Umjesto da riješi naciju bijede i konačno odluči hoće li formirati Vladu s HDZ-om ili SDP-om, Božo Petrov odlučio je nastaviti po starom. Maltretirati cijelu zemlju svojim zahtjevima koje često mijenja i na dnevnoj bazi. Zadnja je varijanta da on s 15 zastupnika, od ukupno 151 koliko ih ima u Saboru, ipak želi biti ni više ni manje nego premijer. I to ne bilo kakve vlade, već one u kojoj bi morale biti stranke koje on odredi, a ne samo one koje to žele. Iako bi mogao s bilo kojim od dva bloka formirati komfornu većinu, on i dalje forsira bizarnu ideju tripartitne vlade koja zemlju vodi prema situaciji da na njenom čelu na dulje vrijeme imamo predstavnika financijske oligarhije koji nije ni izašao na izbore. Kandidati se preko njima sklonih medija javljaju svakodnevno.
Međutim, ne bi možda bilo loše pozabaviti se onima koji su Petrova izabrali. Jasno je da zemlja vapi za trećom opcijom koja bi u pozitivnom smislu prodrmala učmalu, koruptivnu i nepotističku političku elitu. Bilo je to vidljvo još prije četiri godine kada su na parlamentarnim izborima u prvi plan iskočili laburisti. Nova je stranka osvojila šest mandata, a birači su napiknuli dobru opciju. Bila je riječ o vrijednim ljudima koji su u Saboru danonoćno branili prava onih koji žive od svoga rada, napadali Vladine prijedloge koji su išli protiv radništva i pisali svoje kojima su željeli poboljšati položaj tog sloja stanovništva. Ukratko, radili su točno ono zbog čega su dobili podršku birača. Međutim, ubrzo se pokazalo da ih ti birači nisu izabrali zbog toga, nego naprosto jer su im se iz tko zna kojeg razloga svidjeli u prosincu 2011. kada se birao prošli saziv Sabora.
Za birače su laburisti bili samo trenutna moda. I vrlo su ih brzo, iako su u Saboru radili točno ono što su i obećali, prožvakali i zamijenili za novi model. Bila je to Mirela Holy koja je svojim poznavanjem djelovanja medija i napadima na nepopularnog Milanovića – sve to bez neke zaokružene koncepcije – s lakoćom istisnula laburiste iz srca birača koji panično žele treću opciju. Međutim, i ta je ljubav trajala tek kakvih godinu dana jer su ovi vrlo brzo pronašli novog favorita – Ivana Vilibora Sinčića i njegovu metodu izravne akcije. I kad se već činilo da će Vilibor i njegova družina ubrati dividende brojih vožnji u maricama, u zadnjem zavoju pred ciljem iznenada su izbačeni iz vlaka koji je vodio prema izbornom uspjehu. Birači su se naprosto na prvi pogled zaljubili u Most, čudnu družinu ljudi koji se međusobno nisu ni poznavali, i na Markov trg poslali njih čak 19.
Dakle, osim samog Petrova, za cirkus koji pratimo zadnjih mjesec dana u velikom su dijelu krivi birači koji političke favorite mijenjaju kao mala djeca igračke. Kada stigne novi model, onaj stari se brzo i surovo zaboravlja. Bez promišljanja, bez elementarne informacije što taj novi model nudi. A sve to između praćenja Lige prvaka i regionalnih sapunica. Pa se onda tako odrađuje i davanje glasa. Kao samo još jedan reality više u kojem se odluke o ispadanju donose samo i isključivo na osnovi prvog dojma. Hrvatska je Petrova definitivno zaslužila. Čak i nekog goreg od njega. Ne treba uostalom nimalo sumnjati da će se netko takav na kraju vrlo brzo i pojaviti. Još jedan samozvani spasitelj s jednostavnim rješenjima za komplicirane probleme. Model koji će se nositi jednu sezonu. Dok se ne pojavi sljedeći.
novilist
Međutim, ne bi možda bilo loše pozabaviti se onima koji su Petrova izabrali. Jasno je da zemlja vapi za trećom opcijom koja bi u pozitivnom smislu prodrmala učmalu, koruptivnu i nepotističku političku elitu. Bilo je to vidljvo još prije četiri godine kada su na parlamentarnim izborima u prvi plan iskočili laburisti. Nova je stranka osvojila šest mandata, a birači su napiknuli dobru opciju. Bila je riječ o vrijednim ljudima koji su u Saboru danonoćno branili prava onih koji žive od svoga rada, napadali Vladine prijedloge koji su išli protiv radništva i pisali svoje kojima su željeli poboljšati položaj tog sloja stanovništva. Ukratko, radili su točno ono zbog čega su dobili podršku birača. Međutim, ubrzo se pokazalo da ih ti birači nisu izabrali zbog toga, nego naprosto jer su im se iz tko zna kojeg razloga svidjeli u prosincu 2011. kada se birao prošli saziv Sabora.
Za birače su laburisti bili samo trenutna moda. I vrlo su ih brzo, iako su u Saboru radili točno ono što su i obećali, prožvakali i zamijenili za novi model. Bila je to Mirela Holy koja je svojim poznavanjem djelovanja medija i napadima na nepopularnog Milanovića – sve to bez neke zaokružene koncepcije – s lakoćom istisnula laburiste iz srca birača koji panično žele treću opciju. Međutim, i ta je ljubav trajala tek kakvih godinu dana jer su ovi vrlo brzo pronašli novog favorita – Ivana Vilibora Sinčića i njegovu metodu izravne akcije. I kad se već činilo da će Vilibor i njegova družina ubrati dividende brojih vožnji u maricama, u zadnjem zavoju pred ciljem iznenada su izbačeni iz vlaka koji je vodio prema izbornom uspjehu. Birači su se naprosto na prvi pogled zaljubili u Most, čudnu družinu ljudi koji se međusobno nisu ni poznavali, i na Markov trg poslali njih čak 19.
Dakle, osim samog Petrova, za cirkus koji pratimo zadnjih mjesec dana u velikom su dijelu krivi birači koji političke favorite mijenjaju kao mala djeca igračke. Kada stigne novi model, onaj stari se brzo i surovo zaboravlja. Bez promišljanja, bez elementarne informacije što taj novi model nudi. A sve to između praćenja Lige prvaka i regionalnih sapunica. Pa se onda tako odrađuje i davanje glasa. Kao samo još jedan reality više u kojem se odluke o ispadanju donose samo i isključivo na osnovi prvog dojma. Hrvatska je Petrova definitivno zaslužila. Čak i nekog goreg od njega. Ne treba uostalom nimalo sumnjati da će se netko takav na kraju vrlo brzo i pojaviti. Još jedan samozvani spasitelj s jednostavnim rješenjima za komplicirane probleme. Model koji će se nositi jednu sezonu. Dok se ne pojavi sljedeći.
novilist
