Autor: Tvrtko Maras
Sve više ljudi u svakodnevnim kontaktima izražava stav da su tri glavne političke grupe, koje trenutno vode razgovore o koaliranju i konstituiranju Sabora i Vlade, zapravo tri grupe ljudi s istim interesom (osobnim) i istim zadacima (inozemnim), na zadatku stvaranja privida demokratskog procesa. Na žalost, postotak takvih ljudi trenutno nije dovoljan za ozbiljnije društvene promjene. Ako razumijemo da strani planeri kreiraju okupacijsku politiku u Hrvatskoj, i da za to koriste zbunjenost, neinformiranost i predrasude ogromne većine, a pokvarenost i korumpiranost vrlo malog broja ljudi (na državnoj razini možda kakvih 10-15 000 "kandidata" i pripadnika raznih političkih i aktivističkih civilnih struktura), nameće se jedno važno pitanje. Logično bi bilo pretpostaviti da će u bliskoj budućnosti sve više ljudi shvaćati narav trenutne manipulacije, pa glavno pitanje glasi: kada ćemo doći do kritične mase informiranih, politički zrelih ljudi, dovoljne da se oformi pravi politički proces? Na žalost, odgovor nije jednostavan.
"Pop-up" inicijative
Paralelno s razvojem demokracije i demokratskog načina razmišljanja, djeluje i okupacijska politika, na nekoliko standardnih načina. Prvi je da se u svakom društvenom trenutku pokreću političke inicijative koje, naoko, pošteno i principijelno imenuju trenutne društvene probleme. Na početku devedesetih jedan od takvih problema je bila ideja povezivanja sa zapadnim, razvijenijim i ekonomski uspješnijim zemljama. Početkom 21. stoljeća, Račan i njegovi majstori staloženosti adresirali su problem demokratizacije zemlje i odbacivanja nacionalne isključivosti. U stranci čiji sam i sâm bio član, obećavalo se djelovanje u smjeru novog društvenog dogovora, orjentiranog na vrednovanje ljudskog rada, a ne vrednovanje financijskih špekulacija, pozicioniranja u politici i sličnih "kriterija" uspješnosti.
Na žalost, radi se o tzv. "pop-up" (iskačućim) stranačkim i političkim inicijativama, koje se pojave da bi privukle entuzijaste i naivce. Čim se takve inicijative pojave, već su pripremljene strukture i utvrđeni procesi kojima će se entuzijaste i iskrene sudionike izolirati, navlačiti da oko sebe privlače još sebi sličnih, a na kraju izigrati unaprijed predviđenim preglasavanjima, s unaprijed korumpiranim i pozicioniranim kadrovima. Često i sami pokretači i vođe takvih inicijativa cijelu stvar pokreću s idejom prodaje za koaliciju, uz neke meni nevjerojatne postupke.
Strašno sam se iznenadio kad sam saznao da se prije izbora za Sabor dižu krediti za kampanju, koji glase na osobno ime. Možemo zamisliti što to sve znači u praksi i kako izgleda vezanje ruku naoko političkih aktivista, a zapravo ljudi koji su do te mjere instalirani u propagandni proces političkih manipulatora da su spremni osobnom imovinom jamčiti svoj ulazak u Sabor, i vraćanje investicije (!) u kampanju državnim dotacijama za postignute izborne rezultate. Jasno je da postoje neke političke garancije zbog kojih se zna tko će koliko dobiti, kako će se kredit vratiti i zašto dizanje kredita ne predstavlja rizik.
Na kraju, kad se funkcije zauzmu a inicijativa uključi u politički proces pod vodstvom okupatora, entuzijasti i naivci se izigraju, uz izdaju osnovne ideje zbog koje je inicijativa pokrenuta. Događa se i posebno degutantno miksanje u koalicije s većim, jasno korumpiranim strankama i nepodnošljivo omraženim kandidatima. Svaka ovakva pop-up inicijativa "pošalje kući" velik broj entuzijasta, neutraliziranih u smislu aktivizma i trajno razočaranih u politiku.
