Mate Radeljić zadnjih je dana najspominjaniji čovjek u hrvatskoj politici. Do prošlog tjedna slabo poznati savjetnik predsjednice Kolinde Grabar Kitarović pretvorio se u simbol bratoubilačkog rata unutar HDZ-a, stranke u kojoj gotovo uvijek postoji kakva-takva paralelna linija zapovijedanja.
Radeljić je unisono apostrofiran kao inspirator predsjedničinih desnih skretanja. Oko toga se slažu i oni koji ga napadaju, i oni koji ga brane. U “Bujici” Velimira Bujanca, neonacista osuđenog jer je drogom plaćao usluge prostitutki, Radeljića su proglasili najzaslužnijim za uklanjanje Titove biste s Pantovčaka, za prihvaćanje pokroviteljstva nad Bleiburgom, za odlikovanje Nikole Štedula… Radeljićev rukopis naslućuje se i u predsjedničinom doprinosu stvaranju neutemeljene histerije oko Istanbulske konvencije, kao i pokušaju repriziranja sličnog scenarija oko Marakeškog sporazuma, kada je upravo preko Bujanca najavljeno da Grabar Kitarović neće potpisati ovaj dokument. Iako je UN-u ranije obećavala suprotno (Index.hr).
Ali ono što HDZ-ovi tvrdi desničari i njima odano biračko tijelo vide kao Radeljićeve kvalitete, HDZ-ov aktualni mainstream, savršeno reprezentiran u liku predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića, doživljava prijetnjom institucionalnoj stabilnosti. “Navedeni savjetnik je bio taj koji je poticao sukob između predsjednika Vlade, Vlade i predsjednika države”, ocijenio je Jandroković za Jutarnji list, dodavši da će ti sukobi sada prestati. Ostat će, međutim, otvorena pitanja oko Radeljićevih motiva: je li predsjedničin savjetnik doista, kako anonimni izvori poručuju s naslovnice ovotjednog Nacionala, planirao državni udar ili je potencirajući sukobe Pantovčaka i Banskih dvora samo bildao rejting svoje šefice uoči skorih predsjedničkih izbora? Bez odgovora na ovo pitanje ne možemo doznati je li obavještajni aparat zloupotrijebljen ili je SOA samo radila svoj posao kada je Radeljiću priopćila da je vrijeme za napuštanje Pantovčaka. Ali znamo da jedna od ove dvije opcije mora biti istinita.
A ukoliko se ispostavi da je Služba djelovala u okvirima svojih ovlasti, nameće se još zlokobnije pitanje: ako je konačni cilj doista bilo svrgavanje Andreja Plenkovića i preuzimanje kontrole nad Vladom i HDZ-om, čini li se izglednim da Grabar Kitarović o tome baš ništa nije znala? Jer predsjednica je, nema od toga ni mjesec dana, javno morala demantirati da se ne upušta ni u kakvo rušenje premijera Plenkovića, nakon što ju je za zavjereničke radnje u svom iskazu optužio Franjo Varga, bivši policijski informatičar uhapšen u sklopu “afere SMS”. Varga je, podsjećamo, osumnjičen da je za potrebe osoba bliskih HDZ-ovom desnom krilu, poput npr. Zdravka Mamića, izrađivao lažne SMS-ove s ciljem kompromitacije premijera Plenkovića i njegovih suradnika. U istoj aferi uhićen je i Blaž Curić, kum HDZ-ovog potpredsjednika Milijana Brkića, navodnog lidera stranačke desne frakcije. Curić je u pritvoru završio kad je Vargi telefonom javio da uništi sve dokaze jer mu je policija na tragu, pa je logično pretpostaviti da se trenutno pokušava utvrditi kako je Brkićev kum došao do povjerljivih informacija iz policijskih istraga. Istog dana kad je Vargi dojavio da se nalazi pod mjerama, Curić je dvaput razgovarao sa svojim kumom Brkićem.
