Višemandatni gradonačelnik Slavonskog Broda dr. Mirko Duspara, krajem protekle godine priveo je (već tradicionalno) novinare, urednike i fotoreportere gotovo svih lokalnih medijskih redakcija- na druženje i fotografiranje. U lapidarnom službenom priopćenju navedeno je da je prijem bio prilika za osvrt na 2018. godinu, te da se gradonačelnik zahvalio predstavnicima medija na dobroj suradnji i njihovom radu u godini na izmaku uz želju da se i u idućoj godini nastavi uspješna i otvorena komunikacija s medijima oko svih pitanja koja su važna za Slavonski Brod.
Dakle, bila je to iskorištena prilika za klasično medijsko „čisto kolo“, jednosmjernu vrtnju kruga cupkajućih poslušnika po diktatu i u ritmu gradonačelnikovih očekivanja, ali ne i prilika za samostalni, kraći prikaz ili komentar prisutnih novinara o stvarnom stanju u gradu i medijima, a koji, naravno ne bi, po logici stvari, bili u potpunom suglasju s gradonačelnikovim nadanjima o nastavku uspješne i otvorene komunikacije s medijima oko svih pitanja koja su važna za Slavonski Brod.
Grupni portret žurnalista s gradonačelnikom rezultat je cjelogodišnje, beskonfliktne kolaboracije prvog čovjeka gradske uprave i medijskih klimavaca koji se ne usude suprotstaviti jednodimenzionalnom tumačenju stvarnosti. Zajednička fotka svjedoči o samoubojstvu dostojanstva novinarske struke i njenog smisla. Grupnjak zorno dezavuira potrebu da novinari i ostali medijski trudbenici budu samostalni i na poželjnoj distanci od kontrole onih koji upravljaju gradom. Što je poželjna distanca? Biti dovoljno blizu za utjecanje, dovoljno daleko za ruganje. Prisutni prijemaši čitavu su proteklu godinu bez otpora, prigovora, bez provjeravanja, bez valorizacija, bez najobičnijeg zadirkivanja koje nalaže um koji se igra, a ne pokorava, prihvaćali sve što im se serviralo, stvarajući tako fake podloge za povijest Broda, na koju se zato, na primjer, neće moći osloniti feljtonisti kao što su Toldi i Uzelac. Skandalozna fotografija govori o postojanju besramne zavjere protiv javnosti koja očekuje istinu do koje se dolazi istraživačkim metodama, o svemu što joj se sprema od strane vlasti- ukupnosti oblika upravljanja gradom i drugih administrativno-upravnih mehanizama.
Novinarka, ili bolje rečeno, kandidatkinja za novinarku, pripadnica spomenutog kola, na „tiražnom“ i utjecajnom news portalu, koji je u otvorenom dosluhu s gradom Brodom, kaže da su novinari kod Duspare bili zvijezde. Nesvjesna svog samoponiženja, ona problematičnim stilom, nastavlja: „Na tradicionalnom blagdanskom druženju s novinarima, gradonačelnik Mirko Duspara 'pretresao' je sve aktualne teme koje su tijekom godine na izmaku zaokupljale i jednu i drugu struku. Dok se on trudio pronaći rješenja za probleme, novinari su o njima pisali te isticali ono dobro i loše. Zajednički su jezik, ipak, uvijek uspjeli pronaći.“ Ni to joj nije dovoljno za masakriranje vlastite autentične uloge, pa zaključuje. „Useljenje mladih obitelji u dvanaest novih gradskih stanova koje će nakon deset godina moći otkupiti, oprema vrijednosti pet tisuća kuna za svako prvo novorođenče u slavonskobrodskim obiteljima, izgradnja i obnova vrtića te škola kao i nicanje prvih kuća na gradskim zemljištima, samo su neke od lijepih vijesti kojima su novinari ove godine mogli puniti svoje rubrike.“. Ne spominje ona ružne vijesti. A trebala je samo prepisati 0,5 posto priopćenja Slavice Lemaić i Karmen Dizdar Grgurević, nezavisnih zastupnica u Gradskom vijeću Broda. No, smije li i zna li to kandidatkinja, jer bi narušila „čisto kolo“ antiinformiranja kojim se bavi? Tomislavu Gollu, Starom mačku Tomu, opraštam, jer je, prije uručivanja prigodnih poklona, vrlo dobro znao što čini kada se u ime prisutnih zahvalio gradonačelniku na suradnji. Mijau!
Na medijskom zidu treba slikati živi život i istinu ma koliko po bilo koga bila štetna, jer je bolja od obmana koje pomažu. Iako suza istinom kao takvom već vjekovima raspisane tjeralice, ona nema alternative ako se želi hoditi putem ljudske emancipacije. S obzirom da je novinar situiran u sadašnjici, u svom vremenu neslobode, po svojoj funkciji on mu sudi uz pomoć svoje savjesti kao zova brige.
