Konac je mjeseca travnja. Nedjelja je osvanula puna sunca i topline. Godina je 1941. NDH je već, uz pomoć moćne njemačke države, a ne demokratskih izbora, osnovana. Počele su pomalo represije prema Židovima, Srbima, Romima i nepodobnim Hrvatima. Ivan, momak od dvadeset godina, koji je živio u jednoj od ulica u središtu grada Broda, zadovoljno se protegnu u krevetu. Usta se, na brzinu odjenu, obavi jutarnju toaletu i već je bio spreman za izlazak iz kuće. U kuhinji su mu roditelji već pili jutarnju kavu, dok je mlađi brat Stjepan još spavao.
- Kuda ćeš, sine? Zar nećeš s ama popiti kavu? - tiho će uvijek brižna majka.
- Na žalost, ne mogu. Već sam se dogovorio s Milanom da se nađemo u hotelu "Central".
- Što! Zar se još uvijek družiš s tim pravoslavcem? Znaš da bi to moglo biti opasno - mrko će otac Jerko.
- Moram se s njim naći prije nego se javim u ustašku službu. Oni koji trebaju znati kakav sam Hrvat već znaju. Ipak je on moj prijatelj od malih nogu.
***
Jedan od boljih Ivanovih prijatelja, bio je Milan, koji je stanovao u jednoj uličici blizu Ivanove kuće. Za razliku od Ivana, koji je visokog rasta i mršavog tijela, Milan je srednjeg rasta, ali zato snažne građe tijela. Nekoliko puta, kada je dvojac bio napadnut od lokalnih siledžija, hrabro su se borili rame uz rame. Borili su se čisto, samo rukama, bez upotrebe nogu. Udarali su samo do pasa. Protivnici su polušavali i nogama i ispod pasa, ali im to nije ništa vrijedilo. Kasnije kada bi netko od napadača sreo nekoga od njih dvojice, prelazio bi na drugu stranu ulice. U slučaju da je netko od njih dvojice u dućanu, napadač ne bi ulazio u taj dućan, nego bi potražio drugi ili u taj dućan došao kada bi opasnost minula. Jednom prilikom Milan je podviknuo trojici napadača:
- Bjež'te pete posrat će vas guzica - što bi pojačalo brzinu bijega napadača.
Ivan i Milan završili su istu tzv. mušku osnovnu školu, kasnije čuvenu brodsku gimnaziju na legendarnom korzu. Još u trećem razredu gimnazije počele su im se sviđati lijepe brodske cure. Ganjali su ih s više ili manje uspjeha. Bilo je to u vrijeme kada je ženska nevinost bila na cijeni daleko više nego danas, ali je to vrijeme nepovratno prošlo. Prijatelji su jednom mjesečno, kada bi dobili plaću, otišli u Šangaj, javnu kuću u Karađićevoj ulici, koja se nalazila na južnom kraju te ulice. Ivan se volio družiti, ako je u tom trenu bila slobodna, s lijepom mlađom djevojkom iz Dervente, a Milanu je draža od drugih bila prsata Mađarica Ilse koja se bližila četrdesetoj.
Jednom prilikom ih je u javnoj kući zatekao Marko, prijatelj i udvarač krasne Ivanove cure Branke, mlade, lijepe i čiste poput jutarnje rose. Marko je već sljedećeg dana javio to Branki, a ona Milanovoj curi Mariji. Naravno, Marko nije ni spomenuo da je on u Šangaju bio po istom poslu kao Ivan i Milan. Već na prvom sastanku djevojke su otpilile dečke uz obrazloženje da im takvi momci nisu potrebni. Oni su odmah posumnjali da ih je Marko izdao pa su ga pozvali na odgovornost tako da mu je svaki opalio pljusku srednje jačine, a Milan nije mogao odoliti da ga nabije nogom u tur.
***
Točno u 10 sati stupio je Ivan u restoran hotela Central. Stolci su bili gotovo svi zauzeti. U jednom uglu ugleda Milana.
- Bog, četnik!
- Pomoz Bog, ustašo!
Ivan zauzme mjesto. Nakon kratke šutnje oglasi se Ivan:
- Ako uskoro ne odeš u Bosnu u planine i ne pridružiš se svojim pristašama izbjeglog mladog kralja tebi će uistinu trebati božja pomoć da preživiš.
- Privremeno, brate.
- Možda smo nekada i bili poput braće, ali od sada to više nije moguće.
- Moguće bi bilo da si za našeg kralja.
- Kralj je tvoj, a poglavnik moj.
- J. b. te on, već je počeo sa zločinima protiv Srba, Cigana i Jevreja.
- To su pojedinačni slučajevi. Ipak, za svaki slučaj, bježi.
- Da znaš i da hoću. Znam da ćeš ti u ustaše. Ako se slučajno nađemo na bojnom polju ne računaj na mene da ću ti pomoći. Jedino ću pokušati da te likvidiraju na ljudski način.
- To se odnosi i na tebe. Ni ja neću dopustiti da te muče.
- Eto na šta se svelo naše prijateljstvo. Razgovaramo kao dva barbara - sa sjetom će Milan.
- Za nastalu situaciju nismo krivi ni ti ni ja.
- Nismo, ali svako od nas bira svoj put. Nekako mi se čini da Hitler i njegovi pomagači u ovom ratu mogu samo izgubiti.
- Možda, međutim sumnjam da i tvoja strana može biti pobjednička.
Milan ispi zadnji gutljaj kave iz šalice te reče:
- Došlo je vrijeme da se rastanemo. Spremite se, spremite, četnici.
- Za dom spremni. Moram priznati da imaš petlju. Usred NDH podravljaš četničkim pozdravom. U redu, znaš da te ja neću prijaviti, ali i zidovi imaju uši - žusto uzvrati Ivan.
- Vidiš i pozdravi su nam slični. Mi čak dva puta u četiri riječi koristimo riječ spreman, a vi u tri riječi jednom.
- Vidjet ćemo tko ća ne bojnom polju biti spremniji.
- Siguran sam da ni naša ni vaša spremnost neće baš puno utjecati na ishod rata.
Dvojica prijatelja, a sada neprijatelji ustaše se, pogledaše, kratko zagrliše i odoše svatko na svoju stranu. Milanu se učinilo da je u Ivanovim očima ugledao vlagu, zanimljivo i Ivanu se učinilo da u Milanovim očima vidi suzu. "Prokleti Srbine ne mogu te mrziti", pomisli Ivan. "Ustašo, lagao sam kad sam rekao da ti ne bih pomogao koliko mogu da te, ne daj Bože, moji zarobe", pomisli Milan i dlanom lijeve ruke obrisa nekoliko suza. "Prokleti Hrvat", promrmlja.
