Kratak, ali sadržajan govor Zorana Milanovića na predsjedničkoj inauguraciji, u prvi plan postavio je jednu od najraširenijih mistifikacija suvremene europske politike, a to je izjednačavanje patriotizma i nacionalizma.
Suvremeni novogovor orwellijanske provenijencije izjednačio je ta dva idejna koncepta u pojmu ”suverenizam”, što je bila, originarno, politička ideja o tome tko obnaša najvišu vlast na jednom teritoriju, državi.
Za Thomasa Hobbesa suveren – obnašatelj de iure i de facto najviše vlasti u jednoj državi je suveren, monarh, iznad kojega je samo Bog; za Johanna Gottfrieda Herdera, koji je prvi upotrijebio pojam ”nacionalizam” suveren je narod, kojeg povezuje isti jezik, zajednička kultura i ista krv; za Jean-Jacquesa Rousseaua suvereni su građani, koji nisu više podanici ni vladara, a nisu više niti zatočenici ideje o narodu kao etničkoj zajednici iste krvi, jezika, kulture, teritorija.
Teoretičari nacionalizma inzistiraju na nacionalnom identitetu kao nužnom i dovoljnom uvjetu za egzistencijalnu i moralnu realizaciju pojedinca. Prema Rousseauovom mišljenju, ljudi mogu živjeti kao ljudska bića samo ako žive slobodno, kao građani slobodne republike.
Za duhovne očeve nacionalizma, distinktivno obilježje domovine je narodno jedinstvo zasnovano na jeziku, kulturi i krvi; za Rousseaua samo dobra republika – naglasak je baš na tom atributu ”dobra” – može biti prava domovina.
Naravno, bilo je u ljudskoj povijesti i onih koji su domovinu sveli na utilitarnu sintagmu ubi bene ibi patria – tamo gdje mi je dobro, tamo mi je i domovina, kako je to prvi napisao Ciceron.
Voltaire je tu sintagmu preuzeo od Cicerona, kada je napisao da je domovina tamo, gdje se sretno živi. Tako je Goethe, na tragu Voltairea, napisao da domovina nije mjesto gdje smo rođeni, već bilo koje mjesto u kojem možemo živjeti sigurno s našom imovinom, pronaći polje i kuću koja će nas štititi od nedaća.
Baš su tu himeru slijedili brojni emigranti iz naših krajeva koji su otišli u Ameriku, ili, pak, oni emigranti koji se danas utapljaju širom Mediterana ili stradavaju na ”balkanskoj ruti” – bježeći iz svojih domovina u kojima nema ni kruha, ni dobroga, niti sreće, u potrazi za domovinom koja će im omogućiti da prožive život dostojan čovjeka.
Zato je pojam domovine neizbježno povezan s idejom ljudskog dostojanstva i slobode, a to je moguće samo ako se patriotizam – onaj pravi, autentični, usprotivi njegovoj patološkoj iskrivljenosti – nacionalizmu.
Za razliku od patriotizma, nacionalizam ponižava slobodu, egzaltira jezičnu, kulturnu i nacionalnu homogenost, opravdava prezir prema onome koji ne pripada našoj naciji. I kao što je to već učinio u prošlosti, može srušiti liberalne i demokratske poretke te otvoriti put diktaturama i totalitarizmu.
Talijanski revolucionar Giuseppe Mazzini pokušao je objasniti razliku između patriotizma i nacionalizma analogijom razlike između vjere i praznovjerja. Međutim, primjerenija bi usporedba bila između ljubavi i ljubomore. Ljubomora destruira ljubav i predmet svoje ljubavi, poput Shakespeareovog Othella koji iz ljubomore ubija osobu svoje ljubavi, Desdemonu.
Kao što je ljubomora patološka forma ljubavi, tako je i nacionalizam patološka forma patriotizma. Efikasan protuotrov protiv nacionalističke vrućice koja se hrani etnicitetom, gorifikacijom i izmišljanjem povijesne tradicije, izvitoperenom nacionalnom kulturom i jezikom, jest izgradnja patriotizma na temelju republikanskog građanstva.
Takav republikanski patriotizam koji ne rađa prezir, omalovažavanje i mržnju prema drugim narodima mora biti u stanju cijeniti nacionalnu kulturu, autentičnu povijesnu memoriju lišenu svakog kiča i manipulativne dezinterpretacije i boriti se za legitimne interese svakog građanina za dobrim i sretnim životom, i te pozitivne osjećaje prilagoditi idealima slobodnog i građanskog života.
Onda to znači i obratiti se, kao što je to učinio Zoran Milanović, građankama i građanima Hrvatske, a ne ”Hrvaticama i Hrvatima”, kako je to učinila sada već bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, ne razumijevajući da je temelj patriotizma građanski republikanizam, a ne podčinjavanje ideji i vrijednostima kulta ”Blut und Boden” – krvi i zemlje.
