Naš društveno-politički život počiva na stvarnosti skandala. Mi želimo skandale i željno očekujemo nove skandale.
Budući da je tako, ništa nas ne skandalizira u dovoljnoj mjeri da stvari mijenjamo. Naš svijet je svijet pasivnosti i mirenja s mnogim negativnostima.
Zamislimo sljedeću situaciju: predsjednik države kaže da u državi u kojoj je on predsjednik ne funkcionira sudbena vlast jer je prožeta političkim interesima. Predsjednik te države imenuje, glavom i bradom, osobe koje su uzurpirale i uspostavile kontrolu nad pravosudnim sustavom.
U državi koju je moguće skandalizirati, ovo bi bio prvorazredni skandal. Netko bi morao odgovarati. No u ovoj državi nitko ne odgovara.
Ta država je država u kojoj jedan skandal smjenjuje drugi, a građani, potpuno familijarizirani s lancem skandala, poluzainteresirano promatraju ovaj skandal, zaboravljajući prethodni, znajući da nakon ovog skandala slijedi neki novi.
Država u kojoj ne funkcionira pravosuđe nije država u punom smislu riječi. U takvoj državi nije moguć niti anarhizam jer je za politički anarhizam potreban politički sustav protiv kojega se ustaje.
Politički sustav koji nema problema s time da se izvrši privatizacija ili kriminalizacija pravosuđa, nije politički sustav neke države, nego razotkriva privid države koja pripada onima koji su tu državu potpuno privatizirali, i to metodom korumpiranja pravosuđa.
Čovjek koji živi sretan, slobodan i smislen život, neće nezainteresirano promatrati kako mu režimska svijest okupira ulice njegovog grada, parkove i javne prostore. Slobodan čovjek ne promatra skandal, on ne podržava skandal, on ustaje protiv skandala, i to vlastitom slobodom
Dakle, država skandala je u takvom stanju da se protiv nje ne može niti pobuniti. I to je tragedija. Samo je u tragediji moguće da predsjednik neke države javno obznani kako država ne postoji, kako je oteta, i da se nakon toga ništa ne događa.
Zamislimo još jedna primjer: u nekom tjedniku izađe članak kako postoji dokumentacija o tome da je državni dužnosnik, za vrijeme dok je država bila izložena agresiji, kao pripadnik obrambenih snaga izvršio brutalno nasilje nad drugim pripadnicima obrambenih snaga te im zadao trajni invaliditet.
Nakon toga, razumije se, nema nikakvih reakcija. Ne propituje se istinitost navoda, ne govori se o državi, o ratu, o pobjedi, o veteranima… Država šuti, a pripadnici braniteljskih udruga se javno druže i fotografiraju s tim državnim dužnosnikom.
Ako pretpostavimo da nije istina to što taj tjednik piše, trebala je uslijediti žustra reakcija predsjednika stranke kojoj taj dužnosnik pripada, kao i njegovih suboraca, jer ga je netko oklevetao. Ni to se, naravno u ovoj državi ne događa, u ovoj državi se tvrdokorno i uporno šuti.
Ako, naprotiv, pretpostavimo da je istina ono što taj tjednik piše, onda se ta država mora suočiti s time da je izdana i izigrana, onda se pripadnici obrambenih snaga trebaju suočiti s time da njihova borba nije rezultirala stvaranjem slobodne države, nego da je država u funkciji nasilnika koji će je pljačkati, omalovažavati i nad njom se iživljavati.
U svakom slučaju, država koja šuti nije država koja želi zaštititi vlastite građane, a država koja ne želi biti u funkciji dobra vlastitih građana, nije demokratska država, nego samo jedan od mnogih političkih derivata u kojima progovara režimska svijest.
Režim obilježava poslušna volja, volja koja ne dovodi u pitanje, a takvoj volji odgovara tišina. Pred režimskom voljom se šuti. Režimska volja prezire emocije, solidarnost, brigu, slobode i neovisno pravosuđe.
Država u kojoj se šuti, država u kojoj se smjenjuju skandali bez ikakvih posljedica, nesretna je, nezgotovljena i nedovršena država. Državu dovršavaju, čuvaju i razvijaju slobodni građani.
Država slobodnih građana štiti svakog građanina. Slobodni građani rađaju državu, grad, županiju ili općinu. To rađanje se odvija na izborima.
Pred nama su lokalni izbori. Imamo priliku narušiti tišinu i roditi našu općinu, županiju i grad. Nepredvidljiva volja birača je najsnažnije sredstvo demokratskih promjena. Kontrolirana volja birača oznaka je političke patologije koja podržava režimsku svijest.
Režimska svijest, putem društveno konstruirane svijesti, onemogućava da pojedinac bude slobodan u vlastitim izborima. Režimska društvena svijest od nas očekuje da djelujemo u skladu s konstruiranim normama.
Tada ćemo činiti sve da ispunimo zahtjeve društva – od biranja bračnih partnera do izražavanja političkih ili moralnih stavova.
Tada ćemo se neprestano boriti za identitete, ali se nećemo boriti za identitetske prakse.
Zamislimo sljedeću situaciju: predsjednik države kaže da u državi u kojoj je on predsjednik ne funkcionira sudbena vlast jer je prožeta političkim interesima. Predsjednik te države imenuje, glavom i bradom, osobe koje su uzurpirale i uspostavile kontrolu nad pravosudnim sustavom
Tada ćemo biti borci za hrvatstvo, bez iskustva hrvatstva.
Koja bi to istinska praksa hrvatstva šutjela pred mogućnošću da su se sadašnji državni dužnosnici iživljavali nad pripadnicima obrambenih snaga?
Koja bi to istinska praksa hrvatstva šutjela pred time da je stvorena država korumpiranog pravosuđa? Nijedna.
Borba za identitet je, zapravo, ponajbolji pokazatelj da netko nema identitetsku praksu ili iskustvo identiteta.
Takvi šute pred onima koji su im oduzeli dostojanstvo, takvi redovito na biralištima biraju one koji su im oduzeli dostojanstvo i pretvorili ih u šutljive borce za neživotne identitete, kao i za gorljive protivnike svih onih koje je režimska svijest proglasila nepoćudnim bićima.
Građani, naprotiv, ne šute. Oni ne pristaju na to da država bude nezgotovljena, a pogotovo ne pristaju da mjesto na kojem se odigrava njihova egzistencija – neovisno je li riječ o gradu, općini ili županiji – bude hladno, emocionalno bešćutno mjesto.
Istinski život nije skandal, on je toliko izniman događaj da mu pripada ljepota, sreća, briga, podrška i, što je najvažnije, sloboda.
Čovjek koji živi sretan, slobodan i smislen život, neće nezainteresirano promatrati kako mu režimska svijest okupira ulice njegovog grada, parkove i javne prostore. Slobodan čovjek ne promatra skandal, on ne podržava skandal, on ustaje protiv skandala, i to vlastitom slobodom.
Sloboda je paradoks, upravo zato što je nepredvidljiva. Samo slobodan čovjek može biti tvorac nečeg novog i humanijeg. Samo slobodan čovjek može roditi vlastitu općinu ili grad.
Općina ili grad koji nisu rođeni iz slobode građana, mjesta su tišine i bešćutnog manifestiranja režimske svijesti.
