Dva su ključna problema s Vladinim Nacionalnim programom reformi. Prva stvar: u njemu ima dobrih mjera, ali zvati to »programom reformi« stvarno je dosta preuzetno. Dobro je, na primjer, što Vlada stavlja na prodaju državne udjele u poduzećima, gomilu nekretnina, poslovnih prostora i stanova. Slabo se ikome može objasniti što uopće država radi u hotelskim tvrtkama, proizvodnji ovoga i onoga, pa čak i u važnim tvrtkama poput Končara, osim da one služe garniturama na vlasti za uhljebljivanje političkih kadrova. Jedna od iznimki vjerojatno je Podravka, čiji se značaj može smatrati strateškim budući da je riječ o prehrambenoj industriji, a uz to još i dobro posluje. Na svoj toj imovini može se zaraditi lijep novac te dokinuti ogromne troškove održavanja, ali najvažnije je to da se tom privatizacijom ipak malo smanjuje općenito ogromna i vulgarna ovisnost svega u državi o politici. Jedino što to nije nikakva reforma.
Reforme nisu ni mnoge druge, i to najbrojnije novine, koje se odreda svode samo na stiskanje remena. To su komercijalizacija zdravstva i spajanje bolnica, uvođenje imovinskog cenzusa za niz socijalnih naknada poput dječjeg doplatka, zapošljavanje u administraciji po principu: dva odlaze, jedan dolazi, kao i produljenje radnog vijeka na 67 godina kad je to samostalna mjera. Štedjeti je razumno i potrebno. Doista je izvan pameti da društvo svaki mjesec financijski dotira obitelji koje imaju značajan novac u bankama, po nekoliko nekretnina i automobila. No Vladina logika je poput logike obitelji kojoj slabo ide, pa onda odluči da će djeca od sutra hodati bosa, jest će se samo krumpir i ječam, a svjetlo se neće paliti.
Baš svatko zna smisliti takve »uštede« koje će se financirati udarom na standard upravo najsiromašnijih građana. Pa kao što bi ovoj obiteljii bilo puno pametnije da svi njeni članovi pokušaju naći honorarne poslove, da otkažu spremačice i instrukcije, počnu sebi šiti odjeću i iznajme dvije sobe, tako bi i Vlada bila uvjerljivija da menadžerski reorganizira zdravstvo, iskorijeni sistemsku trulež u administraciji, ukine dvije trećine županija, općina i gradova, ponudi mjere za smanjenje nezaposlenosti, raskopa pravosuđe koje je rak-rana ovoga društva, i tako redom. No, ničega od toga nema.
Vlada može na sav glas trubiti o »reformama«, što i čini, ali ovo nije ništa više od mazanja očiju. Porez na nekretnine imaju sve zemlje, neka se uvede i kod nas, kao i outsourcing u javnim službama. Ali dok je HDZ sjedio u opoziciji, protiv toga su drečali kao ludi. Što se dogodilo u ovih nekoliko mjeseci, osim što su sada na vlasti?
A onda i ta druga važna stvar. Ovakav ili onakav, Nacionalni program je samo papir. Politička većina u Saboru tek treba donijeti sve zakone da se uredi sve ono što Vlada smjera. No, većina je tanka, a koalicijski partneri već se bune protiv koječega što je za Bruxelles naredao Orešković. Umirovljenici iz Domoljubne koalicije već su ustali protiv rezanja mirovinskih prava. HSLS ne želi porez na imovinu. HSS puše na prodaju državnih dionica. Most se kune da nema restrikcija u zdravstvu. Pitanje je, dakle, što će na kraju od svega toga uopće biti. Za sigurno se sada može uzeti samo to da ćemo – hodati bosi.
novilist
Reforme nisu ni mnoge druge, i to najbrojnije novine, koje se odreda svode samo na stiskanje remena. To su komercijalizacija zdravstva i spajanje bolnica, uvođenje imovinskog cenzusa za niz socijalnih naknada poput dječjeg doplatka, zapošljavanje u administraciji po principu: dva odlaze, jedan dolazi, kao i produljenje radnog vijeka na 67 godina kad je to samostalna mjera. Štedjeti je razumno i potrebno. Doista je izvan pameti da društvo svaki mjesec financijski dotira obitelji koje imaju značajan novac u bankama, po nekoliko nekretnina i automobila. No Vladina logika je poput logike obitelji kojoj slabo ide, pa onda odluči da će djeca od sutra hodati bosa, jest će se samo krumpir i ječam, a svjetlo se neće paliti.
Baš svatko zna smisliti takve »uštede« koje će se financirati udarom na standard upravo najsiromašnijih građana. Pa kao što bi ovoj obiteljii bilo puno pametnije da svi njeni članovi pokušaju naći honorarne poslove, da otkažu spremačice i instrukcije, počnu sebi šiti odjeću i iznajme dvije sobe, tako bi i Vlada bila uvjerljivija da menadžerski reorganizira zdravstvo, iskorijeni sistemsku trulež u administraciji, ukine dvije trećine županija, općina i gradova, ponudi mjere za smanjenje nezaposlenosti, raskopa pravosuđe koje je rak-rana ovoga društva, i tako redom. No, ničega od toga nema.
Vlada može na sav glas trubiti o »reformama«, što i čini, ali ovo nije ništa više od mazanja očiju. Porez na nekretnine imaju sve zemlje, neka se uvede i kod nas, kao i outsourcing u javnim službama. Ali dok je HDZ sjedio u opoziciji, protiv toga su drečali kao ludi. Što se dogodilo u ovih nekoliko mjeseci, osim što su sada na vlasti?
A onda i ta druga važna stvar. Ovakav ili onakav, Nacionalni program je samo papir. Politička većina u Saboru tek treba donijeti sve zakone da se uredi sve ono što Vlada smjera. No, većina je tanka, a koalicijski partneri već se bune protiv koječega što je za Bruxelles naredao Orešković. Umirovljenici iz Domoljubne koalicije već su ustali protiv rezanja mirovinskih prava. HSLS ne želi porez na imovinu. HSS puše na prodaju državnih dionica. Most se kune da nema restrikcija u zdravstvu. Pitanje je, dakle, što će na kraju od svega toga uopće biti. Za sigurno se sada može uzeti samo to da ćemo – hodati bosi.
novilist