***
Kao u svakom ratu i kod gotovo svih vojski, i njihove su vojske bile najspremnije kada je trebalo tlačiti slabije, manje su bile spremne prihvatiti borbu s podjednako snažim protivnikom, a najmanje su bile spremne potuči se s jačom silom. Tada je pouzdanje i spretnost i brze noge daleko važnije od ovog ili onog pozdrava i krilatice. Pozdrav je pozdrav, ali život i ono što on donosi daleko je ispred njega. Kao u većini ratova prvo su jedni, vojno jači, satirali druge, slabije, a onda su oni koji su proganjali postali progonjeni, a pobjednici nisu bili milostivi prema svojim mučiteljima. Rezultat svega i puno strahota, bešćutnosti, neljudskosti. Zataškivali su se vlastiti zločini, a preuveličavali se zločini druge strane. Kada naši zakolju 100 protivnika među kojima su i djeca, onda su oni heroji, a kada protivnički vojnik opali pljusku našem civilu onda je on krvolok koji zaslužuje najmanje 20 godina zatvora. Nakon prevrata neki siromašni postali su bogati i obrnuto. Za običnog čovjeka, a takvih ja najviše, sve je ostalo po pitanju materijalnog položaja isto. Promijenila se ideologija, parole, ono što je bilo apsolutno istina postala je laž, neistina jepostala odjednom istina. I tako do novog rata, prevrata, istina, neistina, ideologija. Sada govore ideolozi zapadnog svijeta da je neoliberalni kapitalizam nešto najbolje što je čovjek izumio, čak ga ponekad izvoze bombama i nasiljem u druge, kao zaostale zemlje. A je li to baš tako? Nisu li i u prošlosti ideolozi vladajućih govorili da je njihov sistem najbolji, krojen idealno za čovjeka? Još samo nedostaje da netko za neoliberalizam kaže da mu je izvor u samom raju. Tko je protiv njega dostojan je prezira, a bome ne tako rijetko blažem ili težem proganjanju. Uljepšivači neoliberalizma potenciraju bogatstvo malog broja ljudi, briljantne rezultate malog broja vrhunskih sportaša, umjetnika. Nude narodu manje ili više lijepe guze nekolicine starleta i glumica, što one jedu, piju, s kime vode ljubav, gdje ljetuju. Mnogi su ljudi time ushićeni, ne primjećujući da prelijepih žena ima u i njihovom susjedstvu. "mana" im je što ne idu iz ruke u ruku bogatim muškarcima, što žele provesti obiteljski život, "mana" im je što ne pokazuju najintimnije dijelova tijela na raznim portalima i televizijama, hvaleći se s koliko su popularnih ljudi vodili ljubav. Još malo pa će apologete neoliberalizma takve proglasiti za nazadne dostojne prezira. Dok se većina naroda bavi guzicama, nekolicine starleta i glumica, a ne svojom egzistencijom, krupni kapital može mirno, bez stresa uživati u svim blagodatima života. Ali, vrč ide na vodu dok se ne razbije.
***
Ivan je ratovao protiv partizana. Njegove postrojbe nisu se borbeno sučeljavale s Nijemcima (saveznici), Talijanima (saveznici), a ni četnicima. Milan se borio protiv partizana, niti slučajno protiv Talijana (fašisti), Nijemaca (nacisti), a bome ni protiv ustaša. Ne zbog toga što se te dvije vojske nisu mrzile, naprotiv, nego zato što to nije bilo u interesu nacista i fašista. Oni koji su se mrzili nisu smjeli da se dobro pokefaju, toliko o njihovoj velikoj samostalnosti. Zbog toga dvojica prijatelja nisu mogli doći u situaciju da pucaju jedan u drugoga.
Mnogo godina kasnije pojavit će se čudni ljudi koji će tvrditi da su njihove vojske bile antifašističke. Nećeš ti antifašista koji se bore protiv antifašista (partizana, koji su saveznici pravih antifašista, kako komunista iz SSSR-a, tako i antifašista iz zemalja zapadne hemisfere na čelu sa SAD), a surađuju s fašistima i nacistima. Čovjek mora biti vrlo siromašnog duha da u to povjeruje ili do srži podao da prodaje muda pod bubrege. Ali pustimo to. Nije to piščev posao nego nekih drugih struka.
Ivan je imao nekoliko okršaja protiv partizana, s promjenjivom ratnom srećom. Bilo je dobivenih bitaka, ali i povlačenja u brzom ili sporijem tempu, a bome jednom i u sprintu, odbacujući sve teže stvari koje usporavaju. Ranjen je u jednoj takvoj bitci u rame, liječio se nekoliko mjeseci. Kad je ozdravio prebačen je u sanitet gdje je ostao do kraja rata.
Milan nije bio ranjen pa je sudjelovao u više okršaja protiv partizana nego Ivan, također s promjenjivom srećom. Bili su to okršaji u kojima nije bilo puno milosti ni s jedne strane: partizanske, ustaške, četničke. Ivan i Milan, na svoju sreću, nisu sudjelovali u odmazma nakon bitaka, ako se izume nekoliko pljusaka koje su podijelili zarobljenicima. Kasnije, godinama nakon rata, nisu imali većih noćnih mora, izuzev onih šamara opaljenim nemoćnima, što znači da je ipak ostala u njima dovoljna količina ljudskosti unatoč strašnim ratnim događajima. Rat je rat, zločin je zločin počinjen on za ili poslije rata.
Mnogo godina kasnije i jedni i drugi i treći (a i ne samo oni nego gotovi svi nakon ratova), te njihovi simpatizeri govorili su da su njihovi borci redom junaci, skoro blaženici, bez obzira koliko pobili zarobljenih neprijateljskih vojnika, civila, koliko žena (homoseksualci muškaraca) silovali, koliko kuća ili crkava spalili, groblja razrušili ... A neprijateljski vojnici makar ako su šamar opalili vojniku ili civilu njihove nacionalnosti, odmah su proglašavani za barbare, zvijeri koje treba odmah pobiti bez suđenja. Kada je već tako onda su dvostruka mjerila realnost i to vrlo opasna realnost kojoj često ne mogu odoliti ni mnogi vjeroučitelji. Ja smijem što hoću, protivnik ne smije ništa što ja činim i opet je kriv. Draži mi je krvolok iz mog naroda nego svetac iz neprijateljskih redova. I onda takvi još zasnivaju svoje nebeske nade na takvim stavovima. Sumnjam, veoma sumnjam. I ništa zbog moje sumnje, ali što je sa sumnjama konačnog suca? Valjda ne misle da će i njega smutiti, sluditi, prevariti, potplatiti?
***
Prošlo je vrijeme zanosa i filozofiranja, prošlo je vrijeme ratovanja i nasilja, došlo je vrijeme otriježnjavanja, bježanja i spašavanja žive glave poraženih.
Pogledajmo što se dogodilo s junacima naše priče. Što?! Ne zanima vas? Dobro, onda je priči kraj. Ipak, za one koje zanima nastavljam.
