrvatskoj, a Nijemci i Talijani su desetljećima najbrojniji, dobrodošli turisti u RH i mnoga (pro)ustaška djeca na visokim političkim i državnim položajima. Isto je u Srbiji, gdje su talijanska i njemačka ulaganja kapitala višestruko veća nego u RH, a (ne)reciklirano četništvo u srcu je vlasti. I nikom ne pada na um to problematizirati. Osim što "četnici" i "ustaše" svako malo, folklorno, jedni drugima verbalno prebrojavaju rebra. Zbog birača, šovinistički željnih "istrage naše ili vaše".

Dunav nije bio brana između Srba i Hrvata ni davne 1389. godine kada su hrvatski plemići poslali 10 tisuća svojih ratnika u pomoć caru Lazaru i Milošu Obiliću na Kosovo polje, izginuti u obrani kršćanstvo niti je bio zapreka bl. Alojziju Stepincu koji se kao dragovoljac Jugoslavenske legije, u činu potporučnika, borio u Prvom svjetskom ratu na Solunskoj fronti za ostvarenje jugoslavenske ideje u budućoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Dunav nije smetao ni u proljeće 1945. kada su poraženi restloviMihailovićevih četnika, nedićevaca, ljotićevaca i kojekakvog kokardaško-kvislinškog šljama iz Srbije i Crne Gore, podruku s ustaškom bratijom po krvožednosti, bježali neometani kroz Slavoniju i Zagreb prema Dravogradu i dalje na Zapad, spašavajući žive glave od kazne za ratne zločine.

Od Gustava Matoša, Miroslava Krleže, Gustava Krkleca ili nobelovca Ive Andrića, kojeg je Beograd spasio da u Zagrebu ne umre od gladi, do briljantnih Mirka Kovača što se 1991. preselio iz Beograda i nastavio stvarati u Rovinju, derući i po srpskom i po hrvatskom šovinizmu, te "njegove malenkosti" Igora Mandića kojega je svih ratnih godina Beograd više uvažavao nego Zagreb - nikom Dunav nije smetao.

Koliko je hrvatskim masama daleko od oka i srca predsjedničin "državnički" von oben diskurs, svjedoči sva odreda prva lakonotna srbijanska liga što masovno puni pozornice od Prevlake pa do Dunava. I obratno, hrvatska u Srbiji. Koncem listopada zagrebačkoj se kazališnoj publici predstavilo upravo u HNK renomirano Jugoslavensko dramsko pozorište iz Beograda predstavom Tako je (ako vam se tako čini)Luigija Pirandella, a pola istočne Hrvatske vikendom se zabavlja u noćnim klubovima s lijeve obale Dunava i Novu godinu svaki put dočekuje u Beogradu i Novom Sadu.

Život ide dalje, ima svoju prirodnu logiku i smjer po dobrosusjedskoj mjeri i ukusu neostrašćenih, a političari, kažu jarani - džaba farbaju. Novi naraštaji - bez obzira na žestoku „domoljubnu“ i vjersku indoktrinaciju - znaju tko su, što žele i gdje im je budućnost. Sigurno ne u mržnji prema drugima i drukčijima, militantnom preseravanju nerealiziranih Zoroa, koji su osobno izbjegli vojni rok zbog spola ili kratkovidnosti, anemije, nagluhosti itsl. izmišljotina.

Ako s dunavskim vodama i (ne)prijateljstvom Srbije i Hrvatske ima problema Grabar-Kitarović i njoj slični, vodeći gospodarstvenici s obiju strana - nemaju. Rat ih nije impresirao tako da okrenu leđa jedni drugima, jer "Srbija i Hrvatska ne mogu biti prijateljske zemlje dok se ne pronađe zadnji nestali i ne iskopa zadnji kostur", nego ih je motivirao za poslovno iskoristiti komparativne prednosti svojih komplementarnih resursa/potencijala. A specijalizirana će se povjerenstva, što im i jest zadaća, baviti ratnim stradanjima.

Usuprot teškim nanosima osvetoljubivih budalaština i svjesnog zatiranja ljudskih prava i sloboda etničkih manjina, RH je godinama među top 10 stranih investitora u Srbiji. Prema podacima Privredne komore Srbije, robna razmjena dviju zemalja u 2016. je dosegnula 903,8 milijuna eura, po godišnjoj stopi rasta 4,8 posto. Srpski izvoz u RH veći je 17 posto (467,3 milijuna eura), a uvoz iz RH smanjen je 6,1 posto, na 436,5 milijuna eura. Prvi put je Srbija došla do suficita (30,8 milijuna eura) u robnoj razmjeni s RH.

Srbija u RH najviše izvozi rafinirani bakar, motorne benzine (uključujući avionski kerozin), električnu energiju i jestiva ulja, a uvozi iz Hrvatske tzv. nerazvrstanu robu, automobile te laka ulja i proizvode. Prema podacima Narodne banke Srbije, neto ulaganja hrvatskih građana u Srbiji 2007.-2013. iznosila su 323,87 milijuna eura (deveto mjesto među stranim investitorima).

Koncern AgrokorIvice Todorića uložio je 614 milijuna eura u srbijansku prehrambenu industriju te zaposlio više od 10.000 ljudi, Nexe Grupa iz Našica 100 milijuna eura u građevinsku industriju s 528 novih radnih mjesta, varaždinska Vindija je s 37 milijuna investiranih eura otvorila u Srbiji 357 novih radnih mjesta, itsl. Poslovni stratezi obiju strana računaju sa zajedničkim  istupima na trećim tržištima radi obostrane dobiti, koristeći se prednostima hrvatskog članstva u EU i srbijanskog u CEFTA-i, ali i s proširenjem/ujedinjenjem kapaciteta u komplementarnim gospodarskim granama. Osobito su velike mogućnosti suradnje u poljoprivredi, energetici i energetskoj učinkovitosti, strojogradnji i zajedničkim ulaganjima na područjima dviju zemalja koje povezuje Dunav.

Tu je život i tu je budućnost koja jamči miran i prosperitetan život svima, bez potrebe za masovnim iseljavanjem mladih obitelji zbog nedostatka radnih mjesta i minimalaca s kojima se ne da preživjeti od plaće do plaće. Tu su i esencijalne zadaće mudrog i savjesnog državnog vodstva koje će se s pijetetom odnositi prema žrtvama i ratnim stradalnicima, ali tretirati budućnost zemlje i dobrobit građana kako je biskup mons. Antun Škvorčević pokazao svojom vukovrskom homilijom. Čak i ne treba iz nje isključiti Boga, a potpisat će je od slova do slova i svaki ateist, agnostik i inovjerac.

Treba uistinu biti hrabar (sic) pa toliko poslije Domovinskog rata i mirne reintegracije Podunavlja, poslije toliko nesreće i nezaliječenih rana doći u zengama/borovkama u Kolonu sjećanja i baš u Vukovaru pametovati o dunavskoj vodi i (ne)prijateljstvu Srbije i Hrvatske. Nije prvi, a neće biti ni zadnji put da Kolinda Grabar-Kitarović ne postupa kao diplomatkinja i državna predsjednica. Dopušta si javni podsmijeh.

h-alter