Praznik je. Nije svetac. Smrt fašizmu – sloboda narodu! Poslala sam tu poruku rano jutros Ladislavu i Veljku. Još ću nekim ljudima tokom dana. Ne postim ni za svece, danas nikako. Problem je samo u tome što nitko ne umije odgovarajuće posoliti, dobro napacati i onda osušiti slaninu, ni jedan komad koji sam dobila u zadnjih nekoliko godina nije kakav bi trebao biti. Preslano, premekano, drocavo, pretvrda koža, sluzava koža, poluosušeno, usmrđeno u starim zamrzivačima koji su odavno ispustili plin. Tek ću vidjeti kakav će biti komadić koga danas namjeravam ispržiti. Bez jaja, samo pržena slanina, kruh, luk i zelena salata. Idealna kombinacija za plus trideset i dva stupnja.
Drugi je dan ljeta. Treba obilježiti najduži dan u godini. Dobila sam prve ovogodišnje kruške. Osam komada. Za svakoga po četiri. Je li nekome poručeno ono što sam jučer naglas izrekla: tako mi fali friško voće. Saznala sam da se one prve šljive u narodu zovu „turkinje“, ne smijem taj naziv ubaciti u priču, mogao bi biti protumačen kao uvredljiv, a nije, baš suprotno: slatke sitne okrugle šljive, prošarane crvenkastim tonovima ili svim nijansama žute, prelijepo izgledaju na omanjim stablima, kao da je umjetnik poslagao ukrase, milina za gledati.
Ne nosim onih šest krušaka sa sobom, samo cvijeće i lampion, sve u ljubičastim tonovima. Takva je i marama od svile s kojom brišem tragove ptičjeg izmeta na granitu. Garantirano idealna za tu namjenu. I uvijek izazove pažnju kad bude primijećena tamo gdje joj nije mjesto. Oko vrata, to je standardno, svi nose marame, modni detalj, vraga - pokrivač i sakrivač bora. Na crnoj granitnoj ploči pokazuje se u svoj ljepoti i veličini.
Muškarac je poljubio njenu sliku zalijepljenu za okomito postavljeni granit, neka vrsta zahvale, a muškarca sučelice podsjetio je na nogometne rasprave, žena je spomenula onoj kojoj je vidljiva samo glava do ramena setove iz Trsta. Dobro sam napravila što nisam ponijela kruške, ne bih im mogla naći mjesto. Prilično rano za ovako dugačak dan, auto ispred mene skreće na prilaz kojim ću i ja, parkira na mjestu pored koga planiram i ja učiniti isto, beogradska registracija, dobar dan – dobar dan, žena šmrče i briše nos, alergija, jasno je, prerano je za suze. Kod pipe – česme s vodom iz gradskog vodovoda: kome ste vi – a kome vi – ono je kćer – i ja sam bila nečija kćer – s ocem sam joj odavno razgovarala za intervju, dugačak, opširan, u takvom obliku je bio i objavljen. Na parkiralištu se nismo prepoznali, već kod česme jesmo, a nema ni deset metara razdaljine. Što li je moć vode u vrućem ljetnom danu!
Narodni heroj: Adam Petrović Gigac
Da nisu stigle kruške u zaflekanoj pamučnoj majici i da se nisam istinski obradovala, pet minuta prije njih skrenula bih udesno na prilazni put, prije parkirala, natočila vode, vidjeli bismo se izdaleka, ne bi bilo dovoljno ni za „dobar dan“, njih dvoje ne bi znali da sam to ja, dio njihovih instrukcija iz statistike, kartaških igara, odjeće sa Ponte Rossa, intervjua s ocem, Adamom Petrovićem Gigcem (1913 – 1984) nosiocem Partizanske spomenice 1941., narodnim herojem Jugoslavije koji je tim Ordenom odlikovan 24. srpnja/jula 1953. godine. Sahranjen je u Grobnici narodnih heroja na zagrebačkom Mirogoju.Dok su kćer i zet brisali prašinu sa granitne ploče kojoj su oni došli iz Beograda, odjurila sam kući po poklon (knjigu priča o gradiću našega djetinjstva), podsjetnik na neko prošlo vrijeme, završit će kod sina im u Kanadi, čujem na rastanku, u toj velikoj državi najmanje je tridesetak istih knjiga. Kod neke druge djece, braće i sestara, majki i očeva.
U povratku po vodu na Čučkovića vrelo, tri flaše po šest litara, nikad ne presuši.
I tek je 10.00 sati. I tek je drugi dan ljeta. Ima vremena za prozore i paučinu, more i Jasmininu promociju u Sarajevu. Stići će i još neka kruška. Danas je Dan antifašističke borbe, praznik u Hrvatskoj, odabran kao takav u znak sjećanja na osnivanje Prvog sisačkog partizanskog odreda u šumi Brezovica kod Siska, 1941. godine.
Nikako navečer ne biti u kući, makar stigla kiša preko Alpa ili od Mediterana, ili se kapljice kondenzirale u komade leda – tuče – grada, pa krenule udarati po zemlji sa večeri; već sutra će mrak pasti ranije.
Smrt fašizmu – sloboda narodu!
*U Glini, 22. 6. 2017. godine
xxz