Ivan je s obitelji bježao ispred partizana u smjeru Austrije. Usput je dolazilo do povremenih žestokih orkšaja između ustaša i partizana, u kojima je bilo poginulih s obje strane, ali nažalost i do pogibije i ranjavanja civila. Naravno, u tim okršajima nijedna strana nije očekivala da će na njihovu žestoku paljbu suprotna strana uzvratiti ćorcima i cvijećem. Kasnije, kako to uostalom biva, svaka je strana brojala samo svioje žrtve nimalo ne mareći žrtve na suprotnoj strani. Svoje žrtve je uvećavala, protivničke nisu ni spominjane ili su umanjivane. Hajde dobro, kada to čini neuki puk, a što reći kada se na taj način povijesničari bave s historijom. Neke od tih povjesničara ne zanima istina nego su tu da šire mržnju iz ideoloških razloga, ili su za to plaćeni od njihovih moćnih i izdašnih nalogodavaca.
No dobro, vratimo se mi Ivanu. Došavši u Austriju Ivan je imao predosjećaj da baš i nije pametno predati se saveznicima jer se nije znalo kako će oni reagirati, pa je s obitelji pobjegao u jednu šumu, a onda se u nekom selu skrio kod jedne austrijske obitelji. Prvo što je napravio bilo je skidanje i spaljivanje ustaške uniforme. Mislio je da nema potrebe vuči vraga za rep, valja spašavati obitelj. Dok je još bio u koloni neki suborci su maštali, a neki su čak bili uvjereni, da će im saveznici pomoći da u oružanom sukobu poraze partizane i ponovo uspostave ustašku državu. Ivan je odmah odbacio takva razmišljanja kao naivna i budalasta. Uspio je nagovoriti samo jednog suborca da s obitelji bježi u šumu i time mu je vjerojatno spasio život.
Kada se situacija malo primirila odselio se s obitelji u SAD u San Francisko gdje je imao dalje rođake. Zaposlio se kod rođaka u trgovini, kasnije je kupio svoju trgovinu i malo pomalo se obogatio.
Milan je pobjegao u Italiju, kasnije u Australiju, u Sydney. Radio je kao farmer. Kada je skupio dovoljno novca kupio je komad zemlje i uzgajao ovce. Oženio se Australkom i s njom imao troje djece.
***
Prohujala su desetljeća. Oboma su umrle supruge, djeca su otišla svojim putem. Dvojica su staraca s preko osamdeset godina života. Žive sami u svojim raskošnim kućama. Ivan ima poslugu od nekoliko ljudi. Do prije nekoliko godina imao je i mladu ljubavnicu. Kada mu se zdravlje pogoršalo više mi nije bilo do ljubavnica i njihovih usluga. Znao je on da i ova zadnja ljubavnica nije s njim zbog njegove mladosti, ljepote i velike seksualne moći. Znao je da je ona uz njega ljubovala i s drugim mlađim muškarcima. Uostalom uhvatio ju je na djelu s njegovim batlerom. Oprostio se s njom uz pristojnu otpremninu. Nisu pomogle ni njene suze da voli samo njega, a da je sobar bio prolazna slabost. On je imao djecu i radije će svoju ostavštinu ostaviti njima nego ljubavnicima njegove ljubavnice.
Milanu je supruga umrla kad je već prešao osamdesetu, tako da mu nije bilo do ljubavnica, pogotovo kada ga je bolest prostate učinila nesposobnim za seks. U društvu sa susjedima, kada bi netko rekao da je liberalni kapitalizam najbolji sustav do sada, znao se našaliti da je on najbolji sistem jednako kao što je najbolji seks između impotentnog muškarca i frigidne žene.
Krajem travnja u rano jutro ustao je Milan iz kreveta. Polako je sjeo i tako malo vježbao, pa se isto tako polako uspravio. Kad je stao na noge malo ga je zanijelo. "Opet nisam dovoljno dugo sjedio, kuda žuriš, starče? E, kad čovjek ostari sve mora raditi natenane", pomisli. Iako je jesen tek počela vrijeme je bilo toplo i vlažno. Obukao je potkošulju, majicu kratkih rukava i lake hlače. Domaćica je skuhala dobru kavu i premila laki doručak. Srknuo je par gutljaja kave, potegnuo čašicu prvoklasnog francuskog konjaka i pojeo doručak. Uze u ruke lokalne sidnejske novine i poče ih uz kavu listati. Uto zazvoni telefon. Pomisli da zove netko od rodbine. Lijeno usta i dogega se do telefona. Mirno će u slušalicu:
- Halo!
- Halo, četnik - drečao je neki starački glas.
- J. b. te četnik. Odavno već ne zalazim u takve klubove. Sada sam samo starac koji očekuje od Gospoda da mu dopusti da umre na način dostojan čovjeka. A koji si ti?
- Ovdje ustaša!
Tajac.
- Kakav ustaša? Da nisi poblesavio? Ako sam raščistio sa četnicima šta imam sa ustašama.
- Što, zar mi još nisi prepoznao glas? Ja tvoj jesam.
- Nekako mi zvuči poznato.
- Ivan ovdje.
- Koji Ivan?
- Tvoj bivši susjed iz Slavonskog Broda.
Opet muk.
- O, da, ti si uistinu i onda bio ustaša, a vjerojatno si i sada.
- Po tom pitanju sam isti kao i ti, potpuno sam apolitičan.
- Došlo ti je iz guzice u glavu - našali se Milan.
- Baš kao i tebi. Volio bih da sam mlad pa makar koje vjere, rase ili nacije bio.
- To važi i za mene. Nego šta želiš, odakle ti moj broj telefona?
- Dao mi ga je jedan tvoj susjed.
- Koji?
- Nije važno!
- Šta želiš?
- Da se nađemo.
Nakon nekoliko trenutaka upita Milan:
- Gde?
- Živim u San Franciskku i uskoro ću u Hrvatsku.
- Valjda ne misliš da ću se s tobom naći negdje u Hrvatskoj.
- A gdje onda? Ja ne želim u Srbiju.
- U Sarajevu u ćevabdžinici pokojnog Asima Ferhatovića na Baščaršiji.
- Asim Ferhatović mi je nekako poznato ime.
- Nekada davno, pre više desetljeća, bio je sjajan fudbaler Sarajeva, suigrač mu je bio Ibro Biogradilić.
- Sad se sjećam, govorilo se da bi puno više nastupao za Jugoslaviju da nije bio boem i da je igrao u nekom od klubova velike četvorke.
- Znači i ti si pratio sportska zbivanja nakon II. svjetskog rata u Jugoslaviji.
- Volim sport posebno nogomet.
- Znam, sjećam se. Za Ferhatovića su govorile Sarajlije da je bio izvanzserijski fudbaler. Kada je imao dan mogao je na petobanki okrenuti trojicu, imao je sjajan dribling, centaršut, šut. Nego, predlažem da se nađemo u Sarajevu 21. maja. Imam u Sarajevu prijatelja gdje ću odsjesti par dana.
- Dogovoreno!
I eto ti 21. svibnja. Milana je do Baščaršije doveo unuk njegovog prijatelja.
- Evo, bolan, edko, to ti je ta čuvena ćevabdžinica.
- A ja mislio da je to nešto veće, raskošnije.
- Nije ti to prostrana Australija. Kada da dođem po tebe?
