Miroslav Sikavica u dokumentarcu Glasnije od oružja, snimanom u Factumovoj produkciji i premijerno prikazanom u Motovunu, odlučio je dotaknuti se do sada neobrađenoga fenomena – hiperprodukcije domoljubnih pjesama koje su obilježile ratne devedesete. Djelo je nastajalo šest godina, ponajprije zbog istraživanja - ispostavilo se, manjkavog arhivskoga materijala. Film se otvara upečatljivim prologom u kojem u napuštenom tvorničkom zdanju Josipa Lisac nastoji otpjevati svoju patriotsku pjesmu Sloboda i mir, koju je nekoć radila u duetu s Guidom Mineom. Pjevačica se svim silama trudi uštimati, ali nekako joj teško ide. Očito je prošlo vrijeme kada su se takve pjesme sa žarom pjevale, promijenio se društveni kontekst, one sada jednostavno više ne zvuče isto, a možda joj je pomalo i neugodno što je i sama popustila pa je dopustila da umjetnost služi političkoj i društvenoj svrsi. Lisac svoje kratko pojavljivanje zaključuje ironičnom opaskom da ne vidi smisla pojavljivati se u dokumentarcu koji će eventualno možda biti zgotovljen tek za dvije godine. Ništa više entuzijastičan nije bio ni Jasenko Houra kojemu su očito dosadila pitanja o značenju pjesme Mojoj majci, koja je svakako stajala na začetku budničarske povorke, a autor odgovara da je napisana kao posveta njegovoj preminuloj majci. Prolog s Josipom Lisac otkriva dvije činjenice – humoran pristup koji će se provlačiti kroz ostvarenje te nastojanje da se s dvadesetogodišnje distance razmotri jedan aspekt hrvatske povijesti i popularne kulture te sagledaju dalekosežne posljedice nekad vrlo snažno izraženoga fenomena. Međutim, autoru nije toliko stalo da iz današnje perspektive šiba po glazbenom neukusu, nego ga sagledava kao produkt jednoga specifičnoga vremena i prostora.
Sikavica priču dokumentarca razvija u linearno-kronološkoj maniri, ali je dijeli na dva bitna razdoblja unutar kojih je također uočljiv niz podrazdoblja. Prvi segment otpada na etapu prije raspada Jugoslavije, unutar kojega nastoji skicirati genezu patriotskih pjesama iz folklorne glazbe – u rasponu od pohvalnica Titu do razmatranja kako su komunističke vlasti onoga vremena gledale na domoljubno intonirane pjesme, osobito tijekom nacionalnih buđenja sedamdesetih godina, pa do njihova ulaska u mainstream osamdesetih s Bijelim dugmetom. Očito ovdje povijest popularne kulture funkcionira kao poticaj za razmatranje složenijih političkih, društvenih i povijesnih kretanja jer nam ona daje uvid u shvaćanja i ponašanja masa te načina na koji se na njih može djelovati. Time autor stvara kontekst za procvat budničarskih i davorijaških pjesama koji će eskalirati devedesetih godina, no i tu uočava dva podrazdoblja. Prvo je vezano uz ratne, a drugo uz postratne godine te na koji način glazba označava prijelaz iz jednoga u drugo.
Glasnije od oružja možemo pojmiti na dva načina – posrijedi je humoran podsjetnik na razdoblje novije povijesti sagledano iz medijske perspektive, a s druge strane djelo vrlo poticajno secira moć propagande, koja je mahom bila vezana uz Hrvatsku radioteleviziju koja je financijski poticala snimanje, a potom i rasprostranjivanje takvoga materijala. Sikavica stoga vrlo pedatno i sistematično analizira ulogu propagande u turbulentnim političkim i povijesnim zbivanjima te njezin veliki obol u pridobivaju javnoga mnijenja. Pomoću sitnih detalja autor naznačava i mračnije akcente – spregu politike i medija koja se nije niti malo trudila biti zakulisna, pa tako na saboru tadašnje vladajuće stranke govore drže ravnatelj državne javne televizije Antun Vrdoljak i urednica zabavnoga programa Ksenija Urličić, što također otvara brojna poticajna pitanja. Ujedno je postojala službena i neslužbena produkcija, da je tako nazovemo. Ona druga nudila se ispod pulta, a mahom su posrijedi bile ustaške pjesme koje su nanovo snimali manje poznati izvođači, ili su se ustaške pjesme koristile u obrađenim i prerađenim inačicama tako što bi se iz tekstova izbacile ustaške reference, kako to tumači menadžer Zlatnih dukata Josip Ivanković.
Djelom je prodefilirao veliki broj osoba koje su također dale svoj obol produkciji patriotskih pjesama, ali i njihovom izvođenju (Vera Svoboda, Ivo Fabijan, Zrinko Tutić, Boytronic...) te glazbenih i kulturnih kritičara i teoretičara (Ante Perković, Zlatko Gall...), što ostvarenju daje širinu i ozbiljnost. Zanimljivost polijega na tome što je redatelj nastojao dati širok presjek pa su u filmu zastupljeni autori i danas vrlo popularnih pjesama poput Zrinka Tutića (Moja domovina) te njihovi izvođači. Neki od njih su se i danas održali te su još uvijek popularni, a na ovoj fazi svoga stvaralaštva izgradili su cijelu karijeru. S druge strane postoje one hit wonderi koji su danas u potpunosti zaboravljeni ili su njihova ostvarenja u kolektivnom pamćenju ostala upamćena kao javna sprdnja, poput pjesme Danke Deutschland Sanje Trumbić, što je jedan od možda najkičastijih primjera ove vrste glazbe. Neki su pak pjevali po ratištima i bolnicama te su danas sasvim zaboravljeni, poput Sandre Kulier, koja egzistenciju osigurava čišćenjem stubišta te prodajom zahvalnica koje je nekoć za svoj angažman dobila, dok drugi vjeruju da su bili božanski nadahnuti napisati svoje uratke i tako bodriti javnost.
