Najveća noćna mora zapadne oligarhije se ostvaruje i mnogi priznaju da 2015. godinu karakterizira globalna kriza liberalne ideologije, koja se nije potpuno urušila, ali daje prve naznake vidljivih pukotina. Razlozi za to su mnogi, a jedan od njih je svakako i politika Kremlja. Međutim, protivnici liberala se ne trebaju prerano radovati, jer bi do konačnog poraza ove ideologije moglo biti još mnogo žrtava.
Zanimljivo, ali ovako ne razmišlja "režimski" analitičar plaćen od Kremlja, nego kolumnist The New York Timesa Ross Douthat.
"Dvadeset i pet godina od pada Berlinskog zida je moderna liberalna arhitektura izgledala relativno stabilna. Ne besprijekorna, divna ili idealna i bilo je teškoća, ali je bilo teško zamisliti da će temelji liberalnog demokratskog kapitalističkog poretka početi pucati, a kamoli zamisliti da bi nešto drugo moglo zauzeti njegovo mjesto. Čak i nakon napada 11. rujna, rata u Iraku i financijske krize je pronađen način da se održi konsenzus. Jednako tako se uvijek održao kada su se elite osjetile ugrožene od populističkih pokreta. Washington i Bruxelles su tada konsolidirali svoje snage i omeli sve njihove projekte. Nije bilo novih ideoloških pokreta, jer su bili radikalni ili reakcionarni, a jedina alternativa liberalizmu su bili fašizam i marksizam, ali su oni već jednom srušeni s prijestolja. Nije bilo ni vanjskih neprijatelja. Čini li se, dakle, da su Putin, Kina ili islam ponudili bolji način života od našeg? Na izmaku 2015. se čini da se nešto događa. Po prvi put ovoj generaciji je tema godine bila ranjivost liberalne ideologije, a ne njena otpornost. 2015. je memento mori za naše institucije, prva pukotina u sustavu i podsjetnik da je sve što je bilo sada prošlost", piše Ross Douthat.
Autor The New York Timesa tvrdi da su sve zalihe liberalnog kapitalizma potrošene, iako je proteklih četvrt stoljeća nesporno vladao svijetom.
Za njega je nakon pada Berlinskog zida bilo je teško i zamisliti da bi se ovaj sustav mogao raspasti, a kamoli da bi ga mogao zamijeniti neki drugi.
Dakle, 2015. godine je postalo jasno da liberalizam više nema monopol, čak ni u zapadnim zemljama. Ranjivost liberalnog poretka se posebno osjeća u europskom prostoru, gdje su velike stranke lijevog i desnog centra ozbiljno ugrožene od strane pokreta koji prijete snu ujedinjene Europe. Sada se na rubu Europske unije, posebno u Grčkoj, Mađarskoj i Poljskoj, one više ne mogu hvaliti pobjedama. Osim toga, 2015. su liberalne stranke bile ugrožene od nacionalista u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Španjolskoj i Švedskoj. Škoti se više ne prepoznaju u centrističkim strankama i odabrali su nacionalistički SNP za vodstvo, a liberalna ideologija je nedavno pretrpjela poraz i na referendumu u "najnaprednijoj" republici bivše Jugoslavije, Sloveniji, gdje su građani na referendumu odbili prihvatiti novi zakon o istospolnim zajednicama. Zanimljivo je da pravo na referendum o ovom pitanju nemaju Hrvatska ili Srbija, ni BiH, Makedonija ili Crna Gora, ali to sad i nije tema od nekog značaja.
S one strane Atlantika, u Sjedinjenim Američkim Državama, također je primjetno urušavanje liberalne ideologije i poretka. Uoči predsjedničkih izbora je sve popularniji republikanac Donald Trump, kojega su u više navrata optuživali za fašizam, a za njegovog mogućeg protukandidata imamo Bernia Sandersa koji sebe naziva socijalistom, što u Americi ipak nije mala stvar.
Glavni razlog zašto liberalizam gubi tlo je slabost centrističkih stranaka, smatraju njegovi utemeljitelji. Naravno, za to su zaslužne i pogreške poput odluke Angele Merkel da bez ikakvog nadzora otvori vrata rijekama imigranata, ne samo izbjeglica, kao i neuspjeh i borbi protiv "Islamske države" i drugih terorističkih prijetnji. No, ključni krivac zbog kojeg Pax Americana izgleda "krhkije nego ikada prije" za The New York Times je na kraju Vladimir Putin, koji ima "svu političku moć u zemljama Zajednice Nezavisnih Država i na Bliskom istoku".