Detalje Varginog iskaza objavio je krajem studenog Jutarnji list, čime je naizgled potkrijepljena stara kuloarska teorija o udruženom poduhvatu Grabar Kitarović i Brkića (Express). Krajnji cilj te akcije, ako je vjerovati medijskim i političkim kuloarima, trebao je biti da Brkić postane predsjednik HDZ-a, a Grabar Kitarović predsjedničku fotelju zamijeni premijerskom. Čovjek s Radeljićevim vezama i životnim iskustvom takvoj bi operaciji bio od velike koristi. Konačni se ishod, doduše, pažljivijom analizom mogao lako predvidjeti; Radeljić je kroz godine političkim gospodarima koje je služio dosljedno okretao leđa kad bi mu to postalo oportuno.
Mate Radeljić profesionalnu karijeru započeo je 90-ih godina u Splitu, kao novinar HRT-a, da bi kasnije završio u osječkom dopisništvu. Pa je novinarsku poziciju, kao i mnogi drugi zaposlenici iste te javne kuće, iskoristio za zbližavanje s HDZ-om. Trud se isplatio već 2003. godine, kad se HDZ vratio na vlast nakon kratkog političkog izleta u pluralizam, a Radeljić postao glasnogovornik Ministarstva obrane. Radio je i na predsjedničkoj kampanji Jadranke Kosor, kojoj je kasnije bio pomoćnik u Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti.
A onda se zaoštrila kampanja za lokalne izbore 2005. godine, koja je poslužila kao kulisa Sanaderovog raskida s Branimirom Glavašem. Radeljić se, poput većine članova osječkog HDZ-a, u sukobu priklonio Glavašu, zbog čega je ostao bez pozicije u Vladi, ali je nagrađen radnim mjestom direktora osječkog Zavoda za stanovanje. Glavašev HDSSB uspio je na svom terenu potući Sanaderov HDZ, te zahvaljujući koaliciji s Antom Đapićem i njegovim HSP-om preuzeti vlast u gradu i županiji. Idila nije potrajala: 2007. Glavaš i Đapić posvađali su se oko izgradnje skupe osječke dvorane za potrebe Svjetskog rukometnog prvenstva koje se u Hrvatskoj odigralo 2009. godine. Radeljić je okrenuo leđa Glavašu i svrstao se na Đapićevu stranu. Čime si je, u skladu s devizom “neprijatelj mog neprijatelja meni je prijatelj”, otvorio prostor za povratak pod HDZ-ove skute.
Srećom po Radeljića, HDZ-ov crni fond tih je godina bio iznimno bogat, dovoljno da se vladajuća stranka upusti čak i u medijski biznis. Kako je istražiteljima koji su raskrinkali aferu Fimi-media posvjedočio bivši Sanaderov glasnogovornik Ratko Maček, novcem iz crnog fonda kupovali su se i lokalni mediji. U Zadru je tako kupljen Hrvatski list, koji je Sanadera živcirao jer su ga kritizirali iz desničarske vizure, a u Osijeku je kupljena Osječka televizija jer su lokalni HDZ-ovci trebali vlastiti medij kojim će parirati Glavaševoj Slavonskoj televiziji. Formalni vlasnik Osječke televizije postao je lokalni poduzetnik Željko Biloš, znan i kao “kralj željeza”, a Radeljić je, zbog svog prethodnog televizijskog iskustva, postavljen za direktora. Iste godine, a radi se o 2008., Osječka televizija počela je emitirati svoju najpopularniju emisiju, “Bujicu” Velimira Bujanca. Ironični ishod minulog desetljeća je da isti mediji koje je HDZ-ov centristički premijer Sanader kupovao da ih upregne u svoju agendu danas služe stranačkoj desnici u obračunima s centrističkim premijerom Plenkovićem.
