„Hoćete li imati neku posebnu inicijativu oko pobačaja“ – pitao je Željku Markić u velikom intervju za Nedjeljni Jutarnji novinar Jurica Körbler 20. veljače 2016. godine.
„Ne znam, ali nastavit ćemo se zalagati da se o temi života nerođenog djeteta govori argumentima, a ne opet etiketiranjem, napadima“, odgovorila mu je tada Željka Markić.
U istom tom intervjuu gdje se poziva na argumente i protivi etiketiranju Željka Markić svesrdno je branila odluku ministra Zlatka Hasanbegovića da ukine Povjerenstvo za neprofitne medije i to tako da je oblatila nekadašnju članicu Povjerenstva Mimu Simić lažno je optužujući za sukob interesa, a zbog čega je Jutarnji list objavio i ispravak. Mima Simić je zbog spomenutih izjave privatno kazneno tužila Željku Markić zbog klevete.
Iako je u veljači tvrdila kako „ne zna hoće li imati neku posebnu inicijativu oko pobačaja“, već je 29. travnja odaslan poziv mailom kako za sudjelovanje, tako i za pomoć pri organiziranju Hoda za život, a kojega potpisuje Željka Markić.
Tri mjeseca kasnije – 21. svibnja u koloni predvođenoj Željkom i Tihomirom Markić, Krešimirom Planinićem i Sanjom Orešković „za život, obitelj i Hrvatsku“ koračale su tisuće ljudi u nadi da su svakim korakom bliže kriminalizaciji pobačaja u Republici Hrvatskoj. Među onima koji su se odazvali pozivu U ime obitelji, ali i organizacijama Život biraj, SKAC, Vigilare, Molitvena zajednica Srce Isusovo, Neokatekumenski put te Božja pobjeda hrabro je ‘za život’ stupao i ubojica, osuđeni ratni zločinac Dario Kordić.
Održavanje Hoda za život ujedno je i početak i kraj. Njegovo održavanje predstavlja svojevrsnu kulminaciju višegodišnjih napora onih koji se protive pravima žena da slobodno upravljaju svojim tijelima, da imaju pravo na izbor žele li abortirati ili ne, onih koji zagovaraju da pravo na abortus svakoga dana bude sve manje dostupno, sve skuplje i sve nesigurnije. No, svi su oni do sada ostajali na marginama, teško se uvlačeći kako u dominantne medije tako i politički diskurs. Hod za život, stoga, predstavlja kraj ere u kojoj samo politički marginalci i marginalke govore o zabrani abortusa, a predstavlja početak ere u kojoj se javnost, kako je to rekao Vice Batarelo, ‘senzibilizira’, a o pravu na abortus razglaba se sada na najvišim političkim razinama.
Neokonzervativni akteri i akterice, u pravilu katolički aktivisti, već su desetljećima isti, međusobno povezani prijateljskim i obiteljskim vezama. Zavidnom razinom upornosti, strpljenja, ali i konstantnoj (financijskoj, logističkoj i svakoj drugoj) potpori Katoličke crkve, uspjeli su sa potpunih margina doći do pozicija moći za ozbiljno ugrožavanje seksualnih i reproduktivnih prava u Republici Hrvatskoj. U konačnici, u ubacivanju heteronormativne definicije braka u Ustav, već su uspjeli. Značajnu inspiraciju, pomoć i često edukaciju dobivali su i dobivaju iz SAD –a.
Davne 1995. sedmero sudionika i sudionica iz Republike Hrvatske uspješno je u Austriji educirano o ‘cjelovitom spolnom odgoju ‘ podučavanom u TeenStar programu, nastalom 80 – ih godina u SAD – u. Već 1996. godine Ladislav Ilčić i njegova sestra Kristina Pavlović počeli su s aktivnim zagovaranjem programa seksualne edukacije bazirane na apstinenciji provodeći TeenStar program diljem Hrvatske. Desetu godinu djelovanja, onu 2006., sasvim sigurno najviše pamte prema osnivanju udruge Glas roditelja za djecu, poznatiju kao GROZD, čija je potpredsjednica jedno vrijeme bila Željka Markić. Ladislav Ilčić u međuvremenu je sudjelovao u osnivanju političke stranke HRAST – pokret za uspješnu Hrvatsku, čiji je aktualni predsjednik, a u kojoj je Željka Markić (prije osnivanja svoje inicijative, potom udruge, a zatim i političke stranke U ime obitelji), bila prva predsjednica stranke. Hrast – pokret za uspješnu Hrvatsku, inače, nastao je nakon raskola u stranci HRAST – Hrvatski rast, kada su oni privrženiji Željki Markić zajedno s njom osnovali tu stranku. Jedan od osnivača stranke bio je i Ivica Relković, (donedavni) specijalni savjetnik Bože Petrova, predsjednika MOST-a, također nekadašnjeg člana HRAST –a. Dvadesetu godišnjicu TeenStar programa, proslavljenu 5. ožujka 2016. godine, Ladislav Ilčić dočekao je kao saborski zastupnik. HRAST se od svojih početaka aktivno zalaže za ukidanje prava na abortus.
