Netko na HRT-u 1 nije bio budan! Dežurni urednici propustili su dokumentarac o Ipi Ivandiću, legendarnom bubnjaru Bijelog dugmeta, kroz koji je prošvercano nekoliko krajnje subverzivnih teza i jedna široka, idilična slika Jugoslavije, dakle sve što se kosi sa zasadama nove uredničke politike
Sve je više vijesti na koje čovjek ima jednu jedinu reakciju: Čekaj, ti mene zajebavaš?! U takve spada zadnje Hasanbegovićevo očitovanje. Ministar kulture poslao je jedinstvenu poruku napadnutom novinaru i piscu Anti Tomiću: ‘Ministarstvo kulture osuđuje fizičko nasilje i napad na svakog građanina. Ovaj slučaj ujedno podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu riječ…’ U slobodnom prijevodu na razumljiv jezik: Tomiću, sam si kriv, dobro si i prošao, u biti, to si i zaslužio…Taj stav, izraz duhovne bijede, namjerno slabo prikrivene naslade nad zlom, očito dominira cijelom vertikalom, od Kolinde preko Vase do Hase. Svo troje posljednjih su mjeseci prebacivali odgovornost za nasilje na slabije pripadnike društva. Kritički pisci i novinari u toj optici jednostavno ne mogu biti šehidi, mučenici, kako god nevini bili. Njihova je žrtva uvijek samoskrivljena, a njihova uvijek prekratka suknja stalno vapi za silovanjem. No takve izjave predstavljaju negaciju ne samo države kao države građana, već i negaciju države kao hrvatske države. Ne može li zaštititi svoje građane, ona ne može ništa. Zlatko Hasanbegović i studentica s Pantovčaka društvo shvaćaju kao rat svih protiv sviju, kao pretpolitičko, diluvijalno stanje, u kojemu trijumfiraju jači. Ovo je vrh dna, da citiramo popularnu mjernu jedinicu potonuća. Ili može i gore?
Kako se vidi iz transkripta razgovora Zoltana Kaboka (?) s Tomislavom Karamarkom, šef HDZ-a i dopredsjednik Vlade novinaru je priznao da je kadrovska politika – najvažnija politika. Misao pripada Josifu Visarionoviču Staljinu, što bi morao znati čak i Karamarko. No ako on ne zna, neki od urednika se dosjetio, pa je spornu rečenicu u prilogu naprosto – izrezao. To je ta cenzura o kojoj se ovih dana naveliko govori: ne samo spriječiti novinare da čeprkaju, već i zaštititi političara od efekta njegovih vlastitih gluposti. To je upravo obrnuto smislu novinarskog poziva, koji bi na gluposti i pogreške trebao upozoravati; konačno, političari odlučuju o našim sudbinama, a žive od našeg novca.Evo Karamarkove rečenice koja je na internetskoj stranici ipak objavljena. Na pitanje novinara što je s obećanim reformama, jer se čini da se Vlada bavi samo kadroviranjem, Karamarko je odgovorio da su prošla samo dva mjeseca: ‘Sigurno da je kadroviranje jedan odgovoran proces, kažu da je politika svih politika upravo kadrovska politika…’
Bolje je gledati klasike u reprizi nego harlekine u premijeri! RTS nam je priuštio sat vremena razgovora Nede Valčić Lazović s klasikom francuske sociologije Edgarom Morinom, koji je prije pedeset godina najavio krizu današnje civilizacije. ‘Sprema se kriza ogromnih razmjera, kriza osnova buržoaskog individualizma, kriza civilizacije’, rekao je čuveni krizolog. Pored niza skeptičnih rečenica izrekao je i jednu, nadamo se točnu, ohrabrujuću misao: što je kriza jača, to je potraga za rješenjem intenzivnija. Ili kako bi rekao Karl Marx, čovječanstvo pred sebe uvijek postavlja samo one zadatke koje može riješiti. Komunizam je, rekao je Morin, bio njegova religija, i to je vjerojatno najtočnija definicija komunizma uopće. Vjera, religija, sa svojim rajem, prorocima, apostolima, svecima, grijesima, pokorama, inkvizicijom, čistilištem… i paklom.
U studio ‘Hrvatske uživo’, nakon svih onih kritičara, krizologa i sličnih favorita Maje Sever, došla su dva čovjeka Kaptola, Zvonimir Ancić i Saša Ilijić, koji su predstavili duhovnu glazbu crkve. Aleluja! Nema nikakve sumnje da Hrvatska, kao i cijeli svijet, sve silovitije stremi vehabizmu. Od jutra do mraka samo vjera, duhovnost, religija, eklezijastika, katekizam… Iz naših je političkih klauzura teško i moglo proizaći nešto svjetovnije. Teror uskršnje medijske farizejštine nastavio se i u pedesetodnevnici i time definitivno poprimio čudovišne razmjere, a prema staroj definiciji dječjeg pisca Ericha Kästnera, sve što poprimi divovske razmjere, pa bila to i glupost, izaziva divljenje, stoga izražavamo divljenje novoj posadi na kormilu prisavskog broda. Ići će to i dalje.
