Čitav je niz strahova, iliti fobija, vezan uz čovjeka nam ovdašnjeg. Klaustrofobija, agorafobija… srbofobija? (apage satanas!) Ipak, ono što se hrvatskim zastranjenjima zamjera u službenoj verziji eurociviliziranosti jest – homofobija. Može li se biti onime homo humanus ako se ljudske strasti sapnu u spolne i rodne normiranosti? Kako biti čovjekom (kao takvim) bivajući tek pravim muškim? Kada žena biva tek akcidencijom supstancijalne muškosti kao ljudskosti? I da ne drvim dulje o onome što svi znamo… i prešutno odobravamo.
Kako se filmski, umjetnički pozabaviti ovom temom sada i ovdje? Bezbolno? Vjerujem da je nešto takovo bilo na pameti autorima uratka s imenom Lavina. Drugi dugometražni igrani film Stanislava Tomića želi biti zabavno-smiješan. Ali… i poučan!? Optimalno je to kod artefakta za neobvezujuću kino-sesiju. Ukratko, otac obitelji Babić, stanoviti Franjo (Stojan Matavulj) nestaje pod lavinom negdje u švicarskim Alpama. Nakon pola godine proglašen je mrtvim. Njegove dvije supruge, bivša Lidija (Robert Ugrina) i aktualna Angelina (Ksenija Marinković) žive u zajedničkom domaćinstvu s dvije kćerke Kiki (Sara Stanić) i Lili (Ana Maras). Tu je i revni im susjed Pero (Žarko Radić), čovjek vjeran načelima bogomdane prirode muško-ženskih odnosa; on mrzi pedere. Dakle, što je u Tomićevu filmu onaj pokretač dramske radnje? Prije svega, komika samozadanog si postava. Naravno, ništa nije prirodnije i zabavnije pravovjernom Hrvatu, katoliku i štovatelju obiteljskih vrijednosti negoli kad se smije pederima. (Kao i blesavim Bosancima Muji i Hasi, ili plavušama u jednakoglupim vicevima.) Otprilike na toj razini funkcioniraju i šale (komika?) Tomićeva filma. Uglavnom tijekom cijelog trajanja smještena u raskošnu obiteljsku kuću, Lavina djeluje kao vježba kakvog studenta scenarija i režije koja se organizira da bi isti konačno nekako ipak diplomirao. (Prestrog sam? Da… ali uvijek. Jer, hrvatski si je film u posljednjem desetljeću postavio neke standarde.)
S druge pak strane, Lavina pripada osebujnom trendu što ga zamjećujemo posljednjih nekoliko godina. Svojevrsni je to groteskni trash movie. Pritom u trendu nije toliko bitna travestija ili parodija nekog dramaturškog obrasca, poput recimo Brešanovske poetike tzv. groteske i njegova Hamleta u Mrduši Donjoj, koliko bizarnost koja se iscrpljuje u samoj sebi. Primjerice, i sam je Tomić participirao u lanjskoj omnibusnoj besmislici Transmania (2016). Uradci Anđela Jurkasa Zbog tebe i Fuck-off I Love You tu već figuriraju kao paradigma. Možda ponajbolji uradak u tom novo-uspostavljenom žanru HR-kina jesu Svinjari (2015) Ivana Livakovića, koji uspostavljaju balans između kritike medija i bizarnog cinizma.
Dakle, Lavina… i homofobija. U kakvom su međusobnom odnosu ova dva pojma? Gledajući Tomićev film, podsvjesno se ali neizbježno nameće primisao o tomu da je trebalo cijelu ozbiljnu stvar koja tišti hrvatsku sivu realnost – pacifizirati. Naime, što? Od samog je početka Lavine u prvome planu uvjetnost cijele filmske storije. To je posebice naglašeno u (seberazumljivoj?) činjenici da jedan od protagonista kao muškarac glumi ženski karakter. (Istinabog, ružan, ali… »ništa žensko, pardon, ljudsko nije mi strano«). Grotesknosti (valjda i komičnosti?) pridonosi i duga uvodna sekvenca s foto-sessionom u kojemu dvojica muškaraca naglašeno karikaturalno izvode svojevrsni performans. Čak i glavama otvorenima za sve Drugo i Drukčije ovo treba izmamiti (pod)smijeh.
