Udarna vijest sinoć: četiri hrvatske europarlamentarke (Dubravka Šuica, Biljana Borzan, Ivana Maletić i Ruža Tomašić) zadrte protivnice samo onda kad iskazuju javno političku orijentaciju, a ustvari, prava i jedinstvena ekipa u veslanju naroda „na pariće“, sretno i uspješno, među prvima, pobjegle iz Brukselesa. Jesu se namučile, priznaju, da bi, odmah nakon stravičnog napada, po'vatale sve moguće letove, autobusne i tračničke pravce, te skoro da poljubiše hrvatsko aerodromsko tlo kad su stigle u hrvatsku sigurnost. Malo riječi od njih o tragičnom događaju, najviše o mukama u spašavanju vlastite guzice
Dokone gospođe u parku, u koji su izvele kućne ljubimce na obaveznu dnevnu rekreaciju, ne razgovaraju ova dva prijepodneva o sinoćnjim serijama, među čijim su se junacima već i same pogubile, jer bi htjele pratiti sve serije otprilike u isto vrijeme. Što je naizgled nemoguće, ali, i zašto ne bi mogle. Kad nadljudi, zalutali u politiku stjecajem različitih, za njih korisnih okolnosti, znaju o svemu sve, pa jednako uspješno mogu ugrađivati pacemakere i određivati što u budućnosti sa plastičnim vrećicama – sasvim je svejedno o čemu treba odlučivati, važno je samo da je iz fotelje, nikako na terenu – zašto onda i one, na terenskom zadatku vođenja pasa u obilježavanje svog teritorija u parku, kako ga ne bi zauzela djeca, ne bi znale o puno toga puno.
Da ne bi bio „krivi navod“, a kojim slučajem i pogrešan, pa netko pomislio da autorica ima nešto protiv rada na terenu, ma koje vrste bio, odmah evo političkog očitovanja: bravo za gospođe iz parka. Nije ih bilo ni na jednom televizijskom kanalu, kamoli da su se nečijim neznanjem našle kao udarna vijest u večernjim dnevnicima, pa i onoga Hrvatske radiotelevizije. Zaslužile su to gospođe zato što već dva dana razgovaraju o glavnim i sporednim junacima istinite epizode tragične serije: onima iz Bruxellesa. Otme se i koja suza, život je iza njih, djeca i unučad su u bijelom svijetu, mogao se netko od njih naći toga jutra na briselskom aerodromu. Ako nije njihovo dijete, brat, supruga, prijatelj… jest nečiji.
Jutros prvu rečenicu izgovara šetačica – šnajderica: najgora mi je ona Šuica – meni bo'me Borzanica – dodaje učiteljica. I kreće salva kritika od običnih šetačica pasa, od kojih svaka zna što je Brisel kad čuje, ali ponekoj, kad čita, pretvara se u Brukseles.
Udarna vijest sinoć: četiri hrvatske europarlamentarke (Dubravka Šuica, Biljana Borzan, Ivana Maletić i Ruža Tomašić) zadrte protivnice samo onda kad iskazuju javno političku orijentaciju, a ustvari, prava i jedinstvena ekipa u veslanju naroda „na pariće“, sretno i uspješno, među prvima, pobjegle iz Brukselesa. Jesu se namučile, priznaju, da bi, odmah nakon stravičnog napada, po'vatale sve moguće letove, autobusne i tračničke pravce, te skoro da poljubiše hrvatsko aerodromsko tlo kad su stigle u hrvatsku sigurnost. Malo riječi od njih o tragičnom događaju, najviše o mukama u spašavanju vlastite guzice. A i vrijedna im je, nema sumnje: mjesečna plaća od 8 000 eura, od koje ostaje čistih 6.200 kad plate evropske poreze (pošteno je reći da im onda 40 posto uzme državnoljubljeni budžet), pa dodatak za uredske troškove od 4 300 eura, plus za putovanja 4 200 eura godišnje, a sjednica Europskog parlamenta donosi im dnevno po 300 eura.
Brzi povratak: Dubravka Šuica
One šetačice pasa iz parka možda ne znaju ove podatke, pa im zato nije jasno čemu tolika radost na licima četiriju dama došetalih iz Brukselesa, kao da su se sretno spustile na zemlju u svemirskoj kapsuli i završile veliki poduhvat. Njihov smijeh koji se pretvarao čak u cerekanje i presavijanje od smijeha, pred naručenim televizijskim kamerama, njihova sreća što su umakle tuđoj nesreći, njihovo zadovoljstvo što nisu, u ime države koju predstavljaju, otišle na jedan od gradskih trgova, stopile se s unesrećenim ljudima, pridružile onima koji ostaju prkositi zlu… toliko su degutantni, opori i gorki da izlaze čak i izvan okvira ksenofobične i mrziteljske današnje hrvatske politike. Iako, nisu sve ni one same krive, jer gdje su i u kojim uvjetima politički „sazrijevale“, ne mogu ni biti bolje. Što one znaju o ponosu koji nastaje zbog hrabrosti, o prkosu pred onim koji ti želi zlo?
Nameće se pitanje: gdje ostade ostala družina, pogotovo muškadija? Ili će biti da su ove gospođe najsposobnije, najprobitačnije, najpametnije i najvrijednije, pa uspjele ono što drugi nisu. Ma žensko je uvijek žensko, što drugo reći! Obavezno ih što prije postaviti uz bok Predsjednice države koja istu večer, pred drugim televizijskim kamerama, tako državnički poručuje kako se građani mogu zaštititi od terorizma ako prijave svaku torbu u svom vidokrugu, a nije im vidljiv njen sadržaj. Zato sugestija Predsjednici, za sljedeće obraćanje naciji: u Hrvatskoj obavezno korištenje samo prozirnih torbi, ruksaka, vrećica. Možda tu ideju usvoji cijeli miroljubivi svijet i eto rješenja za terorizam i sve druge zločeste - izme.
Danas je u Hrvatskoj dan žalosti zbog terorističkog čina u Bruxellesu. Šetačice pasa očekuju vidjeti i dotične gospođe – saveznice u bijegu, na nekom službenom komemorativnom skupu. Nasmijane, razdragane, vedre, pune radosti, onako kako su one doživjele pakao evropske prijestolnice, u trenucima u kojima nisu bile sposobne shvatiti što se događa i gdje je njihovo mjesto. Zašto bi uopće itko više od njih očekivao da shvate bilo što drugo važno? To čak više ne smiju očekivati ni stranke kojima pripadaju, od tobožnje krajnje ljevice (Borzan) do krajnje desnice (Tomašić).
Četvorka, zabrinuta samo za sebe, potvrdila je da u politici svaki zbroj daje isti rezultat.
e-novine