Doduše, dok je ona građane izjednačavala sa stanovnicima grada, jedan je nedavni hrvatski premijer –Tihomir Orešković – izjednačio građane s građevinama, zahvaljujući ne samo nepoznavanju osnovnih ideja politike kao znanosti kako je to pokazala KGK, već i osnovnih postavki hrvatskog jezika, spustivši se kao kozmonaut iz stratosfere na hrvatski teritorij.
Patriotizam za koji se založio Milanović u svom govoru na tragu je i onoga, što Jürgen Habermas naziva ”ustavnim patriotizmom” – ljubavlju prema osnovnim principima moderne države koji ljudske živote čini ”boljima, slobodnijima i nadahnutijima”.
U takav patriotizam ugrađen je i senzibilitet prema onim građanima naše domovine koji se mogu osjetiti ustrašenima, diskriminiranima ili, na bilo koji drugi način, isključenima zbog činjenice da su drukčiji.
A tu je riječ o manjinama, koje obilježavaju rodni, nacionalni, socijalni, vjerski i drugi kriteriji isključenosti, kako je to ispravno spomenuo Milanović.
Milanović je tim svojim novim pristupom – novim kod hrvatskih političara – pokazao da ima državničkog štofa, i da se patriotizam za koji se on zalaže temelji ne samo na najvišim vrijednostima našeg Ustava, već i na osnovnim vrijednostima ljudskosti, a ne na mitovima, prošlim traumama i predrasudama.
Takav pristup je mali korak za čovječanstvo, ali velik za Hrvatsku.
Time se predsjednik Republike legitimira za onu ulogu, koja ne piše u popisu njegovih ovlasti – a to je moral suasion, poziv na ispravljanje lažnih mitova i mistifikacija i afirmaciju pravih vrijednosti – u ovom slučaju pravog patriotizma od destruktivnog nacionalizma, koji je u posljednjih trideset godina pretvorio ovu zemlju u carstvo korupcije, klijentelizma, praznovjerja, prezira i mržnje, a neke ljude nove političke i socijalne elite u vlastohlepne i imovinske grabežljivce ili, pak, na drugoj strani, bespomoćne žrtve ove prijetvorne pretvorbe.
autograf
Suvremeni novogovor orwellijanske provenijencije izjednačio je ta dva idejna koncepta u pojmu ”suverenizam”, što je bila, originarno, politička ideja o tome tko obnaša najvišu vlast na jednom teritoriju, državi.
Za Thomasa Hobbesa suveren – obnašatelj de iure i de facto najviše vlasti u jednoj državi je suveren, monarh, iznad kojega je samo Bog; za Johanna Gottfrieda Herdera, koji je prvi upotrijebio pojam ”nacionalizam” suveren je narod, kojeg povezuje isti jezik, zajednička kultura i ista krv; za Jean-Jacquesa Rousseaua suvereni su građani, koji nisu više podanici ni vladara, a nisu više niti zatočenici ideje o narodu kao etničkoj zajednici iste krvi, jezika, kulture, teritorija.
Kratak, ali sadržajan govor Zorana Milanovića na predsjedničkoj inauguraciji, u prvi plan postavio je jednu od najraširenijih mistifikacija suvremene europske politike, a to je izjednačavanje patriotizma i nacionalizma.
Teoretičari nacionalizma inzistiraju na nacionalnom identitetu kao nužnom i dovoljnom uvjetu za egzistencijalnu i moralnu realizaciju pojedinca. Prema Rousseauovom mišljenju, ljudi mogu živjeti kao ljudska bića samo ako žive slobodno, kao građani slobodne republike.
Za duhovne očeve nacionalizma, distinktivno obilježje domovine je narodno jedinstvo zasnovano na jeziku, kulturi i krvi; za Rousseaua samo dobra republika – naglasak je baš na tom atributu ”dobra” – može biti prava domovina.
Naravno, bilo je u ljudskoj povijesti i onih koji su domovinu sveli na utilitarnu sintagmu ubi bene ibi patria – tamo gdje mi je dobro, tamo mi je i domovina, kako je to prvi napisao Ciceron.
Voltaire je tu sintagmu preuzeo od Cicerona, kada je napisao da je domovina tamo, gdje se sretno živi. Tako je Goethe, na tragu Voltairea, napisao da domovina nije mjesto gdje smo rođeni, već bilo koje mjesto u kojem možemo živjeti sigurno s našom imovinom, pronaći polje i kuću koja će nas štititi od nedaća.
Baš su tu himeru slijedili brojni emigranti iz naših krajeva koji su otišli u Ameriku, ili, pak, oni emigranti koji se danas utapljaju širom Mediterana ili stradavaju na ”balkanskoj ruti” – bježeći iz svojih domovina u kojima nema ni kruha, ni dobroga, niti sreće, u potrazi za domovinom koja će im omogućiti da prožive život dostojan čovjeka.
