Postoji li još mjesto gdje nema signala mobitelskih mreža? Mjesto bez interneta, sms-a, GPS-a, LMS-a i inih s-ova? Gdje niste dostupni nikome, niti na raspolaganju za ikoga? I još… ima li još negdje mjesto bez automobila i njihove stalne buke i brujanja? In ultima linea, gdje pronaći mjesto u kojem nema rukometnih, nogometnih, skijaških kornera s patriotskim urlajućim egzaltacijama i gdje te svi gledaju čudno ako ne nosiš kockastu majicu ili uzorak šahovnice na debilnom šeširu? Zucker kommt zuletzt… gdje još naći mjesto bez nedjeljne mise ili svećenika, bilo onih zaređenih ili onih gorih - laičkih celebrity eksperata za medijski podatni puk i prevjernu abonentsku pastvu? Prvić, Drugić… prodano u Trećić! Što je Trećić? Najudaljeniji nastanjeni hrvatski otok, reći će već mnogima poznata štorija. A gdje je (iza Prvića i Drugića) taj Trećić? Postoji li uopće? Naravno. Prisutan je ne tek u imaginaciji pisca Renata Baretića nego u mašti svakoga od nas tko je sanjao da se negdje makne iz svega gore navedenog. Univerzum je to uvijek potrebite Arkadije ili Utopije.
Osmi povjerenik, roman o kojemu su mnogi dosad izrekli hvalospjeve, konačno je izišao iz tek literarne arkadije. Gotovo desetljeće i pol nakon prvog knjižnog ukazanja, dobili smo i film eponimna naziva, pod redateljskom palicom nekoć najveće nade mladog hrvatskog filma - Ivana Salaja. Tko je, zapravo, osmi povjerenik? Mladi i perspektivni političar vladajuće stranke Siniša Mesjak (Frano Mašković) uvučen je u skandal s prostitutkama i drogom. Njegov ga je Šef stranke i Premijer (Stojan Matavulj) prisiljen dislocirati što dalje iz Zagreba i medijske strke i gungule. Mesjak napušta ljubavnicu Željku (Iva Mihalić) te se pakira i odlazi prema narečenom udaljenom otoku. Nakon sigurna toponima Prvića, na Drugiću ga čeka Tonino Smeraldić (Borko Perić), vodič i prevoditelj za neobični jezik kojeg na otoku govore Trećićani. Moram priznati, prilikom čitanja romana, upravo mi se taj jezik učinio najdragocjenijim sastojkom cijele pripovijesti.
Mješavinom između čakavske inačice hrvatskog, kolokvijalnog talijanskog i kroatizirane verzije australskog engleskog, Baretić nam je ostavio izvoran doprinos svakom budućem lingvističkom istraživanju. Dakle, Siniša je kao osmi (!?) povjerenik vlade RH poslan da na Trećiću konačno uspostavi lokalnu političku upravu i preko samouprave, nakon dosta godina i sedam neuspjelih misija, stanovnike otoka stavi pod ustavni poredak suverene nam i neovisne Blajbrgij… (pardon!), Republike Hrvatske (Ekipa redatelja Salaja snimala je na Braču i na Hvaru, pa je trećićanska Utopija uprizorena u dojmljivu i lijepu prirodnu okružju.)
Nakon nekoliko grotesknih pokušaja okupljanja stanovnika Trećića, Siniša ipak pomalo ulazi u otočki svijet, posebice uz pomoć uvijek uslužnog Tonina. Smješta se u njegovoj kući, gdje se potonji brine za mrzovoljnog i šutljivog Oca (Ivo Gregurević). Polako upoznajemo bizarne bodule i njihove još bizarnije navike. Naime, kino-Trečić doista predstavlja arkadijski san o prirodnu životu, ali pritom vjerno odslikava i prizore svekolikih ljudske slabosti samih Trećićana. Na otoku žive dva plemena - već spomenuti Smeraldići i njima unekoliko suprotivi Kvasinožići, koje utjelovljava pitoreskni, cinični Bartul (Mate Gulin). Sinišini pokušaji da dobije dvije nezavisne liste konačno ipak uspijevaju. Rekoh već, za to će najzaslužniji biti njegov dobri duh Tonino. Baretić je već u romanu uveo literarni arhetip plemenitog čudaka koji povremeno trpi neočekivane napade umrtvljenosti a kroz koje se, čini se, zbližuje s nečim nadnaravnim. Salaj je i u film prenio sve te motive. Uopće, njegov je film uglavnom vrlo promišljeno nastojao slijediti sve glavne narativne linije knjižnog predloška. I upravo se u tome krije i opasnost upadanja u predvidljivost i kompromisnost.
