Umjereni ljudi koji shvaćaju da je sve odavno otišlo u kurac, ali valjda piju neke lijekove, prakticiraju jogu ili su po prirodi melankolici, ovu našu vukojebinu vole nazivati Apsurdistanom.
Mislim da je to mlako i potpuno pogrešno. Apsurd označava besmislicu, tupavo rezoniranje, proturječnost, a to je zapravo tepanje našoj realnoj situaciji. Treba biti sasvim iskren i reći da ovo nije država, Hrvatska (u daljnjem tekstu Sanatorij) je jedan veliki otvoreni odjel psihijatrije, gdje luđaci slobodno šeću ulicama i uživaju u divno uređenom okolišu.Priča prva je o jebenim registarskim pločicama, iako je zapravo to priča o nečem drugom. Nikola Đurek, lik koji je svjetski autoritet u tipografiji i dizajnu složio je baš lijepe tablice. Čak i laik bez psihijatrijske dijagnoze složio bi se da je to jedna pristojno izgledajuća pločica, koliko taj priglup i u 21. stoljeću potpuno redundantan predmet uopće može bit lijep. Međutim, tada likovi čije je znanje o dizajnu ravno onom mladunčeta orangutana, kreću u partijašku ujdurmu. Njihov socrealistički um nesposoban čak i za površinski apstraktno razmišljanje u tim tablicama vidi napad na majku državu. Jerbo, grb je samo jedan i nema tu vrludanja. Šta znaju ti vražji dizajneri i kakvo je to uopće pedersko zanimanje!?Of kors, ne čudi to u državi u kojoj o ekonomiji odlučuju stranke – tvornice uhljeba i sindikalni paraziti – čuvari nazatka, a ne ekonomisti s argumentima. Zašto onda o dizajnu ne bi odlučivali političarski klaunovi i šarlatani? Ali ipak, nekako sam se veselio da ću na svom autu imat lijepe tablice. Star je sedam godina i treba mu osvježenje. Država mi neće kao njima kupit novi Audi ili BMW i fakat sam se tomu veselio.
Dragi političari, kad vas stres kojem ste izloženi – ne zato što puno i odgovorno radite, nego zato što vas savjest ili ono što je od nje preostalo, ipak iznutra izjeda i peče, dovede do nekih gadnijih zdravstvenih problema, aj onda, majkevam, nemojte pohitat vrhunskim doktorima u Beč ili Zürich. Odite babi vračari na Hrelić da vam ona kaže dijagnozu i propiše liječenje. Ako svaka budala u državi kuži dizajn bolje od Đureka, onda valjda i baba Fahreta kuži medicinu bolje od primarijus doktora Helmuta von Hochnbergera.
Druga je priča o nogometu, iako je zapravo priča o nečem drugom. U normalnim državama najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, a u nas drugoj najvažnijoj stvari na svijetu, nakon partizana i ustaša. Osim što je prilično društveno važna djelatnost, nogomet je u nas i privatni biznis jedne osobe, temperamentnog Zdravca. Većini ljudi to se ne sviđa, pa tako utakmice najpopularnijeg kluba u državi, također u vlasništu temperamentnog Zdravca, pohodi manje ljudi nego partiju biljara u mom kvartu, kad Miro i Štef igraju u rundu duplog pelina.
Pacijente otvorenog sanatorija taj nogomet zanima čisto kao fenomen. Vole ga komentirat i gledat patološka izdrkavanja te upirat prstom u aktere. Čisto da sami sebe uvjere kako je njihovo privatno ludilo mišji prdac za Zdrakija i one tam huligane kaj trgaju tramvaje.
Već sedam dana Sanatorijem odjekuju rasprave o nogometnim skandalima i sranjima. Temperamentni Zdravko, vladar, majka i otac hrvatskog nogometa, iza sebe ima na desetke ispada, groznih uvreda dosad neviđenih u svjetskoj javnosti te divljačkih eskapada koje bi zapanjeno gledali i ljudožderi s Bornea. Zdravko se jako voli pošorat i otvoreno se razbacivat rasističkim parolama. Kad si to pokušaju priuštit i drugi, manje vrijedni volovi, Sanatorijem zavlada medijski, od plaćenih novinara inducirana konsternacija.
U Sanatoriju, iz nekog čudnog razloga, društvena odgovornost ne raste s društvenim položajem nego se naprotiv, smanjuje. U zemljama gdje šizofrenija nije uobičajena poput prehlade ili platfusa ne postoje nogometni neimari poput temperamentnog Zdravca. Tamo shvaćaju da, ako su rasizam, netolerancija, prostakluk i nasilje društveno neprihvatljivi, nemreš nogomet prepustit nekom tko je personifikacija takvog ponašanja i onda se čuditi kad to rade klinci od 17 godina. Mislim, možeš. Sve se može. Možeš i Žaka stavit da proklamira dijetnu prehranu. Ali samo u Sanatoriju mogli bi se čuditi kada takva akcija ne bi polučila grandiozan uspjeh.
