Svaka promjena zakona, pa i promjena podzakonskih akata, u našoj mladoj demokraciji je vrlo kompliciran postupak. Prenormiranost pravnog sustava, komplicirana procedura podnošenja zakonskih prijedloga i amandmana, šašave ideje domaćih lumpenpolitičara, šapat EU i stranih ambasada, sve se to skuplja u jednu kakofoniju bez smisla. Kako je rad Sabora uspio biti intenzivan i bespredmetan?
U takvim okolnostima, najlakše je izglasati prijedlog smišljen u glavama stranih konzultanata, i ne prihvatiti ni jedan amandman ili sugestiju opozicije. O vladajućim koalicijama ili strankama ne treba ni razmišljati – ako iz njihovih redova netko, zbog samopromocije na TV-u, i zatraži neke izmjene, kad “zagusti” svi će vojnici partija disciplinirano dići ruku kad treba, i držati ju prokleto nisko kad se tako mora.
Zašto se, dakle, cijela ta mašinerija pokrenula i napravila izmjene poreznih propisa, kakvima smo svjedoci? Ugostiteljima porez ide gore, grobarima dolje. Minimalac se podiže toliko da će, kad ga radnik donese doma, imati više para za vrijednost jednog poštenog ručka za četiri osobe, ako se kuha doma.
Sretnici s plaćama od par tisuća EUR će imati par tisuća kuna više, iako im taj novac nije baš nužan. Pedesetak kuna više po glavi umirovljenika, bit ćemo malo cinični, olakšat će plaćanje TV pretplate. Umirovljenici, sada više nemate izgovor! Izvrsno će proći i mladi, ako kupuju rabljene nekretnine, jer se njima porez smanjuje s pet na četiri posto, ali se ukida olakšica za kupnju prve nekretnine. Za one koji se odluče opteretiti kreditom, pa grcati gušeni ratama otplate, država obećaje lijepe ideje, koje će, naravno, ovisiti o “raspoloživim proračunskim sredstvima”.
Oko realizacije tih ideja se nitko nije obavezao, usprkos navlakuši da bi uštede mogle biti preko 30.000 EUR. Dakle, ako vam je nekretnina jeftinija od 100.000 EUR, s cijenom do 1900 EUR po kvadratu (što znači da ćete kupiti špelunku od 50 kvadrata u kojoj vam dvoje djece neće moći učiti u miru), država PLANIRA prve četiri godine plaćati 50% rate kredita osobama mlađima od 45 godina, ako su mlađe od 45 godina, ako prvi puta rješavaju stambeno pitaje, ili ako kupuju veći stan zbog povećanja obitelji, ako tipkaju brže od 180 znakova u minuti, imaju šahovski rejting veći od 2600, broj cipele iznad 48… dobro, za posljednja tri kriterija se šalimo, ali se država vjerojatno neće šaliti kad krene raspisivati potrebnu dokumentaciju, pa ćete se morati, kao u prometu ljetnim vikendima, “naoružati strpljenjem”.
Recimo da se sve zvijezde poklope, ali tu se “očekuje” da kamatna stopa ne pređe 2,95 posto. Kako će se to postići? Provođenjem javnog natječaja na koji se, dobro to znamo, ni jedna banka ne mora javiti, jer je javni natječaj, pa ovisi o javljanju. Šećer na kraju je cijena stana. Tzv. tržišna vrijednost od 1900 EUR je čista smijurija. Pokušajte investirati izgradnju i kod osiguratelja svoju investiciju osigurati na tu “tržišnu vrijednost”. Nećete moći, budući da je realna vrijednost kvadrata ispod 1000 EUR – ostalo vrhnje poberu “poduzetnici” u sprezi s bankama. Uz par dodatnih knjigovodstvenih smicalica, najviše zarade ako planirano bankrotiraju.