Ipak, Ross Douthat svoj osvrt zaključuje "optimizmom" i po njemu Trump neće biti republikanski kandidat na predsjedničkim izborima, Sanders neće pobijediti Hillary Clinton, Jeremy Corbyn neće biti britanski premijer, Marine Le Pen neće doći na čelo Francuske, Švedska neće postali fašistička zemlja i EU se neće raspasti. Pretpostavke da će Europa postati "islamski kalifat" ili "staljinistička država pod vlašću Putina" su po njemu i svim ozbiljnim analitičarima ionako više fikcija, nego realna mogućnost.
U redu, liberalizam se neće srušiti, ali je ovo prva godina kada Zapad po tom pitanju nije siguran, sažima Ross Douthat.
Međutim, kolumnist The New York Timesa piše samo političkim aspektima liberalizma, ali ekonomski podaci pokazuju da se Sjedinjene Države, blago rečeno, ne razvijaju u pravom smjeru. Blog The Economic Collapse je sažeo ekonomske rezultate u Americi za 2015. godinu i predviđa početak dugoročne ekonomske agonije u zemlji.
Ukupno je The Economic Collapse naveo 58 "razočaravajućih rezultata 2015." za SAD, a ovdje su samo oni osnovni:
"Danas 20 najbogatijih Amerikanaca ima više novca nego najsiromašnijih 152 milijuna Amerikanaca zajedno. Ako nemate kredit i sretni ste da imate 10 dolara u džepu, onda spadate u 25% imućnih Amerikanaca. 49% Amerikanaca živi u obiteljima koje primaju neki oblik mjesečnih državnih subvencija. 47 milijuna Amerikanaca živi u siromaštvu. 41% radno sposobnih Amerikanaca ima problema s plaćanjem medicinskih računa ili duguju u zdravstvu. Za vrijeme Baracka Obame u Bijeloj kući je američki dug porastao za 8 160 milijardi dolara."
"Mi smo usred dugoročnog ekonomskog kolapsa koji se sada počinje ubrzavati. Naša ekonomska infrastruktura propada, nestaje srednja klasu, Wall Street je pretvoren u najveći casino u povijesti planete, a naša glupa politika je proizvela najveću planinu duga koju je svijet ikada vidio", sažima poznati američki bloger Michael Snyder.
Dovoljno je ukloniti dio o Wall Streetu i zamijeniti "najveći dug u povijesti " samo "velikim dugom" i postat ćete prosječan liberalni novinar koji za sve optužuje ruske vlasti, poput kolumnista The New York Timesa, kojem Kremlj i svita oko Putina nisu dovoljno liberalni i čak snose dio krivice za propast te ideologije. Ruski analitičar Anton Krilov se s njim ne slaže i tvrdi da zapadni liberalno-demokratski kapitalistički poredak jednostavno nije osigurao bolji život ne samo svijetu, nego ni građanima svojih zemalja.
No što je s Kinom? Ona je nesporno ekonomski uspješna zemlja, ali se teško može nazvati liberalnom, što samo potvrđuje da liberalizam nije jedini scenarij za gospodarski prosperitet. Štoviše, brzorastući američki nacionalni dug pokazuje da ova zemlja živi iznad svojih mogućnosti i da će, prije ili kasnije, morati ili vratiti te dugove ili će Washington bankrotirati, što će se neminovno preliti na globalnu ekonomiju, a najviše na nacionalna gospodarstva vezana za SAD.
Ne bez razloga Rusija i Kina i druge zemlje pokušavaju stvoriti alternativne financijske instrumente i tako ublažiti utjecaj Sjedinjenih Država na ostatak svijeta, ali će njima ipak neće u potpunosti uspjeti izbjeći negativan utjecaj eventualnog sloma nekih ili većine zapadnih liberalnih ekonomija. Zapravo, cijeli je svijet zatočenik Sjedinjenih Država. Čak i ako se neke zemlje ne slažu s američkom politikom, dužne su podržavati ekonomsku politiku Washingtona samo kako i same ne bi propale.