Radeljić se na Osječkoj televiziji zadržao relativno dugo, čak pet godina. 2013. ponovo je osjetio zov politike pa je vodio pobjedničku kampanju nezavisnog Ivice Vrkića, utemeljitelja HNS-a koji je iz političke mirovine izašao na nagovor Ivana Vrdoljaka, za osječkog gradonačelnika. Nakon pobjedničke kampanje Radeljić je postao pročelnik Vrkićevog ureda, a vratio se i u osječki Zavod za stanovanje, ali ovoga puta u Nadzorni odbor. Zanimljivo, upravo je Vrkić trebao 2014. postati HDZ-ov kandidat za predsjednika države. Na to ga je pokušao nagovoriti Tomislav Karamarko, ali bezuspješno (Televizija N1). U konačnici se šef HDZ-a morao zadovoljiti Kolindom Grabar Kitarović kao “planom B”, a Radeljić je iz Osijeka potegnuo za Zagreb gdje se priključio njenoj kampanji.
Zbog suradnje s vlasnikom Osječke televizije Bilošem, Radeljić se povlačio po sudovima, ali samo kao svjedok. Ovoga je ljeta morao svjedočiti o pokušajima da preko SDP-ove Biljane Borzan svom šefu pomogne oko rješavanja poreznog duga. Rad se o aferi u kojoj su Biloš i Nada Čavlović Smiljanec, ravnateljica Porezne uprave u mandatu vlade Zorana Milanovića, optuženi da su pogodovanjem Biloševoj tvrtki oštetili državni proračun za 9,5 milijuna kuna. A to čak i nisu jedini pravosudni problemi osječkog “kralja željeza”. Biloš je 2013. priveden i optužen za kupovanje tajnih podataka iz velikih antikorupcijskih istraga. Istom optužnicom obuhvaćeno je i nekoliko prilično zvučnih imena. Prvo je ono Josipa “Joze” Petrovića, bivšeg člana uprave INA-e i MOL-ovog konzultanta preko kojeg je navodno dogovarano podmićivanje Ive Sanadera, a koji je bio i centralna figura “afere Konzultantica” zbog koje je s vlasti pao Tomislav Karamarko. Zatim je tu Vlado Rajić, kum i desna ruka likvidiranog Vinka Žuljevića Klice, jednog od najprepoznatljivijih aktera zagrebačkog kriminalnog podzemlja. Optužnicom je obuhvaćen i Igor Mlinar, u medijima prozvan “kurirom mafije”, a ujedno u Austriji suoptuženik Ivića Pašalića u jednom od krakova afere Hypo. Na optuženičkoj klupi našao se i Stipe Barišić zvani Moljac, lider ozloglašenog “čepinskog klana”, a još ranije su uhićeni i policajci koji su dilali informacije pripadnicima kriminalnog podzemlja.
Opisanu akciju Karamarkov je HDZ aktivno pokušavao osujetiti, prikazujući je uz asistenciju Večernjeg lista kao “hrvatski Watergate”. Događalo se to u drugoj polovici listopada 2012. godine, kad su istražitelji PNUSKOK-a provodili akciju kojom su pokušavali začepiti rupe iz kojih su curile policijske informacije. U sklopu te akcije zatraženi su izlisti poziva bivšeg ravnatelja SOA-e Josipa Buljevića, provjerenog HDZ-ovog kadra, što su Karamarko i Milijan Brkić neuspješno pokušali iskoristiti kako bi uzdrmali Milanovićevu vladu. A usput navodno i pripomogli kontroverznim poduzetnicima povezanim s HDZ-om.
U sklopu iste akcije u kojoj su uhićeni Biloš, Petrović i Rajić, na obavijesnom razgovoru u policiji bio je i Zoran Gobac, rukometni moćnik i jedan od hrvatskih “kraljeva otpada”, a ujedno i jedan od poduzetnika koji su punili HDZ-ov crni fond. Prema iskazu Mladena Barišića u aferi Fimi-media, Gobac je HDZ-ov crni fond podebljao s dva milijuna eura od gradnje Arene Zagreb. To je najveći pojedinačni iznos koji je završio u HDZ-ovom crnom fondu, a prema iskazu HDZ-ove blagajnice Branke Pavošević, novac je stigao na dan ubojstva Ive Pukanića.