Nakon teatralnog pogreba Franje Babića, pojavljuje se i sam – Franjo. (Gledatelj, naravno, nije iznenađen jer je ab initio na sve već pripravljen). Sa sobom otac ove bizarne porodice dovodi i svoju novu ljubav, instruktora skijanja Adama (Borko Perić). Naravno, na koncu u nekom (recimo, nazovi) zapletu priče stvar će biti u obiteljskim nekretninama i proishodećim nasljednim pravima. Iza ljubavi, dakle, stoje financije. Ništa novo, bogme niti originalno. Kako autori filma pokušaju postići dojam komičnosti i zabaviti gledatelja? I ne baš odveć inventivno… na pojavu uskrslog Franje, sve se žene onesvijeste. Egzaltacija se postiže i grotesknim ponovljenim skakanjem u grobnu raku. Nadalje, jedan od usputnih likova u filmu, majstor za WC-školjke, žovijalnog imena Tvrtko (Goran Grgić) nategnut će nesretnu Kiki koja je ruku zaglavila u zahodu dok je posezala za testerom za trudnoću. Vjerujem, namjeravani vrhunac filmske komike trebao je biti dosegnut u oniričkoj sekvenci u kojoj se strasti predaju Kiki i (zamišljena?) joj ljubovca, jahačica i pilotkinja Nina Violić. Da ne spojlam, zaustavit ću se ovdje u opisu nazovi komičnih scena.
I po treći put, homofobija. Što s tom (pa rekao bih) psovkom? Kakav je diskurs o homofobiji što ga uspostavlja Tomićev film s ovdašnjim realitetom? Uspostavlja ga tako… što ga zaobilazi. Predstavlja ga kao priču o gomili bizarnih i bedastih karaktera koji filmskoj konstrukciji daju uvjetan karakter. Pa, zar nije tako lakše? Jest, jest… bez daljnjega lakše je, ali i – nepoštenije. Svi smo se »dobro zabavili, ali smo valjda i nešto naučili«. Ma, kaj god…
Približavajući se koncu napisa, pitam se je li trebalo Lavini posvetiti ovoliko teksta. Jer, koja je najveća kvaliteta ovog HR-kino uratka? Naravno, u njegovu trajanju. Traje tek 64 minute… Čini se da je potrajao još koju minutu, ne bi se moglo izbjeći meškoljenje u ovom art-presipanju iz šupljeg u prazno. Majstor TV-sapunica i sitcoma, Stanislav Tomić svojedobno je uspješno debitirao i u domeni cjelovečernjeg igranog filma. Josef (2011) bio je vješto režirana povijesno-ratna drama s naznakama bizarnosti kvazi-mitomanije s povijesnim likom Josipa Broza, ali i cameo-pojavljivanjem Thompsona.
Lavina je pak izdanak, nadam se, kratkotrajnog žanra filma bedastoće. Ili sam možda u krivu? Možda nam baš to treba? U zemlji u kojoj se homofobne izjave nacionalne tribunke nagrađuju zastupništvom u Europskom parlamentu, to je ono realno.
filmovi
Kako se filmski, umjetnički pozabaviti ovom temom sada i ovdje? Bezbolno? Vjerujem da je nešto takovo bilo na pameti autorima uratka s imenom Lavina. Drugi dugometražni igrani film Stanislava Tomića želi biti zabavno-smiješan. Ali… i poučan!? Optimalno je to kod artefakta za neobvezujuću kino-sesiju. Ukratko, otac obitelji Babić, stanoviti Franjo (Stojan Matavulj) nestaje pod lavinom negdje u švicarskim Alpama. Nakon pola godine proglašen je mrtvim. Njegove dvije supruge, bivša Lidija (Robert Ugrina) i aktualna Angelina (Ksenija Marinković) žive u zajedničkom domaćinstvu s dvije kćerke Kiki (Sara Stanić) i Lili (Ana Maras). Tu je i revni im susjed Pero (Žarko Radić), čovjek vjeran načelima bogomdane prirode muško-ženskih odnosa; on mrzi pedere. Dakle, što je u Tomićevu filmu onaj pokretač dramske radnje? Prije svega, komika samozadanog si postava. Naravno, ništa nije prirodnije i zabavnije pravovjernom Hrvatu, katoliku i štovatelju obiteljskih vrijednosti negoli kad se smije pederima. (Kao i blesavim Bosancima Muji i Hasi, ili plavušama u jednakoglupim vicevima.) Otprilike na toj razini funkcioniraju i šale (komika?) Tomićeva filma. Uglavnom tijekom cijelog trajanja smještena u raskošnu obiteljsku kuću, Lavina djeluje kao vježba kakvog studenta scenarija i režije koja se organizira da bi isti konačno nekako ipak diplomirao. (Prestrog sam? Da… ali uvijek. Jer, hrvatski si je film u posljednjem desetljeću postavio neke standarde.)