- Ne moraš dolaziti, ja ću polako po starački doći sam.
- Ako ne budeš mogao nazovi.
- Dobro!
Bilo je nekoliko slobodnih stolova. Starac zauze jedan u hladovini. Čim je sjeo eto mlade konobarice. Milan je dobro odmjeri. Srednje je visine, tamnokosa, bistrih kao ugljen crnih očiju. Stas joj vitak, a bujne grudi prijetile su da probiju bijelu usku majicu kratkih rukava.
- I, šta ćemo, gospodine?
- Baš si brza.
- To mi je posao.
- Ima li šabese, da se podsjetim na stare dane?
- Ima!
Konobarica ode i brzo donese ledenu šabesu.
- Prijatno!
- Hvala, ljepotice!
Konobarica se nasmiješi i ukazaše se biserni zubi.
- Hej, bona, konobarice, deder dođi - promuklim će pijanim glasom jedan od gostiju.
Konobarici nesta osmijeh s lica. "Eh, da je ovom neotesanku dedin šarm, ili da su dedi njegovie godine."
Ivan je do ćevabdžinice došao taksijem. Uz pomoć štapa nekako se dogegao do prvih stolova ćevabdžinice. Ugleda sijedu, u dobroj mjeri ćelavu glavu i nehotice se dotaće rukom svog tjemena. Kosa je posve sijeda, nešto prorijeđena ali tjeme nije ćelavo. Na trenutak osjeti tugu. Kakve su samo nekada davno on i Milan imali kose. Uto je i Milan ugledao njega.
- Četnik - dreknu Ivan.
- Ustašo - uzvrati Milan.
Gosti s dva stola u blizini poskočiše užasnuti. Očekivali su krš, lom, tuču dvojice staraca. A onda?!
Starci se zagrliše. Poljubiše jednom u obraz.
- Da ne bude po tvom - tobože će strogo Milan.
- A ni po tvom - uzvrati Ivan.
Gosti odahnuše s olakšanjem. Posvetiše se svom poslu kao da ništa nije bilo.
Jedan promrmlja:
- A ludih li staraca.
- Je's vala - nadoda drugi.
- Što, piješ šabesu - uskliknu Ivan.
- Nostalgija, starče, nostalgija.
- Prošla su desetljeća kada smo je skupa pili, već sam na nju i zaboravio.
- Reci, da li si i dalje vatreni nacionalist?
- Prošlo je to, prošlo. Sada mi je najvažnije da pomiren s Bogom i ljudima uskoro što čišći izađem pred Gospoda.
Konobarica donese Ivanu šabesu i obojici kavu.
- Prijatno, momci - šaljivo će lijepa konobarica.
- E, lijepa curo za ono momci najradije bih te poljubio.
Konobarica priđe Ivanu, malo počućnu i ponudi mu obraz.
- Poljubi me, dedice.
Ivan je nježno poljubi u obraz.
- Hvala.
- Vidi ti njega, kakav nježan poljubac. Eh, gdje ste današnji momci.
Konobarica se udalji hitra koraka.
- A što je s tvojim žestokim nacionalizmom?
- Slična je situacija i kod mene, Ivane. Trebala su mi desetljeća da shvatim da nemamo mi pravoslavci jednog Isusa, vi katolici drugog, a protestanti trećeg.
- I nema toga da zaslužni katolici idu u svoj raj, pravoslavci u svoj, a protestanti u svoj.
- Kada čovjek ostari i počne se bojati smrti, ako je iskreni vjernik, počne shvaćati da je nebesko kraljevstvo daleko važnija i dugovječnija otadžbina od svih ovozemaljskih.
- Lijepo si to rekao, Milane. Samo neki i umru, a to nisu shvatili premda se zaklinju u svoju vjeru.
- To samo znači da nemaju pojma što o takvim stvarima piše jevanđelje.
- Ljudi se kolju i obračunavaju zbog zastava, himni, ove ili one uzrečice ili slogana, a i ne znaju da je to Gospodinu potpuno beznačajno.
- Odosmo mi u religiju. Nego, reci ti meni za koga sad navijaš kada nema Građanskog, Concordije i HAŠK-a.
- Za Dinamo, a ti kada nema Jugoslavije i BSK-a.
- Za Zvezdu. Ponekad se sjetim sjajnih igrača ondašnje Jugoslavije: Ice Hitreca, Lešnika, Jazbinšeka, Ivice Becka, Moše Marjanovića, Aleksandra Timanića zvanog Tirke, Ivkovića, Kragića, Baneta Sekulića. Eh, takvih više nema.
- I danas ima dobrih nogometaša, ali ti koje si nabrojio stvarno su bili izuzetni nogometaši.
- Danas se u prosjeku više trči, ali su onda igrači bili tehnički potkovaniji. Hitrec i Tirke su radili čuda po krilu, a Moša i Kragić su bili nevjerojatni golgeteri.
- Kad je Zvezda 1991. godine postala prvak Evrope bio sam ljut kao ris. I zavidan, da budem iskren. Sada više nema takvih osjećaja. Naprotiv!
- Koliko se sjećam u toj Zvezdi igrala su i dva Hrvata: Prosinečki i Jurić, Rumunj Belodedići, Crnogorac Savićević, Makedonac Pančev, a i Srbi Stojković, Mihajlović i Binić bili su sjajni nogometaši.
- Davno je to bilo, Ivane.
Malo pošutiše, onda se oglasi Ivan:
- Jesi li imao kvalitetan život?
- Jesam. U početku je bilo teško, onda sam stekao određeno, ne preveliko, bogatstvo. Iamo sam i divnu porodicu. Djeca i unuci su dobro, ne mogu prežaliti pokojnu suprugu. A ti?
- Nemam što dodati. Isto vrijedi i za mene. Žao mi je jedino što sam u početku previše vremena provodio po klubovima i kukao za propalom državom i gajio mržnju prema Jugoslaviji. Bolje da sam to vrijeme proveo s obitelji i najboljim prijateljima.
- I ja sam žalovao za kraljevinom Jugoslavijom i kraljem po klubovima, a onda sa to malo po malo batalio i više vremena provodio s familijom, prijateljima i ponekom ljubavnicom.
- Ti žalovao za kraljem i kraljevinom, ja za NDH i poglavnikom, a kada malo bolje promislim i kraljevina i NDH bile su tvorevine koje su u određenom vremenskom razdoblju nastale i nestale, baš kao što smo i mi nastali, a nije daleko ni dan kada ćemo nestati s pozornice života.
- Ma briga je bila kralja za mene, kao i poglavnika za tebe. Mi smo bili mali kotačići u ideološkim strojevima.
- Odosmo mi pod stare dane u filozofe. Meni do konačnog odlaska ne treba više nikakva ideologija. Samo malo mira i zdravlja.
- I odlazak dostojan čovjeka.
Još su malo porazgovarali, a onda dođe vrijeme rastanka.
Pozvaše konobaricu da plate račun. Obojica htjedoše platiti, na kraju plati Milan, a Ivan dade konobarici pristojnu napojnicu.
