Ženske usnice napumpane silikonom pomalo sam prezirao i operaciju smatrao etički problematičnom, a estetski nepotrebnom. Čitao sam K. Lorenza i E. O. Wilsona te smatrao da već korištenje ruža za usne predstavlja za muške primate dovoljan izazov za širenje gena i evoluciju. No bilo mi je jasno da i svaka pubertetska jedinka, kojom divljaju hormoni, zna da poljubac nije samo fizički čin već početak čudesne kemije u vezi dviju osoba.
Miris mjesečine ne može se prepričati, snimiti, pa ni naslikati, a ljubav ili bar strast ne može se svesti na opis situacije u sudskom napasniku. A što tek reći na mesarenje grudiju, alkemiju botoxa, ugrađivanje kose ili uklanjanje sala? Sve mi je to izgledalo kao podilaženje taštini, neprirodno svođenje ljudi na lutke.
Kako sam stario, tako se mijenjala i moja predodžba. Nasmijavao sam okolinu tvrdeći da se mladost održava prirodnim životom ne primjećujući da su moji uzori zapravo plavuše zategnutog lica, podignutih kapaka, dorađenih grudiju i uklonjenog sala. Dok sam ja tvrdio da se dobro drže, iako imaju četrdeset godina iza sebe, one su zapravo imale šezdeset godina i četrdeset operacija iza sebe.
Trebao bih konačno priznati zabludu. S vremenom sam sasvim promijenio stav. I optiku, doslovno, jer trebam naočale. I dalje slabo razlikujem stvarnu od umjetne ljepote, i dalje tražim neku duhovnu kemiju, ali estetika se ne može negirati. Ako je slika falsifikat, dobar falsifikat originala, zašto se ne divimo i originalnom falsifikatu?
No u estetskoj kirurgiji pacijenti često pretjeraju. Grudi se povećaju do gargantuovskih razmjera, pa novom operacijom smanjuju, usne se pretvaraju u hrenovke da bi se plačem tražilo smanjenje. Istina, rijetko se traži: ”Vratite mi moje salo“ ili ”Napravite mi bore“, ali rizik se vidi, i to jako vidi kod neuspješnih zahvata. Rizik neuspjeha uvijek postoji, no nekad je i posljedica slabog materijala, nedostatka iskustva i vještine, mahnite trke za zaradom.
Elem, Hrvatska je zaslužila face-lifting.
Zahvat dugoročno osvježava opušteno i umorno lice koje dobiva novi, vedriji i svježiji izgled (parafraza jedne reklame). Neće to ići demografskom obnovom, uklanjanjem staraca iz javnog života, uvođenjem poreza na nekretnine. Ja sam isto ranije bio pristalica radikalnijih i prirodnijih reformi, pače revolucija, ali sada bi me zadovoljio i face-lifting. Ne mislim na to da bi Karamarku trebalo ugraditi vjeđe da toliko ne bulji, Milanoviću popeglati ten rošavog lica, Kolindu povisiti dvadeset centimetara, a meni smanjiti nos i uši. Ne bi škodilo, ali ne bi ni koristilo.
Moglo bi se reći da smo se u promjenama uvijek bavili face-liftingom, a prezirali savjete da manje jedemo masno, više šećemo ili vozimo bicikl. Da uživamo u rotkvici ili sjemenkama, da jednom tjedno postimo. Još od vremena vlade Nikice Valentića i Mladena Vedriša govorilo se da nakon stabilizacije (face-liftinga) slijede strukturne promjene (promjene u stilu života), ali sve je to nekako izostalo; dolazili su neki izbori, pa nije dobro povlačiti nepopularne poteze. Umjesto promjena – malo šminke. Sve do danas.
