Nakon što se inventivno i metafilmski poigrao biografskim žanrom u prethodnom filmu Neruda (2016), čini se da je Pablo Larraín bio idealan redatelj za ekranizaciju scenarija Noaha Oppenheima, koji se bavi jednim aspektom života Jacqueline Kennedy Onasis. Nakon ogledavanja filma, može se postaviti pitanje nije li Jackie svojevrsni remake autorova prethodnoga filma. Priča je drugačija, u središtu razmatranja sasvim je druga osoba kao i povijesni te društveni kontekst, no stilske strategije te baratanje životnom pričom nesumnjivo su istovjetne u oba ostvarenja. Naravno, s malom razlikom jer Jackie ipak predstavlja redateljev američki transfer pa je u skladu s time moralo doći i do smanjivanja razine eksperimentalizma. Posrijedi je dinamičniji i prosječnom gledatelju vjerojatno prijemčiviji film od Nerude, ali i svakako konvencionalniji te u manjoj mjeri inovativniji.
Larraína i Oppenheima ne zanima da linearno-kronološki ocrtaju životni put Jackie Kennedy sa svim njegovim usponima i padovima, traumama i lijepim trenutcima, kako bismo dobili konciznu i zaokruženu životnu priču, što je slučaj s klasičnim izdancima žanra. Radnja djela poprilično je koncentrirana: odvija se u svega nekoliko dana neposredno prije i nakon atentata na Johna F. Kennedyja. U narativnoj sadašnjosti Jackie (Natalie Portman) vodi razgovor s novinarom (Billy Crudup). On je ispresijecan analepsama u kojima se u kontekstu intervjua prate događaji iz njezina života izravno prije i nakon atentata, kada se posvetila organiziranju suprugova raskošnoga pogreba ne bi li mu država odala zaslužena počast. Ujedno se prate i njezine dvojbe o naravi života koje dijeli sa svećenikom (John Hurt). Slično kao Neruda, djelo je lišeno biografskih lekcija jer malo podataka saznajemo o protagonističinu životu, osim onoga što je bitno za razumijevanje priče i njezina konteksta. Naglasak nije stoga na tračerskom sagledavanju nečijih životnih stranputica, koliko na psihološkim i društvenim vidovima priče.
Ponovno se javlja binarna situacija kao i u prethodnom naslovu. Iako Pablo Neruda i njegov progonitelj policijski ravnatelj Oscar Peluchonneau malo kada zajedno borave u istom kadru, u ovome filmu protagonistica je izravno sučeljena s ispitivačem. Posrijedi je gotovo afirmacija analitičke situacije u kojoj je novinar analitičar kojem se junakinja ispovijeda kako bi narativizirala traumu. Navedeno je dodatno podcrtano činjenicom što neprestano ističe da neće dopustiti da njezina inačica događaja bude objavljena, iako na kraju pristaje kako bi time učvrstila priču o suprugovu naslijeđu. Stoga Jackie više predstavlja studiju procesa žalovanja, nošenja s gubitkom te nastojanja da se oprosti od osobe koje više nema. Osim tog intimnog aspekta, djelo je zanimljivo ako ga nastojimo sagledati i iz društvenoga rakursa, s obzirom da je posrijedi protagonistica koja ima specifičan položaj u zajednici kao prva dama. Njezin suprug koji ima najmoćniju poziciju u državi sasvim je po strani te se tek uzgred pojavljuje, čime redatelj signalizira da je ovo isključivo priča njegove protagonistice. Navedeno je dodatno naglašeno kompozicijom kadra: Jackie se često prikazuje u gotovo centriranom položaju, čime se naglašava njezina dominacija.
