Bio je krasan dan, početak jeseni. Nedjelja. U takvim danima Zagrepčani rado odlaze na izlete, jedu u seoskim krčmama i ljute se na prometne gužve. Nije bio takav dan. Bio je rat i čula se tutnjava topova u daljini.

Zagreb se pomalo praznio, sa polica su nestale konzerve i baterije. S Dubravkom sam odlučio posjetiti njenog supruga, mog sjajnog  prijatelja Ivana, na prvoj crti fronta na Kupi.

Jutro je bilo mirno, malo maglice na putu, a mi smo s malo zabrinutosti saznali da se jedinica prebacila na drugu stranu Kupe, u selo Nebojan. Iako je bio rat i situacija nije bila sjajna, naši vojnici su izgledali raspoloženo, a ne ustrašeno.

Ni popodnevni nalet ”migova” koji su raketirali ponton i toliko promašili da mi se to činilo namjernim, ni glasine o tome da su naši srušili dva, ni strah od mogućeg napada nisu pokvarili opći optimizam i osjećaj da smo svi na pravoj strani.
Rat je završio i ratnici su ostarjeli. Njihovi potomci odgojeni su u mitu temeljenom na strašnim detaljima klanja i ubijanja, kao da nije bilo straha i bježanja, plivanja po ledenoj Kupi, strašnih taktičkih promašaja neiskusnih vojnika. Kad čitam memoare Manolića, Šeksa ili Kriste, mislim da smo i dobro prošli i da nam je pomogla sreća

Uostalom, naizgled se ništa nije događalo. Stigli smo u Letovanić i javili se u štab (naziv stožer se još nije rabio). Tamo je bila skupina oko štednjaka, ljudi u čistim istočnonjemačkim uniformama. Treba ići preko pontonskog mosta, pa još par kilometara. Tamo su naši. Dalje su četnici.

Ništa nije izgledalo kao rat, iako je bilo rupa od metaka po zidovima. Preko mosta, zemljanim putem već je izgledalo lošije. Ivana i njegovu družinu našli smo u jadnoj, bijelo okrečenoj kućici. Na zidu je pisalo crvenim velikim slovima ”Mi ustaše” i bio je nacrtan krilati U s malim križićem.

Zapravo me to i nije tako iznenadilo. Ni njih kad sam ih pitao za komentar. Zapravo, to je bila posljedica propagande. Srpski radio Petrinja stalno ih je nazivao ustašama. Njima je bilo sasvim nejasno da se bore za ”pluralističku demokraciju i tržišno društvo”; demokracija nije imala neko konkretno značenje.

Njihov, naš identitet u tom trenutku određivali su naši neprijatelji. U tom programu svi Hrvati su ustaše, muslimani balije, a Albanci raja. Hrvatski komunisti, još više slovenski, bili su glavna snaga suprotstavljanja tom projektu. Nisu bili izdajice.

Najprije Račan, Šuvar i Ante Marković. Raketiranje Banskih dvora nije bio napad na Franju Tuđmana, već na ustaše Antu Markovića i Stjepana Mesića koji su u tom trenutku bili glavna smetnja preuzimanju kontrole nad vojskom, diplomacijom i važnim saveznim institucijama.

Njima se prijetilo smrću, njih se rušilo svim sredstvima, uličnom prosvjedima, opstrukcijom institucija (vojska, tajne službe, financije).

Podjele su bile jasne: nacionalni suverenitet republika i demokracija protiv socijalističkog centralizma i srpske hegemonije.

Mladići na frontu bili su obični gradski fakini koji nisu podnosili srbijanski agresivni nacionalizam i teritorijalne apetite.
No, da živimo u svijetu sklada i humanosti, mit bi bio koristan. I drugi imaju svoje mitove o Napoleonu, Washingtonu, ustancima, bitkama i vitezovima. Imaju svoje smjene straža starih pukovnija. Imaju i svoje vidjelice i svoja hodočašća

U tom idiličnom nedjeljnom popodnevu, dok smo jeli ručak iz Studentskog centra, čak i kolač, svi smo mi bili ustaše. Nisu se izvikivale nikakve parole, pozdravljalo se s dobar dan i zdravo, pričali vicevi, ispijala pića i pričalo o ofenzivi prema Petrinji.