Narastajuća regionalna televizija i proteklog je tjedna briljirala profesionalizmom: sada već nema niti jednog važnijeg događaja u Hrvatskoj, regiji i Europi koji N1 ažurno ne prati, najčešće u izravnom prijenosu. U nedjelju navečer N1 je jedina imala živi program s proglašenja rezultata u SDP-u, a nekoliko dana ranije cjelodnevni program iz Haaga, gdje je Vojislavu Šešelju izrečena zaumna presuda. Rečeno jezikom Ernesta Hemingwaya, nakon te presude kome zvono zvoni? Svima nama. Šešelj je nevin po svih devet točaka optužnice, pa tko onda uopće može biti kriv? Širenje mržnje je beatificirano. Ova izazovno apsurdna, vjerojatno namjerno paradoksalna odluka, treba delegitimirati međunarodno sudovanje kao takvo – četiri-pet država koje vode osvajačke ratove u svijetu sada mogu raditi što hoće, a činjenica da je sudac Antonetti u jednom trenutku počeo govorio o ‘Srbima pravoslavne, katoličke i islamske vjere’, što je Šešeljeva terminologija, osigurala je legitimaciju najluđim fantazijama, poput vojne intervencije temeljem izmišljenog kemijskog oružja (Irak) ili uništenja države zbog najave stvaranja valute koja istiskuje dolar (Libija). Beogradski novinar Dejan Anastasijević napisao je genijalnu anticipaciju: ‘Sutra će Šešelj možda, u sastavu neke delegacije obilaziti Evropski parlament, a prekosutra, kad Srbija uđe u Evropsku uniju, mogao bi da postane i evropski poslanik, i ne bi mnogo štrčao. Nije teško, zaista, zamisliti Šešelja u društvu Marin Le Pen, Herta Vildersa ili Najdžela Faraža, o poslanicima grčke Zlatne zore, mađarskog Jobika i bugarske Atake da i ne govorimo… Mislili smo, naivno, da ćemo za pet, najviše deset godina ući u EU i da dotad ovde, kao ni tamo, na političkoj sceni više neće biti prostora za siledžije i demagoge. Dogodilo se nešto sasvim drugo: umesto da Srbija počne da liči na EU, EU i dobar deo zapadnog sveta počinju da liče na SFRJ uoči raspada. U novim okolnostima, Šešelj nije dinosaurus, kako su mnogi požurili da ga ocene, nego prethodnica budućeg haosa…’
Netko na HRT-u 1 nije bio budan! Dežurni urednici propustili su dokumentarac o Goranu Ipi Ivandiću, legendarnom bubnjaru Bijelog dugmeta, kroz koji je prošvercano nekoliko krajnje subverzivnih teza i jedna široka, idilična slika Jugoslavije. U filmu, recimo, čujemo pokojnog Darka Glavana, koji kaže da je Ivandić znao odjednom, kao 20-godišnjak, zaraditi honorar kojim je mogao kupiti stan. Ili da bi uzeo novac s kojim bi otišao šest mjeseci na Tajland. Jedan drugi kritičar kaže da se volio razmetati automobilima poput Rolls-Roycea. Hm, u onom socijalističkom sivilu? Kako? Tko to može danas, ovdje, na ovoj sceni? U filmu vidimo desetke kadrova s koncerata Bijelog dugmeta: to su tisuće, deseci tisuća, pa i stotinu tisuća ljudi. Turneje po 300 dana godišnje. Milić Vukašinović najmanje se četiri puta pohvalio da je s Ipom sudjelovao u ‘razvratu i bludu’ kojemu je pokojnik – Ivandićeva smrt, nakon zaduživanja kod kamatara i propasti velikog posla, nikad nije razjašnjena – očito bio sklon.Menadžer Vladimir Mihaljek Miha otkrio je u ovoj emisiji otkuda potječe formula o ‘pastirskom rocku’. On je, kao menadžer Dugmeta, na jedan od njihovih albuma ugradio zvukove ovaca i cvrčaka, pa je došapnuo kritičaru Draženu Vrdoljaku da po medijima trubi o ‘pastirskom rocku’ (ni danas ne znam što to znači, priznao je Mihaljek), što je ovaj i učinio, uvrstivši frazu u povijest… Uredništvu savjet: čovjeku koji je pustio ovu jugobajku o izgubljenom raju dati povišicu jer je objavio odličan film, a potom i otkaz jer se sve u njemu kosi s temeljnim zasadama nove uredničke politike.