Trenutni suradnik Željke Markić, stvarne koordinatorice Hoda za život, Krešimir Planinić prije nego je svoje odvjetničke usluge stavljao na raspolaganje udruzi i stranci U ime obitelji, činio je to za GROZD. Supružnici Krešimir i Renata Planinić, kao i supružnici Željka i Tihomir Markić te supružnici Krešimir i Marija Ćurlin (sestra Ladislava Ilčića) članovi su Odbora udruge Marijini obroci koja je osnovana 2009. godine.
Iste godine, 2009. osnovan je i Centar za obnovu kulture kojemu je jedan od osnivača bio Stjepo Bartulica, aktualni savjetnik premijera Tihomira Oreškovića, čija je supruga Sanja Orešković dolaskom i izrijekom podržala Hod za život. Stjepo Bartulica aktivni član Opusa dei, zajedno je sa udrugom Vigilare (osnovanom 2011.), a čiji je predsjednik Vice Batarelo, sudjelovao u dovođenju pseudoznanstvenice Judith Reisman na turneju diljem Hrvatske. Promovirala je Reisman tijekom 2013. i 2014. godine laž kako je zdravstveni odgoj temeljen na pedofiliji što je teza koju Vigilare, jedan od suorganizatora Hoda za život, perpetuira i danas.
Inicijativa „I ja sam bio embrij“ koju je vodio Krešimir Miletić, obilježila je 2012. godinu. Borili su se protiv donošenja Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, prikupili preko 100 tisuća potpisa, a u konačnici i prijetili referendumom „kojim bi taj zakon srušili“. Krešimir Miletić također je jedan od osnivača stranke Ladislava Ilčića Hrast gdje je jedno vrijeme obnašao funkciju dopredsjednika, a nedugo nakon sastanka na kojem je navodno došlo i do fizičkog obračuna, istupio je iz stranke. Glavni razlog sukoba bila je želja Ladislava Ilčića da stupi u koaliciju sa HDZ – om Tomislava Karamarka (što je kasnije, kao što znamo, i učinio te postao saborski zastupnik). Na parlamentarnim izborima 2011. bio je na izbornoj listi HRAST –a, a na lanjskim na izbornoj listi, tada već političke stranke, U ime obitelji.
Godine 2013. i 2014. za katoličke aktiviste i aktivistkinje bila je prepuna događanja kojima se ponose. Naime, 29. siječnja 2013. godine u prvi (višednevni) posjet stiže Judith Reisman, a 1. prosinca 2013. godine održan je referendum zbog kojega je uspješno u Ustav RH kasnije ubačena heteronormativna definicija braka. U 2014. godini, 10 godina nakon što je ista inicijativa započeta u Teksasu u SAD –u, inicijativa „40 dana za život“ (koja se molitvom pred bolnicama bori protiv prava na pobačaj), doselila se i na zagrebačke ulice, a dopratio ju je i Robert Colquhoun, međunarodni koordinator akcije. Protesti molitvom održavani su i u 2015. (uz podršku voditelja međunarodne inicijative Davida Bereita), ali i ove godine i to u 20 gradova diljem Hrvatske (u Vukovaru su čak dobili podršku gradskih vlasti). Godinu 2014. obilježio je, sasvim sigurno brojnim katoličkim aktivistima, i prvi održan Kulfest u suorganizaciji Centra za obnovu kulture (Stjepe Bartulice) i Vigilarea (Vice Batarela) na kojemu je gostovala međunarodna zvijezda svijeta koji se bori za kriminalizaciju abortusa Lila Rose koja je još kao petnaestogodišnjakinja osnovala udrugu Live Action. Prvi Kulfest brojni sigurno pamte i po tome što je na njemu nagrađena primalja Jaga Stojak koja je postala heroina neokonzervativnog pokreta u Hrvatskoj kada je u 2013. godini dobila otkaz jer je ‘odbila sudjelovati u pobačaju’ u kninskoj bolnici. Na drugom održanom Kulfestu – festivalu konzervativizma, slobodne tržišne ekonomije te kulture života, 2015. godine, ponovno je nagrađena osoba iz kninske bolnice – Ivica Dadić, jedini ginekolog koji je u prizivu savjesti u toj bolnici. U ovoj godini Kulfest održat će se na jesen, valjda zato što su organizatori bili prezauzeti organiziranjem Hoda za život.
