Dorćol, Beograd, proljeće 1939. godine. Visoki naočiti muškarac od dvadeset i neku godina besciljno je lutao ulicama grada. Lutajući tako pozornost mu privuće gostionica "Balkan". Odluči tu popiti piće. Našao je prazan stol u uglu. Dok je bezvoljno ispijao pivo njegovom stolu prišla je još uvijek privlačna žena od oko 40 godina. Riječ po riječ, piće po piće i krenuše k njezinoj maloj kući. Kad su stigli počeo se hvatati mračak. Popiše još po piće, nešto pojedoše i onda se gospođa Vera obrati mladiću:
- Za druge je cena 10 banke, za tebe 5 banke jer mi se dopadaš.
- Za što 5 banke - ravnodušno će mladić.
- Šta? Zar treba da ti crtam?
- Ne razumijem.
- Ne razumeš, blesane. Će me j.b.š. za 5 banke.
- Zašto ne - mirno će mladić.
- Baš si mori, ti čudan mladić.
- Zašto?
- Jesam li ti privlačna?
- Lijepa si - turobnim jednoličnim glasom će mladić, kao da se radi o gutljaju pića, a ne o seksu s bujnom ljepoticom.
- Ti kao da nemaš emocija.
- Imam, imam.
- Drugi su svi sretni što će gurati svoje odvratne štapiće u moju mačkicu, a ti si mrtav hladan. Ali, baš me briga, mušterija si.
Kada su se skinuli, Vera razrogači oči i uhvati mladića za nabrekli ud.
Ovaj bi hladnokrvan, kao da se to njega nimalo ne tiče.
- Oho, ho, ohoho - zadovoljno prostenja Vera. - To nije štapić nego oklagija, bre. Još da znaš s njim baratati.
- Bez brige, umijem.
Dok su vodili ljubav, mladić je potpuno ravnodušno obavljao ono što se u takvim prilikama radi. "Ovaj je potpuno blesav, ali neka, baš uživam" - pomisli Vera.
Onda se izvana začuše hici. Kasnije se ispostavilo da su žandari lovili jednog opasnog razbojnika, koji je opljačkao i nožem ranio slučajnog prolaznika.
- Pusti budaletino, pusti me, pusti - zavapi Vera.
- I ne držim te - ravnodušno će mladić, koji kao da se budio iz dubokog sna.
- Izvadi ga, idiote.
- Što da radim?
- Izvadi svoju batinu iz mene.
- Ne ide.
- Ajoj, šta ćemo sada. U pomoć - krknu Vera i poče se derati.
Uvijek budna znatiželjna susjeda brzo dojuri.
- Ju bre, Vera, šta to bi - poviče kada ih ugleda onako gole, spojene.
- Ama pusti, Svetislava. Slepili smo se, zovi hitnu.
Dok su iz iznosili bolničari u plahti, već se skupila gomila svijeta. Vera je bijesno psovala, za razliku od mladića koji je ravnodušno buljio pred sebe.
- Nije dobro sa svakim se j.b.i - drao se susjed Marko, koji bi rado s Verom spavao, ali je bio cicija da uslugu plati.
- Kuš, mrcino - izdera se ona na njega.
Kao za inat naišao je i jedan pop iz susjedstva. Tri puta se prekrižio, raširio ruke uspravljene prema nebu i svetačkog izraza lica rekao:
- Gospode, pomiluj, oprosti im.
- Hajde šuti, pope. Milovao si ti mene besplatno - pakosno će Vera.
- Juj! Apage, Sotonos - skrušeno će pop.
- Bedni licemeru. Dok si mi ljubio p.c. govorio si da je slađa od meda.
Nazočni građani samo što si ne povaljaše od smijeha.
Dok ih je hitna vozila u bolnicu mladić upita:
- Gdje sam?
- U p.z. materinoj. Baš si se morao na mene slepiti, nesrećo.
- U kojem sam gradu?
- O majko mamice, koji kreten. U Beogradu.
- Beogradu? Ja sam iz Broda.
- J.b. mi se odakle si. Samo da nas rastave.