S druge pak strane, Lavina pripada osebujnom trendu što ga zamjećujemo posljednjih nekoliko godina. Svojevrsni je to groteskni trash movie. Pritom u trendu nije toliko bitna travestija ili parodija nekog dramaturškog obrasca, poput recimo Brešanovske poetike tzv. groteske i njegova Hamleta u Mrduši Donjoj, koliko bizarnost koja se iscrpljuje u samoj sebi. Primjerice, i sam je Tomić participirao u lanjskoj omnibusnoj besmislici Transmania (2016). Uradci Anđela Jurkasa Zbog tebe i Fuck-off I Love You tu već figuriraju kao paradigma. Možda ponajbolji uradak u tom novo-uspostavljenom žanru HR-kina jesu Svinjari (2015) Ivana Livakovića, koji uspostavljaju balans između kritike medija i bizarnog cinizma.
Dakle, Lavina… i homofobija. U kakvom su međusobnom odnosu ova dva pojma? Gledajući Tomićev film, podsvjesno se ali neizbježno nameće primisao o tomu da je trebalo cijelu ozbiljnu stvar koja tišti hrvatsku sivu realnost – pacifizirati. Naime, što? Od samog je početka Lavine u prvome planu uvjetnost cijele filmske storije. To je posebice naglašeno u (seberazumljivoj?) činjenici da jedan od protagonista kao muškarac glumi ženski karakter. (Istinabog, ružan, ali… »ništa žensko, pardon, ljudsko nije mi strano«). Grotesknosti (valjda i komičnosti?) pridonosi i duga uvodna sekvenca s foto-sessionom u kojemu dvojica muškaraca naglašeno karikaturalno izvode svojevrsni performans. Čak i glavama otvorenima za sve Drugo i Drukčije ovo treba izmamiti (pod)smijeh.
Nakon teatralnog pogreba Franje Babića, pojavljuje se i sam – Franjo. (Gledatelj, naravno, nije iznenađen jer je ab initio na sve već pripravljen). Sa sobom otac ove bizarne porodice dovodi i svoju novu ljubav, instruktora skijanja Adama (Borko Perić). Naravno, na koncu u nekom (recimo, nazovi) zapletu priče stvar će biti u obiteljskim nekretninama i proishodećim nasljednim pravima. Iza ljubavi, dakle, stoje financije. Ništa novo, bogme niti originalno. Kako autori filma pokušaju postići dojam komičnosti i zabaviti gledatelja? I ne baš odveć inventivno… na pojavu uskrslog Franje, sve se žene onesvijeste. Egzaltacija se postiže i grotesknim ponovljenim skakanjem u grobnu raku. Nadalje, jedan od usputnih likova u filmu, majstor za WC-školjke, žovijalnog imena Tvrtko (Goran Grgić) nategnut će nesretnu Kiki koja je ruku zaglavila u zahodu dok je posezala za testerom za trudnoću. Vjerujem, namjeravani vrhunac filmske komike trebao je biti dosegnut u oniričkoj sekvenci u kojoj se strasti predaju Kiki i (zamišljena?) joj ljubovca, jahačica i pilotkinja Nina Violić. Da ne spojlam, zaustavit ću se ovdje u opisu nazovi komičnih scena.
I po treći put, homofobija. Što s tom (pa rekao bih) psovkom? Kakav je diskurs o homofobiji što ga uspostavlja Tomićev film s ovdašnjim realitetom? Uspostavlja ga tako… što ga zaobilazi. Predstavlja ga kao priču o gomili bizarnih i bedastih karaktera koji filmskoj konstrukciji daju uvjetan karakter. Pa, zar nije tako lakše? Jest, jest… bez daljnjega lakše je, ali i – nepoštenije. Svi smo se »dobro zabavili, ali smo valjda i nešto naučili«. Ma, kaj god…
Približavajući se koncu napisa, pitam se je li trebalo Lavini posvetiti ovoliko teksta. Jer, koja je najveća kvaliteta ovog HR-kino uratka? Naravno, u njegovu trajanju. Traje tek 64 minute… Čini se da je potrajao još koju minutu, ne bi se moglo izbjeći meškoljenje u ovom art-presipanju iz šupljeg u prazno. Majstor TV-sapunica i sitcoma, Stanislav Tomić svojedobno je uspješno debitirao i u domeni cjelovečernjeg igranog filma. Josef (2011) bio je vješto režirana povijesno-ratna drama s naznakama bizarnosti kvazi-mitomanije s povijesnim likom Josipa Broza, ali i cameo-pojavljivanjem Thompsona.
Lavina je pak izdanak, nadam se, kratkotrajnog žanra filma bedastoće. Ili sam možda u krivu? Možda nam baš to treba? U zemlji u kojoj se homofobne izjave nacionalne tribunke nagrađuju zastupništvom u Europskom parlamentu, to je ono realno.
filmovi
