Još uvijek je to briljantan um: Igor Mandić kod Stankovića je izgledao kao automat za proizvodnju aforizama. Piše predsmrtni dnevnik; ispričava se što nije umro na vrijeme; vlastitu smrt tretira unutar okvira statističkog koncepta smrtnosti muškaraca u zapadnom svijetu…
Tko u Hrvatskoj jedini radi za opće dobro? Oni koji moraju. Po kazni! Rad za opće dobro spada u sferu krivičnog zakonodavstva, mada bi po prirodi stvari trebao pripadati sferi politike. No naši političari ‘nisu stupidi’. Oni to rade jedino kad zglajzaju.
Dario Juričan jedan je od ljudi koji za opće dobro rade bez prinude. Nakon Ivice Todorića – koji se na međunarodnoj tjeralici našao s pet-šest sitnijih kriminalaca, čime je posve obesmislio cijeli svoj život – Juričan se odlučio pozabaviti istočnim grijehom hrvatske privatizacije, famoznim kutlerajem. Miro Kutle, nekoć simbol domoljublja, danas je u bijegu, u inozemstvu. Svojedobno je vodio evidenciju o ljudima koje je podmitio. Ti si ljudi bili, neki su i ostali, stupovi društva. Kutlina lista nikad nije istražena. Kutle je, kao i Todorić, pušten da pobjegne. U njegovoj Globus grupi bilo je preko 170 poduzeća. Sva je zavio u crno. Gdje su pare, bog zna, ali to će možda reći Juričan, koji je za potrebe filma istražio i Đuru Sessu, predsjednika Vrhovnog suda. Nije jasno zašto jedan tako simpatičan, pošten i dobar čovjek u filmu s Kutlom, no vidjet ćemo. ‘Protiv Kutle se vodilo 11 kaznenih procesa, a osuđen je samo u jednom procesu za Gradski podrum’, rekao je Juričan u razgovoru s Mašenkom Vukadinović, koju pohvaljujemo zbog dobrog izbora sugovornika, a Juričanu i njegovom timu želimo uspjeh crowdfunding kampanje za dovršetak filma.
Stjepan Mesić na svjedočenju pred Povjerenstvom za Agrokor – trećem po redu za obitelj Todorić: prvo je još 1967. vodio pokojni Dušan Bilandžić za Antu Todorića, drugo je vodio HDZ sredinom devedesetih – izrekao je važno svjedočenje o genezi ortačkog kapitalizma u Hrvatskoj. Na pitanje Ivana Lovrinovića Mesić je kazao da se on ‘zalagao za podjelu dionica radnicima, ali je u tadašnjim strukturama prevladao stav da poduzeća treba privatizirati. Tuđman je rekao da Francuskom vlada 200 bogatih obitelji, na što sam mu ja rekao da su oni svoje bogatstvo stvarali 300 godina i moja ideja nije prošla’. Šteta, tu je sve krenulo ukrivo.
Srpska javna televizija priredila je ozbiljnu, zanimljivu i učenu sine ira et studio raspravu o stogodišnjici Oktobarske revolucije, događaju koji je presudno izmijenio lice svijeta u XX. stoljeću, a njegove posljedice živimo i danas. Gosti emisije, povjesničari Aleksej Timofejev, Srđan Milošević i Goran Miloradović, pokušali su odgovoriti na pitanja što je pozitivno donijela revolucija i koje su bile njezine negativne posljedice; je li ideja revolucionarnih promjena u društvu nestala ili će se utopijsko mišljenje vratiti. Revolucija je – doznali smo iz rasprave – bila podržana odozdo, iako je Lenjina poslao njemački generalštab kako bi Rusima zabio nož u leđa. Oko 70 posto oficira carske vojske borilo se na strani crvenih. Nijemci su boljševike u prvoj godini vlasti financirali velikim novcem, s nekih 70 milijuna eura današnje protuvrijednosti, ovi su im pak u Brest-Litovsku dali teritorij veličine Argentine. Iako se stvar činila kao savršena njemačka podvala, Lenjin je tvrdio da mu trebaju obje ruke slobodne kako bi buržoaziju zadavio posvuda, uključujući i Njemačku. Nešto kasnije Nijemci gube rat, da bi im četvrt stoljeća poslije sovjetski titan – koji je već proizvodio 40.000 aviona godišnje – državu rastavio na sastavne dijelove…
HRT je dokumentarac o Oktobru, rad odličnog poznavatelja Rusije Marka Stričevića, objavio na Četvrtom programu koji gleda nekoliko tisuća ljudi, sigurno je sigurno.