Postoji raskorak između Jakcie koju gledamo u okvirnoj naraciji te Jackie koja se tek uselila u Bijelu kuću na početku predsjedničkoga mandata, napose po pitanju životnoga stava i iskustva. Novinar prilikom prvoga susreta kaže da ga je oduševilo njezino sudjelovanje u televizijskoj emisiji koja je američku publiku napokon uvela u Bijelu kuću, čime ju je familijarizirala s cijelom nacijom. Potom je naracija ispresijecana fingiranim, crno-bijelih arhivskim televizijskim snimkama u kojima nesigurna prva dama vodi novinare po predsjedničkom domu te objašnjava povijest pojedinih prostorija i upućuje javnost u renoviranje objekta koje je poduzela. Njezin hobi suprug smatra činom taštine i rasipanja javnoga novca, ali joj dopušta da vrijeme krati tričajima dok se on bavi bitnim državničkim poslovima te noći provodi u krevetima drugih žena. Jackie u okvirnoj naraciji sasvim je drugačija od one nesigurne i lakomislene iz televizijskoga nastupa, koja priziva u pamćenje klišeje o američkim kućanicama iz pedesetih i šezdesetih godina. U jednom trenutku tijekom snimanja emisije postavljaju joj pitanje o ugošćivanju velikoga broja umjetnika u Bijeloj kući te traže da odgovori što navedeno može sugerirati o sprezi umjetnosti i politike. Ona ignorira provokativno pitanje te nastavlja objašnjavati stvari vezane uz uređenje interijera koje su društveno sasvim irelevantnim. Zato jednim dijelom priču o Jackie možemo pojmiti i kao kritiku položaja žene u onovremenom društvu, napose s obzirom na domenu visoke politike, tim više što djelo sugerira da je upravo ona zaslužna za učvršćivanje muškarčeva statusa u povijesti.
Mediji su neprestano eksplicitno ili implicitno prisutni u filmu, što priziva u sjećanje činjenicu da je Kennedy bio jedan od prvih predsjednika koji je uvelike koristio televiziju za svoju promociju. Šezdesetih godina, kada se radnja djela odvija, već je američki metafikcionalni roman propitivao medijaliziranu narav američke kulture, problematiku reprezentacije koja guta autentičnost te pretvaranje američkoga društva u društvo spektakla. Vremenski kontekst Larraínu izvrsno odgovara jer ponovno propituje fikcionalizaciju te fabriciranje priče, iako ne toliko izravno kao u Nerudi. Tako i sama Jackie u jednom trenutku sugovorniku kaže da ono što opetovano čitaš ili gledaš u jednom trenutku postaje stvarnost: zbog neprestanoga ponavlja počinjemo vjerovati u činjeničnost priče. Aranžiranje i insceniranje Kennedyjeva sprovoda ostat će zabilježeno i medijski transponirano te će učvrstiti priču o njemu kao važnoj povijesnoj ličnosti. Intervju će biti objavljivan po svijetu, čime će podržati njezinu inačicu događaja. Posrijedi stoga može biti i komentar na proizvodnju povijesti, na što upućuje neprestana potreba Jackie da sebe i supruga postavlja u usporedbu s Abrahamom Lincolnom i njegovom družicom.
Dok gledate film ipak imate dojam da se u njemu sučeljavaju dvije Jackie, između kojih postoji određeno nepremostivo razmimoilaženje. Jedna predstavlja viziju scenarista Oppenheima te je više ocrtana u nacionalnom modusu – kao državna ikona i majka domovine. Druga je onakva kakvom je zamišlja redatelj Larraín i koja je mnogo realističnija i provokativnija. Putem nje problematizira položaj žene u visokoj politici, očekivanja i predrasude, stvaranje maski i pristajanje na laž kako bi se zadržala fasada sretnoga i uspješnoga bračnoga života, kao i fikcionaliziranje stvarnosti. Sve je zapravo kulisa, što do izražaja dolazi upravo pedantnim baratanjem vizualnim segmentom filma – fotografijom Stéphanea Fontainea (Elle), scenografijom i kostimografijom. Jackie je postala modna ikona, no autor više njezinu modnu osviještenost sagledava kao kretanje lutke kroz raskošnu pozadinu. Korištenjem europskoga formata (1.66:1) također se postiže dojam skučenosti i zbijenosti, što uz pretežno korištenje planova lika u prizorima intervjua pojačava intimni i psihološki segment priče. Jackie je također djelo rađeno po mjeri glumaca pa dok je Neruda predstavljao redateljev show, ovoga puta mu je svu pažnju zaokupila odlična Natalie Portman.
filmovi