Ova kratka povijest razvoja one strane civilnog društva koja aktivno radi na smanjivanju seksualnih i reproduktivnih prava pokazuje nam na što misle Amir Hodžić i Nataša Bijelić kada u svojemu izvještaju o neokonzervativnim ugrozama seksualnim i reproduktivnim pravima govore o tome kako je „posljednjih godina povećan broj grupa i inicijativa“, ali i to da su takve grupe „značajno su poboljšale i svoje sposobnosti mobilizacije, umrežavanja i lobiranja“. Također, nedvosmisleno pokazuje „povezanost između neokonzervativnih grupa u Europi i njihovih istomišljenika u SAD – u“, ali i njihova mentorsko – učeničkog odnosa. Povijesni razvoj pokazuje nam, uostalom, kako su dohodali do Hoda za život.
No, i tu novu eru obilježava stari način poticanja na sudjelovanje koji uključuje apsolutnu proizvoljnost u odabiru poruka koje će plasirati u javnost.
Dok su se prilikom propagiranja nužnosti „zaštite braka“ pravdali barem (takozvanom) teksaškom studijom, koja je u znanstvenoj zajednici u potpunosti osporena (a koju je jasno u Hrvatskoj osudilo i Hrvatsko sociološko društvo), prilikom propagiranja Hoda za život ne nude čak ni to, već samo uporno, od prvog dana najave, ponavljaju informacije poput one kako se „75 posto žena odlučuje na pobačaj iz ekonomskih razloga“. U nadi, naravno, da će dovoljno puta ponovljene ostati urezane u pamćenje i prihvaćene kao činjenice, a možda i da će se čitava priča i doslovce zaokružiti na nekom referendumskom listiću gdje će glasač ili glasačica ponovno odabrati ZA.
Tu je, naravno, i pozicija izigravanja žrtve. Tako se, nedavno, udruga U ime obitelji (dakle, Željka Markić) obratila institucijama u nadi da će Željki Markić pružiti zaštitu od „učestalih, grubih i neistinitih medijskih napada“ kojima je cilj „oklevetati i oblatiti“ nju samu, ali i „zastrašiti sve građane koji dijele vrijednosti koje promiče udruga U ime obitelji“.
Pretpostavljamo da su neki od tih „neistinitih medijskih napada“ upravo oni koji su iznosili istinu, razotkrivajući tako učestalu uimeobiteljašku taktiku – manipuliranja informacijama. Izdvojimo samo dva primjera.
Najprije, netočan je podatak kojima se u prsa konstantno busaju, a koji govori o 15 tisuća ljudi koji su sudjelovali na Hodu za život. Taj je podatak opetovano demantiran iz PU Zagrebačke, naime, policijski podatci govore o otprilike 7 tisuća sudionika i sudionica. Upravo zbog toga što je novinarka Ana Brdarić Boljat na RTL – u govorila o točnim podatcima, Željka Markić (možda i prvi put javno) izgubila živce i optužila ju za „pristranost“, ali i za to da je prilog o Hodu za život imao manju minutažu nego onaj o protuskupu „Obrani pravo na izbor“ što se, također, pokazalo neistinitim. Čak i da gajite određenu nesklonost policijskim procjenama broja prosvjednika i prosvjednica, pogledom fotografija i snimki s mjesta događaja, a kojima se uspoređuje broj okupljenih na Hodu za život i nedavno održanom prosvjedu podrške neometanoj provedbi Cjelovite kurikularne reforme, razlika vidljiva golim okom pokazuje kako su policijske procjene točnije te da je brojka od 15 tisuća ljudi na Hodu za život višestruko prenapuhana.
Drugi primjer manipulacije također uključuje snimku. Ovoga puta radi se o montiranoj snimci sukoba na samom Hodu za život, a koja se proširila društvenim mrežama nakon što je objavljena na službenoj Facebook stranici Hoda za život. Montiranom snimkom pokušalo se tvrditi kako je tobože mirne i nenasilne redare iz vedra neba napao jedan od protuprosvjednika, a otkrivanjem snimke iz drugog kuta i razgovorom sa sudionikom sukoba, pokazalo se, naravno, upravo suprotno. Moglo bi se reći kako ovaj primjer sasvim pristojno utjelovljuje kombinaciju „izigravanja žrtve“ i manipulacije informacijama, baš kao i sljedeći.
Nakon što je na stranicama N1info, objavljena fotografija prijateljskog druženja u antifašističkim krugovima omraženog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i Željke Markić, a u kojemu je ona, između ostalog, opisana i kao „žestoka zagovornica zabrane prava žena na pobačaj“, iz odvjetničkog ureda Krešimira Planinića na adresu N1 pristigao je demanti. „Podnositeljica zahtjeva“ iliti Željka Markić ispravila je tu informaciju i to ovako: „Neistinita je tvrdnja da je dr. Željka Markić zagovornica zabrane prava žena na pobačaj. Dr. Željka Markić nikada nije, niti u jednoj svojoj izjavi ili javnom nastupu izrekla da se zalaže za zabranu prava žena na pobačaj.“.