U bolnici su ih brzo rastavili. Bijesna Vera odmah ode, zaboravivši na naknadu za uslugu, dok liječnici zadržaše mladića.
Vera je kasnije pričala prijateljicama noći da nikada nije doživjela toliko slasti kao s tim mladićem, koji je cijelo vrijeme djelovao nezainteresirano i odsutno.
Liječnici su od mladića doznali da se zove Žarko i da je iz Broda na Savi i da je ovo već treći puta da se događa da živi a ne živi, da je on i nije on, da je on Žarko i čovjek bez imena, da odluta u nepoznatom smjeru. Prvi puta je odlutao 6 dana, drugi puta 5, i eto sada je otišao čak do Beograda i bio odsutan od uobičajenog života 4 dana. Prvi puta kada je na njega udario biciklist pa se prostruo uz cestu. Drugi puta je zalutao u neko selo u blizini Županje, pa ga je napao i ugrizao, srećom bez posljedica, ogromni pas. Liječnici su ga promatrali nekoliko dana, a onda dali dijagnozu. Radilo se o jednoj izuzetnoj vrsti epilepsije, koja je u cijeloj Kraljevini Jugoslaviji imalo svega nekoliko ljudi. Lijeka nema, ostaje samo nada da se neće prečesto javljati. Savjetovali su ga da uvijek sa sobom nosi dijagnozu, pa kada bude opet negdje zalutao da olakša posao liječnicima, policajcima i ostalima.
Žarko je ostao potpuno švorc, pa je odlučio ostati u Beogradu nekoliko dana, ne bi li skupio novac za povratak kući. Smjestio se u jednoj baraci na brdu, kod jedne mlade udovice. Osim nje u baraci je živjelo još pet obitelji. Svaka je obitelj raspolagala s jednom ovećom sobom i kuhinjom. Kupatilo i klozet bijahu zajednički, smješteni na ulazu u baraku. Žarko je bio privlačan momak pa je privukao pogled lijepe udovice. Ona mu je diskretno to dala na znanje, a on je prihvatio ponuđeno. Ostao je desetak dana u Beogradu i za to vrijeme imao je sve punuđeno: stan, hranu, udovicu, posao. Zaposlio se kao konobar na čuvenoj Skadarliji u gostionici "Kod dva bela goluba". Radio je desetak dana i skupio dovoljno novca za povratak kući u Brod vlakom. Žarko je volio sport, posbeno nogomet, pa nije propustio priliku da pogleda utakmicu između domaće Jugoslavije i Građanskog iz Zagreba za koji je navijao. Bila je to utakmica za drugo mjesto, budući je beogradski BSK osigurao titulu prvaka Jugoslavije. Bila je to krasna gospodska utakmica s malo prekršaja i trčanja, ali s puno krasnih akcija, driblinga i parada golmana.
***
Ljeto je 1942. godine. Žarko se u međuvremenu oženio s prekrasnom djevojkom iz Dervente Josipom. Imali su sina Dubravka kojeg su obožavali. Rat se na ovim prostorima sve više rasplamsavao. Žarko je rado kod jednog privatnika kao precizni mehaničar. Ovaj je bio žestoki pristaša utaškog pokreta i veoma mu je smetala njegova bradica koju je nosio Žarko. Govorio mu je da će ga ona u ovim ludim vremenima doći glave. I skoro je bilo tako. Žarko je doživio napad svoje rijetke bolesti u veoma nezgodno vrijeme. Bio mu je to šesti po redu. Kasnije si nije mogao objasniti kako se našao u Doboju. Vjerojatno je sjeo u popularnog ćiru i odvezao se u taj grad. Polako je počeo dolaziti sebi nako žestoke pljuske po lijevom obrazu.
- Meho, bolan, što da radim s ovim - unjkavim se glasom obratio jedan visoki, kratko potšišani čovjek u crnoj uniformi, kolegi, jednom debeljku buljavih očiju, također odjenutog u crnu uniformu.
- A, šta, kolji - basom će debeljko.
- Ama, Meho, mamo ga prvo ispitati. Možda je naš.
- Ne budali. Vidiš tu bradu. Četnik je to. Njih namirišem na kilometar.
- Ima i naših s bradom.