Porezna reforma, na način kako je pripremljena i provedena, samo je mali i nevješti igrokaz za građane. Ne može se preraspodjelom poreza efikasnije i pravednije dijeliti nacionalno bogatstvo kojeg nema. Zato što nema bogatstva, nema ni novca – kad bi ga država naglo počela sumanuto emitirati, i dijeliti sirotinji, porasle bi cijene proizvoda i usluga, a nacionalnog bi bogatstva bilo isto toliko – premalo. Zato država emitira malo novca, i novac daje bogatašima, jer oni ionako ne trebaju ništa, a nagomilani novac drže na svojim računima, da povećavaju svoju moć, i da novcu ne smanje vrijednost.
Jedino rješenje naše krize, naravno, nalazi se u povećanju proizvodnje i smanjenju uvoza i zaduženja. Tada narodu može biti bolje, tada emisija novca može biti pokrivena povećanjem raspoloživih proizvoda i usluga, koje nećemo morati uvoziti i plaćati stranim posuđenim novcem.
Od predmetnih stakalaca, zavoja, epruveta i namještaja bolnica, preko milijardu EUR godišnje uvezene hrane koju smo mogli proizvesti sami, do ogromnih preplaćenih “investicija” u turističke resorte u stranom vlasništvu, nama na svakom koraku kroz prste curi fiktivno oduzeti novac. Vanjskotrgovinsku bilancu smo, približno, uravnotežili – to znači da otprilike jednako toliko uvozimo koliko i izvozimo, mjereno konvertibilnom valutom. Ali kuda odlazi dobit iz svih tih biznisa? Odlazi upravo tamo odakle mi posuđujemo novac.
Zato porezna reforma ne može uspjeti, u smislu poboljšanja života građana, niti je vrijedna pažnje. Nije rješenje ni uzeti bogatima i podijeliti sirotinji – bogatih nema dovoljno, a njihovo bogatstvo bi, bez pokretanja proizvodnje, bilo vrlo brzo potrošeno za uvoz inozemnih roba i usluga. Jedino rješenje je smjena vlasti demokratskim putem, i dovođenje na vlast ljudi koji neće za svoj odrezak, u slast požderan dok drugi gladuju, ubijati kravu muzaru – naše prirodne resurse i organizirane proizvodne sustave.
logično
U takvim okolnostima, najlakše je izglasati prijedlog smišljen u glavama stranih konzultanata, i ne prihvatiti ni jedan amandman ili sugestiju opozicije. O vladajućim koalicijama ili strankama ne treba ni razmišljati – ako iz njihovih redova netko, zbog samopromocije na TV-u, i zatraži neke izmjene, kad “zagusti” svi će vojnici partija disciplinirano dići ruku kad treba, i držati ju prokleto nisko kad se tako mora.
Zašto se, dakle, cijela ta mašinerija pokrenula i napravila izmjene poreznih propisa, kakvima smo svjedoci? Ugostiteljima porez ide gore, grobarima dolje. Minimalac se podiže toliko da će, kad ga radnik donese doma, imati više para za vrijednost jednog poštenog ručka za četiri osobe, ako se kuha doma.
Sretnici s plaćama od par tisuća EUR će imati par tisuća kuna više, iako im taj novac nije baš nužan. Pedesetak kuna više po glavi umirovljenika, bit ćemo malo cinični, olakšat će plaćanje TV pretplate. Umirovljenici, sada više nemate izgovor! Izvrsno će proći i mladi, ako kupuju rabljene nekretnine, jer se njima porez smanjuje s pet na četiri posto, ali se ukida olakšica za kupnju prve nekretnine. Za one koji se odluče opteretiti kreditom, pa grcati gušeni ratama otplate, država obećaje lijepe ideje, koje će, naravno, ovisiti o “raspoloživim proračunskim sredstvima”.