U istome tekstu demantijem se ispravlja i tvrdnja kako su se nakon održavanja referenduma o braku „još više suzila prava homoseksualnih parova“ i to zbog sljedećeg razloga: „Na predmetnom referendumu nije se izjašnjavalo o pravima homoseksualnih parova u Hrvatskoj, već o braku kao zajednici muškarca i žene te se tim referendumom nisu regulirala, pa tako ni sužavala prava homoseksualnih parova.“.
Pokušajmo zato u ovome tekstu to učiniti preciznije. Željka Markić svojim dugogodišnjim aktivnim društvenim i političkim djelovanjem u kojemu sustavno mimikrira stvarne ciljeve akcija koje provodi (za sada) nije uspjela ograničiti iliti „suziti prava homoseksualnih parova“, no kasnije je njezina udruga to pokušala učiniti, baš kao što to čini i dalje.
Iako to prilikom kampanje za referendum o heteronormativnoj definiciji braka nikada nije izgovorila, bilo je jasno kako je čitava ideja kampanje „ustavne zaštite braka“ baš kao i njezina uspješnost, zapravo trebala služiti kao legitimacija pokušaja zaustavljana donošenja zakonskih regulativa koje su trebale unaprijediti zakonsku zaštitu istospolnih parova (ili šire LGBT zajednice).
Tijekom prikupljanja potpisa za homofobni referendum, 16. svibnja 2013. gostujući u emisiji Govornica izjavila je tako Željka Markić:
„Ako je za većinu ljudi u Hrvatskoj brak takva zajednica i sve ono što iz nje proizlazi, mi smatramo da je naše pravo to izreći i da želimo da to štiti Ustav. … Vi stalno imate fokus da se nekome nešto želi zabraniti; nije poanta u zabrani. Poanta je u tome da se govori istina o stvarima onakve kakve one jesu. Istina jest da je brak zajednica žene i muškarca. Zajednica ili veza dvoje ljudi istoga spola, vi ju možete nazvati kako god želite. Možete odrediti proceduru – kako, što je vrhunac te zajednice ili tog para, ali brak se znade što je.“
U opuštenom intervjuu u Večernjem listu, gdje je razgovarala s Darkom Pavičićem, objavljenom samo dva dana nakon održavanja nesretnog referenduma Željka Markić objasnila je svoja očekivanja nakon održanog referenduma.
„Očekujemo da političari čuju ovo što smo mi, građani, rekli. Poručili kroz referendum. Brak kao zajednica žene i muškarca ući će u Ustav i vjerujemo da se političari neće i dalje praviti gluhima.,“ rekla je da bi potom u idućoj rečenici pojasnila na što točno misli: „Da će npr. ministar Bauk preispitati novi prijedlog zakona o životnom partnerstvu (…)“.
Kako se bližio trenutak izglasavanja Zakona o životnom partnerstvu (osoba istog spola), tako se retorika udruge Željke Markić sve više zaoštravala, pravi ciljevi sve su više i češće isplivavali na površinu, a sve je kulminiralo samo nekoliko dana prije izglasavanja Zakona u Saboru kada su saborskim zastupnicima i zastupnicama poslali pismo u kojem ih pozivaju da odbace prijedlog Zakona. Evo kako su to obrazložili.
„(…) obraćamo Vam se povodom izglasavanja Zakona o životnom partnerstvu i tražimo od Vas, kao predstavnika/predstavnice Hrvatskih građana da odbacite još jedan pokušaj vlade Zorana Milanovića i ministra Arsena Bauka da nametnu zakon suprotan jasno izrečenoj volji birača u nastojanju da redefiniraju brak i obitelj i nastavljaju sa ideološkim podjelama u Hrvatskoj. Držimo da je Vaša, osobna odgovornost za izglasavanje ovog zakona tim veća što su upravo o braku, posvajanju djece i obitelji građani koje predstavljate po prvi puta u povijesti hrvatske države izrekli svoje nesumnjivo mišljenje putem referenduma koji su sami pokrenuli.“
Sve što je Željka Markić, zajedno sa svojim prijateljima, kolegicama i obitelji činila prilikom kampanje za „referendum o braku“, čini i danas. Iz toga je razloga u potpunosti iluzorno očekivati ili uopće misliti kako je ovo, riječima Vice Batarela, „senzibiliziranje javnosti“ išta više od pokušaja ustrojavanja, kreiranja ili utvrđivanja glasačke mašinerije koja bi na nekom narednom referendumu pokušala ograničiti ili u potpunosti ukinuti pravo žena na izbor abortusa. Hod za život, kao početak i kraj, ukazuje upravo na to.
faktograf
„Ne znam, ali nastavit ćemo se zalagati da se o temi života nerođenog djeteta govori argumentima, a ne opet etiketiranjem, napadima“, odgovorila mu je tada Željka Markić.