Meho opet opali žestoki šamar nesretnom Žarku. Ovaj zastenja.
- Gle, gle. Ptičica kao da se budi iz nekog svog sna. Hajde, deder, reci tko si - oštro će Meho.
- Polako. Ja ću ga ispitati.
- Jakove, ne dolazi u obzir. Ti si previše mek.
- Mek, veliš.
Ovaj puta Jakov opali čušku Žarku.
- Zašto me tučete? - progovori konačno Žarko kao iz groba.
Dvojica uniformiranih pajdaša se trgoše od jeze. Žarko tek tada ugleda njihovu kapu i slovo U na njoj. Njegov usporen mozak poče se polako vraćati u normalu. Upao je, znači, u ruke ustašama. "Auuh, sada sam nastradao. Dobro je govorio gazda da će me brada koštati glave", pomisli sav užasnut.
Ustaše brzo povratiše mir.
- I četnik, što nam bolan, imaš reći - opasno tihim glasom će Meho.
- Ja ... ja sam bolestan i nisam četnik.
- Ma nemoj. A brada - cinično će Jakov.
- Zovem se Žarko, a ...
- Žarko znači. Ipak četnik - skoro kriknuše obojica ustaša.
- Žarko, da, ali ja sam Hrvat, katolik.
- Jesi, kao što sam ja nevina curica - ironično će Meho.
Ustaše prasnuše u smijeh.
- Imate dokumente u mom džepu. Iz njih ćete vidjeti tko sam i da sam bolestan.
- Pogledali smo mi to, burazeru. Imaš navodno neku rijetku bolest glave, ali je tu dijagnozu dala neka bolnica u Beogradu. Što će Hrvat u bolnici u Beogradu? Imamo mi naše bolnice - oštro će Jakov.
- Jednom me je isto tako spopala bolest pa sam i sam ne znam kako, završio u Beogradu.
- Kud će tko nego svom - graknu Meho.
- Raspitajte se u Brodu pa ćete vidjeti da ne lažem.
- Da znaš da ćemo se i raspitati. Ako lažeš teško ebi - mrko će Meho.
Srećom po Žarka, Meho i Jakov su bili prilično odgovorni ljudi. Nakon temeljite provjere rekoše Žarku da je slobodan i da bi mu bilo bolje da se obrije jer bi u protivnom mogao izgubiti ludu glavu.
***
Prošla su desetljeća. Žarko je sada starac. Odavno je obrijao sijedu bradu. Djeca su odavno otišla od njega i žive samostalno svoj život. Suprugu je nedavno sahranio na mjestnom groblju. U zadnjih desetak godina iamo je samo jedan napad bolesti, koji je na sreću kratko trajao i bez većih posljedica. Onda je doživio napad u nezgodnom trenutku.
Opet se zaratilo u ovim krajevima. Prvo Slovenija, pa Hrvatska, pa najviše u BiH. Valjda od prevelike napetosti to se dogodilo. Mirno je ispijao jutarnju kavu i onda je počeo da se gubi, preobražen u neku drugu osobu. Isto tijelo a druga osoba. To je on, a opet nije. Kada je odlazio od kuće uredno je zaključao izlazna vrata i žurno se uputio ka mostu preko Save. Na svoj rizik prešao je most i došao do autobusne postaje u Bosanskom Brodu. Tu je kupio kartu za Doboj. U Doboju je beciljno i bezvoljno lutao po gradu. Na svoju nesreću svratio je u jedan bircus. Njegovom otupljelom i uspavanom mozgu nije bilo ni malo sumnjivo što je gostionica puna naoružanih bradatih ljudi. Smjestio se za jedan stol u uglu prostorije i od lijepe, prsate konobarice naručio pivo. Namignuo je konobarici i ona je jedva primjetno uzvratila. Nije popio piće ni do pola kad ga dograbiše dvije snažne ruke.
- Ko si ti, starče - iz velike daljice do njega je dopirao jedan grub glas.
Pošto je Žarko šutio, dva naoružana bradata muškarca od oko 30 godina, dovedoše ga do policijske stanice. Tamo mu dva policajca pretražiše džepove. Pokušaše ga ispitati, ali je Žarko šutio i bezvoljno buljio u pod. Tada ga krupniji, Stevo, snažno ošamari. Žarko se trže. Polako se počeo vraćati iz nekakvog nestvarnog u realni svijet.
