Netom odslušah Hrvoja u jednosatnoj emisiji. I svih se šezdeset minuta zapitkivah: dragi bože (malo slovo zato što nije upućeno jednom, samo nečijem bogu, nego bogu kao fikciji svevišnjeg pravednika) jesi li se pobrinuo da ovo slušaju oni koji vode zemlju mi u budućnost (ne kažem bolju).
Hrvoje je 55-godišnji režiser i scenarist Hrvoje Hribar, nedavno smijenjeni ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra, a emisija je „Nedjeljom u 2“ u čijem je ciklusu ovaj 19. veljače bio jedna od svijetlih točaka. Ne zbog voditelja kome je bilo vraški teško nametati ritam razgovora i držati se sheme s pitanjima, čak toliko da je u nekoliko momenata izgledalo da će dići ruke od emisije i usmjeriti ih sâm na sebe te prepustiti gostu da sve odradi onako kako treba. Ipak, nekako su zajedno dogurali do kraja, poslije kojeg jedan od njih završava na burzi rada.
Test je inteligencije pogoditi koji! Vrijeđam inteligentne ljude, ali neka se ne ljute, pod dojmom sam jednog pametnog čovjeka koji u svakom trenutku zna što želi reći, povezujući tanke nîti događanja u sadašnje stanje. Da bi oni koji slove kao inteligentni dokazali da to i jesu, neka se uhvate u verbalni koštac sa Hrvojem, čak i ne moraju oko iste teme, mogu razvijati svaki svoju, jedan filmsku, drugi, na primjer, zdravstvenu, onda neka tih šezdeset minuta postave na youtube ili twitter, pa da vidimo gledanja i lajkove. Što će nam trošenje novca na izbore?
Iako je Hrvoje – Hrvoje, on definitivno nije iz sadašnje Hrvatske. Da netko tako suvereno vlada područjem kojim se bavi, da bez šalabahtera uspoređuje i podsjeća, a radi se o brojkama, o novčanim jedinicama i mnogim drugim podacima, da argumentirano tvrdi, ocjenjuje i prosuđuje, da visokomoralno odlučuje o čemu neće govoriti i daje to do znanja, a potrebno je jer većina neće shvatiti o čemu je riječ … pa nadalje, da netko iz javnog života kao najnormalnije zna govoriti hrvatski jezik i da mu sasvim prirodno leži korištenje pomoćnog glagola biti, te mu se ne može dogoditi, kao našim vodećim političarima koji „bih“ jednako kao što mi „ne bih“… pa još k tome da mu je sve jasno i to jednostavno i razumljivo objelodanjuje … onda još ne zna zamuckivati, ne mora mu svaka druga riječ biti „ovaj“ i „ovoga“, ne stenje kad počinje rečenicu kao što za većinu ministara i državnih tajnika najprije pomislim da ih netko tajno snima na zahodu dok se muče oko velike nužde, i još, povrh svega, ni jednom nije obje ruke dignuo u zrak kako bi u bestežinskom prostoru napravio znakove navoda za ono što bi trebao reći, a budući da se ne zna izraziti vizualno-majmunski pravi gestu – poruku: sami zamislite što bih htio reći … čovjek se bori s voditeljem za svoje minute koje mu gazda emisije svejednako krade kako bi iznio i svoje mišljenje, a ovaj što bi trebao biti glavni usudi se biti toliko pametan da ni jednu misao ne završava konstatacijom koje bi se i krave i magarci zastidjeli: „i to je to“ … e, svega toga lošega, čega nije bilo u riječima Hrvoja Hribara, ima u izobilju na hrvatskoj političkoj sceni … a znanja o poslu za koji su (kvazi)političari dobro plaćeni i još bolje strukturalno raspoređeni ni približno Hribarovom znanju o kinematografiji.
Zna Hrvoje Hribar što govori. Neće ga iznenaditi pljuvanje onih koje je spominjao, možda i pokoja popularna sudska tužba, bit će Hrvoje i četnik i jugokomunjara i Srbin, a pravac prema burzi rada već je uhvatio.