"Eh, da je bar više ovakvih đentlmena", posmili ona.
- Milane, želim ti još dosta lijepih dana.
- I ja tebi, Ivane.
Ustaše i zagrliše se nakratko.
- Adios ... Prijatelju - tiho izusti Ivan.
- Zbogom, prijatelju - uzvrati Milan.
- Kuda ćeš, sine? Zar nećeš s ama popiti kavu? - tiho će uvijek brižna majka.
- Na žalost, ne mogu. Već sam se dogovorio s Milanom da se nađemo u hotelu "Central".
- Što! Zar se još uvijek družiš s tim pravoslavcem? Znaš da bi to moglo biti opasno - mrko će otac Jerko.
- Moram se s njim naći prije nego se javim u ustašku službu. Oni koji trebaju znati kakav sam Hrvat već znaju. Ipak je on moj prijatelj od malih nogu.
***
Jedan od boljih Ivanovih prijatelja, bio je Milan, koji je stanovao u jednoj uličici blizu Ivanove kuće. Za razliku od Ivana, koji je visokog rasta i mršavog tijela, Milan je srednjeg rasta, ali zato snažne građe tijela. Nekoliko puta, kada je dvojac bio napadnut od lokalnih siledžija, hrabro su se borili rame uz rame. Borili su se čisto, samo rukama, bez upotrebe nogu. Udarali su samo do pasa. Protivnici su polušavali i nogama i ispod pasa, ali im to nije ništa vrijedilo. Kasnije kada bi netko od napadača sreo nekoga od njih dvojice, prelazio bi na drugu stranu ulice. U slučaju da je netko od njih dvojice u dućanu, napadač ne bi ulazio u taj dućan, nego bi potražio drugi ili u taj dućan došao kada bi opasnost minula. Jednom prilikom Milan je podviknuo trojici napadača:
- Bjež'te pete posrat će vas guzica - što bi pojačalo brzinu bijega napadača.
Ivan i Milan završili su istu tzv. mušku osnovnu školu, kasnije čuvenu brodsku gimnaziju na legendarnom korzu. Još u trećem razredu gimnazije počele su im se sviđati lijepe brodske cure. Ganjali su ih s više ili manje uspjeha. Bilo je to u vrijeme kada je ženska nevinost bila na cijeni daleko više nego danas, ali je to vrijeme nepovratno prošlo. Prijatelji su jednom mjesečno, kada bi dobili plaću, otišli u Šangaj, javnu kuću u Karađićevoj ulici, koja se nalazila na južnom kraju te ulice. Ivan se volio družiti, ako je u tom trenu bila slobodna, s lijepom mlađom djevojkom iz Dervente, a Milanu je draža od drugih bila prsata Mađarica Ilse koja se bližila četrdesetoj.
Jednom prilikom ih je u javnoj kući zatekao Marko, prijatelj i udvarač krasne Ivanove cure Branke, mlade, lijepe i čiste poput jutarnje rose. Marko je već sljedećeg dana javio to Branki, a ona Milanovoj curi Mariji. Naravno, Marko nije ni spomenuo da je on u Šangaju bio po istom poslu kao Ivan i Milan. Već na prvom sastanku djevojke su otpilile dečke uz obrazloženje da im takvi momci nisu potrebni. Oni su odmah posumnjali da ih je Marko izdao pa su ga pozvali na odgovornost tako da mu je svaki opalio pljusku srednje jačine, a Milan nije mogao odoliti da ga nabije nogom u tur.
***
Točno u 10 sati stupio je Ivan u restoran hotela Central. Stolci su bili gotovo svi zauzeti. U jednom uglu ugleda Milana.
- Bog, četnik!
- Pomoz Bog, ustašo!
Ivan zauzme mjesto. Nakon kratke šutnje oglasi se Ivan:
- Ako uskoro ne odeš u Bosnu u planine i ne pridružiš se svojim pristašama izbjeglog mladog kralja tebi će uistinu trebati božja pomoć da preživiš.
- Privremeno, brate.
- Možda smo nekada i bili poput braće, ali od sada to više nije moguće.
- Moguće bi bilo da si za našeg kralja.
- Kralj je tvoj, a poglavnik moj.
- J. b. te on, već je počeo sa zločinima protiv Srba, Cigana i Jevreja.
- To su pojedinačni slučajevi. Ipak, za svaki slučaj, bježi.
- Da znaš i da hoću. Znam da ćeš ti u ustaše. Ako se slučajno nađemo na bojnom polju ne računaj na mene da ću ti pomoći. Jedino ću pokušati da te likvidiraju na ljudski način.
- To se odnosi i na tebe. Ni ja neću dopustiti da te muče.
- Eto na šta se svelo naše prijateljstvo. Razgovaramo kao dva barbara - sa sjetom će Milan.
- Za nastalu situaciju nismo krivi ni ti ni ja.
- Nismo, ali svako od nas bira svoj put. Nekako mi se čini da Hitler i njegovi pomagači u ovom ratu mogu samo izgubiti.
- Možda, međutim sumnjam da i tvoja strana može biti pobjednička.
Milan ispi zadnji gutljaj kave iz šalice te reče:
- Došlo je vrijeme da se rastanemo. Spremite se, spremite, četnici.
- Za dom spremni. Moram priznati da imaš petlju. Usred NDH podravljaš četničkim pozdravom. U redu, znaš da te ja neću prijaviti, ali i zidovi imaju uši - žusto uzvrati Ivan.
- Vidiš i pozdravi su nam slični. Mi čak dva puta u četiri riječi koristimo riječ spreman, a vi u tri riječi jednom.
- Vidjet ćemo tko ća ne bojnom polju biti spremniji.
- Siguran sam da ni naša ni vaša spremnost neće baš puno utjecati na ishod rata.
Dvojica prijatelja, a sada neprijatelji ustaše se, pogledaše, kratko zagrliše i odoše svatko na svoju stranu. Milanu se učinilo da je u Ivanovim očima ugledao vlagu, zanimljivo i Ivanu se učinilo da u Milanovim očima vidi suzu. "Prokleti Srbine ne mogu te mrziti", pomisli Ivan. "Ustašo, lagao sam kad sam rekao da ti ne bih pomogao koliko mogu da te, ne daj Bože, moji zarobe", pomisli Milan i dlanom lijeve ruke obrisa nekoliko suza. "Prokleti Hrvat", promrmlja.