- Stari, tko si i šta radiš u Doboju. Odgovori ili ti se ne piše dobro - prijeteći mu se obrati vitki čovjek prijatna lica.
Žarko je polako dolazio u normalu. Prozbori potmulo:
- Ja sam Žarko.
- Ama, to znamo. Šta radiš u Doboju - žustro će vitki.
- Imam rijetku bolest glave. Kad me uhvati zaboravljam sve i želim putovati.
Ovaj puta, eto prema Doboju.
- A luda li čovjeka - prostenja Stevo.
Naravno da su dvojica policajaca u Žarkovu džepu našli nalaz beogradske bolnice. Ovaj puta mu se je podatak da nalaz potiče iz beogradske bolnice išao u prilog.
- Vjerojatno si se tako jednom prije Drugog svjetskog rata zaputio u Beograd pa si tamo došao sebi. Ali kako si dospio u beogradsku bolnice - htio je znati Stevo.
Žarko im ispriča, a dvojica policajaca prasnuše u smijeh.
- I tako - smiješeći se reče vitki - ti i kurva se slijepiste.
- Baš tako. Nisam stigao ni da joj platim traženi iznos banki.
- Znači, da te nisam ošamario ti se ne bi vratio iz svog svijeta - reče Stevo.
- Upravo tako. Tvoj me šamar vratio u stvarnost.
- E, vala, svega sam vidio ili čuo, ali ovako šta nikad. Hajde, idi, neka te đavo nosi - mirno će vitki policajac.
Žarku nije trebalo dva puta reći. Brzo napusti policijsku stanicu i prvim autobusom se zaputi u Sl. Brod, sretan što je sve prošlo bez većih problema. Sada je Žarko starčina preko 90 godina. Fizički se dobro drži ali je menatno popustio. Počeo je da zaboravlja, postao je pomalo senilan. U trenucima hadahnuća veli da je konačno u dubokoj starosti postao kao i svi drugi ljudi. Bolest ga ponekad uhvati ali njemu je isto. Napokon je uvijek jedna te ista osoba, a ne povremeno podvojena ličnost.
***
Jednog lijepog lipanjskog dopodneva izašao je Žarko u obližnji kafić na jutarnju kavu. To je uobičavao raditi srijedom i subotom, dok je drugim danima sam sebu ujutro kuhao kavu i polako je ispijajući slušao radio. Zatšo je za izlazak u kafić odabrao srijedu i subotu nikom nije otkrio. Uglavnom sjeo je za stol i strpljivo pričekao lijepu konobaricu.
- Izvolite -ljubazno će ona darivajući mu osmijeh.
- Standardno!
- Znači kavu sa šlagom s malo šećera.
- Tako je, ljepotice.
- Oprostite, čika Žarko, ali vi ste mangup i u tim godinama. Šteta što današnji mladići nisu na vas.
"Eh , da sam mlađi pet desetljeća vidjela bi ti što je sevdah i strast", pomisli Žarko i uzdahnu.
- Što uzdišeš? - šalio se jedan starčić koji je upravo došao i stao pored Žarka. - Nisi se valjda zagledao u konobaricu. Ma, ti si nepopravljiv.
- Lijepa je, a ja star, koje li muke.
- Lako je meni za te muke, boleštine navalile.
- Sjedi Mato.
Mato je bio nekoliko godina mlađi od Žarka. Fizički je mnogo vipe propao, ali mentalno nije.
Konobarica je donijela kavu Žarku, a Mato, budući je izbjegavao kavu, naruči čašicu konjaka. Malo su pričali o sportu, politici, prošlim vremenima, a onda Mato upita prijatelja:
- Pri kraju smo životnih putova, reci ...
- Ti možda jesi pri kraju, ali ja nisam - prekide ga Žarko.
- Dobro ... dobro. Reci jesi li se sve ove godine pretvarao s tvojom bolesti i mađioničarski prevario kako doktore tako i znance.