Zato je pojam domovine neizbježno povezan s idejom ljudskog dostojanstva i slobode, a to je moguće samo ako se patriotizam – onaj pravi, autentični, usprotivi njegovoj patološkoj iskrivljenosti – nacionalizmu.
Za razliku od patriotizma, nacionalizam ponižava slobodu, egzaltira jezičnu, kulturnu i nacionalnu homogenost, opravdava prezir prema onome koji ne pripada našoj naciji. I kao što je to već učinio u prošlosti, može srušiti liberalne i demokratske poretke te otvoriti put diktaturama i totalitarizmu.
Kao što je ljubomora patološka forma ljubavi, tako je i nacionalizam patološka forma patriotizma. Efikasan protuotrov protiv nacionalističke vrućice koja se hrani etnicitetom, gorifikacijom i izmišljanjem povijesne tradicije, izvitoperenom nacionalnom kulturom i jezikom, jest izgradnja patriotizma na temelju republikanskog građanstva
Talijanski revolucionar Giuseppe Mazzini pokušao je objasniti razliku između patriotizma i nacionalizma analogijom razlike između vjere i praznovjerja. Međutim, primjerenija bi usporedba bila između ljubavi i ljubomore. Ljubomora destruira ljubav i predmet svoje ljubavi, poput Shakespeareovog Othella koji iz ljubomore ubija osobu svoje ljubavi, Desdemonu.
Kao što je ljubomora patološka forma ljubavi, tako je i nacionalizam patološka forma patriotizma. Efikasan protuotrov protiv nacionalističke vrućice koja se hrani etnicitetom, gorifikacijom i izmišljanjem povijesne tradicije, izvitoperenom nacionalnom kulturom i jezikom, jest izgradnja patriotizma na temelju republikanskog građanstva.
Takav republikanski patriotizam koji ne rađa prezir, omalovažavanje i mržnju prema drugim narodima mora biti u stanju cijeniti nacionalnu kulturu, autentičnu povijesnu memoriju lišenu svakog kiča i manipulativne dezinterpretacije i boriti se za legitimne interese svakog građanina za dobrim i sretnim životom, i te pozitivne osjećaje prilagoditi idealima slobodnog i građanskog života.
Onda to znači i obratiti se, kao što je to učinio Zoran Milanović, građankama i građanima Hrvatske, a ne ”Hrvaticama i Hrvatima”, kako je to učinila sada već bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, ne razumijevajući da je temelj patriotizma građanski republikanizam, a ne podčinjavanje ideji i vrijednostima kulta ”Blut und Boden” – krvi i zemlje.
Doduše, dok je ona građane izjednačavala sa stanovnicima grada, jedan je nedavni hrvatski premijer –Tihomir Orešković – izjednačio građane s građevinama, zahvaljujući ne samo nepoznavanju osnovnih ideja politike kao znanosti kako je to pokazala KGK, već i osnovnih postavki hrvatskog jezika, spustivši se kao kozmonaut iz stratosfere na hrvatski teritorij.
Patriotizam za koji se založio Milanović u svom govoru na tragu je i onoga, što Jürgen Habermas naziva ”ustavnim patriotizmom” – ljubavlju prema osnovnim principima moderne države koji ljudske živote čini ”boljima, slobodnijima i nadahnutijima”.
U takav patriotizam ugrađen je i senzibilitet prema onim građanima naše domovine koji se mogu osjetiti ustrašenima, diskriminiranima ili, na bilo koji drugi način, isključenima zbog činjenice da su drukčiji.
Patriotizam za koji se založio Milanović u svom govoru na tragu je i onoga, što Jürgen Habermas naziva ”ustavnim patriotizmom” – ljubavlju prema osnovnim principima moderne države koji ljudske živote čini ”boljima, slobodnijima i nadahnutijima”.
A tu je riječ o manjinama, koje obilježavaju rodni, nacionalni, socijalni, vjerski i drugi kriteriji isključenosti, kako je to ispravno spomenuo Milanović.
Milanović je tim svojim novim pristupom – novim kod hrvatskih političara – pokazao da ima državničkog štofa, i da se patriotizam za koji se on zalaže temelji ne samo na najvišim vrijednostima našeg Ustava, već i na osnovnim vrijednostima ljudskosti, a ne na mitovima, prošlim traumama i predrasudama.
Takav pristup je mali korak za čovječanstvo, ali velik za Hrvatsku.
Time se predsjednik Republike legitimira za onu ulogu, koja ne piše u popisu njegovih ovlasti – a to je moral suasion, poziv na ispravljanje lažnih mitova i mistifikacija i afirmaciju pravih vrijednosti – u ovom slučaju pravog patriotizma od destruktivnog nacionalizma, koji je u posljednjih trideset godina pretvorio ovu zemlju u carstvo korupcije, klijentelizma, praznovjerja, prezira i mržnje, a neke ljude nove političke i socijalne elite u vlastohlepne i imovinske grabežljivce ili, pak, na drugoj strani, bespomoćne žrtve ove prijetvorne pretvorbe.
autograf