portalnovosti
Dnevnik, Nova TV
Sve je više vijesti na koje čovjek ima jednu jedinu reakciju: Čekaj, ti mene zajebavaš?! U takve spada zadnje Hasanbegovićevo očitovanje. Ministar kulture poslao je jedinstvenu poruku napadnutom novinaru i piscu Anti Tomiću: ‘Ministarstvo kulture osuđuje fizičko nasilje i napad na svakog građanina. Ovaj slučaj ujedno podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu riječ…’ U slobodnom prijevodu na razumljiv jezik: Tomiću, sam si kriv, dobro si i prošao, u biti, to si i zaslužio…Taj stav, izraz duhovne bijede, namjerno slabo prikrivene naslade nad zlom, očito dominira cijelom vertikalom, od Kolinde preko Vase do Hase. Svo troje posljednjih su mjeseci prebacivali odgovornost za nasilje na slabije pripadnike društva. Kritički pisci i novinari u toj optici jednostavno ne mogu biti šehidi, mučenici, kako god nevini bili. Njihova je žrtva uvijek samoskrivljena, a njihova uvijek prekratka suknja stalno vapi za silovanjem. No takve izjave predstavljaju negaciju ne samo države kao države građana, već i negaciju države kao hrvatske države. Ne može li zaštititi svoje građane, ona ne može ništa. Zlatko Hasanbegović i studentica s Pantovčaka društvo shvaćaju kao rat svih protiv sviju, kao pretpolitičko, diluvijalno stanje, u kojemu trijumfiraju jači. Ovo je vrh dna, da citiramo popularnu mjernu jedinicu potonuća. Ili može i gore?
Dnevnik, HRT
Kako se vidi iz transkripta razgovora Zoltana Kaboka (?) s Tomislavom Karamarkom, šef HDZ-a i dopredsjednik Vlade novinaru je priznao da je kadrovska politika – najvažnija politika. Misao pripada Josifu Visarionoviču Staljinu, što bi morao znati čak i Karamarko. No ako on ne zna, neki od urednika se dosjetio, pa je spornu rečenicu u prilogu naprosto – izrezao. To je ta cenzura o kojoj se ovih dana naveliko govori: ne samo spriječiti novinare da čeprkaju, već i zaštititi političara od efekta njegovih vlastitih gluposti. To je upravo obrnuto smislu novinarskog poziva, koji bi na gluposti i pogreške trebao upozoravati; konačno, političari odlučuju o našim sudbinama, a žive od našeg novca.Evo Karamarkove rečenice koja je na internetskoj stranici ipak objavljena. Na pitanje novinara što je s obećanim reformama, jer se čini da se Vlada bavi samo kadroviranjem, Karamarko je odgovorio da su prošla samo dva mjeseca: ‘Sigurno da je kadroviranje jedan odgovoran proces, kažu da je politika svih politika upravo kadrovska politika…’
Edgar Morin, RTS satelit
Bolje je gledati klasike u reprizi nego harlekine u premijeri! RTS nam je priuštio sat vremena razgovora Nede Valčić Lazović s klasikom francuske sociologije Edgarom Morinom, koji je prije pedeset godina najavio krizu današnje civilizacije. ‘Sprema se kriza ogromnih razmjera, kriza osnova buržoaskog individualizma, kriza civilizacije’, rekao je čuveni krizolog. Pored niza skeptičnih rečenica izrekao je i jednu, nadamo se točnu, ohrabrujuću misao: što je kriza jača, to je potraga za rješenjem intenzivnija. Ili kako bi rekao Karl Marx, čovječanstvo pred sebe uvijek postavlja samo one zadatke koje može riješiti. Komunizam je, rekao je Morin, bio njegova religija, i to je vjerojatno najtočnija definicija komunizma uopće. Vjera, religija, sa svojim rajem, prorocima, apostolima, svecima, grijesima, pokorama, inkvizicijom, čistilištem… i paklom.
Hrvatska uživo
U studio ‘Hrvatske uživo’, nakon svih onih kritičara, krizologa i sličnih favorita Maje Sever, došla su dva čovjeka Kaptola, Zvonimir Ancić i Saša Ilijić, koji su predstavili duhovnu glazbu crkve. Aleluja! Nema nikakve sumnje da Hrvatska, kao i cijeli svijet, sve silovitije stremi vehabizmu. Od jutra do mraka samo vjera, duhovnost, religija, eklezijastika, katekizam… Iz naših je političkih klauzura teško i moglo proizaći nešto svjetovnije. Teror uskršnje medijske farizejštine nastavio se i u pedesetodnevnici i time definitivno poprimio čudovišne razmjere, a prema staroj definiciji dječjeg pisca Ericha Kästnera, sve što poprimi divovske razmjere, pa bila to i glupost, izaziva divljenje, stoga izražavamo divljenje novoj posadi na kormilu prisavskog broda. Ići će to i dalje.