U istom tom intervjuu gdje se poziva na argumente i protivi etiketiranju Željka Markić svesrdno je branila odluku ministra Zlatka Hasanbegovića da ukine Povjerenstvo za neprofitne medije i to tako da je oblatila nekadašnju članicu Povjerenstva Mimu Simić lažno je optužujući za sukob interesa, a zbog čega je Jutarnji list objavio i ispravak. Mima Simić je zbog spomenutih izjave privatno kazneno tužila Željku Markić zbog klevete.
Iako je u veljači tvrdila kako „ne zna hoće li imati neku posebnu inicijativu oko pobačaja“, već je 29. travnja odaslan poziv mailom kako za sudjelovanje, tako i za pomoć pri organiziranju Hoda za život, a kojega potpisuje Željka Markić.
Tri mjeseca kasnije – 21. svibnja u koloni predvođenoj Željkom i Tihomirom Markić, Krešimirom Planinićem i Sanjom Orešković „za život, obitelj i Hrvatsku“ koračale su tisuće ljudi u nadi da su svakim korakom bliže kriminalizaciji pobačaja u Republici Hrvatskoj. Među onima koji su se odazvali pozivu U ime obitelji, ali i organizacijama Život biraj, SKAC, Vigilare, Molitvena zajednica Srce Isusovo, Neokatekumenski put te Božja pobjeda hrabro je ‘za život’ stupao i ubojica, osuđeni ratni zločinac Dario Kordić.
Konzervativna kontrarevolucija
Održavanje Hoda za život ujedno je i početak i kraj. Njegovo održavanje predstavlja svojevrsnu kulminaciju višegodišnjih napora onih koji se protive pravima žena da slobodno upravljaju svojim tijelima, da imaju pravo na izbor žele li abortirati ili ne, onih koji zagovaraju da pravo na abortus svakoga dana bude sve manje dostupno, sve skuplje i sve nesigurnije. No, svi su oni do sada ostajali na marginama, teško se uvlačeći kako u dominantne medije tako i politički diskurs. Hod za život, stoga, predstavlja kraj ere u kojoj samo politički marginalci i marginalke govore o zabrani abortusa, a predstavlja početak ere u kojoj se javnost, kako je to rekao Vice Batarelo, ‘senzibilizira’, a o pravu na abortus razglaba se sada na najvišim političkim razinama.
Neokonzervativni akteri i akterice, u pravilu katolički aktivisti, već su desetljećima isti, međusobno povezani prijateljskim i obiteljskim vezama. Zavidnom razinom upornosti, strpljenja, ali i konstantnoj (financijskoj, logističkoj i svakoj drugoj) potpori Katoličke crkve, uspjeli su sa potpunih margina doći do pozicija moći za ozbiljno ugrožavanje seksualnih i reproduktivnih prava u Republici Hrvatskoj. U konačnici, u ubacivanju heteronormativne definicije braka u Ustav, već su uspjeli. Značajnu inspiraciju, pomoć i često edukaciju dobivali su i dobivaju iz SAD –a.
Davne 1995. sedmero sudionika i sudionica iz Republike Hrvatske uspješno je u Austriji educirano o ‘cjelovitom spolnom odgoju ‘ podučavanom u TeenStar programu, nastalom 80 – ih godina u SAD – u. Već 1996. godine Ladislav Ilčić i njegova sestra Kristina Pavlović počeli su s aktivnim zagovaranjem programa seksualne edukacije bazirane na apstinenciji provodeći TeenStar program diljem Hrvatske. Desetu godinu djelovanja, onu 2006., sasvim sigurno najviše pamte prema osnivanju udruge Glas roditelja za djecu, poznatiju kao GROZD, čija je potpredsjednica jedno vrijeme bila Željka Markić. Ladislav Ilčić u međuvremenu je sudjelovao u osnivanju političke stranke HRAST – pokret za uspješnu Hrvatsku, čiji je aktualni predsjednik, a u kojoj je Željka Markić (prije osnivanja svoje inicijative, potom udruge, a zatim i političke stranke U ime obitelji), bila prva predsjednica stranke. Hrast – pokret za uspješnu Hrvatsku, inače, nastao je nakon raskola u stranci HRAST – Hrvatski rast, kada su oni privrženiji Željki Markić zajedno s njom osnovali tu stranku. Jedan od osnivača stranke bio je i Ivica Relković, (donedavni) specijalni savjetnik Bože Petrova, predsjednika MOST-a, također nekadašnjeg člana HRAST –a. Dvadesetu godišnjicu TeenStar programa, proslavljenu 5. ožujka 2016. godine, Ladislav Ilčić dočekao je kao saborski zastupnik. HRAST se od svojih početaka aktivno zalaže za ukidanje prava na abortus.