- Mađioničar amater jesam, ali što se tiče bolesti nikada se nisam pretvarao. Dolazila je i odlazila. Zar bi se zbog trikova izlagao kroz život pogibelji?
- Tako je to logično gledajući, međutim ti si se često ponašao nelogično
Ispiše svoje piće i svaki se uputi na svoju stranu.
- Za druge je cena 10 banke, za tebe 5 banke jer mi se dopadaš.
- Za što 5 banke - ravnodušno će mladić.
- Šta? Zar treba da ti crtam?
- Ne razumijem.
- Ne razumeš, blesane. Će me j.b.š. za 5 banke.
- Zašto ne - mirno će mladić.
- Baš si mori, ti čudan mladić.
- Zašto?
- Jesam li ti privlačna?
- Lijepa si - turobnim jednoličnim glasom će mladić, kao da se radi o gutljaju pića, a ne o seksu s bujnom ljepoticom.
- Ti kao da nemaš emocija.
- Imam, imam.
- Drugi su svi sretni što će gurati svoje odvratne štapiće u moju mačkicu, a ti si mrtav hladan. Ali, baš me briga, mušterija si.
Kada su se skinuli, Vera razrogači oči i uhvati mladića za nabrekli ud.
Ovaj bi hladnokrvan, kao da se to njega nimalo ne tiče.
- Oho, ho, ohoho - zadovoljno prostenja Vera. - To nije štapić nego oklagija, bre. Još da znaš s njim baratati.
- Bez brige, umijem.
Dok su vodili ljubav, mladić je potpuno ravnodušno obavljao ono što se u takvim prilikama radi. "Ovaj je potpuno blesav, ali neka, baš uživam" - pomisli Vera.
Onda se izvana začuše hici. Kasnije se ispostavilo da su žandari lovili jednog opasnog razbojnika, koji je opljačkao i nožem ranio slučajnog prolaznika.
- Pusti budaletino, pusti me, pusti - zavapi Vera.
- I ne držim te - ravnodušno će mladić, koji kao da se budio iz dubokog sna.
- Izvadi ga, idiote.
- Što da radim?
- Izvadi svoju batinu iz mene.
- Ne ide.
- Ajoj, šta ćemo sada. U pomoć - krknu Vera i poče se derati.
Uvijek budna znatiželjna susjeda brzo dojuri.
- Ju bre, Vera, šta to bi - poviče kada ih ugleda onako gole, spojene.
- Ama pusti, Svetislava. Slepili smo se, zovi hitnu.
Dok su iz iznosili bolničari u plahti, već se skupila gomila svijeta. Vera je bijesno psovala, za razliku od mladića koji je ravnodušno buljio pred sebe.
- Nije dobro sa svakim se j.b.i - drao se susjed Marko, koji bi rado s Verom spavao, ali je bio cicija da uslugu plati.
- Kuš, mrcino - izdera se ona na njega.
Kao za inat naišao je i jedan pop iz susjedstva. Tri puta se prekrižio, raširio ruke uspravljene prema nebu i svetačkog izraza lica rekao:
- Gospode, pomiluj, oprosti im.
- Hajde šuti, pope. Milovao si ti mene besplatno - pakosno će Vera.
- Juj! Apage, Sotonos - skrušeno će pop.
- Bedni licemeru. Dok si mi ljubio p.c. govorio si da je slađa od meda.
Nazočni građani samo što si ne povaljaše od smijeha.
Dok ih je hitna vozila u bolnicu mladić upita:
- Gdje sam?
- U p.z. materinoj. Baš si se morao na mene slepiti, nesrećo.
- U kojem sam gradu?
- O majko mamice, koji kreten. U Beogradu.
- Beogradu? Ja sam iz Broda.
- J.b. mi se odakle si. Samo da nas rastave.
U bolnici su ih brzo rastavili. Bijesna Vera odmah ode, zaboravivši na naknadu za uslugu, dok liječnici zadržaše mladića.
Vera je kasnije pričala prijateljicama noći da nikada nije doživjela toliko slasti kao s tim mladićem, koji je cijelo vrijeme djelovao nezainteresirano i odsutno.