Zašto mi se čini da je bog ovu nedjelju odredio za svoj slobodan dan i nije se potrudio pred televizijske ekrane dovesti političare kako bi(h) nešto naučili? Ili to ipak nije učinio znajući, kao svevišnji prorok, da je Hrvoje čovjek za Hrvatsku dvadeset i drugog stoljeća, a ovi su samo za danas?
Hrvoje je 55-godišnji režiser i scenarist Hrvoje Hribar, nedavno smijenjeni ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra, a emisija je „Nedjeljom u 2“ u čijem je ciklusu ovaj 19. veljače bio jedna od svijetlih točaka. Ne zbog voditelja kome je bilo vraški teško nametati ritam razgovora i držati se sheme s pitanjima, čak toliko da je u nekoliko momenata izgledalo da će dići ruke od emisije i usmjeriti ih sâm na sebe te prepustiti gostu da sve odradi onako kako treba. Ipak, nekako su zajedno dogurali do kraja, poslije kojeg jedan od njih završava na burzi rada.
Test je inteligencije pogoditi koji! Vrijeđam inteligentne ljude, ali neka se ne ljute, pod dojmom sam jednog pametnog čovjeka koji u svakom trenutku zna što želi reći, povezujući tanke nîti događanja u sadašnje stanje. Da bi oni koji slove kao inteligentni dokazali da to i jesu, neka se uhvate u verbalni koštac sa Hrvojem, čak i ne moraju oko iste teme, mogu razvijati svaki svoju, jedan filmsku, drugi, na primjer, zdravstvenu, onda neka tih šezdeset minuta postave na youtube ili twitter, pa da vidimo gledanja i lajkove. Što će nam trošenje novca na izbore?
Iako je Hrvoje – Hrvoje, on definitivno nije iz sadašnje Hrvatske. Da netko tako suvereno vlada područjem kojim se bavi, da bez šalabahtera uspoređuje i podsjeća, a radi se o brojkama, o novčanim jedinicama i mnogim drugim podacima, da argumentirano tvrdi, ocjenjuje i prosuđuje, da visokomoralno odlučuje o čemu neće govoriti i daje to do znanja, a potrebno je jer većina neće shvatiti o čemu je riječ … pa nadalje, da netko iz javnog života kao najnormalnije zna govoriti hrvatski jezik i da mu sasvim prirodno leži korištenje pomoćnog glagola biti, te mu se ne može dogoditi, kao našim vodećim političarima koji „bih“ jednako kao što mi „ne bih“… pa još k tome da mu je sve jasno i to jednostavno i razumljivo objelodanjuje … onda još ne zna zamuckivati, ne mora mu svaka druga riječ biti „ovaj“ i „ovoga“, ne stenje kad počinje rečenicu kao što za većinu ministara i državnih tajnika najprije pomislim da ih netko tajno snima na zahodu dok se muče oko velike nužde, i još, povrh svega, ni jednom nije obje ruke dignuo u zrak kako bi u bestežinskom prostoru napravio znakove navoda za ono što bi trebao reći, a budući da se ne zna izraziti vizualno-majmunski pravi gestu – poruku: sami zamislite što bih htio reći … čovjek se bori s voditeljem za svoje minute koje mu gazda emisije svejednako krade kako bi iznio i svoje mišljenje, a ovaj što bi trebao biti glavni usudi se biti toliko pametan da ni jednu misao ne završava konstatacijom koje bi se i krave i magarci zastidjeli: „i to je to“ … e, svega toga lošega, čega nije bilo u riječima Hrvoja Hribara, ima u izobilju na hrvatskoj političkoj sceni … a znanja o poslu za koji su (kvazi)političari dobro plaćeni i još bolje strukturalno raspoređeni ni približno Hribarovom znanju o kinematografiji.
Zna Hrvoje Hribar što govori. Neće ga iznenaditi pljuvanje onih koje je spominjao, možda i pokoja popularna sudska tužba, bit će Hrvoje i četnik i jugokomunjara i Srbin, a pravac prema burzi rada već je uhvatio.
Zašto mi se čini da je bog ovu nedjelju odredio za svoj slobodan dan i nije se potrudio pred televizijske ekrane dovesti političare kako bi(h) nešto naučili? Ili to ipak nije učinio znajući, kao svevišnji prorok, da je Hrvoje čovjek za Hrvatsku dvadeset i drugog stoljeća, a ovi su samo za danas?
