Dogodilo se ono što su samo izrazito pronicljivi teoretičari političkog umijeća realnosti, poput Slavoja Žižeka, procjenjivali: dinastija Clinton pada, njeno vrijeme je prošlo, sve se događa baš kao u američkoj televizijskoj hit-sapunici „Dinasty“ koja je prije tridesetak godina prikazivana najprije na američkoj TV mreži ABC, a s manjim kašnjenjem i na mnogim drugim, uključujući i JRT „mrežu“ (pojašnjenje: Jugoslavenska radiotelevizija). Preostaje još samo kćer Chelsea ako bi iznebuha, kad joj dosade svi drugi oblici provođenja životnih dana, poželjela postati domaćica Amerike i vladarica Bijele kuće.
A sve je tako jednostavno. Ljudima dosadilo prezime Clinton, zaključili da njihov život vrijedi više od toga da im ga kroji najprije muž, a poslije supruga. Kao da su još u embrijima, ili bi bilo „hrvackije“ reći u trenutku ulaska spermija u jajašce, ne u ljubavnom zanosu, nego u osviještenoj potrebi začenjanja (valjda bi to bio trajni oblik glagola „začeti“) bili predodređeni da oboje budu američki predsjednici. Jest, vraga, priroda ima svoja pravila, pa svi koji su izašli na izbore u SAD-u nisu začeti pod istom parolom „bratstva i jedinstva“, nego se ljudski razjedinili, podijelili, tek na onom sakrivenom mjestu sami sebi rekli, onako po naški: sad ću ja njima zabiti čiviju. I zaokružili ime za koje su se do tog dana zaklinjali da bi bilo američka katastrofa i sramota. Teško da će čak i partneru u ljubavnoj ložnici – dok rade možda na novoj američkoj dinastiji, pokazat će vrijeme za četrdeset-pedeset godina – priznati da su ipak glasali za inovaciju.
Neočekivano, prevelik korak unatrag, slom demokracije na američki način, pad ljudskog morala, osveta osiromašenih i nova nada bogatih, dodatni vjetar u leđa Trećem svjetskom koji je na vidiku … i još koješta za što će tek budućnost pokazati je li i u najmanjoj mjeri bilo dobro procijenjeno danas. Ta koliki je bio postotak onih koji su prije šest ili deset mjeseci Trumpu davali šansu novog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država? Nakon Obame za koga smo svi navijali, kao da je dečko iz našeg susjedstva čijeg se rođenja sjećamo, vjerujući u njegovu dobrotu, poštenje, sigurni da u sebi nosi gene pravednosti i mira? Pa da njega naslijedi arlekino u obliku Trumpa?
Pokazalo se da Amerikanci više vole cirkusku šatru u kojoj je na vrh trapeza muškarac, pa je gospođi Clinton otežavajuća okolnost bila i to što nije u međuvremenu promijenila spol, možda onda kad je bila u klinču sa gospjicom Lewinsky, ili što nije, kao hrabra žena koja drži do svog integriteta, najurila gospodina supruga, spakirala njegove košulje, pidžame i bokserice u dva-tri kofera i izbacila ih u rano jutro direktno pred vrata Bijele kuće. Koliko bi jučer dobila ženskih glasova, svih onih koje bi rado isto to učinile, ali im američki način života ne dozvoljava jer bi ostale bez krova nad glavom, zdravstvene zaštite, socijalne sigurnosti. Za sve ovo dalje nije ona kriva, nego stranka koja ju je kandidirala, podržavala i gurala. I njen poraz na predsjedničkim izborima u Americi nije, zapravo, njen poraz, nego poraz Demokratske stranke kojoj tek predstoje odgovori na mnoga pitanja, a jedno od njih bi trebalo glasiti: kome je uopće pala na pamet ideja da bi Hillary mogla savladati Billa joj muža koji je dva mandata zaredom bio predsjednik najveće svjetske sile i kakvi bi to bili ljudi koji bi prihvatili vladavinu dinastije, kad se protiv tuđih u cijelom svijetu bore i šalju svoje vojnike da ginu pri razobličavanju oblika i metoda nedemokratičnosti svih drugih dinastija. Da ne bî Hillary … možda ne bi bilo ni Trumpa.
Nama u Hrvatskoj, a i šire na Balkanu, ostaje pitanje: jesu li Amerikanci kopirali nas ili smo mi nevješto nasjeli na njihovu podmetnutu poduku. Bit će da u situacijama koje na prvi pogled nemaju nikakve sličnosti ima uzajamnog „prožimanja“, kao ono kad spermić nađe najbolje utočište. Oni su nama poslali jednu oblajhanu plavojku, ona jedva savladala plavkasto-sijedog muškarca, ali ga jest savladala, pa smo mi u Hrvatskoj ipak u prednosti. Njihova oblajhana plavojka to nije uspjela sa svojim sivkasto-ružičastim protivnikom. Vjerojatno će naša, u stilu prave dame, uputiti koju riječ utjehe njihovoj, iz onog svog vizualnog stava: ja, pa ipak ja … Zato u nas odjednom i tuga i ponos. Tuga što nisu savladali našu šprancu, pa im se može dogoditi poniranje licem u blato, a širom otvorenih očiju. A ponos poradi onog dijela šprance kojim su se prevarili u tumačenju demokracije i nasjeli na parole o boljem sutra, jer tu smo mi u Hrvatskoj ipak nenadmašni, čisti i zakleti fanovi vjere u laž.