Naime, iako zanatski vrlo vješto vođen i izveden, Salajev Osmi povjerenik ne nudi neki samosvojni autorski iskorak u vlastitome mediju. Umjetnički, sve bitno oko storije o Trećiću izrečeno je već u Baretićevu romanu. Bizarnost, lingvistička ingenioznost, a kroz priču o oplemenjivanju mladog ciničnog karijerista u prijateljevanju s (pre)dobrim Toninom, može se čitati kao vrlo oprezna kritika ovdašnje sredine u sprezi političke korupcije i medijske laži. Neiskvarena ljepota prirode i blagodati svojevrsna anarhističko-(švercerskog!) života supostavljaju se s neupitno prisutnim ljudskim kvarnostima, no koje su ipak benigne u cijelom artističkom postavu priče. Pravi je to bio recept za hit-roman kakvog je svojevremeno polučio splitski pisac.
U filmskom Osmom povjereniku pak stječe se čitav niz gorko-tužnih situacija koje umjereno zabavljaju gledatelja. Zabavljaju? Da, jer upravo je to krajnji učinak Salajeva filma. Kako bi se eventualno ostvarila neka dublja povezanost između (mene kao) gledatelja i ekranizacije romana, bilo je potrebito i nešto više. Možda – svojevrsna empatija? Iskreno, već iz Baretićeva romana teško sam mogao uspostaviti neki prisniji odnos s njegovim protagonistom. Jer, tko je zapravo Siniša Mesjak? Najobičniji politički karijerist koji ni jednog trenutka ne razmišlja o tomu da okrene leđa lideru svoje političke (iako očigledno korumpirane) stranke ili politici kao takvoj. Iskreno, tu je i moj glavni problem s Osmim povjerenikom. Što se, pak, tiče Salajeva filma, nema tu osobite visprenosti i lucidnih dramaturško-stilskih rješenja.
Potencijalno satirička podatna pripovijest o Selimu (Goran Navojec) i Ukrajinki Juliji (Nadia Cvitanović) gubi se u romantiziranoj inačici literarne storije, a tamo je Zehra svojim porno-nimfomanskim sklonostima bila nesumnjivo zanimljiviji i provokativniji lik (u filmu je to unekoliko eutanazirano). Salaj u svoj film dodaje, ipak, jedan uspjeliji subverzivni, pomalo blasfemični dodatak. Naime, unesena sekvenca s otočnim uprizorenjem Golgote i Uskrsa donosi zanimljiv detalj silaska Krista s Križa kako bi obavio veliku nuždu. Drugi uneseni detalj, u kojemu svjetioničar Brkljačić (Filip Šovagović) dodirom uspostavlja vezu s vjetrom, kišom i burom, suvišan je patetični moment koji ne pridonosi uvjerljivosti cjeline.
Na samome kraju, nakon tragičnog ulaska smrti u pripovijest, svjedočimo i najslabijem detalju Salajeva filma. Siniša, zajedno s autorom, postaje svojevrsnim glasnogovornikom ekoloških udruga te proponentom političke korektnosti, dok se video-linkom, tj. skypeom povezuje s australskim prijateljima. Kao da je u konačnici redatelj želio gledateljima podariti najbenigniji hepiend (te se dodvoriti i onima među njima koji su skloni održivom razvoju i stalno perpetuirajućim liberal-ideologemima).
Nakon Brešanovih Kako je počeo rat na mom otoku i Svećenikova djeca, te Hribarova Što je muškarac bez brkova?, s Osmim povjerenikom dobili smo još jedan dopadljivi HR kino-hit. No, je li nam Salajev film donio neko uzbudljivo kino-iskustvo? Iskreno, ne baš. Pišući svojedobno o omnibusima u kojima je Salaj autorski participirao, nikako nisam mogao svariti Transmaniju (2016), djetinjasto poigravanje shemama i šablonama, koje ostaje u okvirima pomalo perverzne studentske vježbe (ako i to!?). Ovaj je omnibus besmisleni dokaz toga što recepcijski stomak današnjeg pogona kulture može probaviti kao film. Svakako mi je bolji utisak ostavila Salajeva epizoda u Zagrebačkim pričama 3, pod nazivom Praznik rada. Posljednji kadar sugestivna je posveta beznađu i sivilu Zagreba do kojega je evoluirao od trijumfalnih domovinskih 90-ih. Ne želeći previše otkriti gledatelju koji nije vidio spomenuti sequel franšize i dotičnu epizodu, spominjem da je seksualna scena (impulzivna Ivana Rushaidat) u stanu pronađenog prijatelja buntovni otpor patrijarhatu i nasilju u braku.