Ideološki mulj
Drugi način na koji djeluje okupacijska politika je čiste ideološke naravi. Ispitivanjem javnog mišljenja se utvrđuju stavovi, vrijednosti, naročito predrasude građana, pa se politički proces formira oko sukoba, umjesto oko konstruktivnih ideja i zajedničkih interesa. Tako partizani ne mogu s ustašama, ljubitelji životinja s lovcima, branitelji sa socijalnim liberalima, ateisti s muslimanima i katolicima koji pak ne mogu ni s protestantima ni s ateistima, Srbi ne mogu izvan nacionalnih stranaka a aktivisti za prava homoseksualaca nikako s onima koji se zalažu za obiteljske vrijednosti. Već i samo postojanje imena diskreditirane i u javnosti osramoćene stranke (npr. "liberali" ili "pravaši") korumpira možda sasvim ispravne izvorne ideje i odbija intelektualce od pokretanja ideološki zasnovanog aktivizma.
Na ovako podijeljenoj političkoj sceni, ozbiljne teme za razgovor (na primjer: zašto ne možemo nahraniti umirovljenike, zadovoljiti svoje potrebe za mlijekom i tko nam privatizira turističke resurse?) uopće nisu na tapeti. Dodatno, kod izrade izbornih matematika, prije i poslije izbora se s bespomoćnim, sa svima zavađenim strančicama, mogu po želji izmanipulirati koalicije ili se izdavanjem naredbe prema uskom krugu stranačkih dužnosnika može upravljati stranačkim kursom.
Osobna egzistencija
Treći način na koji djeluje okupacijska politika je sistem pritisaka na pojedince. Vazalska vlast, naravno, bogatstvo zemlje odvlači stranom okupatoru, time osiromašuje narod, a sve veća zastupljenost proletarijata se koristi za iste te okupacijske ciljeve. Želite li biti u stanju uzdržavati svoju obitelj? U redu, otvaraju se neka radna mjesta po vašoj općini, ali znate kako je, bit će potreban jasan politički smjer. Ne, nećete se morati blamirati vikanjem "živio on" ni "dolje oni", bit će dovoljno da znate kada treba dignuti ruku, kojem poduzetniku treba češće slati kontrole, a kojeg možete zaboraviti. Nije toliko teško, a plaća je solidna i izvjesna, zar ne? Pogledajte samo oko sebe, sigurna plaća nije mala stvar.
S vremenom, što je u društvu više siromaha, sve je manji postotak onih koji bi mogli uhvatiti vlak prema egzistencijalnoj sigurnosti, a državna sinekura postaje sve više cijenjena. Tada se mora i malo jače potegnuti. Višegodišnje spavanje u državnoj službi sada morate platiti aktivnim odnosom prema pljački vlastitog naroda, ali naravno, opet na vlastitu korist. Više nećete samo pisati kazne, nego ćete možda pomoći u dobivanju javne nabave ili izlistavanju partnera nekog poduzetnika točno određenim kriminalnim skupinama, dakle, bavit ćete se izravnim kriminalom. Ionako vaša obitelj nema opcija.
S vremenom, zaoštravanje društvenih suprotnosti dovodi do rata, a sluđeni i osiromašeni ljudi koji nemaju ništa za izgubiti se hvataju oružja, prihvaćaju sumnjive ili čak izrazito zločinačke komande i kreću u fizičko nasilje, jer im se i brza smrt čini boljom perspektivom od postepenog skapavanja.
Utrka s vremenom
Trenutno se u Hrvatskoj vodi utrka s vremenom. Hoćemo li na vrijeme oformiti izvorni politički aktivizam, sposoban da sruši sheme naših okupatora? Hoćemo li na vrijeme postati politički zrela nacija, na vrijeme da okupaciju zbacimo demokratskim sredstvima, uz možda samo par desetaka "prometnih nesreća", neobjašnjivih atentata i nešto galame po demonstracijama, ili ćemo se poput Libije, Afganistana i Iraka (ne zaboravimo Makedoniju ni Kosovo!) pridružiti nizu zemalja čiji unutrašnji i vanjski sukobi uopće ne bole okupatore, čak ni ako okupatorima po terenu pogine koji vojnik ili ambasador?
