HDZ, SDP i Pernarova politička neman

Živi zid je stranka opasnih namjera, a poznato je da dobar dio hrvatskih građana voli takve stranke. (Ako nekome nije jasno po čemu je to poznato, neka pogleda izborne rezultate Hrvatske demokratske zajednice, odnosno rezultate koje je ova stranka zabilježila u dugogodišnjem upravljanju državom.)

Stoga ne treba čuditi da je takozvana antisistemska politička opcija postala treći izbor hrvatskih građana, da stranka Vilibora Sinčića i Ivana Pernara bilježi kontinuirani rast popularnosti.

Andrej Plenković u nekoliko je navrata upozoravao na opasnost od populističkih politika, ali premijeru bi netko trebao reći da se s populizmom najprije mora obračunati u vlastitim redovima, jer u pitanju je politička disciplina koju njegova stranka prakticira već drugo desetljeće. Ništa se po tom pitanju nije promijenilo niti u Plenkovićevom mandatu. HDZ je nastavio populističkim mjerama kupovati ljubav biračkog tijela, povlačeći poteze koji su usmjereniji na očuvanje rejtinga vladajuće stranke, nego na boljitak hrvatske države i društva. Jedan od primjera je zakon koji uređuje odnos države s ratnim veteranima. Taj zakon podrazumijeva izdašne financijske izdatke i za hrvatske branitelje koji nisu ratovali u Hrvatskoj, nego u susjednoj državi. U HDZ-u vjeruju da su tim zakonom zacementirali političke simpatije dijaspore iz Bosne i Hercegovine, a te glasove platit će svi hrvatski građani, bez obzira na političko opredjeljenje. Iznimka od populističkog pravila premijerova je podrška ratifikaciji Istabulske konvencije, a bojimo se da ni toga ne bi bilo bez dobronamjernih savjeta Bruxellesa.

Kako bilo, u HDZ-u su svjesni opasnosti od političke nemani koju su, zajedno s partnerima iz SDP-a, stvorili na političkoj sceni. Bez ovakvog HDZ-a i SDP-a iznevjereni građani i građanke ne bi se bacali u naručje Ivanu Pernaru i Viliboru Sinčiću. Prije par dana, na sjednici Kluba zastupnika HDZ-a, premijer je još jednom upozorio na populiste, dajući za primjer Italiju, gdje je tamošnja verzija Živog zida uzela vlast u koaliciji s ekstremnom desnicom. Stranački (ne)prijatelj Miro Kovač replicirao mu je da su populisti u Italiji dobro prošli jer su prethodne talijanske vlasti zanemarile provođenje reformi. Kovač je Plenkoviću time htio nabiti na nos izostanak reformi u Hrvatskoj, dajući mu do znanja da je i sam odgovoran za trend rasta Pernarove i Sinčićeve stranke. Možda je točno da Živi zid raste na nezadovoljstvu građana zbog izostanka reformi u državi, ali prije će biti da su birači razočarani jer se reforme nisu dogodile u vladajućim strankama. Ovakvom HDZ-u i ovakvom SDP-u sve manje ljudi vjeruje, jer je očigledno da je riječ o strankama koje stranački i pojedinačni interes stavljaju ispred interesa države i društva. Hrvatski birači razočarani do sada vladajućim političkim opcijama svjesni su da riba smrdi od glave, da su loše državne politike rezultat pogubnih unutarstranačkih procesa, s negativnom selekcijom kao pravilom, s namirivanjem potreba i niskih strasti biračkog tijela od izbora do izbora, s lažnim obećanjima kao uobičajenim predizbornim alatom.

HDZ-ovom populizmu Živi je zid samo dodao »nove vrijednosti«, u smislu sumanutih politika poput one koja je u njihovom programu stajala 2015. godine. Podsjetimo, u tadašnjem programu Pernarova i Sinčićeva stranka navela je tiskanje novca kao rješenje za brojne hrvatske probleme. O posljedicama takve politike birači ne razmišljaju. Njima se sviđa način na koji Pernar govori ono što i sami misle, sviđa im se ideja da bi netko konačno mogao stati na kraj ovakvom HDZ-u i ovakvom SDP-u. Dok s jedne strane odbijaju dati svoj glas za ratifikaciju Istanbulske konvencije i potpisuju zahtjev za referendumom kojim klerikalne udruge žele onemogućiti nacionalne manjine da ravnopravno sudjeluju u političkom životu, Pernar i Sinčić na umu imaju razočarane glasove s HDZ-ove klerikalne desnice. U isto vrijeme, na javnoj sceni od ideoloških tema Pernar i Sinčić bježe kao vrag od tamjana, znajući da bi sudjelovanje u takvim raspravama odbilo dio njihovih birača.

Dok tvrde da nemaju s kim u koaliciju, Živi zid u koaliciju može sa svima, a najprije će biti da će partnera naći u ekstremnoj desnici, jer populistima Pernarovog i Sinčićevog tipa ekstremno desne politike koje ne mare za posljedice itekako odgovaraju, što nam pokazuje i talijanski primjer. Po svemu sudeći, stvar je odmakla već tako daleko da ćemo kraj Živog zida vidjeti tek kad uzmu učešće u vlasti, kad napokon skinu smokvin list kojim skrivaju svoju političku i intelektualnu golotinju.

 

novilist