Nema reforme županija – one su najbolje što imamo. Nema kvoruma u Saboru – ukidamo službena putovanja. Pred turskim predsjednikom izigravamo diplomatsku i vojnu silu. Karamarko je u sukobu interesa – promijenimo zakonsku definiciju. Općina je previše, no kako odrediti koja je premala. Tvrtke u vlasništvu države daju profit – prodajmo ih. Ukinimo Mesiću ured. Izmijenimo naziv Sabora. Ukinimo Trg maršala Tita. Izrada svijeća, vijenaca i službenih tabli, pored droge i kafića, postat će glavna gospodarska djelatnost. Ne tiskamo knjige već vizitke za stotine novih uhljeba. Srušimo dva i napravimo tri nova spomenika. Izgradimo Vodotoranj.
Drugi idu naprijed, a naš BDP je danas niži nego što je bio 1980. (Posudio sam naslov iz Večernjeg lista).
Politički sistem je poljuljan aferama. Povjerenje u vlast se srušilo. Institucije ne rade svoj posao. Država i suverenost postali su mitovi za govore na sprovodima i obljetnicama.
A mi hitno trebamo ozbiljne političke reforme. Trebamo izmjene izbornih zakona; ne kozmetičku izmjenu, već izmjenu modela. Mješoviti model u kojem bi se 45% zastupnika biralo neposredno, a ne stranačkim listama, izgleda mi kao početak. To tim prije vrijedi za dolazeće lokalne izbore, gdje temeljito treba promijeniti način biranja i način odlučivanja o lokalnim poslovima.
Ni decentralizacija i regionalizacija ne mogu čekati te izbore. Novo vino u starim bačvama postaje kiselo. Zar ćemo mijenjati tek izabrane dužnosnike kad ostanu bez svojih jedinica? Jučer su i u HDZ-u shvatili da zastupnika nema jer imaju funkcije drugdje. Nespojivost funkcija nije samo posljedica horizontalne podjele vlasti već i sasvim fizičke nemogućnosti da se sjedi na dva stolca.
Političke posljedice sadašnjeg sistema su katastrofalne, zastupnici postaju lobisti, a načelnici klijenti središnje vlasti. Demokracija unutar stranaka, naročito postupci kandidiranja, nije slobodan izbor stranke, već javni posao.
Vraćanje povjerenja u sudstvo nije fraza, već poziv na akciju koju prvi trebaju čuti suci. Korupcija je zlo koje se ne liječi kasnim ispovijedima, te molitvom kao kaznom. Korupciju sprečava odgovorna vlast koja poštuje moral i drži se etike. Sada na moral gledaju s prezirom i nerazumijevanjem, a sudstva se ne boje jer misle da se sve može kupiti.
Radikalne promjene podrazumijevaju odricanja. Odricanja pretpostavljaju osobni primjer skromnosti, a ne stalna slavlja i junačenja. Zašto svi vodeći ljudi toliko putuju? Kažu da promiču ekonomsku suradnju i donose poslove, ali statistike to ne dokazuju. Prema svemu sudeći, naši političari bi najradije u Švicarsku, Lichtenstein ili na Djevičanske otoke, no tamo ih ne zovu i ne plaćaju im put. Njihov kapital je već tamo.
Za mnoge stvari, ne za sve, treba izmjena Ustava. Za to treba suradnja najvećih stranaka i jedinstveni apel za podršku i povjerenje. Iako je to nužno i potrebno, ne čini se da su ovi to u stanju izvršiti. Nisu državnici. Više im prijaju spletke oko tajnih službi.
Mnogi često citiraju razliku između državnika i političara. Političar obično misli na sljedeće izbore. Državnik misli na sljedeću generaciju. U stvarnosti je to rekla 4. srpnja 1953. malo poznata političarka Linda Lingle: ”Politicians all too often think about the next election. Statesmen think about the next generation.”
Meni se više sviđa druga definicija. Političari razmišljaju o botoxu i mazanju, državnici o promjeni života. Nikako da se naviknem na to da je face-lifting dio poziva politike.
autograf
Miris mjesečine ne može se prepričati, snimiti, pa ni naslikati, a ljubav ili bar strast ne može se svesti na opis situacije u sudskom napasniku. A što tek reći na mesarenje grudiju, alkemiju botoxa, ugrađivanje kose ili uklanjanje sala? Sve mi je to izgledalo kao podilaženje taštini, neprirodno svođenje ljudi na lutke.