I još je zbog nečega Donald Trump naš veliki prijatelj, možda i obožavatelj nas na Balkanu: samo sat-dva nakon što je postalo jasno da je on novi predsjednik SAD-a, u pozdravnoj govoranciji eto hrpe riječi sasvim drugačijeg značenja od svih onih otprije nekoliko mjeseci pa sve do prije jednog dana. To mogu raditi samo naši prijatelji, e da bi nas utješili potvrđivanjem koliko smo svi slični jedni drugima. I političari i oni koji im vjeruju.
A sve je tako jednostavno. Ljudima dosadilo prezime Clinton, zaključili da njihov život vrijedi više od toga da im ga kroji najprije muž, a poslije supruga. Kao da su još u embrijima, ili bi bilo „hrvackije“ reći u trenutku ulaska spermija u jajašce, ne u ljubavnom zanosu, nego u osviještenoj potrebi začenjanja (valjda bi to bio trajni oblik glagola „začeti“) bili predodređeni da oboje budu američki predsjednici. Jest, vraga, priroda ima svoja pravila, pa svi koji su izašli na izbore u SAD-u nisu začeti pod istom parolom „bratstva i jedinstva“, nego se ljudski razjedinili, podijelili, tek na onom sakrivenom mjestu sami sebi rekli, onako po naški: sad ću ja njima zabiti čiviju. I zaokružili ime za koje su se do tog dana zaklinjali da bi bilo američka katastrofa i sramota. Teško da će čak i partneru u ljubavnoj ložnici – dok rade možda na novoj američkoj dinastiji, pokazat će vrijeme za četrdeset-pedeset godina – priznati da su ipak glasali za inovaciju.
Neočekivano, prevelik korak unatrag, slom demokracije na američki način, pad ljudskog morala, osveta osiromašenih i nova nada bogatih, dodatni vjetar u leđa Trećem svjetskom koji je na vidiku … i još koješta za što će tek budućnost pokazati je li i u najmanjoj mjeri bilo dobro procijenjeno danas. Ta koliki je bio postotak onih koji su prije šest ili deset mjeseci Trumpu davali šansu novog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država? Nakon Obame za koga smo svi navijali, kao da je dečko iz našeg susjedstva čijeg se rođenja sjećamo, vjerujući u njegovu dobrotu, poštenje, sigurni da u sebi nosi gene pravednosti i mira? Pa da njega naslijedi arlekino u obliku Trumpa?
Pokazalo se da Amerikanci više vole cirkusku šatru u kojoj je na vrh trapeza muškarac, pa je gospođi Clinton otežavajuća okolnost bila i to što nije u međuvremenu promijenila spol, možda onda kad je bila u klinču sa gospjicom Lewinsky, ili što nije, kao hrabra žena koja drži do svog integriteta, najurila gospodina supruga, spakirala njegove košulje, pidžame i bokserice u dva-tri kofera i izbacila ih u rano jutro direktno pred vrata Bijele kuće. Koliko bi jučer dobila ženskih glasova, svih onih koje bi rado isto to učinile, ali im američki način života ne dozvoljava jer bi ostale bez krova nad glavom, zdravstvene zaštite, socijalne sigurnosti. Za sve ovo dalje nije ona kriva, nego stranka koja ju je kandidirala, podržavala i gurala. I njen poraz na predsjedničkim izborima u Americi nije, zapravo, njen poraz, nego poraz Demokratske stranke kojoj tek predstoje odgovori na mnoga pitanja, a jedno od njih bi trebalo glasiti: kome je uopće pala na pamet ideja da bi Hillary mogla savladati Billa joj muža koji je dva mandata zaredom bio predsjednik najveće svjetske sile i kakvi bi to bili ljudi koji bi prihvatili vladavinu dinastije, kad se protiv tuđih u cijelom svijetu bore i šalju svoje vojnike da ginu pri razobličavanju oblika i metoda nedemokratičnosti svih drugih dinastija. Da ne bî Hillary … možda ne bi bilo ni Trumpa.
Nama u Hrvatskoj, a i šire na Balkanu, ostaje pitanje: jesu li Amerikanci kopirali nas ili smo mi nevješto nasjeli na njihovu podmetnutu poduku. Bit će da u situacijama koje na prvi pogled nemaju nikakve sličnosti ima uzajamnog „prožimanja“, kao ono kad spermić nađe najbolje utočište. Oni su nama poslali jednu oblajhanu plavojku, ona jedva savladala plavkasto-sijedog muškarca, ali ga jest savladala, pa smo mi u Hrvatskoj ipak u prednosti. Njihova oblajhana plavojka to nije uspjela sa svojim sivkasto-ružičastim protivnikom. Vjerojatno će naša, u stilu prave dame, uputiti koju riječ utjehe njihovoj, iz onog svog vizualnog stava: ja, pa ipak ja … Zato u nas odjednom i tuga i ponos. Tuga što nisu savladali našu šprancu, pa im se može dogoditi poniranje licem u blato, a širom otvorenih očiju. A ponos poradi onog dijela šprance kojim su se prevarili u tumačenju demokracije i nasjeli na parole o boljem sutra, jer tu smo mi u Hrvatskoj ipak nenadmašni, čisti i zakleti fanovi vjere u laž.
I još je zbog nečega Donald Trump naš veliki prijatelj, možda i obožavatelj nas na Balkanu: samo sat-dva nakon što je postalo jasno da je on novi predsjednik SAD-a, u pozdravnoj govoranciji eto hrpe riječi sasvim drugačijeg značenja od svih onih otprije nekoliko mjeseci pa sve do prije jednog dana. To mogu raditi samo naši prijatelji, e da bi nas utješili potvrđivanjem koliko smo svi slični jedni drugima. I političari i oni koji im vjeruju.