Presuda Šešelju, N1
Narastajuća regionalna televizija i proteklog je tjedna briljirala profesionalizmom: sada već nema niti jednog važnijeg događaja u Hrvatskoj, regiji i Europi koji N1 ažurno ne prati, najčešće u izravnom prijenosu. U nedjelju navečer N1 je jedina imala živi program s proglašenja rezultata u SDP-u, a nekoliko dana ranije cjelodnevni program iz Haaga, gdje je Vojislavu Šešelju izrečena zaumna presuda. Rečeno jezikom Ernesta Hemingwaya, nakon te presude kome zvono zvoni? Svima nama. Šešelj je nevin po svih devet točaka optužnice, pa tko onda uopće može biti kriv? Širenje mržnje je beatificirano. Ova izazovno apsurdna, vjerojatno namjerno paradoksalna odluka, treba delegitimirati međunarodno sudovanje kao takvo – četiri-pet država koje vode osvajačke ratove u svijetu sada mogu raditi što hoće, a činjenica da je sudac Antonetti u jednom trenutku počeo govorio o ‘Srbima pravoslavne, katoličke i islamske vjere’, što je Šešeljeva terminologija, osigurala je legitimaciju najluđim fantazijama, poput vojne intervencije temeljem izmišljenog kemijskog oružja (Irak) ili uništenja države zbog najave stvaranja valute koja istiskuje dolar (Libija). Beogradski novinar Dejan Anastasijević napisao je genijalnu anticipaciju: ‘Sutra će Šešelj možda, u sastavu neke delegacije obilaziti Evropski parlament, a prekosutra, kad Srbija uđe u Evropsku uniju, mogao bi da postane i evropski poslanik, i ne bi mnogo štrčao. Nije teško, zaista, zamisliti Šešelja u društvu Marin Le Pen, Herta Vildersa ili Najdžela Faraža, o poslanicima grčke Zlatne zore, mađarskog Jobika i bugarske Atake da i ne govorimo… Mislili smo, naivno, da ćemo za pet, najviše deset godina ući u EU i da dotad ovde, kao ni tamo, na političkoj sceni više neće biti prostora za siledžije i demagoge. Dogodilo se nešto sasvim drugo: umesto da Srbija počne da liči na EU, EU i dobar deo zapadnog sveta počinju da liče na SFRJ uoči raspada. U novim okolnostima, Šešelj nije dinosaurus, kako su mnogi požurili da ga ocene, nego prethodnica budućeg haosa…’
Izgubljeno dugme, HRT 1
Netko na HRT-u 1 nije bio budan! Dežurni urednici propustili su dokumentarac o Goranu Ipi Ivandiću, legendarnom bubnjaru Bijelog dugmeta, kroz koji je prošvercano nekoliko krajnje subverzivnih teza i jedna široka, idilična slika Jugoslavije. U filmu, recimo, čujemo pokojnog Darka Glavana, koji kaže da je Ivandić znao odjednom, kao 20-godišnjak, zaraditi honorar kojim je mogao kupiti stan. Ili da bi uzeo novac s kojim bi otišao šest mjeseci na Tajland. Jedan drugi kritičar kaže da se volio razmetati automobilima poput Rolls-Roycea. Hm, u onom socijalističkom sivilu? Kako? Tko to može danas, ovdje, na ovoj sceni? U filmu vidimo desetke kadrova s koncerata Bijelog dugmeta: to su tisuće, deseci tisuća, pa i stotinu tisuća ljudi. Turneje po 300 dana godišnje. Milić Vukašinović najmanje se četiri puta pohvalio da je s Ipom sudjelovao u ‘razvratu i bludu’ kojemu je pokojnik – Ivandićeva smrt, nakon zaduživanja kod kamatara i propasti velikog posla, nikad nije razjašnjena – očito bio sklon.Menadžer Vladimir Mihaljek Miha otkrio je u ovoj emisiji otkuda potječe formula o ‘pastirskom rocku’. On je, kao menadžer Dugmeta, na jedan od njihovih albuma ugradio zvukove ovaca i cvrčaka, pa je došapnuo kritičaru Draženu Vrdoljaku da po medijima trubi o ‘pastirskom rocku’ (ni danas ne znam što to znači, priznao je Mihaljek), što je ovaj i učinio, uvrstivši frazu u povijest… Uredništvu savjet: čovjeku koji je pustio ovu jugobajku o izgubljenom raju dati povišicu jer je objavio odličan film, a potom i otkaz jer se sve u njemu kosi s temeljnim zasadama nove uredničke politike.
portalnovosti