Radeljić je unisono apostrofiran kao inspirator predsjedničinih desnih skretanja. Oko toga se slažu i oni koji ga napadaju, i oni koji ga brane. U “Bujici” Velimira Bujanca, neonacista osuđenog jer je drogom plaćao usluge prostitutki, Radeljića su proglasili najzaslužnijim za uklanjanje Titove biste s Pantovčaka, za prihvaćanje pokroviteljstva nad Bleiburgom, za odlikovanje Nikole Štedula… Radeljićev rukopis naslućuje se i u predsjedničinom doprinosu stvaranju neutemeljene histerije oko Istanbulske konvencije, kao i pokušaju repriziranja sličnog scenarija oko Marakeškog sporazuma, kada je upravo preko Bujanca najavljeno da Grabar Kitarović neće potpisati ovaj dokument. Iako je UN-u ranije obećavala suprotno (Index.hr).
Ali ono što HDZ-ovi tvrdi desničari i njima odano biračko tijelo vide kao Radeljićeve kvalitete, HDZ-ov aktualni mainstream, savršeno reprezentiran u liku predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića, doživljava prijetnjom institucionalnoj stabilnosti. “Navedeni savjetnik je bio taj koji je poticao sukob između predsjednika Vlade, Vlade i predsjednika države”, ocijenio je Jandroković za Jutarnji list, dodavši da će ti sukobi sada prestati. Ostat će, međutim, otvorena pitanja oko Radeljićevih motiva: je li predsjedničin savjetnik doista, kako anonimni izvori poručuju s naslovnice ovotjednog Nacionala, planirao državni udar ili je potencirajući sukobe Pantovčaka i Banskih dvora samo bildao rejting svoje šefice uoči skorih predsjedničkih izbora? Bez odgovora na ovo pitanje ne možemo doznati je li obavještajni aparat zloupotrijebljen ili je SOA samo radila svoj posao kada je Radeljiću priopćila da je vrijeme za napuštanje Pantovčaka. Ali znamo da jedna od ove dvije opcije mora biti istinita.
Državni udar?
A ukoliko se ispostavi da je Služba djelovala u okvirima svojih ovlasti, nameće se još zlokobnije pitanje: ako je konačni cilj doista bilo svrgavanje Andreja Plenkovića i preuzimanje kontrole nad Vladom i HDZ-om, čini li se izglednim da Grabar Kitarović o tome baš ništa nije znala? Jer predsjednica je, nema od toga ni mjesec dana, javno morala demantirati da se ne upušta ni u kakvo rušenje premijera Plenkovića, nakon što ju je za zavjereničke radnje u svom iskazu optužio Franjo Varga, bivši policijski informatičar uhapšen u sklopu “afere SMS”. Varga je, podsjećamo, osumnjičen da je za potrebe osoba bliskih HDZ-ovom desnom krilu, poput npr. Zdravka Mamića, izrađivao lažne SMS-ove s ciljem kompromitacije premijera Plenkovića i njegovih suradnika. U istoj aferi uhićen je i Blaž Curić, kum HDZ-ovog potpredsjednika Milijana Brkića, navodnog lidera stranačke desne frakcije. Curić je u pritvoru završio kad je Vargi telefonom javio da uništi sve dokaze jer mu je policija na tragu, pa je logično pretpostaviti da se trenutno pokušava utvrditi kako je Brkićev kum došao do povjerljivih informacija iz policijskih istraga. Istog dana kad je Vargi dojavio da se nalazi pod mjerama, Curić je dvaput razgovarao sa svojim kumom Brkićem.