Kako sam stario, tako se mijenjala i moja predodžba. Nasmijavao sam okolinu tvrdeći da se mladost održava prirodnim životom ne primjećujući da su moji uzori zapravo plavuše zategnutog lica, podignutih kapaka, dorađenih grudiju i uklonjenog sala. Dok sam ja tvrdio da se dobro drže, iako imaju četrdeset godina iza sebe, one su zapravo imale šezdeset godina i četrdeset operacija iza sebe.
Trebao bih konačno priznati zabludu. S vremenom sam sasvim promijenio stav. I optiku, doslovno, jer trebam naočale. I dalje slabo razlikujem stvarnu od umjetne ljepote, i dalje tražim neku duhovnu kemiju, ali estetika se ne može negirati. Ako je slika falsifikat, dobar falsifikat originala, zašto se ne divimo i originalnom falsifikatu?
Neće to ići demografskom obnovom, uklanjanjem staraca iz javnog života, uvođenjem poreza na nekretnine. Ja sam isto ranije bio pristalica radikalnijih i prirodnijih reformi, pače revolucija, ali sada bi me zadovoljio i face-lifting. Ne mislim na to da bi Karamarku trebalo ugraditi vjeđe da toliko ne bulji, Milanoviću popeglati ten rošavog lica, Kolindu povisiti dvadeset centimetara, a meni smanjiti nos i uši. Ne bi škodilo, ali ne bi ni koristilo
No u estetskoj kirurgiji pacijenti često pretjeraju. Grudi se povećaju do gargantuovskih razmjera, pa novom operacijom smanjuju, usne se pretvaraju u hrenovke da bi se plačem tražilo smanjenje. Istina, rijetko se traži: ”Vratite mi moje salo“ ili ”Napravite mi bore“, ali rizik se vidi, i to jako vidi kod neuspješnih zahvata. Rizik neuspjeha uvijek postoji, no nekad je i posljedica slabog materijala, nedostatka iskustva i vještine, mahnite trke za zaradom.
Elem, Hrvatska je zaslužila face-lifting.
Zahvat dugoročno osvježava opušteno i umorno lice koje dobiva novi, vedriji i svježiji izgled (parafraza jedne reklame). Neće to ići demografskom obnovom, uklanjanjem staraca iz javnog života, uvođenjem poreza na nekretnine. Ja sam isto ranije bio pristalica radikalnijih i prirodnijih reformi, pače revolucija, ali sada bi me zadovoljio i face-lifting. Ne mislim na to da bi Karamarku trebalo ugraditi vjeđe da toliko ne bulji, Milanoviću popeglati ten rošavog lica, Kolindu povisiti dvadeset centimetara, a meni smanjiti nos i uši. Ne bi škodilo, ali ne bi ni koristilo.
Moglo bi se reći da smo se u promjenama uvijek bavili face-liftingom, a prezirali savjete da manje jedemo masno, više šećemo ili vozimo bicikl. Da uživamo u rotkvici ili sjemenkama, da jednom tjedno postimo. Još od vremena vlade Nikice Valentića i Mladena Vedriša govorilo se da nakon stabilizacije (face-liftinga) slijede strukturne promjene (promjene u stilu života), ali sve je to nekako izostalo; dolazili su neki izbori, pa nije dobro povlačiti nepopularne poteze. Umjesto promjena – malo šminke. Sve do danas.
Nema reforme županija – one su najbolje što imamo. Nema kvoruma u Saboru – ukidamo službena putovanja. Pred turskim predsjednikom izigravamo diplomatsku i vojnu silu. Karamarko je u sukobu interesa – promijenimo zakonsku definiciju. Općina je previše, no kako odrediti koja je premala. Tvrtke u vlasništvu države daju profit – prodajmo ih. Ukinimo Mesiću ured. Izmijenimo naziv Sabora. Ukinimo Trg maršala Tita. Izrada svijeća, vijenaca i službenih tabli, pored droge i kafića, postat će glavna gospodarska djelatnost. Ne tiskamo knjige već vizitke za stotine novih uhljeba. Srušimo dva i napravimo tri nova spomenika. Izgradimo Vodotoranj.