Središnji Dnevnik u uvodnom dijelu objavljuje kako je Ante Ramljak tužio Davora Bernardića jer ga ovaj opako kleveće, no Bernardić je reagirao junački – tvrdnjom da će tražiti skidanje imuniteta i pozivom da Ramljak objavi kolika mu je plaća. Taman čovjek pomisli da je Bero postao junak, kad eto demantija. Odmah čujemo odvjetnika koji kaže da Ramljakova tužba ima civilni karakter pa imunitet ne treba skidati jer za civilne sporove nije ni predviđen. A onda se na Facebooku oglašava urednik Nacionala Bero Jelinić s cijelom naslovnicom tjednika od prije koji mjesec i plaćom Ante Ramljaka od 89.227,81 kunu bruto. Nije toliko problem kolika je Ramljakova plaća, upitnije je kako je moguće da se čovjeku koji je radio u tvrtki s jednim zaposlenim da prilika da sanira sustav od 60.000 zaposlenih. No Hrvatska je zemlja mogućnosti: dovoljno je da nešto snažno želiš pa da se cijela Vlada uroti da ti se to i dogodi.
U Dnevniku je inače prikazan i sjajan prilog o pokoljima ovaca po Lici koje čine stari sumnjivci, vukovi. U jednom toru zaklali su 200 ovaca. Ne može im nitko ništa, jači su od sudbine; počine štetu pa pobjegnu, kao tajkuni. Tako je to kod nas, homo homini lupus.
Još uvijek je to briljantan um, bez starca nema udarca. Igor Mandić cijelu je emisiju izgledao kao automat za proizvodnju aforizama. Piše predsmrtni dnevnik; otići će na onaj svijet kao čovjek koji je propio vlastitu posmrtnu pripomoć, ispričava se što nije umro na vrijeme, ali nastojat će, nada se ništavilu; vlastitu smrt tretira unutar okvira statističkog koncepta pokazatelja smrtnosti muškaraca u zapadnom svijetu, to je forma muževne zrelosti, kako bi rekao Lukacs.
Oko sredine emisije Mandić je potegao razoran argument za svoju staru tezu o Hrvatskoj kao neuspjelom, propalom projektu. ‘Branitelji kažu, mi se nismo za ovo borili, to je dakle očit dokaz, kud ćete jači’, rekao je u svom stilu, apodiktično i ironično. ‘Projekt Hrvatske je propao. Svi desničari su to konstatirali. Mlaki ili oštriji desničari se užasavaju nad time da im je državica rasprodana, potrošena, na čelu s braniteljima koji kažu da se za ovo nisu borili. Kad nisu, znači da je to promašeno i nema nikakve razlike u tome’, rekao je Mandić, kojega je Stanković pozvao u emisiju još jednom, a prilike će biti jer će Mandić, kao Tadijanović, sigurno pregurati stotu. Uostalom, već je besmrtan, svejedno mu je.
Novi dan, N1, 3. studenoga, 8:30
Tko u Hrvatskoj jedini radi za opće dobro? Oni koji moraju. Po kazni! Rad za opće dobro spada u sferu krivičnog zakonodavstva, mada bi po prirodi stvari trebao pripadati sferi politike. No naši političari ‘nisu stupidi’. Oni to rade jedino kad zglajzaju.
Dario Juričan jedan je od ljudi koji za opće dobro rade bez prinude. Nakon Ivice Todorića – koji se na međunarodnoj tjeralici našao s pet-šest sitnijih kriminalaca, čime je posve obesmislio cijeli svoj život – Juričan se odlučio pozabaviti istočnim grijehom hrvatske privatizacije, famoznim kutlerajem. Miro Kutle, nekoć simbol domoljublja, danas je u bijegu, u inozemstvu. Svojedobno je vodio evidenciju o ljudima koje je podmitio. Ti si ljudi bili, neki su i ostali, stupovi društva. Kutlina lista nikad nije istražena. Kutle je, kao i Todorić, pušten da pobjegne. U njegovoj Globus grupi bilo je preko 170 poduzeća. Sva je zavio u crno. Gdje su pare, bog zna, ali to će možda reći Juričan, koji je za potrebe filma istražio i Đuru Sessu, predsjednika Vrhovnog suda. Nije jasno zašto jedan tako simpatičan, pošten i dobar čovjek u filmu s Kutlom, no vidjet ćemo. ‘Protiv Kutle se vodilo 11 kaznenih procesa, a osuđen je samo u jednom procesu za Gradski podrum’, rekao je Juričan u razgovoru s Mašenkom Vukadinović, koju pohvaljujemo zbog dobrog izbora sugovornika, a Juričanu i njegovom timu želimo uspjeh crowdfunding kampanje za dovršetak filma.
News, N1, 3. studenoga, 17:00
Stjepan Mesić na svjedočenju pred Povjerenstvom za Agrokor – trećem po redu za obitelj Todorić: prvo je još 1967. vodio pokojni Dušan Bilandžić za Antu Todorića, drugo je vodio HDZ sredinom devedesetih – izrekao je važno svjedočenje o genezi ortačkog kapitalizma u Hrvatskoj. Na pitanje Ivana Lovrinovića Mesić je kazao da se on ‘zalagao za podjelu dionica radnicima, ali je u tadašnjim strukturama prevladao stav da poduzeća treba privatizirati. Tuđman je rekao da Francuskom vlada 200 bogatih obitelji, na što sam mu ja rekao da su oni svoje bogatstvo stvarali 300 godina i moja ideja nije prošla’. Šteta, tu je sve krenulo ukrivo.