Trenutni suradnik Željke Markić, stvarne koordinatorice Hoda za život, Krešimir Planinić prije nego je svoje odvjetničke usluge stavljao na raspolaganje udruzi i stranci U ime obitelji, činio je to za GROZD. Supružnici Krešimir i Renata Planinić, kao i supružnici Željka i Tihomir Markić te supružnici Krešimir i Marija Ćurlin (sestra Ladislava Ilčića) članovi su Odbora udruge Marijini obroci koja je osnovana 2009. godine.
Iste godine, 2009. osnovan je i Centar za obnovu kulture kojemu je jedan od osnivača bio Stjepo Bartulica, aktualni savjetnik premijera Tihomira Oreškovića, čija je supruga Sanja Orešković dolaskom i izrijekom podržala Hod za život. Stjepo Bartulica aktivni član Opusa dei, zajedno je sa udrugom Vigilare (osnovanom 2011.), a čiji je predsjednik Vice Batarelo, sudjelovao u dovođenju pseudoznanstvenice Judith Reisman na turneju diljem Hrvatske. Promovirala je Reisman tijekom 2013. i 2014. godine laž kako je zdravstveni odgoj temeljen na pedofiliji što je teza koju Vigilare, jedan od suorganizatora Hoda za život, perpetuira i danas.
Inicijativa „I ja sam bio embrij“ koju je vodio Krešimir Miletić, obilježila je 2012. godinu. Borili su se protiv donošenja Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, prikupili preko 100 tisuća potpisa, a u konačnici i prijetili referendumom „kojim bi taj zakon srušili“. Krešimir Miletić također je jedan od osnivača stranke Ladislava Ilčića Hrast gdje je jedno vrijeme obnašao funkciju dopredsjednika, a nedugo nakon sastanka na kojem je navodno došlo i do fizičkog obračuna, istupio je iz stranke. Glavni razlog sukoba bila je želja Ladislava Ilčića da stupi u koaliciju sa HDZ – om Tomislava Karamarka (što je kasnije, kao što znamo, i učinio te postao saborski zastupnik). Na parlamentarnim izborima 2011. bio je na izbornoj listi HRAST –a, a na lanjskim na izbornoj listi, tada već političke stranke, U ime obitelji.
Godine 2013. i 2014. za katoličke aktiviste i aktivistkinje bila je prepuna događanja kojima se ponose. Naime, 29. siječnja 2013. godine u prvi (višednevni) posjet stiže Judith Reisman, a 1. prosinca 2013. godine održan je referendum zbog kojega je uspješno u Ustav RH kasnije ubačena heteronormativna definicija braka. U 2014. godini, 10 godina nakon što je ista inicijativa započeta u Teksasu u SAD –u, inicijativa „40 dana za život“ (koja se molitvom pred bolnicama bori protiv prava na pobačaj), doselila se i na zagrebačke ulice, a dopratio ju je i Robert Colquhoun, međunarodni koordinator akcije. Protesti molitvom održavani su i u 2015. (uz podršku voditelja međunarodne inicijative Davida Bereita), ali i ove godine i to u 20 gradova diljem Hrvatske (u Vukovaru su čak dobili podršku gradskih vlasti). Godinu 2014. obilježio je, sasvim sigurno brojnim katoličkim aktivistima, i prvi održan Kulfest u suorganizaciji Centra za obnovu kulture (Stjepe Bartulice) i Vigilarea (Vice Batarela) na kojemu je gostovala međunarodna zvijezda svijeta koji se bori za kriminalizaciju abortusa Lila Rose koja je još kao petnaestogodišnjakinja osnovala udrugu Live Action. Prvi Kulfest brojni sigurno pamte i po tome što je na njemu nagrađena primalja Jaga Stojak koja je postala heroina neokonzervativnog pokreta u Hrvatskoj kada je u 2013. godini dobila otkaz jer je ‘odbila sudjelovati u pobačaju’ u kninskoj bolnici. Na drugom održanom Kulfestu – festivalu konzervativizma, slobodne tržišne ekonomije te kulture života, 2015. godine, ponovno je nagrađena osoba iz kninske bolnice – Ivica Dadić, jedini ginekolog koji je u prizivu savjesti u toj bolnici. U ovoj godini Kulfest održat će se na jesen, valjda zato što su organizatori bili prezauzeti organiziranjem Hoda za život.