No, do sada su liberali mislili da je glavna prijetnja liberalizma globalna ekonomska kriza, tako da se 2015. doista može nazvati prekretnicom. Prvi put su zapadni liberali, ne svi naravno, počeli shvaćati da ideologija koju propovijedaju uz korištenje najmodernijih oružja baš i nije idealna. Tome su "zaslužni" ili "krivi", kako želite, Donald Trump, Marine Le Pen i drugi političari koji su se u svojim zemljama usudili izazvati liberalni poredak i dobili podršku birača.
Broj nezadovoljnih postojećim poretkom u Francuskoj i Americi je otprilike isti i varira od 30 do 50 posto, ovisno o regijama. Očigledno, mnoge zemlje nisu našle dovoljno jake političare da artikuliraju ovo nezadovoljstvo i iskoriste ga na izborima. Što se Trumpa tiče, za sada se on na izborima vidi samo u anketama, ali i one dovoljno govore o rastućem trendu nezadovoljstva masa postojećim stanjem stvari.
Glavno pitanje je kako će završiti liberalizam? Tiho, kada će se na sljedećim izborima promijeniti vlast ili glasno, uz "Obojenu revoluciju" koja će ga pokušavati oživjeti uz pomoć "malog pobjedničkog rata"?
U svakom slučaju, sada treba jasno reći da je Francis Fukuyama bio u krivu. Liberalizam nije bio krajnja točka razvoja čovječanstva. Ta ideologija, koja se ustručava tako zvati, ne samo da ne može zadovoljiti potrebe svih stanovnika Zemlje, nego čak ni stanovništvo zemalja u kojima je rođena. Povijest ne može doći do svog kraja i uvijek će se rađati nove političke i ekonomske teorije, mnoge od kojih je sada teško i zamisliti. Razvoj interneta može dovesti do direktne demokracije u kojoj svaki građanin može svakoga dana glasovati o važnim pitanjima za zemlju. Naravno, to se može spriječiti samo dragovoljnim odustajanjem samih građana od donošenja političkih odluka i ustupanjem vlastitog prava na odluku profesionalnim menadžerima.
Malo je vjerojatno da će kolaps liberalizma biti brz i on kao ideologija nikada neće u potpunosti nestati, kao što se nije dogodilo ni s komunizmom i fašizmom. No, sigurno je da će se takozvani "liberali" sljedećih godina sve teže i teže moći predstavljati kao jedini lučonoše istine. To uviđa čak i The New York Times i njihov kolumnist Ross Douthat, iako on krivca ne vidi toliko u vlastitom dvorištu, koliko u "svemoćnom" Vladimiru Putinu, djelomično Kini i islamu.
altermainstreaminfo
Zanimljivo, ali ovako ne razmišlja "režimski" analitičar plaćen od Kremlja, nego kolumnist The New York Timesa Ross Douthat.
"Dvadeset i pet godina od pada Berlinskog zida je moderna liberalna arhitektura izgledala relativno stabilna. Ne besprijekorna, divna ili idealna i bilo je teškoća, ali je bilo teško zamisliti da će temelji liberalnog demokratskog kapitalističkog poretka početi pucati, a kamoli zamisliti da bi nešto drugo moglo zauzeti njegovo mjesto. Čak i nakon napada 11. rujna, rata u Iraku i financijske krize je pronađen način da se održi konsenzus. Jednako tako se uvijek održao kada su se elite osjetile ugrožene od populističkih pokreta. Washington i Bruxelles su tada konsolidirali svoje snage i omeli sve njihove projekte. Nije bilo novih ideoloških pokreta, jer su bili radikalni ili reakcionarni, a jedina alternativa liberalizmu su bili fašizam i marksizam, ali su oni već jednom srušeni s prijestolja. Nije bilo ni vanjskih neprijatelja. Čini li se, dakle, da su Putin, Kina ili islam ponudili bolji način života od našeg? Na izmaku 2015. se čini da se nešto događa. Po prvi put ovoj generaciji je tema godine bila ranjivost liberalne ideologije, a ne njena otpornost. 2015. je memento mori za naše institucije, prva pukotina u sustavu i podsjetnik da je sve što je bilo sada prošlost", piše Ross Douthat.
Autor The New York Timesa tvrdi da su sve zalihe liberalnog kapitalizma potrošene, iako je proteklih četvrt stoljeća nesporno vladao svijetom.
Za njega je nakon pada Berlinskog zida bilo je teško i zamisliti da bi se ovaj sustav mogao raspasti, a kamoli da bi ga mogao zamijeniti neki drugi.
