U odronu zemlje u Čileu poginulo pet osoba – nijedan turist! Tako izvještavaju svi televizijski kanali tokom dana, svejedno koga. Možda pod utjecajem informacije, objavljene također jednog običnog dana u New York Timesu o tome da Pentagon godinama istražuje prijavljene slučajeve susreta sa NLO-ima. Da nisu u neidentificiranim i nedefiniranim letjelicama poslanima sa tko zna koje planete pristigli i turisti u Čile? To bi bio razlog zašto ih urednici vijesti na TV kanalima nisu svrstali u ljude, nego odvojili u novu kategoriju živih bića izvan ljudske.
I sve se nekako podudara s upravo započetim razdobljem odvajanja velikih grupa jedne od druge. Onih koji vjeruju i drugih koji ne vjeruju, jednih koji mogu, drugih koji ne mogu, onih koji žele i drugih koji ne žele. Vjerovati u Boga, u Božić kao dan Kristovog rođenja, pri čemu četrnaest dana tamo ili amo nije bitno, ili se ponašati kao da su ovo obični dani običnih ljudskih života? Pretvarati se da možemo darivati sve za koje mislimo da je potrebno ili naprosto ne zalaziti u trgovačke centre i ne gužvati se oko štandova božićnih sajmova? Željeti dobro ljudima oko sebe sa parolama, klišejima, frazama, pompom i neuobičajenom srdačnošću ili se jednako ponašati prema njima svih tristošezdesetpet dana u godini? Jesmo li ovih dana ljudi ili turisti na svijetu, u zemaljskim prostorima u kojima živimo, u našim ulicama, zgradama, šorovima i sokacima?
Milijuni, da se zadržimo samo na „domaćoj“ valuti, dinara, kuna, konvertibilnih maraka i drugačije nazvanih vrijednosti svega onoga što ni približno toliko ne vrijedi, a može se, ili mora kupiti, slit će se ovih pretprazničkih dana na neizbrojive bankovne račune. Svake godine sve više i više. Kao da je udarničko takmičenje u broju rudarskih kolica i tona iskopanog ugljena iz tamo neke 1949. godine, kad je, 24. jula/srpnja Alija Sirotanović, sa osam drugova, za osam sati rada u rudniku mrkog ugljena „Breza“ iskopao 152 tone ugljena, što je napunilo 253 kolica i time srušio dotadašnji rekord Rusa Alekseja Stahanova iz 1935. godine za 50 tona te postigao svjetski rekord u iskopu ugljena. Do kraja te godine u rekordima su mu se pridružili: Nikola Škobić iz istoga rudnika, Ibrahim Trako iz rudnika „ Zenica“, Risto Mijatović, Džemal Ramović i Edhem Škorić, iz „Kaknja“ i Abdurahman Babajić iz rudnika „Banovići“.
Kao što nas neki centri moći upravljanja osnovnim ljudskim karakteristikama znanja i razumijevanja uporno podučavaju da u prirodnim katastrofama stradavaju ljudi, ali, moguće je, i turisti, tako su nam nametnuli i tobože novu emociju, nazvavši je: empatija. Trebali bismo je prihvatiti jer aludira na drage nam i bliske riječi: simpatija i antipatija, riječi koje su jasne, precizne, određene, nema u njima mjesta sumnji i ne može biti tamo ili amo kao u Isusovom rođenju (ne razumijem zašto pišemo Isus velikim slovom kad je to samo pojam za eventualnu, nikad dokazanu i potvrđenu prirodnu pojavu, možda lijepu, oku i osjetilima ugodnu, poput polarne svjetlosti, ozvjezdanog neba, kiše u pustinji, ljubavi slonova i zmija… ). Ali, simpatija i antipatija su riječi iz vremena Alije Sirotanovića, kad je Isus sa svojim nemogućim djelima bio manje važan, a uspješno ga je zamjenjivao čovjek – brat, otac, prijatelj, drug, slučajni sugovornik, koji nam je bio simpatičan ili antipatičan, a ni ovo drugo nije značilo da ga mrzimo, preziremo ili mu želimo bilo kakvo zlo. Danas, kad se svojski trudimo da nadvladamo i nadmašimo bližnjega nam u moći i bogatstvu, kad je uspješan svatko tko umije i uspije drugoga podrediti sebi gradeći neravnopravan odnos u kome jači gura slabijega sve bliže ponoru izgubljenog ljudskog dostojanstva, potrebne su i nove riječi za nova stanja. Kad bi netko ad hoc testirao posjetioce dobrotvornih priredaba i televizijske gledaoce koji telefonskim pozivom daruju neki novčić u dobrotvorne svrhe (a da prije toga nisu provjerili koji postotak njihovog priloga ide na račun organizatora, učesnika i telefonske kompanije) i upitao ih što znači riječ: empatija, procjenjujem da njih 80 posto ne bi dalo pravi odgovor. Za simpatiju i antipatiju bi svih 100 posto.I, gle čuda, odjednom postaju empatični i oni koji su životne i vremenske sudrugove iz prostora u kome zajedno kratkotrajno obitavaju stjerali u kut bivstvovanja iz koga ne mogu dalje. Sve im uzeli, e da bi onda imali priliku positno davati. I bili dobrotvori, darovaoci, veliki ljudi, bili neki novi što se odjednom po novome i nazivaju: empatični. Takvi su vlastodršci bez obzira na vjeru i nacionalnost i na oblik vlasti, bila ona ekonomska, politička ili intelektualna, to su oni koji se među prvima zaklinju u Boga, oni koji će pokazati visoki stupanj empatije donirajući hranu, igračke ili novac onima čije je to istinsko vlasništvo. Njihova imena će se spominjati i pamtiti, oni su turisti među ljudima.