Liječnici su od mladića doznali da se zove Žarko i da je iz Broda na Savi i da je ovo već treći puta da se događa da živi a ne živi, da je on i nije on, da je on Žarko i čovjek bez imena, da odluta u nepoznatom smjeru. Prvi puta je odlutao 6 dana, drugi puta 5, i eto sada je otišao čak do Beograda i bio odsutan od uobičajenog života 4 dana. Prvi puta kada je na njega udario biciklist pa se prostruo uz cestu. Drugi puta je zalutao u neko selo u blizini Županje, pa ga je napao i ugrizao, srećom bez posljedica, ogromni pas. Liječnici su ga promatrali nekoliko dana, a onda dali dijagnozu. Radilo se o jednoj izuzetnoj vrsti epilepsije, koja je u cijeloj Kraljevini Jugoslaviji imalo svega nekoliko ljudi. Lijeka nema, ostaje samo nada da se neće prečesto javljati. Savjetovali su ga da uvijek sa sobom nosi dijagnozu, pa kada bude opet negdje zalutao da olakša posao liječnicima, policajcima i ostalima.
Žarko je ostao potpuno švorc, pa je odlučio ostati u Beogradu nekoliko dana, ne bi li skupio novac za povratak kući. Smjestio se u jednoj baraci na brdu, kod jedne mlade udovice. Osim nje u baraci je živjelo još pet obitelji. Svaka je obitelj raspolagala s jednom ovećom sobom i kuhinjom. Kupatilo i klozet bijahu zajednički, smješteni na ulazu u baraku. Žarko je bio privlačan momak pa je privukao pogled lijepe udovice. Ona mu je diskretno to dala na znanje, a on je prihvatio ponuđeno. Ostao je desetak dana u Beogradu i za to vrijeme imao je sve punuđeno: stan, hranu, udovicu, posao. Zaposlio se kao konobar na čuvenoj Skadarliji u gostionici "Kod dva bela goluba". Radio je desetak dana i skupio dovoljno novca za povratak kući u Brod vlakom. Žarko je volio sport, posbeno nogomet, pa nije propustio priliku da pogleda utakmicu između domaće Jugoslavije i Građanskog iz Zagreba za koji je navijao. Bila je to utakmica za drugo mjesto, budući je beogradski BSK osigurao titulu prvaka Jugoslavije. Bila je to krasna gospodska utakmica s malo prekršaja i trčanja, ali s puno krasnih akcija, driblinga i parada golmana.
***
Ljeto je 1942. godine. Žarko se u međuvremenu oženio s prekrasnom djevojkom iz Dervente Josipom. Imali su sina Dubravka kojeg su obožavali. Rat se na ovim prostorima sve više rasplamsavao. Žarko je rado kod jednog privatnika kao precizni mehaničar. Ovaj je bio žestoki pristaša utaškog pokreta i veoma mu je smetala njegova bradica koju je nosio Žarko. Govorio mu je da će ga ona u ovim ludim vremenima doći glave. I skoro je bilo tako. Žarko je doživio napad svoje rijetke bolesti u veoma nezgodno vrijeme. Bio mu je to šesti po redu. Kasnije si nije mogao objasniti kako se našao u Doboju. Vjerojatno je sjeo u popularnog ćiru i odvezao se u taj grad. Polako je počeo dolaziti sebi nako žestoke pljuske po lijevom obrazu.
- Meho, bolan, što da radim s ovim - unjkavim se glasom obratio jedan visoki, kratko potšišani čovjek u crnoj uniformi, kolegi, jednom debeljku buljavih očiju, također odjenutog u crnu uniformu.
- A, šta, kolji - basom će debeljko.
- Ama, Meho, mamo ga prvo ispitati. Možda je naš.
- Ne budali. Vidiš tu bradu. Četnik je to. Njih namirišem na kilometar.
- Ima i naših s bradom.
Meho opet opali žestoki šamar nesretnom Žarku. Ovaj zastenja.
- Gle, gle. Ptičica kao da se budi iz nekog svog sna. Hajde, deder, reci tko si - oštro će Meho.
- Polako. Ja ću ga ispitati.
- Jakove, ne dolazi u obzir. Ti si previše mek.