Novinar bi trebao biti sudac, a, parafrazirajmo naslov Dürrenmattovog romana, njegovi su krvnici, vlastiti strah i zanatsko neumijeće. Oba krvnika izazivaju novinarevu smrt koja se manifestira ili kao izbjegavanje i nepisanje o temama ljudskog položaja i dostojanstva, ili kao fraza. U oba slučaja novinar nije novinar i (p)ostaje slugan, diletant i skribent. A fraza, piše Krleža, pretvara ljudsku riječ u ispraznost, osjećaje u kalupe, misli u glupe sheme. Ona nije laž, ni istina ni iluzija. Deplasirana grimasa, kreveljenje u krivom trenutku i na krivom mjestu. Tajanstvena snaga kobne fraze o’svetim stvarima’ domovine, boga, uvjerenja ili principa jedno je od najmračnijih historijskih strašila.
Bez mobilizatorske moći, bez strasti, bez motiviranosti, slabi, jer ne rade na sebi (s izuzetkom-dva), nekreativni, nemoćni, nesposobni, sterilni, majstori klišea, uplašeni razlikom u statusu, bez sposobnosti da informacije stave u socijalni, politički i kulturni kontekst, ginjoli na rukama nalogodavaca, frazeri- pristaju novinari ovdašnji doći na prijem kod Duspare i pristojno šutjeti kao što je, po njima, red kad se dođe u goste kod tetke, mamine sestre, ili domaćina čika gradonačelnika. Držati jezik za zubima i na taj način povlađivati gradonačelniku, šutjeti bez stida i srama, i još tvrditi da su bili zvijezde, djeluje barbarski, grubo, sirovo, neuljudno, neodgojeno, neotmjeno, neumjesno, neučtivo, diletantski, prostački, mutavo, nemoralno, primitivno, ispasivizirano, neprijatno, vulgarno, nekulturno i nedostojno vjestonosaca. Tako se gube svojstva novinara i civiliziranih osoba. Pretjerujem li? Da, ako me netko podsjeti na neki njihov istraživački tekst ili na bilo koji izuzetan tekst za pamćenje, neki kritičarski intoniran tekst koji pokazuje nemilice rasipanje spisateljskog talenta, sklonost kozeriji, sarkazmu, ironiji, apsurdu, groteski, metodološkoj razrađenosti i drugim bravurozama. Sumnjam da takvih tekstova ima, jer takve tekstove mogu pisati nekastrirani novinari koji ne dopuštaju da im muda na kraju balade odsjeku privođenje na prijem i poluprijeteći osmijesi u Tvrđavi i banalni blagdanski pokloni.
Uostalom, o svemu tome sam posljednji put pisao u kolumni Brodski mediji i mlijeko, pa ga nominiram kao pripisak, na način kako bi ga koristio Stribor Uzelac.
Dakle, bila je to iskorištena prilika za klasično medijsko „čisto kolo“, jednosmjernu vrtnju kruga cupkajućih poslušnika po diktatu i u ritmu gradonačelnikovih očekivanja, ali ne i prilika za samostalni, kraći prikaz ili komentar prisutnih novinara o stvarnom stanju u gradu i medijima, a koji, naravno ne bi, po logici stvari, bili u potpunom suglasju s gradonačelnikovim nadanjima o nastavku uspješne i otvorene komunikacije s medijima oko svih pitanja koja su važna za Slavonski Brod.
Grupni portret žurnalista s gradonačelnikom rezultat je cjelogodišnje, beskonfliktne kolaboracije prvog čovjeka gradske uprave i medijskih klimavaca koji se ne usude suprotstaviti jednodimenzionalnom tumačenju stvarnosti. Zajednička fotka svjedoči o samoubojstvu dostojanstva novinarske struke i njenog smisla. Grupnjak zorno dezavuira potrebu da novinari i ostali medijski trudbenici budu samostalni i na poželjnoj distanci od kontrole onih koji upravljaju gradom. Što je poželjna distanca? Biti dovoljno blizu za utjecanje, dovoljno daleko za ruganje. Prisutni prijemaši čitavu su proteklu godinu bez otpora, prigovora, bez provjeravanja, bez valorizacija, bez najobičnijeg zadirkivanja koje nalaže um koji se igra, a ne pokorava, prihvaćali sve što im se serviralo, stvarajući tako fake podloge za povijest Broda, na koju se zato, na primjer, neće moći osloniti feljtonisti kao što su Toldi i Uzelac. Skandalozna fotografija govori o postojanju besramne zavjere protiv javnosti koja očekuje istinu do koje se dolazi istraživačkim metodama, o svemu što joj se sprema od strane vlasti- ukupnosti oblika upravljanja gradom i drugih administrativno-upravnih mehanizama.