Treća je priča o Mirku Filipoviću. Frajeru koji je star skoro kao ja, ali umjesto škembice, mucica u pupku i omlohavljelih bicepsa ima jaja i snage stat u ring s kojekakvim opakim zvjerkama i još ih dobrano natamburat. I to je zapravo priča o tome kako možemo bit itekako uspješna nacija, ali nismo. Zašto? Pročitajte prve dve priče još jednom, pa će vam sve bit jasno. Sve što u Sanatoriju inače radimo krivo, Mirko radi dobro.
Kad stanete u ring, a nasuprot vam stoji Gabriel Gonzaga, onda ne želite, pripremajući se za tu borbu, slušat kojekakve secikese, licemjere, žmuklere, šarlatane i prdiludane. Želite slušat ljude koji vam mogu, znaju i hoće pomoći. U pitanju nije samo čast i slava, u pitanju je zdravlje, možda čak i vaš život.
Valjda ova država treba potpuno propast pa da svi život napokon počnemo shvaćat jednako ozbiljno kao Mirko.
Dragi političari, kad vas stres kojem ste izloženi – ne zato što puno i odgovorno radite, nego zato što vas savjest ili ono što je od nje preostalo, ipak iznutra izjeda i peče, dovede do nekih gadnijih zdravstvenih problema, aj onda, majkevam, nemojte pohitat vrhunskim doktorima u Beč ili Zürich. Odite babi vračari na Hrelić da vam ona kaže dijagnozu i propiše liječenje. Ako svaka budala u državi kuži dizajn bolje od Đureka, onda valjda i baba Fahreta kuži medicinu bolje od primarijus doktora Helmuta von Hochnbergera.
Druga je priča o nogometu, iako je zapravo priča o nečem drugom. U normalnim državama najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, a u nas drugoj najvažnijoj stvari na svijetu, nakon partizana i ustaša. Osim što je prilično društveno važna djelatnost, nogomet je u nas i privatni biznis jedne osobe, temperamentnog Zdravca. Većini ljudi to se ne sviđa, pa tako utakmice najpopularnijeg kluba u državi, također u vlasništu temperamentnog Zdravca, pohodi manje ljudi nego partiju biljara u mom kvartu, kad Miro i Štef igraju u rundu duplog pelina.
Pacijente otvorenog sanatorija taj nogomet zanima čisto kao fenomen. Vole ga komentirat i gledat patološka izdrkavanja te upirat prstom u aktere. Čisto da sami sebe uvjere kako je njihovo privatno ludilo mišji prdac za Zdrakija i one tam huligane kaj trgaju tramvaje.
Već sedam dana Sanatorijem odjekuju rasprave o nogometnim skandalima i sranjima. Temperamentni Zdravko, vladar, majka i otac hrvatskog nogometa, iza sebe ima na desetke ispada, groznih uvreda dosad neviđenih u svjetskoj javnosti te divljačkih eskapada koje bi zapanjeno gledali i ljudožderi s Bornea. Zdravko se jako voli pošorat i otvoreno se razbacivat rasističkim parolama. Kad si to pokušaju priuštit i drugi, manje vrijedni volovi, Sanatorijem zavlada medijski, od plaćenih novinara inducirana konsternacija.
U Sanatoriju, iz nekog čudnog razloga, društvena odgovornost ne raste s društvenim položajem nego se naprotiv, smanjuje. U zemljama gdje šizofrenija nije uobičajena poput prehlade ili platfusa ne postoje nogometni neimari poput temperamentnog Zdravca. Tamo shvaćaju da, ako su rasizam, netolerancija, prostakluk i nasilje društveno neprihvatljivi, nemreš nogomet prepustit nekom tko je personifikacija takvog ponašanja i onda se čuditi kad to rade klinci od 17 godina. Mislim, možeš. Sve se može. Možeš i Žaka stavit da proklamira dijetnu prehranu. Ali samo u Sanatoriju mogli bi se čuditi kada takva akcija ne bi polučila grandiozan uspjeh.
Treća je priča o Mirku Filipoviću. Frajeru koji je star skoro kao ja, ali umjesto škembice, mucica u pupku i omlohavljelih bicepsa ima jaja i snage stat u ring s kojekakvim opakim zvjerkama i još ih dobrano natamburat. I to je zapravo priča o tome kako možemo bit itekako uspješna nacija, ali nismo. Zašto? Pročitajte prve dve priče još jednom, pa će vam sve bit jasno. Sve što u Sanatoriju inače radimo krivo, Mirko radi dobro.
Kad stanete u ring, a nasuprot vam stoji Gabriel Gonzaga, onda ne želite, pripremajući se za tu borbu, slušat kojekakve secikese, licemjere, žmuklere, šarlatane i prdiludane. Želite slušat ljude koji vam mogu, znaju i hoće pomoći. U pitanju nije samo čast i slava, u pitanju je zdravlje, možda čak i vaš život.
Valjda ova država treba potpuno propast pa da svi život napokon počnemo shvaćat jednako ozbiljno kao Mirko.