- Mek, veliš.
Ovaj puta Jakov opali čušku Žarku.
- Zašto me tučete? - progovori konačno Žarko kao iz groba.
Dvojica uniformiranih pajdaša se trgoše od jeze. Žarko tek tada ugleda njihovu kapu i slovo U na njoj. Njegov usporen mozak poče se polako vraćati u normalu. Upao je, znači, u ruke ustašama. "Auuh, sada sam nastradao. Dobro je govorio gazda da će me brada koštati glave", pomisli sav užasnut.
Ustaše brzo povratiše mir.
- I četnik, što nam bolan, imaš reći - opasno tihim glasom će Meho.
- Ja ... ja sam bolestan i nisam četnik.
- Ma nemoj. A brada - cinično će Jakov.
- Zovem se Žarko, a ...
- Žarko znači. Ipak četnik - skoro kriknuše obojica ustaša.
- Žarko, da, ali ja sam Hrvat, katolik.
- Jesi, kao što sam ja nevina curica - ironično će Meho.
Ustaše prasnuše u smijeh.
- Imate dokumente u mom džepu. Iz njih ćete vidjeti tko sam i da sam bolestan.
- Pogledali smo mi to, burazeru. Imaš navodno neku rijetku bolest glave, ali je tu dijagnozu dala neka bolnica u Beogradu. Što će Hrvat u bolnici u Beogradu? Imamo mi naše bolnice - oštro će Jakov.
- Jednom me je isto tako spopala bolest pa sam i sam ne znam kako, završio u Beogradu.
- Kud će tko nego svom - graknu Meho.
- Raspitajte se u Brodu pa ćete vidjeti da ne lažem.
- Da znaš da ćemo se i raspitati. Ako lažeš teško ebi - mrko će Meho.
Srećom po Žarka, Meho i Jakov su bili prilično odgovorni ljudi. Nakon temeljite provjere rekoše Žarku da je slobodan i da bi mu bilo bolje da se obrije jer bi u protivnom mogao izgubiti ludu glavu.
***
Prošla su desetljeća. Žarko je sada starac. Odavno je obrijao sijedu bradu. Djeca su odavno otišla od njega i žive samostalno svoj život. Suprugu je nedavno sahranio na mjestnom groblju. U zadnjih desetak godina iamo je samo jedan napad bolesti, koji je na sreću kratko trajao i bez većih posljedica. Onda je doživio napad u nezgodnom trenutku.
Opet se zaratilo u ovim krajevima. Prvo Slovenija, pa Hrvatska, pa najviše u BiH. Valjda od prevelike napetosti to se dogodilo. Mirno je ispijao jutarnju kavu i onda je počeo da se gubi, preobražen u neku drugu osobu. Isto tijelo a druga osoba. To je on, a opet nije. Kada je odlazio od kuće uredno je zaključao izlazna vrata i žurno se uputio ka mostu preko Save. Na svoj rizik prešao je most i došao do autobusne postaje u Bosanskom Brodu. Tu je kupio kartu za Doboj. U Doboju je beciljno i bezvoljno lutao po gradu. Na svoju nesreću svratio je u jedan bircus. Njegovom otupljelom i uspavanom mozgu nije bilo ni malo sumnjivo što je gostionica puna naoružanih bradatih ljudi. Smjestio se za jedan stol u uglu prostorije i od lijepe, prsate konobarice naručio pivo. Namignuo je konobarici i ona je jedva primjetno uzvratila. Nije popio piće ni do pola kad ga dograbiše dvije snažne ruke.
- Ko si ti, starče - iz velike daljice do njega je dopirao jedan grub glas.
Pošto je Žarko šutio, dva naoružana bradata muškarca od oko 30 godina, dovedoše ga do policijske stanice. Tamo mu dva policajca pretražiše džepove. Pokušaše ga ispitati, ali je Žarko šutio i bezvoljno buljio u pod. Tada ga krupniji, Stevo, snažno ošamari. Žarko se trže. Polako se počeo vraćati iz nekakvog nestvarnog u realni svijet.
- Stari, tko si i šta radiš u Doboju. Odgovori ili ti se ne piše dobro - prijeteći mu se obrati vitki čovjek prijatna lica.
