Za Nezavisne za Hrvatsku ovo je win-win situacija. Odgovara im, znači, da im se HDZ priključi, ali i da to ne učine. U potonjem bi slučaju njih dvoje dobili dodatni materijal za napade na HDZ
Franjo Tuđman imao je iznimno pozitivno mišljenje o Josipu Brozu Titu, u čijoj je vojsci dogurao do čina generala. Prije nekoliko mjeseci, HDZ-ov veteran Drago Krpina ispričao je u intervjuu za naš list kako je 1999. svjedočio Tuđmanovom izljevu bijesu prema predstojniku svojeg Ureda Ivici Kostoviću. Osnivač HDZ-a je uz ručak nabrajao Titove zasluge, o kojima je znao i javno govoriti, ali Kostović je imao sasvim drukčije mišljenje o njemu i kontrirao je Tuđmanu. To je, sjeća se Krpina, potpuno izbezumilo Tuđmana i vikao je na Kostovića da ništa ne razumije. Dok je Tuđman bio živ, nije dolazilo u obzir da se u Zagrebu promijeni naziv trga koji nosi Titovo ime. Osobno je spriječio jedan takav pokušaj zagrebačkog HDZ-a.
Titovo nasljeđe sigurno nije jednoznačno negativno, kao što to, primjerice, nije ni Staljinovo. Danas se nerijetko može čuti i da su Saddam Hussein i Gaddafi bili bolji nego kaos koji je s njihovim detroniziranjem nastao u Iraku i Libiji. Neosporna je, međutim, činjenica da je Tito bio komunistički diktator koji je masovno kršio temeljna građanska prava i političke slobode. Stoga je deplasirano da mu je i dalje posvećen jedan od trgova u glavnom gradu Hrvatske. Ali, kad bi se ukinuo Trg maršala Tita, bio bi to nesumnjivo akt detuđmanizacije.
Milan Bandić, koji od 2000. ima glavnu ulogu u Zagrebu, tvrdi za sebe da je ono što je nekad bio Tuđman. Bandić je doista otjelovljenje Tuđmanove ideje nacionalne pomirbe, pa stoga nikad nije dao Titov trg. A nije niti bio pod ozbiljnijim pritiskom da se odrekne Tita.
Ivo Sanader i Jadranka Kosor, predsjednici HDZ-a nakon Tuđmana, nisu tražili preimenovanje tog trga. Tomislav Karamarko je najavljivao da će Tita »protjerati sa svih trgova i ulica u Hrvatskoj«, ali doslovno ništa nije napravio u tom cilju. Tito je ostao i u gradovima kojima je HDZ upravljao.
Tek se s dolaskom Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a nešto pokušalo. Plenković se, kao uostalom i njegovi prethodnici, javno zaklinje na vjernost Tuđmanu, ali krajem prošle godine HDZ je u Zagrebu predložio micanje Tita s trga na kojem se nalazi zgrada HNK-a. No, HDZ-ov koalicijski partner Bandić to je odbio ni ne trepnuvši. HDZ-ovci nisu zbog toga radili galamu.
Nekako su već i zaboravili na Tita, međutim Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović su im ga opet servirali. Bandić bi sada nekakav referendum o Titovom trgu, ali spomenuti dvojac, bez kojih on nema većinu u predstavničkom tijelu, inzistira da Gradska skupština, kao uvjet suradnje, donese odluku o deložaciji maršala. I još su pozvali HDZ, čije je partnerstvo također nužno Bandiću, da im se pridruže i na isti ultimativan način postave prema gradonačelniku.
Tako su Hasanbegović i Bruna Esih doveli Plenkovića i HDZ u vrlo nezgodnu poziciju. Budući da se premijer ranije izjašnjavao u prilog potrebe da ovaj trg dobije primjereniji naziv, logično bi bilo da to sada podrži, makar se tako odmaknuo od Tuđmana. Zasad se ne zna Bandićeva reakcija, ali ona je trenutačno manje važna.
Ovo je politička borba između HDZ-a i stranke Nezavisni za Hrvatsku, koju Bruna Esih i Hasanbegović osnivaju kako bi im odvukli dio desno orijentiranih birača. HDZ-u je, dakle, teško ne pružiti potporu inicijativi s kakvom su i sami izašli prije sedam mjeseci. No, okolnosti su se u međuvremenu izmijenile, sada to zahtijevaju njihovi protivnici i ispalo bi da se HDZ svrstao iza ljudi koji prijete da će im postati ljuta politička konkurencija.
Kad bi i Bandić popustio i žrtvovao Tita, kako bi izbjegao ponavljanje izbora za Gradsku skupštinu, zasluge bi pripale Bruni Esih i Hasanbegoviću, a ne HDZ-u. I još bi HDZ zatim morao Tita ukloniti iz »svojih« gradova, poput Zaprešića, Karlovca i Velike Gorice, što dosad nisu htjeli.
Za Nezavisne za Hrvatsku ovo je win-win situacija. Odgovara im, znači, da im se HDZ priključi, ali i da to ne učine. U potonjem bi slučaju njih dvoje dobili dodatni materijal za napade na HDZ. Mogli bi ih prikazivati kao političke licemjere koji su tobože protiv Tita, a zapravo se ne žele obračunati s njim kao simbolom kumunističkog režima neslobode.
Što se Tuđmana tiče, Bruna Esih i Hasanbegović, za razliku od HDZ-ovaca, nisu njegovi idolopoklonici. Bruna Esih lošom smatra Tuđmanovu paradigmu nacionalne pomirbe, a Hasanbegović je kritičan prema njegovoj politici u odnosu na BiH. Oni su se već distancirali od Tuđmana i zato bez problema mogu ići protiv Titovog trga.
novilist