Oko realizacije tih ideja se nitko nije obavezao, usprkos navlakuši da bi uštede mogle biti preko 30.000 EUR. Dakle, ako vam je nekretnina jeftinija od 100.000 EUR, s cijenom do 1900 EUR po kvadratu (što znači da ćete kupiti špelunku od 50 kvadrata u kojoj vam dvoje djece neće moći učiti u miru), država PLANIRA prve četiri godine plaćati 50% rate kredita osobama mlađima od 45 godina, ako su mlađe od 45 godina, ako prvi puta rješavaju stambeno pitaje, ili ako kupuju veći stan zbog povećanja obitelji, ako tipkaju brže od 180 znakova u minuti, imaju šahovski rejting veći od 2600, broj cipele iznad 48… dobro, za posljednja tri kriterija se šalimo, ali se država vjerojatno neće šaliti kad krene raspisivati potrebnu dokumentaciju, pa ćete se morati, kao u prometu ljetnim vikendima, “naoružati strpljenjem”.
Recimo da se sve zvijezde poklope, ali tu se “očekuje” da kamatna stopa ne pređe 2,95 posto. Kako će se to postići? Provođenjem javnog natječaja na koji se, dobro to znamo, ni jedna banka ne mora javiti, jer je javni natječaj, pa ovisi o javljanju. Šećer na kraju je cijena stana. Tzv. tržišna vrijednost od 1900 EUR je čista smijurija. Pokušajte investirati izgradnju i kod osiguratelja svoju investiciju osigurati na tu “tržišnu vrijednost”. Nećete moći, budući da je realna vrijednost kvadrata ispod 1000 EUR – ostalo vrhnje poberu “poduzetnici” u sprezi s bankama. Uz par dodatnih knjigovodstvenih smicalica, najviše zarade ako planirano bankrotiraju.
Porezna reforma, na način kako je pripremljena i provedena, samo je mali i nevješti igrokaz za građane. Ne može se preraspodjelom poreza efikasnije i pravednije dijeliti nacionalno bogatstvo kojeg nema. Zato što nema bogatstva, nema ni novca – kad bi ga država naglo počela sumanuto emitirati, i dijeliti sirotinji, porasle bi cijene proizvoda i usluga, a nacionalnog bi bogatstva bilo isto toliko – premalo. Zato država emitira malo novca, i novac daje bogatašima, jer oni ionako ne trebaju ništa, a nagomilani novac drže na svojim računima, da povećavaju svoju moć, i da novcu ne smanje vrijednost.
Jedino rješenje naše krize, naravno, nalazi se u povećanju proizvodnje i smanjenju uvoza i zaduženja. Tada narodu može biti bolje, tada emisija novca može biti pokrivena povećanjem raspoloživih proizvoda i usluga, koje nećemo morati uvoziti i plaćati stranim posuđenim novcem.
Od predmetnih stakalaca, zavoja, epruveta i namještaja bolnica, preko milijardu EUR godišnje uvezene hrane koju smo mogli proizvesti sami, do ogromnih preplaćenih “investicija” u turističke resorte u stranom vlasništvu, nama na svakom koraku kroz prste curi fiktivno oduzeti novac. Vanjskotrgovinsku bilancu smo, približno, uravnotežili – to znači da otprilike jednako toliko uvozimo koliko i izvozimo, mjereno konvertibilnom valutom. Ali kuda odlazi dobit iz svih tih biznisa? Odlazi upravo tamo odakle mi posuđujemo novac.
Zato porezna reforma ne može uspjeti, u smislu poboljšanja života građana, niti je vrijedna pažnje. Nije rješenje ni uzeti bogatima i podijeliti sirotinji – bogatih nema dovoljno, a njihovo bogatstvo bi, bez pokretanja proizvodnje, bilo vrlo brzo potrošeno za uvoz inozemnih roba i usluga. Jedino rješenje je smjena vlasti demokratskim putem, i dovođenje na vlast ljudi koji neće za svoj odrezak, u slast požderan dok drugi gladuju, ubijati kravu muzaru – naše prirodne resurse i organizirane proizvodne sustave.
logično
