Čovjekov životni vijek je produljen napretkom medicine, ali se kronične bolesti ranije javljaju i uz pomoć lijekova duže razvlače, bez šanse izlječenja. Razgovori među prijateljima i poznanicima, ako nisu o politici, a nisu ni o putovanjima, knjigama, filmovima, onda su obavezno o zdravstvenim problemima. U zadnja tri dana nema čovjeka s kojim sam progovorila a da nije odmah počeo o bolestima, svojim i tuđim. Tlak visok, nizak, Mjesec mlad, pun, breza cvjeta, ne cvjeta, alergije počele, ne počele, bazga (zova) se bere i guši, ne guši, oblaci se spustili bliže zemlji; trga, ne trga u tijelu; kiša pada noge drže, ne drže, nezadovoljstvo raste, kilograme skuplja na sve slabije kosti. I tako unedogled, svakodnevne boljke, neke normalne i redovne za one koji više nemaju trideset godina. Ozbiljne kronične i teške bolesti izuzete su iz ovog razmišljanja, uz puno poštovanje prema ljudima koji se s njima hrabro nose.
Doktorica starog kova, koja je cijeli radni vijek provela u ambulanti opće medicine iz koje je odlazila u kućne posjete, govori: Dok je meni pacijent ušao u ordinaciju, prišao stolu, sjeo i jednostavno odgovorio na pitanje što mu je, uglavnom sam već postavila dijagnozu. Gledala sam kako ulazi, kako se okreće dok zatvara vrata, kakav mu je hod i korak do stola, na koji način sjeda, kako diše i slušala što govori jer on najbolje zna koji dio njegovog organizma nije kao što je bio. Danas može biti zadovoljan svaki pacijent koji ima takvog doktora.
Bolest kao posljedica i rezultat svekolikog nezadovoljstva, ali zaista svekolikog jer je nesagledivo, širi se poput smrtonosnog zaraznog virusa. Nezadovoljstvo se najlakše smiruje hranom, a bolest tabletama. Prave se dve tabele: u jednoj su prehrambeni artikli koji su narednih tjedan dana po akcijskim cijenama u dostupnim supermarketima, a u drugoj shema naručenih pretraga i kontrola kod raznih specijalista u narednih, recimo, mjesec dana. Na zidnom kalendaru se zaokružuju datumi kako se ne bi zaboravilo, nedajbože, rano ujutro krenuti u čekaonicu tu i tu. I odmah se ucrtava tabela za mjesec poslije. I eto obaveze, nečega što se mora, što je nužno; nije to šetnja do gradskog groblja, tamo se ide autom, nije to višesatno pecanje s obale rijeke, to je dosadno, a kamoli odlazak sa nekoliko sendviča u nedjeljni boravak u prirodi, to je glupo. Pametno je hodočastiti od doktora do doktora i čekati da jedan od njih učini čudo i pogodi dati nam dobre tablete.
Kolikogod farmaceutska industrija utječe na proglašavanje običnih boljki bolestima s opasnim posljedicama ako se ne koriste odgovarajući lijekovi, isto toliko obični pacijenti jačaju i razvijaju tu industriju jer samo traže i traže, nadaju se i nadaju. Doktori su samo logistika u lancu ovisnosti.
A sve bi se moglo riješiti – čokoladom. U Hrvatskoj i onom proizvedenom u „Zvečevu“ iz Požege, još uvijek slavonske, sad osiromašene ljudima kojima je nekad Slavonija bila pojam bogatog i berićetnog života, ispunjenog ićem i pićem, ali i mukotrpnim radom koji je donosio rezultate. Tvornica čokoladnih slastica (ni čašica alkohola ne smeta) koja radi od 1921. godine u velikoj je krizi i nešto više od tri stotine radnika već sada strahuje hoće li dobiti plaću sljedeći mjesec i do kad će se kretati u svom čokoladnom carstvu kome prijeti otapanje. „Zvečevo“ bi moglo trajno zatvoriti kapiju crvene zgrade, zaštitnog znaka Požege (nekad Slavonske).
Istovremeno, u Koprivnici čiji je zaštitni znak „Podravka“ (Podravina je ostala Podravina), otvorena je nova tvornica, kako se službeno kaže: krutih, polukrutih i tekućih oblika lijekova (ovo pacijentima na znanje i ravnanje, kakve tablete i kapsule, organizam treba gorivo), tvornica „Belupa“ koji je drugi po veličini proizvođač lijekova u Hrvatskoj. Zaposlit će oko 200 radnika, što ipak znači da će, ne spasi li se bolesno „Zvečevo“, više od stotinu ljudi na burzu rada. A „Belupo“ nema lijek za „Zvečevo“. Kao ni za mnoge druge bolesti.
Nova tvornica lijekova je privredni i državni uspjeh. Ma je li baš? Uglavnom će izvoziti. Neka! Mi ćemo u to ime nečije tuđe uvoziti. Liječiti bolestan narod kome kapsule i kapi slabo pomažu. Treba ih što više novih. Kome je do čokolade? Ne možeš osnovati udrugu i tražiti da bude besplatna, nije na listi lijekova. A kako će narod biti sretan ako ga uvjeriš da mu ne treba čokolada?
xxzmagazin