Manipulacije i spinovi
Ova kratka povijest razvoja one strane civilnog društva koja aktivno radi na smanjivanju seksualnih i reproduktivnih prava pokazuje nam na što misle Amir Hodžić i Nataša Bijelić kada u svojemu izvještaju o neokonzervativnim ugrozama seksualnim i reproduktivnim pravima govore o tome kako je „posljednjih godina povećan broj grupa i inicijativa“, ali i to da su takve grupe „značajno su poboljšale i svoje sposobnosti mobilizacije, umrežavanja i lobiranja“. Također, nedvosmisleno pokazuje „povezanost između neokonzervativnih grupa u Europi i njihovih istomišljenika u SAD – u“, ali i njihova mentorsko – učeničkog odnosa. Povijesni razvoj pokazuje nam, uostalom, kako su dohodali do Hoda za život.
No, i tu novu eru obilježava stari način poticanja na sudjelovanje koji uključuje apsolutnu proizvoljnost u odabiru poruka koje će plasirati u javnost.
Dok su se prilikom propagiranja nužnosti „zaštite braka“ pravdali barem (takozvanom) teksaškom studijom, koja je u znanstvenoj zajednici u potpunosti osporena (a koju je jasno u Hrvatskoj osudilo i Hrvatsko sociološko društvo), prilikom propagiranja Hoda za život ne nude čak ni to, već samo uporno, od prvog dana najave, ponavljaju informacije poput one kako se „75 posto žena odlučuje na pobačaj iz ekonomskih razloga“. U nadi, naravno, da će dovoljno puta ponovljene ostati urezane u pamćenje i prihvaćene kao činjenice, a možda i da će se čitava priča i doslovce zaokružiti na nekom referendumskom listiću gdje će glasač ili glasačica ponovno odabrati ZA.
Tu je, naravno, i pozicija izigravanja žrtve. Tako se, nedavno, udruga U ime obitelji (dakle, Željka Markić) obratila institucijama u nadi da će Željki Markić pružiti zaštitu od „učestalih, grubih i neistinitih medijskih napada“ kojima je cilj „oklevetati i oblatiti“ nju samu, ali i „zastrašiti sve građane koji dijele vrijednosti koje promiče udruga U ime obitelji“.
Pretpostavljamo da su neki od tih „neistinitih medijskih napada“ upravo oni koji su iznosili istinu, razotkrivajući tako učestalu uimeobiteljašku taktiku – manipuliranja informacijama. Izdvojimo samo dva primjera.
Najprije, netočan je podatak kojima se u prsa konstantno busaju, a koji govori o 15 tisuća ljudi koji su sudjelovali na Hodu za život. Taj je podatak opetovano demantiran iz PU Zagrebačke, naime, policijski podatci govore o otprilike 7 tisuća sudionika i sudionica. Upravo zbog toga što je novinarka Ana Brdarić Boljat na RTL – u govorila o točnim podatcima, Željka Markić (možda i prvi put javno) izgubila živce i optužila ju za „pristranost“, ali i za to da je prilog o Hodu za život imao manju minutažu nego onaj o protuskupu „Obrani pravo na izbor“ što se, također, pokazalo neistinitim. Čak i da gajite određenu nesklonost policijskim procjenama broja prosvjednika i prosvjednica, pogledom fotografija i snimki s mjesta događaja, a kojima se uspoređuje broj okupljenih na Hodu za život i nedavno održanom prosvjedu podrške neometanoj provedbi Cjelovite kurikularne reforme, razlika vidljiva golim okom pokazuje kako su policijske procjene točnije te da je brojka od 15 tisuća ljudi na Hodu za život višestruko prenapuhana.
Drugi primjer manipulacije također uključuje snimku. Ovoga puta radi se o montiranoj snimci sukoba na samom Hodu za život, a koja se proširila društvenim mrežama nakon što je objavljena na službenoj Facebook stranici Hoda za život. Montiranom snimkom pokušalo se tvrditi kako je tobože mirne i nenasilne redare iz vedra neba napao jedan od protuprosvjednika, a otkrivanjem snimke iz drugog kuta i razgovorom sa sudionikom sukoba, pokazalo se, naravno, upravo suprotno. Moglo bi se reći kako ovaj primjer sasvim pristojno utjelovljuje kombinaciju „izigravanja žrtve“ i manipulacije informacijama, baš kao i sljedeći.
Na kavi sa Zlatkom
Nakon što je na stranicama N1info, objavljena fotografija prijateljskog druženja u antifašističkim krugovima omraženog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i Željke Markić, a u kojemu je ona, između ostalog, opisana i kao „žestoka zagovornica zabrane prava žena na pobačaj“, iz odvjetničkog ureda Krešimira Planinića na adresu N1 pristigao je demanti. „Podnositeljica zahtjeva“ iliti Željka Markić ispravila je tu informaciju i to ovako: „Neistinita je tvrdnja da je dr. Željka Markić zagovornica zabrane prava žena na pobačaj. Dr. Željka Markić nikada nije, niti u jednoj svojoj izjavi ili javnom nastupu izrekla da se zalaže za zabranu prava žena na pobačaj.“.