Drugi idu naprijed, a naš BDP je danas niži nego što je bio 1980. (Posudio sam naslov iz Večernjeg lista).
Drugi idu naprijed, a naš BDP je danas niži nego što je bio 1980. (Posudio sam naslov iz Večernjeg lista). Politički sistem je poljuljan aferama. Povjerenje u vlast se srušilo. Institucije ne rade svoj posao. Država i suverenost postali su mitovi za govore na sprovodima i obljetnicama
Politički sistem je poljuljan aferama. Povjerenje u vlast se srušilo. Institucije ne rade svoj posao. Država i suverenost postali su mitovi za govore na sprovodima i obljetnicama.
A mi hitno trebamo ozbiljne političke reforme. Trebamo izmjene izbornih zakona; ne kozmetičku izmjenu, već izmjenu modela. Mješoviti model u kojem bi se 45% zastupnika biralo neposredno, a ne stranačkim listama, izgleda mi kao početak. To tim prije vrijedi za dolazeće lokalne izbore, gdje temeljito treba promijeniti način biranja i način odlučivanja o lokalnim poslovima.
Ni decentralizacija i regionalizacija ne mogu čekati te izbore. Novo vino u starim bačvama postaje kiselo. Zar ćemo mijenjati tek izabrane dužnosnike kad ostanu bez svojih jedinica? Jučer su i u HDZ-u shvatili da zastupnika nema jer imaju funkcije drugdje. Nespojivost funkcija nije samo posljedica horizontalne podjele vlasti već i sasvim fizičke nemogućnosti da se sjedi na dva stolca.
Političke posljedice sadašnjeg sistema su katastrofalne, zastupnici postaju lobisti, a načelnici klijenti središnje vlasti. Demokracija unutar stranaka, naročito postupci kandidiranja, nije slobodan izbor stranke, već javni posao.
Vraćanje povjerenja u sudstvo nije fraza, već poziv na akciju koju prvi trebaju čuti suci. Korupcija je zlo koje se ne liječi kasnim ispovijedima, te molitvom kao kaznom. Korupciju sprečava odgovorna vlast koja poštuje moral i drži se etike. Sada na moral gledaju s prezirom i nerazumijevanjem, a sudstva se ne boje jer misle da se sve može kupiti.
Radikalne promjene podrazumijevaju odricanja. Odricanja pretpostavljaju osobni primjer skromnosti, a ne stalna slavlja i junačenja. Zašto svi vodeći ljudi toliko putuju? Kažu da promiču ekonomsku suradnju i donose poslove, ali statistike to ne dokazuju. Prema svemu sudeći, naši političari bi najradije u Švicarsku, Lichtenstein ili na Djevičanske otoke, no tamo ih ne zovu i ne plaćaju im put. Njihov kapital je već tamo.
Za mnoge stvari, ne za sve, treba izmjena Ustava. Za to treba suradnja najvećih stranaka i jedinstveni apel za podršku i povjerenje. Iako je to nužno i potrebno, ne čini se da su ovi to u stanju izvršiti. Nisu državnici. Više im prijaju spletke oko tajnih službi
Za mnoge stvari, ne za sve, treba izmjena Ustava. Za to treba suradnja najvećih stranaka i jedinstveni apel za podršku i povjerenje. Iako je to nužno i potrebno, ne čini se da su ovi to u stanju izvršiti. Nisu državnici. Više im prijaju spletke oko tajnih službi.
Mnogi često citiraju razliku između državnika i političara. Političar obično misli na sljedeće izbore. Državnik misli na sljedeću generaciju. U stvarnosti je to rekla 4. srpnja 1953. malo poznata političarka Linda Lingle: ”Politicians all too often think about the next election. Statesmen think about the next generation.”
Meni se više sviđa druga definicija. Političari razmišljaju o botoxu i mazanju, državnici o promjeni života. Nikako da se naviknem na to da je face-lifting dio poziva politike.
autograf