***
Kao u svakom ratu i kod gotovo svih vojski, i njihove su vojske bile najspremnije kada je trebalo tlačiti slabije, manje su bile spremne prihvatiti borbu s podjednako snažim protivnikom, a najmanje su bile spremne potuči se s jačom silom. Tada je pouzdanje i spretnost i brze noge daleko važnije od ovog ili onog pozdrava i krilatice. Pozdrav je pozdrav, ali život i ono što on donosi daleko je ispred njega. Kao u većini ratova prvo su jedni, vojno jači, satirali druge, slabije, a onda su oni koji su proganjali postali progonjeni, a pobjednici nisu bili milostivi prema svojim mučiteljima. Rezultat svega i puno strahota, bešćutnosti, neljudskosti. Zataškivali su se vlastiti zločini, a preuveličavali se zločini druge strane. Kada naši zakolju 100 protivnika među kojima su i djeca, onda su oni heroji, a kada protivnički vojnik opali pljusku našem civilu onda je on krvolok koji zaslužuje najmanje 20 godina zatvora. Nakon prevrata neki siromašni postali su bogati i obrnuto. Za običnog čovjeka, a takvih ja najviše, sve je ostalo po pitanju materijalnog položaja isto. Promijenila se ideologija, parole, ono što je bilo apsolutno istina postala je laž, neistina jepostala odjednom istina. I tako do novog rata, prevrata, istina, neistina, ideologija. Sada govore ideolozi zapadnog svijeta da je neoliberalni kapitalizam nešto najbolje što je čovjek izumio, čak ga ponekad izvoze bombama i nasiljem u druge, kao zaostale zemlje. A je li to baš tako? Nisu li i u prošlosti ideolozi vladajućih govorili da je njihov sistem najbolji, krojen idealno za čovjeka? Još samo nedostaje da netko za neoliberalizam kaže da mu je izvor u samom raju. Tko je protiv njega dostojan je prezira, a bome ne tako rijetko blažem ili težem proganjanju. Uljepšivači neoliberalizma potenciraju bogatstvo malog broja ljudi, briljantne rezultate malog broja vrhunskih sportaša, umjetnika. Nude narodu manje ili više lijepe guze nekolicine starleta i glumica, što one jedu, piju, s kime vode ljubav, gdje ljetuju. Mnogi su ljudi time ushićeni, ne primjećujući da prelijepih žena ima u i njihovom susjedstvu. "mana" im je što ne idu iz ruke u ruku bogatim muškarcima, što žele provesti obiteljski život, "mana" im je što ne pokazuju najintimnije dijelova tijela na raznim portalima i televizijama, hvaleći se s koliko su popularnih ljudi vodili ljubav. Još malo pa će apologete neoliberalizma takve proglasiti za nazadne dostojne prezira. Dok se većina naroda bavi guzicama, nekolicine starleta i glumica, a ne svojom egzistencijom, krupni kapital može mirno, bez stresa uživati u svim blagodatima života. Ali, vrč ide na vodu dok se ne razbije.
***
Ivan je ratovao protiv partizana. Njegove postrojbe nisu se borbeno sučeljavale s Nijemcima (saveznici), Talijanima (saveznici), a ni četnicima. Milan se borio protiv partizana, niti slučajno protiv Talijana (fašisti), Nijemaca (nacisti), a bome ni protiv ustaša. Ne zbog toga što se te dvije vojske nisu mrzile, naprotiv, nego zato što to nije bilo u interesu nacista i fašista. Oni koji su se mrzili nisu smjeli da se dobro pokefaju, toliko o njihovoj velikoj samostalnosti. Zbog toga dvojica prijatelja nisu mogli doći u situaciju da pucaju jedan u drugoga.
Mnogo godina kasnije pojavit će se čudni ljudi koji će tvrditi da su njihove vojske bile antifašističke. Nećeš ti antifašista koji se bore protiv antifašista (partizana, koji su saveznici pravih antifašista, kako komunista iz SSSR-a, tako i antifašista iz zemalja zapadne hemisfere na čelu sa SAD), a surađuju s fašistima i nacistima. Čovjek mora biti vrlo siromašnog duha da u to povjeruje ili do srži podao da prodaje muda pod bubrege. Ali pustimo to. Nije to piščev posao nego nekih drugih struka.
Ivan je imao nekoliko okršaja protiv partizana, s promjenjivom ratnom srećom. Bilo je dobivenih bitaka, ali i povlačenja u brzom ili sporijem tempu, a bome jednom i u sprintu, odbacujući sve teže stvari koje usporavaju. Ranjen je u jednoj takvoj bitci u rame, liječio se nekoliko mjeseci. Kad je ozdravio prebačen je u sanitet gdje je ostao do kraja rata.
Milan nije bio ranjen pa je sudjelovao u više okršaja protiv partizana nego Ivan, također s promjenjivom srećom. Bili su to okršaji u kojima nije bilo puno milosti ni s jedne strane: partizanske, ustaške, četničke. Ivan i Milan, na svoju sreću, nisu sudjelovali u odmazma nakon bitaka, ako se izume nekoliko pljusaka koje su podijelili zarobljenicima. Kasnije, godinama nakon rata, nisu imali većih noćnih mora, izuzev onih šamara opaljenim nemoćnima, što znači da je ipak ostala u njima dovoljna količina ljudskosti unatoč strašnim ratnim događajima. Rat je rat, zločin je zločin počinjen on za ili poslije rata.
Mnogo godina kasnije i jedni i drugi i treći (a i ne samo oni nego gotovi svi nakon ratova), te njihovi simpatizeri govorili su da su njihovi borci redom junaci, skoro blaženici, bez obzira koliko pobili zarobljenih neprijateljskih vojnika, civila, koliko žena (homoseksualci muškaraca) silovali, koliko kuća ili crkava spalili, groblja razrušili ... A neprijateljski vojnici makar ako su šamar opalili vojniku ili civilu njihove nacionalnosti, odmah su proglašavani za barbare, zvijeri koje treba odmah pobiti bez suđenja. Kada je već tako onda su dvostruka mjerila realnost i to vrlo opasna realnost kojoj često ne mogu odoliti ni mnogi vjeroučitelji. Ja smijem što hoću, protivnik ne smije ništa što ja činim i opet je kriv. Draži mi je krvolok iz mog naroda nego svetac iz neprijateljskih redova. I onda takvi još zasnivaju svoje nebeske nade na takvim stavovima. Sumnjam, veoma sumnjam. I ništa zbog moje sumnje, ali što je sa sumnjama konačnog suca? Valjda ne misle da će i njega smutiti, sluditi, prevariti, potplatiti?
***
Prošlo je vrijeme zanosa i filozofiranja, prošlo je vrijeme ratovanja i nasilja, došlo je vrijeme otriježnjavanja, bježanja i spašavanja žive glave poraženih.
Pogledajmo što se dogodilo s junacima naše priče. Što?! Ne zanima vas? Dobro, onda je priči kraj. Ipak, za one koje zanima nastavljam.
Ivan je s obitelji bježao ispred partizana u smjeru Austrije. Usput je dolazilo do povremenih žestokih orkšaja između ustaša i partizana, u kojima je bilo poginulih s obje strane, ali nažalost i do pogibije i ranjavanja civila. Naravno, u tim okršajima nijedna strana nije očekivala da će na njihovu žestoku paljbu suprotna strana uzvratiti ćorcima i cvijećem. Kasnije, kako to uostalom biva, svaka je strana brojala samo svioje žrtve nimalo ne mareći žrtve na suprotnoj strani. Svoje žrtve je uvećavala, protivničke nisu ni spominjane ili su umanjivane. Hajde dobro, kada to čini neuki puk, a što reći kada se na taj način povijesničari bave s historijom. Neke od tih povjesničara ne zanima istina nego su tu da šire mržnju iz ideoloških razloga, ili su za to plaćeni od njihovih moćnih i izdašnih nalogodavaca.