altermainstreaminfo
Sve više ljudi u svakodnevnim kontaktima izražava stav da su tri glavne političke grupe, koje trenutno vode razgovore o koaliranju i konstituiranju Sabora i Vlade, zapravo tri grupe ljudi s istim interesom (osobnim) i istim zadacima (inozemnim), na zadatku stvaranja privida demokratskog procesa. Na žalost, postotak takvih ljudi trenutno nije dovoljan za ozbiljnije društvene promjene. Ako razumijemo da strani planeri kreiraju okupacijsku politiku u Hrvatskoj, i da za to koriste zbunjenost, neinformiranost i predrasude ogromne većine, a pokvarenost i korumpiranost vrlo malog broja ljudi (na državnoj razini možda kakvih 10-15 000 "kandidata" i pripadnika raznih političkih i aktivističkih civilnih struktura), nameće se jedno važno pitanje. Logično bi bilo pretpostaviti da će u bliskoj budućnosti sve više ljudi shvaćati narav trenutne manipulacije, pa glavno pitanje glasi: kada ćemo doći do kritične mase informiranih, politički zrelih ljudi, dovoljne da se oformi pravi politički proces? Na žalost, odgovor nije jednostavan.
"Pop-up" inicijative
Paralelno s razvojem demokracije i demokratskog načina razmišljanja, djeluje i okupacijska politika, na nekoliko standardnih načina. Prvi je da se u svakom društvenom trenutku pokreću političke inicijative koje, naoko, pošteno i principijelno imenuju trenutne društvene probleme. Na početku devedesetih jedan od takvih problema je bila ideja povezivanja sa zapadnim, razvijenijim i ekonomski uspješnijim zemljama. Početkom 21. stoljeća, Račan i njegovi majstori staloženosti adresirali su problem demokratizacije zemlje i odbacivanja nacionalne isključivosti. U stranci čiji sam i sâm bio član, obećavalo se djelovanje u smjeru novog društvenog dogovora, orjentiranog na vrednovanje ljudskog rada, a ne vrednovanje financijskih špekulacija, pozicioniranja u politici i sličnih "kriterija" uspješnosti.
Na žalost, radi se o tzv. "pop-up" (iskačućim) stranačkim i političkim inicijativama, koje se pojave da bi privukle entuzijaste i naivce. Čim se takve inicijative pojave, već su pripremljene strukture i utvrđeni procesi kojima će se entuzijaste i iskrene sudionike izolirati, navlačiti da oko sebe privlače još sebi sličnih, a na kraju izigrati unaprijed predviđenim preglasavanjima, s unaprijed korumpiranim i pozicioniranim kadrovima. Često i sami pokretači i vođe takvih inicijativa cijelu stvar pokreću s idejom prodaje za koaliciju, uz neke meni nevjerojatne postupke.
Strašno sam se iznenadio kad sam saznao da se prije izbora za Sabor dižu krediti za kampanju, koji glase na osobno ime. Možemo zamisliti što to sve znači u praksi i kako izgleda vezanje ruku naoko političkih aktivista, a zapravo ljudi koji su do te mjere instalirani u propagandni proces političkih manipulatora da su spremni osobnom imovinom jamčiti svoj ulazak u Sabor, i vraćanje investicije (!) u kampanju državnim dotacijama za postignute izborne rezultate. Jasno je da postoje neke političke garancije zbog kojih se zna tko će koliko dobiti, kako će se kredit vratiti i zašto dizanje kredita ne predstavlja rizik.
Na kraju, kad se funkcije zauzmu a inicijativa uključi u politički proces pod vodstvom okupatora, entuzijasti i naivci se izigraju, uz izdaju osnovne ideje zbog koje je inicijativa pokrenuta. Događa se i posebno degutantno miksanje u koalicije s većim, jasno korumpiranim strankama i nepodnošljivo omraženim kandidatima. Svaka ovakva pop-up inicijativa "pošalje kući" velik broj entuzijasta, neutraliziranih u smislu aktivizma i trajno razočaranih u politiku.