Na pitanje o paroli na zidu samo smijeh. Boriti se za Hrvatsku nitko nije povezivao s ustaštvom, nitko se nije deklarirao kao desničar. To je bila neprijateljska propaganda. Iako su se vojno rasuli, u tom su pobijedili. Nasjeli smo na propagandu.

Kao što dijete, ako ga stalno odgajaš da je nespretno, doista takvo i postane. Nekad nije trebalo objašnjavati da gubimo ako se dijelimo, prebrojavamo i lustriramo.

No ono što je bilo predmetom smijeha danas je postalo ozbiljno. Danas je Domovinski rat prikazan kao stranačka stvar, a istina monopol fantomskih veteranskih foruma.

Sve je postalo mit. Mit kodificiran u nekoliko fraza i legendi.

Proglašeno je da smo pobijedili, ali ni oni nisu ništa izgubili. U propagandnom ratu, guranju Hrvatske u red nacističkih nostalgičara izgleda da smo izgubili. Fraza o pobjedničkoj vojsci prikriva relativnost rezultata.

Strašno mi lažno zvuče takve fraze kao da je sve bilo jučer, a ne prije dvadeset i tri godine.

Rat je završio i ratnici su ostarjeli. Njihovi potomci odgojeni su u mitu temeljenom na strašnim detaljima klanja i ubijanja, kao da nije bilo straha i bježanja, plivanja po ledenoj Kupi, strašnih taktičkih promašaja neiskusnih vojnika. Kad čitam memoare Manolića, Šeksa ili Kriste, mislim da smo i dobro prošli i da nam je pomogla sreća.

No, da živimo u svijetu sklada i humanosti, mit bi bio koristan. I drugi imaju svoje mitove o Napoleonu, Washingtonu, ustancima, bitkama i vitezovima. Imaju svoje smjene straža starih pukovnija. Imaju i svoje vidjelice i svoja hodočašća.

Nekad izmišljeni i dramatizirani događaji, mitologizirani, postali su dio tradicije koja nikog ne ugrožava i nikom ne smeta. U modernom društvu mit nije sveti tabu, već tolerantna priča u koju se ne zaklinju svi. Tko neće, ne mora. Neki Englezi su republikanci, neki Talijani ateisti, neki Holandezi su budisti. Pa što onda.

Naši mitovi nisu takvi. Oni kao da su iskrojeni u propagandnim uredima naših neprijatelja. Kao dio tradicije mistificira se i revidira svjetski rat, a obični hohštapleri, jeftini agenti, čak zločinci i pljačkaši židovske i srpske imovine prikazuju se kao uzori. Bijedno i žalosno. Neinteligentno i lažno.
Idila se izgubila. Umjesto da nastojimo izgledati simpatični, odgovorni, obrazovani i pametni, nastojimo izgledati kao zatucani balkanski hajduci, kojima su svi krivi za žalosnu sudbinu. Ostaje nam da molimo, nadamo se čudu i iskupljenju

Hrvatska se dovela u defanzivnu poziciju uvjeravanja da nismo narod zlikovaca i nacista, da nismo nesimpatični pljačkaši i prevaranti, da nas ne vode pokvareni moćnici koji rado čuvaju mit, koriste emocije, neznanje ili jednostavno manjak inteligencije i višak emocija kod puka.

Tko neće, neka slobodno ode, kažu, ne spada nama. Što to niste rekli tada na frontu? Sadašnji vladari misle da nas zajedno drže sportske pobjede, hedonizam i pjevanje. Kao da smo djeca.

Idila se izgubila.

Umjesto da nastojimo izgledati simpatični, odgovorni, obrazovani i pametni, nastojimo izgledati kao zatucani balkanski hajduci, kojima su svi krivi za žalosnu sudbinu. Ostaje nam da molimo, nadamo se čudu i iskupljenju.

Uvijek se sjetim Stranke naravnog zavjeta koja je tvrdila da će Hrvatska postati sretna i razvijena ako stotinu iskrenih vjernika bude levitiralo. Kad nije uspjelo tvrdili su da nije molitva bila iskrena.

Tjedan dana je od trenutka kad su, prema medijima, stotine tisuća Hrvata zdušno molilo (za Veliku Gospu). Ne vidim promjene. Možda nije bilo iskreno.

 

autograf