Detalje Varginog iskaza objavio je krajem studenog Jutarnji list, čime je naizgled potkrijepljena stara kuloarska teorija o udruženom poduhvatu Grabar Kitarović i Brkića (Express). Krajnji cilj te akcije, ako je vjerovati medijskim i političkim kuloarima, trebao je biti da Brkić postane predsjednik HDZ-a, a Grabar Kitarović predsjedničku fotelju zamijeni premijerskom. Čovjek s Radeljićevim vezama i životnim iskustvom takvoj bi operaciji bio od velike koristi. Konačni se ishod, doduše, pažljivijom analizom mogao lako predvidjeti; Radeljić je kroz godine političkim gospodarima koje je služio dosljedno okretao leđa kad bi mu to postalo oportuno.
Sa svima protiv svih
Mate Radeljić profesionalnu karijeru započeo je 90-ih godina u Splitu, kao novinar HRT-a, da bi kasnije završio u osječkom dopisništvu. Pa je novinarsku poziciju, kao i mnogi drugi zaposlenici iste te javne kuće, iskoristio za zbližavanje s HDZ-om. Trud se isplatio već 2003. godine, kad se HDZ vratio na vlast nakon kratkog političkog izleta u pluralizam, a Radeljić postao glasnogovornik Ministarstva obrane. Radio je i na predsjedničkoj kampanji Jadranke Kosor, kojoj je kasnije bio pomoćnik u Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti.
A onda se zaoštrila kampanja za lokalne izbore 2005. godine, koja je poslužila kao kulisa Sanaderovog raskida s Branimirom Glavašem. Radeljić se, poput većine članova osječkog HDZ-a, u sukobu priklonio Glavašu, zbog čega je ostao bez pozicije u Vladi, ali je nagrađen radnim mjestom direktora osječkog Zavoda za stanovanje. Glavašev HDSSB uspio je na svom terenu potući Sanaderov HDZ, te zahvaljujući koaliciji s Antom Đapićem i njegovim HSP-om preuzeti vlast u gradu i županiji. Idila nije potrajala: 2007. Glavaš i Đapić posvađali su se oko izgradnje skupe osječke dvorane za potrebe Svjetskog rukometnog prvenstva koje se u Hrvatskoj odigralo 2009. godine. Radeljić je okrenuo leđa Glavašu i svrstao se na Đapićevu stranu. Čime si je, u skladu s devizom “neprijatelj mog neprijatelja meni je prijatelj”, otvorio prostor za povratak pod HDZ-ove skute.
Srećom po Radeljića, HDZ-ov crni fond tih je godina bio iznimno bogat, dovoljno da se vladajuća stranka upusti čak i u medijski biznis. Kako je istražiteljima koji su raskrinkali aferu Fimi-media posvjedočio bivši Sanaderov glasnogovornik Ratko Maček, novcem iz crnog fonda kupovali su se i lokalni mediji. U Zadru je tako kupljen Hrvatski list, koji je Sanadera živcirao jer su ga kritizirali iz desničarske vizure, a u Osijeku je kupljena Osječka televizija jer su lokalni HDZ-ovci trebali vlastiti medij kojim će parirati Glavaševoj Slavonskoj televiziji. Formalni vlasnik Osječke televizije postao je lokalni poduzetnik Željko Biloš, znan i kao “kralj željeza”, a Radeljić je, zbog svog prethodnog televizijskog iskustva, postavljen za direktora. Iste godine, a radi se o 2008., Osječka televizija počela je emitirati svoju najpopularniju emisiju, “Bujicu” Velimira Bujanca. Ironični ishod minulog desetljeća je da isti mediji koje je HDZ-ov centristički premijer Sanader kupovao da ih upregne u svoju agendu danas služe stranačkoj desnici u obračunima s centrističkim premijerom Plenkovićem.
