Glavna je stvar to da bi HDZ, poslije ovakvog lutanja i ovakvog fijaska, koji je u samo pola godine doživjela njihova politika, morao reći i svojim članovima, a i cjelokupnoj javnosti, tko su zapravo oni i što sutra žele biti. Potrebno im je ideološko čistilište koje će snimati kamere i prikazivati ga građanima
Ipak, dakle, samo Plenković. Evo nam se povukao i Miro Kovač, onaj koji voli puno zastava, kao i sve perjanice HDZ-a koje su koketirale s kandidaturom za položaj s koga je bivšeg šefa potjerao njegov do jučer odani Komitet. Šteta.
Istina, ostao je još Hasanbegović, no on, kako se čini, jednostavno nije u stanju odoljeti prilici da se još koji dan u svome životu nauživa interesa medija. Takav ishod predizbora u HDZ-u je jako loš. Činjenica da oni to ne vide samo pokazuje intelektualno stanje njihovog sadašnjeg vodstva.
Prvi problem s Plenkovićevim nepobitnim ustoličenjem je u tome što je HDZ pretvorio u žalosnu karikaturu demokratski princip stranačkih izbora po formuli »jedan član-jedan glas«. Da svaki član stranke ravnopravno glasa, dajući podršku određenoj osobi, ima smisla samo ako je pred elektoratom najmanje dvoje takmaca. Ali kad pred članstvo izlazi jedan jedini kandidat, pa taj zato ne može izgubiti, nego ga se samo potvrđuje, čemu onda uopće izbori? Zašto Milijan Brkić naprosto ne napiše dekret i ne prekine ovaj cirkus? Jer taj 17. srpnja bit će samo smiješna i ponižavajuća formalnost za sve koji u tome budu sudjelovali.
Još se da razumjeti da Karamarko nije imao protukandidata, kao ni Milanović prije ovog duela s Komadinom. Bili su tada na vlasti, a stranke u Hrvatskoj takve ne diraju. No čemu, nakon kolapsa vlastite vlade, potezati članstvo na birališta da zapečate ime koje je već unaprijed pobijedilo i koje se, uostalom, već danima predstavlja kao novi gazda, daje intervjue i pravi planove za izborne liste?
Takvi su bili izbori za vrijeme druga Tita. Što je bilo ponuđeno, to si trebao zaokružiti. HDZ-ova predsjednica države nije mogla dočekati da Titovu bistu makne u podrum da bi njezina stranka sada vratila njegov omraženi duh u svoju »demokratsku« kampanju.
No to je samo jedan i ipak manje važan prigovor na račun ovog novog jednoumlja koje se, sada, umjesto oko Karamarka, zgusnulo oko Plenkovića. Glavna je stvar to da bi HDZ, poslije ovakvog lutanja i ovakvog fijaska, koji je u samo pola godine doživjela njihova politika, morao reći i svojim članovima, a i cjelokupnoj javnosti, tko su zapravo oni i što sutra žele biti. Potrebno im je ideološko čistilište koje će snimati kamere i prikazivati ga građanima. Upravo tome služe poštene izborne utakmice između više kandidata, ili bar dvoje. Odmjere se osobe različitih usmjerenja i onda pobijedi ona kojoj se priklonila većina.
Ne može se jednoga lijepoga, prevratnoga dana skočiti hophop, iz Karamarkova krila u krilo Plenkoviću, a da nitko nije ni beknuo kako je do tog preokreta došlo. Pa svatko je na svoje oči vidio koliko ekstremizma i neznanja ima u HDZ-u. Jesu li Karamarko i njegova svita tom politikom prevarili svoje članstvo? Ili će ukus članstva sada prevariti s Plenkovićem?
I kako će se sada svi oni, ovakvi i onakvi, desniji i ljeviji, okupiti oko umjerenog i razvoju okrenutog diplomata kad je 90.000 članova još nedavno glasalo aklamacijom za Karamarka i njegove Kevine jame? Sve bi se to razjasnilo i raščistilo kad bi se sučelilo više aspiranata na stranačko prijestolje iz raznih stranačkih frakcija. Odnosno, kad bi se u HDZ-u stvarno biralo. A ne samo preokretalo kaput.
novilist