Žarko je polako dolazio u normalu. Prozbori potmulo:
- Ja sam Žarko.
- Ama, to znamo. Šta radiš u Doboju - žustro će vitki.
- Imam rijetku bolest glave. Kad me uhvati zaboravljam sve i želim putovati.
Ovaj puta, eto prema Doboju.
- A luda li čovjeka - prostenja Stevo.
Naravno da su dvojica policajaca u Žarkovu džepu našli nalaz beogradske bolnice. Ovaj puta mu se je podatak da nalaz potiče iz beogradske bolnice išao u prilog.
- Vjerojatno si se tako jednom prije Drugog svjetskog rata zaputio u Beograd pa si tamo došao sebi. Ali kako si dospio u beogradsku bolnice - htio je znati Stevo.
Žarko im ispriča, a dvojica policajaca prasnuše u smijeh.
- I tako - smiješeći se reče vitki - ti i kurva se slijepiste.
- Baš tako. Nisam stigao ni da joj platim traženi iznos banki.
- Znači, da te nisam ošamario ti se ne bi vratio iz svog svijeta - reče Stevo.
- Upravo tako. Tvoj me šamar vratio u stvarnost.
- E, vala, svega sam vidio ili čuo, ali ovako šta nikad. Hajde, idi, neka te đavo nosi - mirno će vitki policajac.
Žarku nije trebalo dva puta reći. Brzo napusti policijsku stanicu i prvim autobusom se zaputi u Sl. Brod, sretan što je sve prošlo bez većih problema. Sada je Žarko starčina preko 90 godina. Fizički se dobro drži ali je menatno popustio. Počeo je da zaboravlja, postao je pomalo senilan. U trenucima hadahnuća veli da je konačno u dubokoj starosti postao kao i svi drugi ljudi. Bolest ga ponekad uhvati ali njemu je isto. Napokon je uvijek jedna te ista osoba, a ne povremeno podvojena ličnost.
***
Jednog lijepog lipanjskog dopodneva izašao je Žarko u obližnji kafić na jutarnju kavu. To je uobičavao raditi srijedom i subotom, dok je drugim danima sam sebu ujutro kuhao kavu i polako je ispijajući slušao radio. Zatšo je za izlazak u kafić odabrao srijedu i subotu nikom nije otkrio. Uglavnom sjeo je za stol i strpljivo pričekao lijepu konobaricu.
- Izvolite -ljubazno će ona darivajući mu osmijeh.
- Standardno!
- Znači kavu sa šlagom s malo šećera.
- Tako je, ljepotice.
- Oprostite, čika Žarko, ali vi ste mangup i u tim godinama. Šteta što današnji mladići nisu na vas.
"Eh , da sam mlađi pet desetljeća vidjela bi ti što je sevdah i strast", pomisli Žarko i uzdahnu.
- Što uzdišeš? - šalio se jedan starčić koji je upravo došao i stao pored Žarka. - Nisi se valjda zagledao u konobaricu. Ma, ti si nepopravljiv.
- Lijepa je, a ja star, koje li muke.
- Lako je meni za te muke, boleštine navalile.
- Sjedi Mato.
Mato je bio nekoliko godina mlađi od Žarka. Fizički je mnogo vipe propao, ali mentalno nije.
Konobarica je donijela kavu Žarku, a Mato, budući je izbjegavao kavu, naruči čašicu konjaka. Malo su pričali o sportu, politici, prošlim vremenima, a onda Mato upita prijatelja:
- Pri kraju smo životnih putova, reci ...
- Ti možda jesi pri kraju, ali ja nisam - prekide ga Žarko.
- Dobro ... dobro. Reci jesi li se sve ove godine pretvarao s tvojom bolesti i mađioničarski prevario kako doktore tako i znance.
- Mađioničar amater jesam, ali što se tiče bolesti nikada se nisam pretvarao. Dolazila je i odlazila. Zar bi se zbog trikova izlagao kroz život pogibelji?
- Tako je to logično gledajući, međutim ti si se često ponašao nelogično
Ispiše svoje piće i svaki se uputi na svoju stranu.