Ideološki mulj
Drugi način na koji djeluje okupacijska politika je čiste ideološke naravi. Ispitivanjem javnog mišljenja se utvrđuju stavovi, vrijednosti, naročito predrasude građana, pa se politički proces formira oko sukoba, umjesto oko konstruktivnih ideja i zajedničkih interesa. Tako partizani ne mogu s ustašama, ljubitelji životinja s lovcima, branitelji sa socijalnim liberalima, ateisti s muslimanima i katolicima koji pak ne mogu ni s protestantima ni s ateistima, Srbi ne mogu izvan nacionalnih stranaka a aktivisti za prava homoseksualaca nikako s onima koji se zalažu za obiteljske vrijednosti. Već i samo postojanje imena diskreditirane i u javnosti osramoćene stranke (npr. "liberali" ili "pravaši") korumpira možda sasvim ispravne izvorne ideje i odbija intelektualce od pokretanja ideološki zasnovanog aktivizma.
Na ovako podijeljenoj političkoj sceni, ozbiljne teme za razgovor (na primjer: zašto ne možemo nahraniti umirovljenike, zadovoljiti svoje potrebe za mlijekom i tko nam privatizira turističke resurse?) uopće nisu na tapeti. Dodatno, kod izrade izbornih matematika, prije i poslije izbora se s bespomoćnim, sa svima zavađenim strančicama, mogu po želji izmanipulirati koalicije ili se izdavanjem naredbe prema uskom krugu stranačkih dužnosnika može upravljati stranačkim kursom.
Osobna egzistencija
Treći način na koji djeluje okupacijska politika je sistem pritisaka na pojedince. Vazalska vlast, naravno, bogatstvo zemlje odvlači stranom okupatoru, time osiromašuje narod, a sve veća zastupljenost proletarijata se koristi za iste te okupacijske ciljeve. Želite li biti u stanju uzdržavati svoju obitelj? U redu, otvaraju se neka radna mjesta po vašoj općini, ali znate kako je, bit će potreban jasan politički smjer. Ne, nećete se morati blamirati vikanjem "živio on" ni "dolje oni", bit će dovoljno da znate kada treba dignuti ruku, kojem poduzetniku treba češće slati kontrole, a kojeg možete zaboraviti. Nije toliko teško, a plaća je solidna i izvjesna, zar ne? Pogledajte samo oko sebe, sigurna plaća nije mala stvar.
S vremenom, što je u društvu više siromaha, sve je manji postotak onih koji bi mogli uhvatiti vlak prema egzistencijalnoj sigurnosti, a državna sinekura postaje sve više cijenjena. Tada se mora i malo jače potegnuti. Višegodišnje spavanje u državnoj službi sada morate platiti aktivnim odnosom prema pljački vlastitog naroda, ali naravno, opet na vlastitu korist. Više nećete samo pisati kazne, nego ćete možda pomoći u dobivanju javne nabave ili izlistavanju partnera nekog poduzetnika točno određenim kriminalnim skupinama, dakle, bavit ćete se izravnim kriminalom. Ionako vaša obitelj nema opcija.
S vremenom, zaoštravanje društvenih suprotnosti dovodi do rata, a sluđeni i osiromašeni ljudi koji nemaju ništa za izgubiti se hvataju oružja, prihvaćaju sumnjive ili čak izrazito zločinačke komande i kreću u fizičko nasilje, jer im se i brza smrt čini boljom perspektivom od postepenog skapavanja.
Utrka s vremenom
Trenutno se u Hrvatskoj vodi utrka s vremenom. Hoćemo li na vrijeme oformiti izvorni politički aktivizam, sposoban da sruši sheme naših okupatora? Hoćemo li na vrijeme postati politički zrela nacija, na vrijeme da okupaciju zbacimo demokratskim sredstvima, uz možda samo par desetaka "prometnih nesreća", neobjašnjivih atentata i nešto galame po demonstracijama, ili ćemo se poput Libije, Afganistana i Iraka (ne zaboravimo Makedoniju ni Kosovo!) pridružiti nizu zemalja čiji unutrašnji i vanjski sukobi uopće ne bole okupatore, čak ni ako okupatorima po terenu pogine koji vojnik ili ambasador?
altermainstreaminfo