Čas anatomije, RTS, 3. studenoga, 22:00
Srpska javna televizija priredila je ozbiljnu, zanimljivu i učenu sine ira et studio raspravu o stogodišnjici Oktobarske revolucije, događaju koji je presudno izmijenio lice svijeta u XX. stoljeću, a njegove posljedice živimo i danas. Gosti emisije, povjesničari Aleksej Timofejev, Srđan Milošević i Goran Miloradović, pokušali su odgovoriti na pitanja što je pozitivno donijela revolucija i koje su bile njezine negativne posljedice; je li ideja revolucionarnih promjena u društvu nestala ili će se utopijsko mišljenje vratiti. Revolucija je – doznali smo iz rasprave – bila podržana odozdo, iako je Lenjina poslao njemački generalštab kako bi Rusima zabio nož u leđa. Oko 70 posto oficira carske vojske borilo se na strani crvenih. Nijemci su boljševike u prvoj godini vlasti financirali velikim novcem, s nekih 70 milijuna eura današnje protuvrijednosti, ovi su im pak u Brest-Litovsku dali teritorij veličine Argentine. Iako se stvar činila kao savršena njemačka podvala, Lenjin je tvrdio da mu trebaju obje ruke slobodne kako bi buržoaziju zadavio posvuda, uključujući i Njemačku. Nešto kasnije Nijemci gube rat, da bi im četvrt stoljeća poslije sovjetski titan – koji je već proizvodio 40.000 aviona godišnje – državu rastavio na sastavne dijelove…
HRT je dokumentarac o Oktobru, rad odličnog poznavatelja Rusije Marka Stričevića, objavio na Četvrtom programu koji gleda nekoliko tisuća ljudi, sigurno je sigurno.
Dnevnik, HRT, 4. studenoga, 19:00
Središnji Dnevnik u uvodnom dijelu objavljuje kako je Ante Ramljak tužio Davora Bernardića jer ga ovaj opako kleveće, no Bernardić je reagirao junački – tvrdnjom da će tražiti skidanje imuniteta i pozivom da Ramljak objavi kolika mu je plaća. Taman čovjek pomisli da je Bero postao junak, kad eto demantija. Odmah čujemo odvjetnika koji kaže da Ramljakova tužba ima civilni karakter pa imunitet ne treba skidati jer za civilne sporove nije ni predviđen. A onda se na Facebooku oglašava urednik Nacionala Bero Jelinić s cijelom naslovnicom tjednika od prije koji mjesec i plaćom Ante Ramljaka od 89.227,81 kunu bruto. Nije toliko problem kolika je Ramljakova plaća, upitnije je kako je moguće da se čovjeku koji je radio u tvrtki s jednim zaposlenim da prilika da sanira sustav od 60.000 zaposlenih. No Hrvatska je zemlja mogućnosti: dovoljno je da nešto snažno želiš pa da se cijela Vlada uroti da ti se to i dogodi.
U Dnevniku je inače prikazan i sjajan prilog o pokoljima ovaca po Lici koje čine stari sumnjivci, vukovi. U jednom toru zaklali su 200 ovaca. Ne može im nitko ništa, jači su od sudbine; počine štetu pa pobjegnu, kao tajkuni. Tako je to kod nas, homo homini lupus.
Nedjeljom u dva, HRT, 5. studenoga, 14:00
Još uvijek je to briljantan um, bez starca nema udarca. Igor Mandić cijelu je emisiju izgledao kao automat za proizvodnju aforizama. Piše predsmrtni dnevnik; otići će na onaj svijet kao čovjek koji je propio vlastitu posmrtnu pripomoć, ispričava se što nije umro na vrijeme, ali nastojat će, nada se ništavilu; vlastitu smrt tretira unutar okvira statističkog koncepta pokazatelja smrtnosti muškaraca u zapadnom svijetu, to je forma muževne zrelosti, kako bi rekao Lukacs.
Oko sredine emisije Mandić je potegao razoran argument za svoju staru tezu o Hrvatskoj kao neuspjelom, propalom projektu. ‘Branitelji kažu, mi se nismo za ovo borili, to je dakle očit dokaz, kud ćete jači’, rekao je u svom stilu, apodiktično i ironično. ‘Projekt Hrvatske je propao. Svi desničari su to konstatirali. Mlaki ili oštriji desničari se užasavaju nad time da im je državica rasprodana, potrošena, na čelu s braniteljima koji kažu da se za ovo nisu borili. Kad nisu, znači da je to promašeno i nema nikakve razlike u tome’, rekao je Mandić, kojega je Stanković pozvao u emisiju još jednom, a prilike će biti jer će Mandić, kao Tadijanović, sigurno pregurati stotu. Uostalom, već je besmrtan, svejedno mu je.
portalnovosti