U istome tekstu demantijem se ispravlja i tvrdnja kako su se nakon održavanja referenduma o braku „još više suzila prava homoseksualnih parova“ i to zbog sljedećeg razloga: „Na predmetnom referendumu nije se izjašnjavalo o pravima homoseksualnih parova u Hrvatskoj, već o braku kao zajednici muškarca i žene te se tim referendumom nisu regulirala, pa tako ni sužavala prava homoseksualnih parova.“.
Pokušajmo zato u ovome tekstu to učiniti preciznije. Željka Markić svojim dugogodišnjim aktivnim društvenim i političkim djelovanjem u kojemu sustavno mimikrira stvarne ciljeve akcija koje provodi (za sada) nije uspjela ograničiti iliti „suziti prava homoseksualnih parova“, no kasnije je njezina udruga to pokušala učiniti, baš kao što to čini i dalje.
Iako to prilikom kampanje za referendum o heteronormativnoj definiciji braka nikada nije izgovorila, bilo je jasno kako je čitava ideja kampanje „ustavne zaštite braka“ baš kao i njezina uspješnost, zapravo trebala služiti kao legitimacija pokušaja zaustavljana donošenja zakonskih regulativa koje su trebale unaprijediti zakonsku zaštitu istospolnih parova (ili šire LGBT zajednice).
Pripreme za referendum protiv pobačaja
Tijekom prikupljanja potpisa za homofobni referendum, 16. svibnja 2013. gostujući u emisiji Govornica izjavila je tako Željka Markić:
„Ako je za većinu ljudi u Hrvatskoj brak takva zajednica i sve ono što iz nje proizlazi, mi smatramo da je naše pravo to izreći i da želimo da to štiti Ustav. … Vi stalno imate fokus da se nekome nešto želi zabraniti; nije poanta u zabrani. Poanta je u tome da se govori istina o stvarima onakve kakve one jesu. Istina jest da je brak zajednica žene i muškarca. Zajednica ili veza dvoje ljudi istoga spola, vi ju možete nazvati kako god želite. Možete odrediti proceduru – kako, što je vrhunac te zajednice ili tog para, ali brak se znade što je.“
U opuštenom intervjuu u Večernjem listu, gdje je razgovarala s Darkom Pavičićem, objavljenom samo dva dana nakon održavanja nesretnog referenduma Željka Markić objasnila je svoja očekivanja nakon održanog referenduma.
„Očekujemo da političari čuju ovo što smo mi, građani, rekli. Poručili kroz referendum. Brak kao zajednica žene i muškarca ući će u Ustav i vjerujemo da se političari neće i dalje praviti gluhima.,“ rekla je da bi potom u idućoj rečenici pojasnila na što točno misli: „Da će npr. ministar Bauk preispitati novi prijedlog zakona o životnom partnerstvu (…)“.
Kako se bližio trenutak izglasavanja Zakona o životnom partnerstvu (osoba istog spola), tako se retorika udruge Željke Markić sve više zaoštravala, pravi ciljevi sve su više i češće isplivavali na površinu, a sve je kulminiralo samo nekoliko dana prije izglasavanja Zakona u Saboru kada su saborskim zastupnicima i zastupnicama poslali pismo u kojem ih pozivaju da odbace prijedlog Zakona. Evo kako su to obrazložili.
„(…) obraćamo Vam se povodom izglasavanja Zakona o životnom partnerstvu i tražimo od Vas, kao predstavnika/predstavnice Hrvatskih građana da odbacite još jedan pokušaj vlade Zorana Milanovića i ministra Arsena Bauka da nametnu zakon suprotan jasno izrečenoj volji birača u nastojanju da redefiniraju brak i obitelj i nastavljaju sa ideološkim podjelama u Hrvatskoj. Držimo da je Vaša, osobna odgovornost za izglasavanje ovog zakona tim veća što su upravo o braku, posvajanju djece i obitelji građani koje predstavljate po prvi puta u povijesti hrvatske države izrekli svoje nesumnjivo mišljenje putem referenduma koji su sami pokrenuli.“
Sve što je Željka Markić, zajedno sa svojim prijateljima, kolegicama i obitelji činila prilikom kampanje za „referendum o braku“, čini i danas. Iz toga je razloga u potpunosti iluzorno očekivati ili uopće misliti kako je ovo, riječima Vice Batarela, „senzibiliziranje javnosti“ išta više od pokušaja ustrojavanja, kreiranja ili utvrđivanja glasačke mašinerije koja bi na nekom narednom referendumu pokušala ograničiti ili u potpunosti ukinuti pravo žena na izbor abortusa. Hod za život, kao početak i kraj, ukazuje upravo na to.
faktograf