Dakle, 2015. godine je postalo jasno da liberalizam više nema monopol, čak ni u zapadnim zemljama. Ranjivost liberalnog poretka se posebno osjeća u europskom prostoru, gdje su velike stranke lijevog i desnog centra ozbiljno ugrožene od strane pokreta koji prijete snu ujedinjene Europe. Sada se na rubu Europske unije, posebno u Grčkoj, Mađarskoj i Poljskoj, one više ne mogu hvaliti pobjedama. Osim toga, 2015. su liberalne stranke bile ugrožene od nacionalista u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Španjolskoj i Švedskoj. Škoti se više ne prepoznaju u centrističkim strankama i odabrali su nacionalistički SNP za vodstvo, a liberalna ideologija je nedavno pretrpjela poraz i na referendumu u "najnaprednijoj" republici bivše Jugoslavije, Sloveniji, gdje su građani na referendumu odbili prihvatiti novi zakon o istospolnim zajednicama. Zanimljivo je da pravo na referendum o ovom pitanju nemaju Hrvatska ili Srbija, ni BiH, Makedonija ili Crna Gora, ali to sad i nije tema od nekog značaja.
S one strane Atlantika, u Sjedinjenim Američkim Državama, također je primjetno urušavanje liberalne ideologije i poretka. Uoči predsjedničkih izbora je sve popularniji republikanac Donald Trump, kojega su u više navrata optuživali za fašizam, a za njegovog mogućeg protukandidata imamo Bernia Sandersa koji sebe naziva socijalistom, što u Americi ipak nije mala stvar.
Glavni razlog zašto liberalizam gubi tlo je slabost centrističkih stranaka, smatraju njegovi utemeljitelji. Naravno, za to su zaslužne i pogreške poput odluke Angele Merkel da bez ikakvog nadzora otvori vrata rijekama imigranata, ne samo izbjeglica, kao i neuspjeh i borbi protiv "Islamske države" i drugih terorističkih prijetnji. No, ključni krivac zbog kojeg Pax Americana izgleda "krhkije nego ikada prije" za The New York Times je na kraju Vladimir Putin, koji ima "svu političku moć u zemljama Zajednice Nezavisnih Država i na Bliskom istoku".
Ipak, Ross Douthat svoj osvrt zaključuje "optimizmom" i po njemu Trump neće biti republikanski kandidat na predsjedničkim izborima, Sanders neće pobijediti Hillary Clinton, Jeremy Corbyn neće biti britanski premijer, Marine Le Pen neće doći na čelo Francuske, Švedska neće postali fašistička zemlja i EU se neće raspasti. Pretpostavke da će Europa postati "islamski kalifat" ili "staljinistička država pod vlašću Putina" su po njemu i svim ozbiljnim analitičarima ionako više fikcija, nego realna mogućnost.
U redu, liberalizam se neće srušiti, ali je ovo prva godina kada Zapad po tom pitanju nije siguran, sažima Ross Douthat.
Međutim, kolumnist The New York Timesa piše samo političkim aspektima liberalizma, ali ekonomski podaci pokazuju da se Sjedinjene Države, blago rečeno, ne razvijaju u pravom smjeru. Blog The Economic Collapse je sažeo ekonomske rezultate u Americi za 2015. godinu i predviđa početak dugoročne ekonomske agonije u zemlji.
Ukupno je The Economic Collapse naveo 58 "razočaravajućih rezultata 2015." za SAD, a ovdje su samo oni osnovni:
"Danas 20 najbogatijih Amerikanaca ima više novca nego najsiromašnijih 152 milijuna Amerikanaca zajedno. Ako nemate kredit i sretni ste da imate 10 dolara u džepu, onda spadate u 25% imućnih Amerikanaca. 49% Amerikanaca živi u obiteljima koje primaju neki oblik mjesečnih državnih subvencija. 47 milijuna Amerikanaca živi u siromaštvu. 41% radno sposobnih Amerikanaca ima problema s plaćanjem medicinskih računa ili duguju u zdravstvu. Za vrijeme Baracka Obame u Bijeloj kući je američki dug porastao za 8 160 milijardi dolara."
"Mi smo usred dugoročnog ekonomskog kolapsa koji se sada počinje ubrzavati. Naša ekonomska infrastruktura propada, nestaje srednja klasu, Wall Street je pretvoren u najveći casino u povijesti planete, a naša glupa politika je proizvela najveću planinu duga koju je svijet ikada vidio", sažima poznati američki bloger Michael Snyder.