Novinarka, ili bolje rečeno, kandidatkinja za novinarku, pripadnica spomenutog kola, na „tiražnom“ i utjecajnom news portalu, koji je u otvorenom dosluhu s gradom Brodom, kaže da su novinari kod Duspare bili zvijezde. Nesvjesna svog samoponiženja, ona problematičnim stilom, nastavlja: „Na tradicionalnom blagdanskom druženju s novinarima, gradonačelnik Mirko Duspara 'pretresao' je sve aktualne teme koje su tijekom godine na izmaku zaokupljale i jednu i drugu struku. Dok se on trudio pronaći rješenja za probleme, novinari su o njima pisali te isticali ono dobro i loše. Zajednički su jezik, ipak, uvijek uspjeli pronaći.“ Ni to joj nije dovoljno za masakriranje vlastite autentične uloge, pa zaključuje. „Useljenje mladih obitelji u dvanaest novih gradskih stanova koje će nakon deset godina moći otkupiti, oprema vrijednosti pet tisuća kuna za svako prvo novorođenče u slavonskobrodskim obiteljima, izgradnja i obnova vrtića te škola kao i nicanje prvih kuća na gradskim zemljištima, samo su neke od lijepih vijesti kojima su novinari ove godine mogli puniti svoje rubrike.“. Ne spominje ona ružne vijesti. A trebala je samo prepisati 0,5 posto priopćenja Slavice Lemaić i Karmen Dizdar Grgurević, nezavisnih zastupnica u Gradskom vijeću Broda. No, smije li i zna li to kandidatkinja, jer bi narušila „čisto kolo“ antiinformiranja kojim se bavi? Tomislavu Gollu, Starom mačku Tomu, opraštam, jer je, prije uručivanja prigodnih poklona, vrlo dobro znao što čini kada se u ime prisutnih zahvalio gradonačelniku na suradnji. Mijau!
Na medijskom zidu treba slikati živi život i istinu ma koliko po bilo koga bila štetna, jer je bolja od obmana koje pomažu. Iako suza istinom kao takvom već vjekovima raspisane tjeralice, ona nema alternative ako se želi hoditi putem ljudske emancipacije. S obzirom da je novinar situiran u sadašnjici, u svom vremenu neslobode, po svojoj funkciji on mu sudi uz pomoć svoje savjesti kao zova brige.
Novinar bi trebao biti sudac, a, parafrazirajmo naslov Dürrenmattovog romana, njegovi su krvnici, vlastiti strah i zanatsko neumijeće. Oba krvnika izazivaju novinarevu smrt koja se manifestira ili kao izbjegavanje i nepisanje o temama ljudskog položaja i dostojanstva, ili kao fraza. U oba slučaja novinar nije novinar i (p)ostaje slugan, diletant i skribent. A fraza, piše Krleža, pretvara ljudsku riječ u ispraznost, osjećaje u kalupe, misli u glupe sheme. Ona nije laž, ni istina ni iluzija. Deplasirana grimasa, kreveljenje u krivom trenutku i na krivom mjestu. Tajanstvena snaga kobne fraze o’svetim stvarima’ domovine, boga, uvjerenja ili principa jedno je od najmračnijih historijskih strašila.
Bez mobilizatorske moći, bez strasti, bez motiviranosti, slabi, jer ne rade na sebi (s izuzetkom-dva), nekreativni, nemoćni, nesposobni, sterilni, majstori klišea, uplašeni razlikom u statusu, bez sposobnosti da informacije stave u socijalni, politički i kulturni kontekst, ginjoli na rukama nalogodavaca, frazeri- pristaju novinari ovdašnji doći na prijem kod Duspare i pristojno šutjeti kao što je, po njima, red kad se dođe u goste kod tetke, mamine sestre, ili domaćina čika gradonačelnika. Držati jezik za zubima i na taj način povlađivati gradonačelniku, šutjeti bez stida i srama, i još tvrditi da su bili zvijezde, djeluje barbarski, grubo, sirovo, neuljudno, neodgojeno, neotmjeno, neumjesno, neučtivo, diletantski, prostački, mutavo, nemoralno, primitivno, ispasivizirano, neprijatno, vulgarno, nekulturno i nedostojno vjestonosaca. Tako se gube svojstva novinara i civiliziranih osoba. Pretjerujem li? Da, ako me netko podsjeti na neki njihov istraživački tekst ili na bilo koji izuzetan tekst za pamćenje, neki kritičarski intoniran tekst koji pokazuje nemilice rasipanje spisateljskog talenta, sklonost kozeriji, sarkazmu, ironiji, apsurdu, groteski, metodološkoj razrađenosti i drugim bravurozama. Sumnjam da takvih tekstova ima, jer takve tekstove mogu pisati nekastrirani novinari koji ne dopuštaju da im muda na kraju balade odsjeku privođenje na prijem i poluprijeteći osmijesi u Tvrđavi i banalni blagdanski pokloni.
Uostalom, o svemu tome sam posljednji put pisao u kolumni Brodski mediji i mlijeko, pa ga nominiram kao pripisak, na način kako bi ga koristio Stribor Uzelac.