Dobra strana dokumentarca je što nije jednodimenzionalan i pristran nego nastoji dati priliku različitim pogledima i perspektivama da iskažu svoja mišljenja, a na gledatelju je - posebice onome koji ima živa sjećanja na devedesete, da donese zaključak, napose stoga što može usporediti situaciju sad i nekad. Autora pritom ne zanima toliko estetska dimenzija ove produkcije, koliko njezina društvena funkcija.
Na kraju Zrinko Tutić zaokružuje priču izjavom da danas nikad ne bi napisao pjesmu poput Moje domovine jer se mnogima ne bi svidjela. Ostaje dojam da je dvadesetak godina kasnije država moralno i ekonomski sasvim devastirana, te ništa od idealizma nije ostalo.
filmovi
Sikavica priču dokumentarca razvija u linearno-kronološkoj maniri, ali je dijeli na dva bitna razdoblja unutar kojih je također uočljiv niz podrazdoblja. Prvi segment otpada na etapu prije raspada Jugoslavije, unutar kojega nastoji skicirati genezu patriotskih pjesama iz folklorne glazbe – u rasponu od pohvalnica Titu do razmatranja kako su komunističke vlasti onoga vremena gledale na domoljubno intonirane pjesme, osobito tijekom nacionalnih buđenja sedamdesetih godina, pa do njihova ulaska u mainstream osamdesetih s Bijelim dugmetom. Očito ovdje povijest popularne kulture funkcionira kao poticaj za razmatranje složenijih političkih, društvenih i povijesnih kretanja jer nam ona daje uvid u shvaćanja i ponašanja masa te načina na koji se na njih može djelovati. Time autor stvara kontekst za procvat budničarskih i davorijaških pjesama koji će eskalirati devedesetih godina, no i tu uočava dva podrazdoblja. Prvo je vezano uz ratne, a drugo uz postratne godine te na koji način glazba označava prijelaz iz jednoga u drugo.
Glasnije od oružja možemo pojmiti na dva načina – posrijedi je humoran podsjetnik na razdoblje novije povijesti sagledano iz medijske perspektive, a s druge strane djelo vrlo poticajno secira moć propagande, koja je mahom bila vezana uz Hrvatsku radioteleviziju koja je financijski poticala snimanje, a potom i rasprostranjivanje takvoga materijala. Sikavica stoga vrlo pedatno i sistematično analizira ulogu propagande u turbulentnim političkim i povijesnim zbivanjima te njezin veliki obol u pridobivaju javnoga mnijenja. Pomoću sitnih detalja autor naznačava i mračnije akcente – spregu politike i medija koja se nije niti malo trudila biti zakulisna, pa tako na saboru tadašnje vladajuće stranke govore drže ravnatelj državne javne televizije Antun Vrdoljak i urednica zabavnoga programa Ksenija Urličić, što također otvara brojna poticajna pitanja. Ujedno je postojala službena i neslužbena produkcija, da je tako nazovemo. Ona druga nudila se ispod pulta, a mahom su posrijedi bile ustaške pjesme koje su nanovo snimali manje poznati izvođači, ili su se ustaške pjesme koristile u obrađenim i prerađenim inačicama tako što bi se iz tekstova izbacile ustaške reference, kako to tumači menadžer Zlatnih dukata Josip Ivanković.
Djelom je prodefilirao veliki broj osoba koje su također dale svoj obol produkciji patriotskih pjesama, ali i njihovom izvođenju (Vera Svoboda, Ivo Fabijan, Zrinko Tutić, Boytronic...) te glazbenih i kulturnih kritičara i teoretičara (Ante Perković, Zlatko Gall...), što ostvarenju daje širinu i ozbiljnost. Zanimljivost polijega na tome što je redatelj nastojao dati širok presjek pa su u filmu zastupljeni autori i danas vrlo popularnih pjesama poput Zrinka Tutića (Moja domovina) te njihovi izvođači. Neki od njih su se i danas održali te su još uvijek popularni, a na ovoj fazi svoga stvaralaštva izgradili su cijelu karijeru. S druge strane postoje one hit wonderi koji su danas u potpunosti zaboravljeni ili su njihova ostvarenja u kolektivnom pamćenju ostala upamćena kao javna sprdnja, poput pjesme Danke Deutschland Sanje Trumbić, što je jedan od možda najkičastijih primjera ove vrste glazbe. Neki su pak pjevali po ratištima i bolnicama te su danas sasvim zaboravljeni, poput Sandre Kulier, koja egzistenciju osigurava čišćenjem stubišta te prodajom zahvalnica koje je nekoć za svoj angažman dobila, dok drugi vjeruju da su bili božanski nadahnuti napisati svoje uratke i tako bodriti javnost.
Dobra strana dokumentarca je što nije jednodimenzionalan i pristran nego nastoji dati priliku različitim pogledima i perspektivama da iskažu svoja mišljenja, a na gledatelju je - posebice onome koji ima živa sjećanja na devedesete, da donese zaključak, napose stoga što može usporediti situaciju sad i nekad. Autora pritom ne zanima toliko estetska dimenzija ove produkcije, koliko njezina društvena funkcija.
Na kraju Zrinko Tutić zaokružuje priču izjavom da danas nikad ne bi napisao pjesmu poput Moje domovine jer se mnogima ne bi svidjela. Ostaje dojam da je dvadesetak godina kasnije država moralno i ekonomski sasvim devastirana, te ništa od idealizma nije ostalo.
filmovi