Na koncu, autor koji nas je svojedobno zaintrigirao (ipak prehvaljenim) TV-filmom Vidimo se (1995), zaigrao je u adaptaciji Baretićeva romana na sigurnu kartu. Osmi povjerenik feel-good je ostvarenje. Ne može mu se poreći pozitivan stav, koji ulazi i u konačan dojam filma. Gdje smjestiti ovaj Salajev nesumnjivi kino-hit za ovdašnje prilike? U kontekst kulture kao dispozitiva i aparata (Foucault). Tu će zasigurno zaživjeti kao uspjeli artefakt nacionalne kinematografije. „Svakome treba domovina“, tako nekako glasi jedna od posljednjih rečenica u filmu. Prava je to ulaznica njegova autora u mainstream HR-kina kao tehno-znanstvena sklopa… i domovinskog utočišta
filmovi
Osmi povjerenik, roman o kojemu su mnogi dosad izrekli hvalospjeve, konačno je izišao iz tek literarne arkadije. Gotovo desetljeće i pol nakon prvog knjižnog ukazanja, dobili smo i film eponimna naziva, pod redateljskom palicom nekoć najveće nade mladog hrvatskog filma - Ivana Salaja. Tko je, zapravo, osmi povjerenik? Mladi i perspektivni političar vladajuće stranke Siniša Mesjak (Frano Mašković) uvučen je u skandal s prostitutkama i drogom. Njegov ga je Šef stranke i Premijer (Stojan Matavulj) prisiljen dislocirati što dalje iz Zagreba i medijske strke i gungule. Mesjak napušta ljubavnicu Željku (Iva Mihalić) te se pakira i odlazi prema narečenom udaljenom otoku. Nakon sigurna toponima Prvića, na Drugiću ga čeka Tonino Smeraldić (Borko Perić), vodič i prevoditelj za neobični jezik kojeg na otoku govore Trećićani. Moram priznati, prilikom čitanja romana, upravo mi se taj jezik učinio najdragocjenijim sastojkom cijele pripovijesti.
Mješavinom između čakavske inačice hrvatskog, kolokvijalnog talijanskog i kroatizirane verzije australskog engleskog, Baretić nam je ostavio izvoran doprinos svakom budućem lingvističkom istraživanju. Dakle, Siniša je kao osmi (!?) povjerenik vlade RH poslan da na Trećiću konačno uspostavi lokalnu političku upravu i preko samouprave, nakon dosta godina i sedam neuspjelih misija, stanovnike otoka stavi pod ustavni poredak suverene nam i neovisne Blajbrgij… (pardon!), Republike Hrvatske (Ekipa redatelja Salaja snimala je na Braču i na Hvaru, pa je trećićanska Utopija uprizorena u dojmljivu i lijepu prirodnu okružju.)
Nakon nekoliko grotesknih pokušaja okupljanja stanovnika Trećića, Siniša ipak pomalo ulazi u otočki svijet, posebice uz pomoć uvijek uslužnog Tonina. Smješta se u njegovoj kući, gdje se potonji brine za mrzovoljnog i šutljivog Oca (Ivo Gregurević). Polako upoznajemo bizarne bodule i njihove još bizarnije navike. Naime, kino-Trečić doista predstavlja arkadijski san o prirodnu životu, ali pritom vjerno odslikava i prizore svekolikih ljudske slabosti samih Trećićana. Na otoku žive dva plemena - već spomenuti Smeraldići i njima unekoliko suprotivi Kvasinožići, koje utjelovljava pitoreskni, cinični Bartul (Mate Gulin). Sinišini pokušaji da dobije dvije nezavisne liste konačno ipak uspijevaju. Rekoh već, za to će najzaslužniji biti njegov dobri duh Tonino. Baretić je već u romanu uveo literarni arhetip plemenitog čudaka koji povremeno trpi neočekivane napade umrtvljenosti a kroz koje se, čini se, zbližuje s nečim nadnaravnim. Salaj je i u film prenio sve te motive. Uopće, njegov je film uglavnom vrlo promišljeno nastojao slijediti sve glavne narativne linije knjižnog predloška. I upravo se u tome krije i opasnost upadanja u predvidljivost i kompromisnost.
Naime, iako zanatski vrlo vješto vođen i izveden, Salajev Osmi povjerenik ne nudi neki samosvojni autorski iskorak u vlastitome mediju. Umjetnički, sve bitno oko storije o Trećiću izrečeno je već u Baretićevu romanu. Bizarnost, lingvistička ingenioznost, a kroz priču o oplemenjivanju mladog ciničnog karijerista u prijateljevanju s (pre)dobrim Toninom, može se čitati kao vrlo oprezna kritika ovdašnje sredine u sprezi političke korupcije i medijske laži. Neiskvarena ljepota prirode i blagodati svojevrsna anarhističko-(švercerskog!) života supostavljaju se s neupitno prisutnim ljudskim kvarnostima, no koje su ipak benigne u cijelom artističkom postavu priče. Pravi je to bio recept za hit-roman kakvog je svojevremeno polučio splitski pisac.