No dobro, vratimo se mi Ivanu. Došavši u Austriju Ivan je imao predosjećaj da baš i nije pametno predati se saveznicima jer se nije znalo kako će oni reagirati, pa je s obitelji pobjegao u jednu šumu, a onda se u nekom selu skrio kod jedne austrijske obitelji. Prvo što je napravio bilo je skidanje i spaljivanje ustaške uniforme. Mislio je da nema potrebe vuči vraga za rep, valja spašavati obitelj. Dok je još bio u koloni neki suborci su maštali, a neki su čak bili uvjereni, da će im saveznici pomoći da u oružanom sukobu poraze partizane i ponovo uspostave ustašku državu. Ivan je odmah odbacio takva razmišljanja kao naivna i budalasta. Uspio je nagovoriti samo jednog suborca da s obitelji bježi u šumu i time mu je vjerojatno spasio život.
Kada se situacija malo primirila odselio se s obitelji u SAD u San Francisko gdje je imao dalje rođake. Zaposlio se kod rođaka u trgovini, kasnije je kupio svoju trgovinu i malo pomalo se obogatio.
Milan je pobjegao u Italiju, kasnije u Australiju, u Sydney. Radio je kao farmer. Kada je skupio dovoljno novca kupio je komad zemlje i uzgajao ovce. Oženio se Australkom i s njom imao troje djece.
***
Prohujala su desetljeća. Oboma su umrle supruge, djeca su otišla svojim putem. Dvojica su staraca s preko osamdeset godina života. Žive sami u svojim raskošnim kućama. Ivan ima poslugu od nekoliko ljudi. Do prije nekoliko godina imao je i mladu ljubavnicu. Kada mu se zdravlje pogoršalo više mi nije bilo do ljubavnica i njihovih usluga. Znao je on da i ova zadnja ljubavnica nije s njim zbog njegove mladosti, ljepote i velike seksualne moći. Znao je da je ona uz njega ljubovala i s drugim mlađim muškarcima. Uostalom uhvatio ju je na djelu s njegovim batlerom. Oprostio se s njom uz pristojnu otpremninu. Nisu pomogle ni njene suze da voli samo njega, a da je sobar bio prolazna slabost. On je imao djecu i radije će svoju ostavštinu ostaviti njima nego ljubavnicima njegove ljubavnice.
Milanu je supruga umrla kad je već prešao osamdesetu, tako da mu nije bilo do ljubavnica, pogotovo kada ga je bolest prostate učinila nesposobnim za seks. U društvu sa susjedima, kada bi netko rekao da je liberalni kapitalizam najbolji sustav do sada, znao se našaliti da je on najbolji sistem jednako kao što je najbolji seks između impotentnog muškarca i frigidne žene.
Krajem travnja u rano jutro ustao je Milan iz kreveta. Polako je sjeo i tako malo vježbao, pa se isto tako polako uspravio. Kad je stao na noge malo ga je zanijelo. "Opet nisam dovoljno dugo sjedio, kuda žuriš, starče? E, kad čovjek ostari sve mora raditi natenane", pomisli. Iako je jesen tek počela vrijeme je bilo toplo i vlažno. Obukao je potkošulju, majicu kratkih rukava i lake hlače. Domaćica je skuhala dobru kavu i premila laki doručak. Srknuo je par gutljaja kave, potegnuo čašicu prvoklasnog francuskog konjaka i pojeo doručak. Uze u ruke lokalne sidnejske novine i poče ih uz kavu listati. Uto zazvoni telefon. Pomisli da zove netko od rodbine. Lijeno usta i dogega se do telefona. Mirno će u slušalicu:
- Halo!
- Halo, četnik - drečao je neki starački glas.
- J. b. te četnik. Odavno već ne zalazim u takve klubove. Sada sam samo starac koji očekuje od Gospoda da mu dopusti da umre na način dostojan čovjeka. A koji si ti?
- Ovdje ustaša!
Tajac.
- Kakav ustaša? Da nisi poblesavio? Ako sam raščistio sa četnicima šta imam sa ustašama.
- Što, zar mi još nisi prepoznao glas? Ja tvoj jesam.
- Nekako mi zvuči poznato.
- Ivan ovdje.
- Koji Ivan?
- Tvoj bivši susjed iz Slavonskog Broda.
Opet muk.
- O, da, ti si uistinu i onda bio ustaša, a vjerojatno si i sada.
- Po tom pitanju sam isti kao i ti, potpuno sam apolitičan.
- Došlo ti je iz guzice u glavu - našali se Milan.
- Baš kao i tebi. Volio bih da sam mlad pa makar koje vjere, rase ili nacije bio.
- To važi i za mene. Nego šta želiš, odakle ti moj broj telefona?
- Dao mi ga je jedan tvoj susjed.
- Koji?
- Nije važno!
- Šta želiš?
- Da se nađemo.
Nakon nekoliko trenutaka upita Milan:
- Gde?
- Živim u San Franciskku i uskoro ću u Hrvatsku.
- Valjda ne misliš da ću se s tobom naći negdje u Hrvatskoj.
- A gdje onda? Ja ne želim u Srbiju.
- U Sarajevu u ćevabdžinici pokojnog Asima Ferhatovića na Baščaršiji.
- Asim Ferhatović mi je nekako poznato ime.
- Nekada davno, pre više desetljeća, bio je sjajan fudbaler Sarajeva, suigrač mu je bio Ibro Biogradilić.
- Sad se sjećam, govorilo se da bi puno više nastupao za Jugoslaviju da nije bio boem i da je igrao u nekom od klubova velike četvorke.
- Znači i ti si pratio sportska zbivanja nakon II. svjetskog rata u Jugoslaviji.
- Volim sport posebno nogomet.
- Znam, sjećam se. Za Ferhatovića su govorile Sarajlije da je bio izvanzserijski fudbaler. Kada je imao dan mogao je na petobanki okrenuti trojicu, imao je sjajan dribling, centaršut, šut. Nego, predlažem da se nađemo u Sarajevu 21. maja. Imam u Sarajevu prijatelja gdje ću odsjesti par dana.
- Dogovoreno!
I eto ti 21. svibnja. Milana je do Baščaršije doveo unuk njegovog prijatelja.
- Evo, bolan, edko, to ti je ta čuvena ćevabdžinica.
- A ja mislio da je to nešto veće, raskošnije.
- Nije ti to prostrana Australija. Kada da dođem po tebe?
- Ne moraš dolaziti, ja ću polako po starački doći sam.
- Ako ne budeš mogao nazovi.
- Dobro!
Bilo je nekoliko slobodnih stolova. Starac zauze jedan u hladovini. Čim je sjeo eto mlade konobarice. Milan je dobro odmjeri. Srednje je visine, tamnokosa, bistrih kao ugljen crnih očiju. Stas joj vitak, a bujne grudi prijetile su da probiju bijelu usku majicu kratkih rukava.
