BUZAK ZORANE VRATI MI MOJE NOVCE. Poziv? Prijetnja? Opomena? Molba? Sve zajedno? Uočljivi isprintani tekst kojeg smo vidjeli pričvršćenog rajsneglama na lipi, pored Radničkog doma, na parkiralištu preko puta Gradske tržnice, ipak najviše podsjeća na osmrtnicu. Ovom asocijacijom ne zazivamo probleme, ali piscu plakata izgleda kao da je dogorilo do noktiju kad se na kraju (?) odlučio na ovakav način prozvati čovjeka koji mu nije vratio naovac. Tko je vjerovnik koji je plakat postavio na nekoliko slavonskobrodski frekventnih lokacija, zna samo proskribirani Zoran Buzak, a tko je dužnik Zoran Buzak (sada) znaju mnogi Brođani. Interesantno je da vjerovnik nije popustio pred ubrzanošću dostupnih sveprisutnih. (elektroničkih) komunikacijskih formi, nego se staromodno priklonio obavijesnoj ulozi lipinog debla. Sramota je sramota, ali ovako je njena obznana opipljiva, ljudskija?!
Bez obzira na moguću dramu koja se iza svega krije, dojam je da se javna prijetnja, molba, opomena, poziv ili sve pomalo, smjestila između latinske izreke Nomina stultorum scribuntur ubique locorum / Imena ludaka pišu se svuda (imena luda nalaze se svuda), i Ovidijevog aforizma – Nomina sunt odiosa/imena su mrska. Ime Zorana Buzaka postade ime ludo, jer je napisano na mjestu koje nije za to predviđeno. Samo po sebi je to ružno. Osim toga, nije umjesno navoditi imena ma koliko su ona sudjelovala u nekom postupku za osudu.
Dužnik nije ispunio obvezu i vjerovnik ga poziva da to učini. Način na koji to čini podjednako je ružan kao i nevraćanje duga. A možda smo mi najneumjesniji kad objavljujemo ovu (u)ličnu korespodenciju, bez skrivanja imena. Da je vremena i nešto talenta, maštovitiji prolaznici i posjetitlji SBPeriskopa mogli bi od ovog neobičnog apela napisati čitavu kazališnu dramu o tome što mu je sve prethodilo. Bila bi to priča o (ne)ljudima i (ne)vremenu današnjem.