U filmskom Osmom povjereniku pak stječe se čitav niz gorko-tužnih situacija koje umjereno zabavljaju gledatelja. Zabavljaju? Da, jer upravo je to krajnji učinak Salajeva filma. Kako bi se eventualno ostvarila neka dublja povezanost između (mene kao) gledatelja i ekranizacije romana, bilo je potrebito i nešto više. Možda – svojevrsna empatija? Iskreno, već iz Baretićeva romana teško sam mogao uspostaviti neki prisniji odnos s njegovim protagonistom. Jer, tko je zapravo Siniša Mesjak? Najobičniji politički karijerist koji ni jednog trenutka ne razmišlja o tomu da okrene leđa lideru svoje političke (iako očigledno korumpirane) stranke ili politici kao takvoj. Iskreno, tu je i moj glavni problem s Osmim povjerenikom. Što se, pak, tiče Salajeva filma, nema tu osobite visprenosti i lucidnih dramaturško-stilskih rješenja.
Potencijalno satirička podatna pripovijest o Selimu (Goran Navojec) i Ukrajinki Juliji (Nadia Cvitanović) gubi se u romantiziranoj inačici literarne storije, a tamo je Zehra svojim porno-nimfomanskim sklonostima bila nesumnjivo zanimljiviji i provokativniji lik (u filmu je to unekoliko eutanazirano). Salaj u svoj film dodaje, ipak, jedan uspjeliji subverzivni, pomalo blasfemični dodatak. Naime, unesena sekvenca s otočnim uprizorenjem Golgote i Uskrsa donosi zanimljiv detalj silaska Krista s Križa kako bi obavio veliku nuždu. Drugi uneseni detalj, u kojemu svjetioničar Brkljačić (Filip Šovagović) dodirom uspostavlja vezu s vjetrom, kišom i burom, suvišan je patetični moment koji ne pridonosi uvjerljivosti cjeline.
Na samome kraju, nakon tragičnog ulaska smrti u pripovijest, svjedočimo i najslabijem detalju Salajeva filma. Siniša, zajedno s autorom, postaje svojevrsnim glasnogovornikom ekoloških udruga te proponentom političke korektnosti, dok se video-linkom, tj. skypeom povezuje s australskim prijateljima. Kao da je u konačnici redatelj želio gledateljima podariti najbenigniji hepiend (te se dodvoriti i onima među njima koji su skloni održivom razvoju i stalno perpetuirajućim liberal-ideologemima).
Nakon Brešanovih Kako je počeo rat na mom otoku i Svećenikova djeca, te Hribarova Što je muškarac bez brkova?, s Osmim povjerenikom dobili smo još jedan dopadljivi HR kino-hit. No, je li nam Salajev film donio neko uzbudljivo kino-iskustvo? Iskreno, ne baš. Pišući svojedobno o omnibusima u kojima je Salaj autorski participirao, nikako nisam mogao svariti Transmaniju (2016), djetinjasto poigravanje shemama i šablonama, koje ostaje u okvirima pomalo perverzne studentske vježbe (ako i to!?). Ovaj je omnibus besmisleni dokaz toga što recepcijski stomak današnjeg pogona kulture može probaviti kao film. Svakako mi je bolji utisak ostavila Salajeva epizoda u Zagrebačkim pričama 3, pod nazivom Praznik rada. Posljednji kadar sugestivna je posveta beznađu i sivilu Zagreba do kojega je evoluirao od trijumfalnih domovinskih 90-ih. Ne želeći previše otkriti gledatelju koji nije vidio spomenuti sequel franšize i dotičnu epizodu, spominjem da je seksualna scena (impulzivna Ivana Rushaidat) u stanu pronađenog prijatelja buntovni otpor patrijarhatu i nasilju u braku.
Na koncu, autor koji nas je svojedobno zaintrigirao (ipak prehvaljenim) TV-filmom Vidimo se (1995), zaigrao je u adaptaciji Baretićeva romana na sigurnu kartu. Osmi povjerenik feel-good je ostvarenje. Ne može mu se poreći pozitivan stav, koji ulazi i u konačan dojam filma. Gdje smjestiti ovaj Salajev nesumnjivi kino-hit za ovdašnje prilike? U kontekst kulture kao dispozitiva i aparata (Foucault). Tu će zasigurno zaživjeti kao uspjeli artefakt nacionalne kinematografije. „Svakome treba domovina“, tako nekako glasi jedna od posljednjih rečenica u filmu. Prava je to ulaznica njegova autora u mainstream HR-kina kao tehno-znanstvena sklopa… i domovinskog utočišta
filmovi