- I, šta ćemo, gospodine?
- Baš si brza.
- To mi je posao.
- Ima li šabese, da se podsjetim na stare dane?
- Ima!
Konobarica ode i brzo donese ledenu šabesu.
- Prijatno!
- Hvala, ljepotice!
Konobarica se nasmiješi i ukazaše se biserni zubi.
- Hej, bona, konobarice, deder dođi - promuklim će pijanim glasom jedan od gostiju.
Konobarici nesta osmijeh s lica. "Eh, da je ovom neotesanku dedin šarm, ili da su dedi njegovie godine."
Ivan je do ćevabdžinice došao taksijem. Uz pomoć štapa nekako se dogegao do prvih stolova ćevabdžinice. Ugleda sijedu, u dobroj mjeri ćelavu glavu i nehotice se dotaće rukom svog tjemena. Kosa je posve sijeda, nešto prorijeđena ali tjeme nije ćelavo. Na trenutak osjeti tugu. Kakve su samo nekada davno on i Milan imali kose. Uto je i Milan ugledao njega.
- Četnik - dreknu Ivan.
- Ustašo - uzvrati Milan.
Gosti s dva stola u blizini poskočiše užasnuti. Očekivali su krš, lom, tuču dvojice staraca. A onda?!
Starci se zagrliše. Poljubiše jednom u obraz.
- Da ne bude po tvom - tobože će strogo Milan.
- A ni po tvom - uzvrati Ivan.
Gosti odahnuše s olakšanjem. Posvetiše se svom poslu kao da ništa nije bilo.
Jedan promrmlja:
- A ludih li staraca.
- Je's vala - nadoda drugi.
- Što, piješ šabesu - uskliknu Ivan.
- Nostalgija, starče, nostalgija.
- Prošla su desetljeća kada smo je skupa pili, već sam na nju i zaboravio.
- Reci, da li si i dalje vatreni nacionalist?
- Prošlo je to, prošlo. Sada mi je najvažnije da pomiren s Bogom i ljudima uskoro što čišći izađem pred Gospoda.
Konobarica donese Ivanu šabesu i obojici kavu.
- Prijatno, momci - šaljivo će lijepa konobarica.
- E, lijepa curo za ono momci najradije bih te poljubio.
Konobarica priđe Ivanu, malo počućnu i ponudi mu obraz.
- Poljubi me, dedice.
Ivan je nježno poljubi u obraz.
- Hvala.
- Vidi ti njega, kakav nježan poljubac. Eh, gdje ste današnji momci.
Konobarica se udalji hitra koraka.
- A što je s tvojim žestokim nacionalizmom?
- Slična je situacija i kod mene, Ivane. Trebala su mi desetljeća da shvatim da nemamo mi pravoslavci jednog Isusa, vi katolici drugog, a protestanti trećeg.
- I nema toga da zaslužni katolici idu u svoj raj, pravoslavci u svoj, a protestanti u svoj.
- Kada čovjek ostari i počne se bojati smrti, ako je iskreni vjernik, počne shvaćati da je nebesko kraljevstvo daleko važnija i dugovječnija otadžbina od svih ovozemaljskih.
- Lijepo si to rekao, Milane. Samo neki i umru, a to nisu shvatili premda se zaklinju u svoju vjeru.
- To samo znači da nemaju pojma što o takvim stvarima piše jevanđelje.
- Ljudi se kolju i obračunavaju zbog zastava, himni, ove ili one uzrečice ili slogana, a i ne znaju da je to Gospodinu potpuno beznačajno.
- Odosmo mi u religiju. Nego, reci ti meni za koga sad navijaš kada nema Građanskog, Concordije i HAŠK-a.
- Za Dinamo, a ti kada nema Jugoslavije i BSK-a.
- Za Zvezdu. Ponekad se sjetim sjajnih igrača ondašnje Jugoslavije: Ice Hitreca, Lešnika, Jazbinšeka, Ivice Becka, Moše Marjanovića, Aleksandra Timanića zvanog Tirke, Ivkovića, Kragića, Baneta Sekulića. Eh, takvih više nema.
- I danas ima dobrih nogometaša, ali ti koje si nabrojio stvarno su bili izuzetni nogometaši.
- Danas se u prosjeku više trči, ali su onda igrači bili tehnički potkovaniji. Hitrec i Tirke su radili čuda po krilu, a Moša i Kragić su bili nevjerojatni golgeteri.
- Kad je Zvezda 1991. godine postala prvak Evrope bio sam ljut kao ris. I zavidan, da budem iskren. Sada više nema takvih osjećaja. Naprotiv!
- Koliko se sjećam u toj Zvezdi igrala su i dva Hrvata: Prosinečki i Jurić, Rumunj Belodedići, Crnogorac Savićević, Makedonac Pančev, a i Srbi Stojković, Mihajlović i Binić bili su sjajni nogometaši.
- Davno je to bilo, Ivane.
Malo pošutiše, onda se oglasi Ivan:
- Jesi li imao kvalitetan život?
- Jesam. U početku je bilo teško, onda sam stekao određeno, ne preveliko, bogatstvo. Iamo sam i divnu porodicu. Djeca i unuci su dobro, ne mogu prežaliti pokojnu suprugu. A ti?
- Nemam što dodati. Isto vrijedi i za mene. Žao mi je jedino što sam u početku previše vremena provodio po klubovima i kukao za propalom državom i gajio mržnju prema Jugoslaviji. Bolje da sam to vrijeme proveo s obitelji i najboljim prijateljima.
- I ja sam žalovao za kraljevinom Jugoslavijom i kraljem po klubovima, a onda sa to malo po malo batalio i više vremena provodio s familijom, prijateljima i ponekom ljubavnicom.
- Ti žalovao za kraljem i kraljevinom, ja za NDH i poglavnikom, a kada malo bolje promislim i kraljevina i NDH bile su tvorevine koje su u određenom vremenskom razdoblju nastale i nestale, baš kao što smo i mi nastali, a nije daleko ni dan kada ćemo nestati s pozornice života.
- Ma briga je bila kralja za mene, kao i poglavnika za tebe. Mi smo bili mali kotačići u ideološkim strojevima.
- Odosmo mi pod stare dane u filozofe. Meni do konačnog odlaska ne treba više nikakva ideologija. Samo malo mira i zdravlja.
- I odlazak dostojan čovjeka.
Još su malo porazgovarali, a onda dođe vrijeme rastanka.
Pozvaše konobaricu da plate račun. Obojica htjedoše platiti, na kraju plati Milan, a Ivan dade konobarici pristojnu napojnicu.
"Eh, da je bar više ovakvih đentlmena", posmili ona.
- Milane, želim ti još dosta lijepih dana.
- I ja tebi, Ivane.
Ustaše i zagrliše se nakratko.
- Adios ... Prijatelju - tiho izusti Ivan.
- Zbogom, prijatelju - uzvrati Milan.