Radeljić se na Osječkoj televiziji zadržao relativno dugo, čak pet godina. 2013. ponovo je osjetio zov politike pa je vodio pobjedničku kampanju nezavisnog Ivice Vrkića, utemeljitelja HNS-a koji je iz političke mirovine izašao na nagovor Ivana Vrdoljaka, za osječkog gradonačelnika. Nakon pobjedničke kampanje Radeljić je postao pročelnik Vrkićevog ureda, a vratio se i u osječki Zavod za stanovanje, ali ovoga puta u Nadzorni odbor. Zanimljivo, upravo je Vrkić trebao 2014. postati HDZ-ov kandidat za predsjednika države. Na to ga je pokušao nagovoriti Tomislav Karamarko, ali bezuspješno (Televizija N1). U konačnici se šef HDZ-a morao zadovoljiti Kolindom Grabar Kitarović kao “planom B”, a Radeljić je iz Osijeka potegnuo za Zagreb gdje se priključio njenoj kampanji.
U lošem društvu
Zbog suradnje s vlasnikom Osječke televizije Bilošem, Radeljić se povlačio po sudovima, ali samo kao svjedok. Ovoga je ljeta morao svjedočiti o pokušajima da preko SDP-ove Biljane Borzan svom šefu pomogne oko rješavanja poreznog duga. Rad se o aferi u kojoj su Biloš i Nada Čavlović Smiljanec, ravnateljica Porezne uprave u mandatu vlade Zorana Milanovića, optuženi da su pogodovanjem Biloševoj tvrtki oštetili državni proračun za 9,5 milijuna kuna. A to čak i nisu jedini pravosudni problemi osječkog “kralja željeza”. Biloš je 2013. priveden i optužen za kupovanje tajnih podataka iz velikih antikorupcijskih istraga. Istom optužnicom obuhvaćeno je i nekoliko prilično zvučnih imena. Prvo je ono Josipa “Joze” Petrovića, bivšeg člana uprave INA-e i MOL-ovog konzultanta preko kojeg je navodno dogovarano podmićivanje Ive Sanadera, a koji je bio i centralna figura “afere Konzultantica” zbog koje je s vlasti pao Tomislav Karamarko. Zatim je tu Vlado Rajić, kum i desna ruka likvidiranog Vinka Žuljevića Klice, jednog od najprepoznatljivijih aktera zagrebačkog kriminalnog podzemlja. Optužnicom je obuhvaćen i Igor Mlinar, u medijima prozvan “kurirom mafije”, a ujedno u Austriji suoptuženik Ivića Pašalića u jednom od krakova afere Hypo. Na optuženičkoj klupi našao se i Stipe Barišić zvani Moljac, lider ozloglašenog “čepinskog klana”, a još ranije su uhićeni i policajci koji su dilali informacije pripadnicima kriminalnog podzemlja.
Opisanu akciju Karamarkov je HDZ aktivno pokušavao osujetiti, prikazujući je uz asistenciju Večernjeg lista kao “hrvatski Watergate”. Događalo se to u drugoj polovici listopada 2012. godine, kad su istražitelji PNUSKOK-a provodili akciju kojom su pokušavali začepiti rupe iz kojih su curile policijske informacije. U sklopu te akcije zatraženi su izlisti poziva bivšeg ravnatelja SOA-e Josipa Buljevića, provjerenog HDZ-ovog kadra, što su Karamarko i Milijan Brkić neuspješno pokušali iskoristiti kako bi uzdrmali Milanovićevu vladu. A usput navodno i pripomogli kontroverznim poduzetnicima povezanim s HDZ-om.
U sklopu iste akcije u kojoj su uhićeni Biloš, Petrović i Rajić, na obavijesnom razgovoru u policiji bio je i Zoran Gobac, rukometni moćnik i jedan od hrvatskih “kraljeva otpada”, a ujedno i jedan od poduzetnika koji su punili HDZ-ov crni fond. Prema iskazu Mladena Barišića u aferi Fimi-media, Gobac je HDZ-ov crni fond podebljao s dva milijuna eura od gradnje Arene Zagreb. To je najveći pojedinačni iznos koji je završio u HDZ-ovom crnom fondu, a prema iskazu HDZ-ove blagajnice Branke Pavošević, novac je stigao na dan ubojstva Ive Pukanića.