Nekad je turist bio Alija Sirotanović i nitko nije znao ni spominjao ime direktora rudnika „Breza“ jer je on spadao u obične ljude naspram Aliji. Bolesnih, siromašnih i unesrećenih je uvijek bilo i bit će, kao i onih u nešto povoljnijoj situaciji i uvijek će čovjek imati potrebu i željeti pomoći drugome, pa čak i ako mu nije simpatičan, zato, ne varajmo ljude izmišljanjem novih naziva za poznata im stanja. Nećemo postati bolji zato što osjećamo empatiju prema drugim ljudima gledajući na ekranima oblike njihovih stradanja. Iako skupljamo novac, hranu i odjeću, nekome izgradimo kućicu, nekom djetetu kupimo kompjutor, paradoksalno je da smo sve rjeđe u situacijama u kojima možemo pomoći. Takvih situacija je sve više, onih koji su ljudi sve manje, a ne povećava se ni broj turista koji nisu stradali jer i oni gledaju da se ne šire brojčano kako ne bi izgubili vlastiti prostor za empatiju.
(Empatija ne podrazumijeva nužno “dobrotu”, a prema psihologu Paulu Gilbertu upravo je zbog empatije moguće mučiti druge ljude. Bez empatije, osoba koja muči drugu osobu ne bi imala koncept o patnji koju uzrokuje, a upravo zato što se može “staviti u tuđe cipele” ta osoba zna da uzrokuje bol.)Vrijeme je darivanja i čestitanja. Izražavam ličnu antipatiju (kao da je to nekome važno) prema slanju i primanju čestitaka: „Sretna Nova godina“, „Sve najbolje“, „Čestit i sretan Božić“ i sličnih fraza i parola. Naprimala sam ih se i prije godinu dana, pa mi se tokom ove, 2017. godine dogodilo ne samo nekoliko, nego više od toga, nesretnih i neugodnih situacija koje su ostavile trajni biljeg na mom ljudskom integritetu kao i na psihofizičkom stanju. Vrlo grubo rečeno od mene, zar ne? Što bi tek rekli oni kojima smo lani čestitali Novu godinu i Božić, svejedno da li prvo ili drugo Isusovo rođenje, a oni u protoku vremena od naše jedne do druge čestitke umrli, poginuli, sahranili nekoga od najmilijih, voda im odnijela imovinu, potres srušio domove? Posebno izražavam gađenje prema svim čestitkama svih političara koji mi se pokušavaju obratiti svim mogućim načinima.
Kome trebaju čestitke? Zahvalimo za empatiju kao nepotrebnu nam prije nego je na bilo koji način izražena. Sve to skupa ništa ne znači onda kad povrijedi riječ, postupak, izdaja, omalovažavanje, podcjenjivanje, često i od onoga koji je prije dva-tri mjeseca poželio svaku sreću. Što će nam čestitke od onih koji nam ne dozvoljavaju živjeti normalan život dostojan čovjeka? Budimo ljudi, svaki dan a ne samo u praznične, i po cijenu da poginemo u kakvom odronu. Ljude će se pamtiti, a turisti dođu, prođu i budu zaboravljeni, čak i ako prežive.
xxz