Dovoljno je ukloniti dio o Wall Streetu i zamijeniti "najveći dug u povijesti " samo "velikim dugom" i postat ćete prosječan liberalni novinar koji za sve optužuje ruske vlasti, poput kolumnista The New York Timesa, kojem Kremlj i svita oko Putina nisu dovoljno liberalni i čak snose dio krivice za propast te ideologije. Ruski analitičar Anton Krilov se s njim ne slaže i tvrdi da zapadni liberalno-demokratski kapitalistički poredak jednostavno nije osigurao bolji život ne samo svijetu, nego ni građanima svojih zemalja.
No što je s Kinom? Ona je nesporno ekonomski uspješna zemlja, ali se teško može nazvati liberalnom, što samo potvrđuje da liberalizam nije jedini scenarij za gospodarski prosperitet. Štoviše, brzorastući američki nacionalni dug pokazuje da ova zemlja živi iznad svojih mogućnosti i da će, prije ili kasnije, morati ili vratiti te dugove ili će Washington bankrotirati, što će se neminovno preliti na globalnu ekonomiju, a najviše na nacionalna gospodarstva vezana za SAD.
Ne bez razloga Rusija i Kina i druge zemlje pokušavaju stvoriti alternativne financijske instrumente i tako ublažiti utjecaj Sjedinjenih Država na ostatak svijeta, ali će njima ipak neće u potpunosti uspjeti izbjeći negativan utjecaj eventualnog sloma nekih ili većine zapadnih liberalnih ekonomija. Zapravo, cijeli je svijet zatočenik Sjedinjenih Država. Čak i ako se neke zemlje ne slažu s američkom politikom, dužne su podržavati ekonomsku politiku Washingtona samo kako i same ne bi propale.
No, do sada su liberali mislili da je glavna prijetnja liberalizma globalna ekonomska kriza, tako da se 2015. doista može nazvati prekretnicom. Prvi put su zapadni liberali, ne svi naravno, počeli shvaćati da ideologija koju propovijedaju uz korištenje najmodernijih oružja baš i nije idealna. Tome su "zaslužni" ili "krivi", kako želite, Donald Trump, Marine Le Pen i drugi političari koji su se u svojim zemljama usudili izazvati liberalni poredak i dobili podršku birača.
Broj nezadovoljnih postojećim poretkom u Francuskoj i Americi je otprilike isti i varira od 30 do 50 posto, ovisno o regijama. Očigledno, mnoge zemlje nisu našle dovoljno jake političare da artikuliraju ovo nezadovoljstvo i iskoriste ga na izborima. Što se Trumpa tiče, za sada se on na izborima vidi samo u anketama, ali i one dovoljno govore o rastućem trendu nezadovoljstva masa postojećim stanjem stvari.
Glavno pitanje je kako će završiti liberalizam? Tiho, kada će se na sljedećim izborima promijeniti vlast ili glasno, uz "Obojenu revoluciju" koja će ga pokušavati oživjeti uz pomoć "malog pobjedničkog rata"?
U svakom slučaju, sada treba jasno reći da je Francis Fukuyama bio u krivu. Liberalizam nije bio krajnja točka razvoja čovječanstva. Ta ideologija, koja se ustručava tako zvati, ne samo da ne može zadovoljiti potrebe svih stanovnika Zemlje, nego čak ni stanovništvo zemalja u kojima je rođena. Povijest ne može doći do svog kraja i uvijek će se rađati nove političke i ekonomske teorije, mnoge od kojih je sada teško i zamisliti. Razvoj interneta može dovesti do direktne demokracije u kojoj svaki građanin može svakoga dana glasovati o važnim pitanjima za zemlju. Naravno, to se može spriječiti samo dragovoljnim odustajanjem samih građana od donošenja političkih odluka i ustupanjem vlastitog prava na odluku profesionalnim menadžerima.
Malo je vjerojatno da će kolaps liberalizma biti brz i on kao ideologija nikada neće u potpunosti nestati, kao što se nije dogodilo ni s komunizmom i fašizmom. No, sigurno je da će se takozvani "liberali" sljedećih godina sve teže i teže moći predstavljati kao jedini lučonoše istine. To uviđa čak i The New York Times i njihov kolumnist Ross Douthat, iako on krivca ne vidi toliko u vlastitom dvorištu, koliko u "svemoćnom" Vladimiru Putinu, djelomično Kini i islamu.
altermainstreaminfo
