Je suis ustaški sin – taj je natpis u siječnju prošle godine ispisan u pothodniku Folnegovićeva naselja u Zagrebu, kao imbecilna fanatička parafraza slogana »Je suis Charlie« koji je tih dana odjekivao planetom, u znak slobodarske solidarnosti s novinama kojima su fanatici pobili desetoro novinara i članova redakcije. »Je suis ustaški sin« – taj ružni, opasni i glupi uzvik trebao bi stajati kao rodonačelnički znak svim onim javnim izljevima mržnje protiv Srba i manjina koje je Srpsko narodno vijeće šesti put zaredom objedinilo u godišnji bilten o govoru mržnje, te u ponedjeljak predstavilo u Zagrebu.
Nevelika je to, ali šokantna knjižica, čak i za one koji znaju što se događa. Na sedamdeset stranica, iz retka u redak, cijedi se mržnja s ulica hrvatskih gradova: Za dom spremni, U, Ubi Srbina, Srbe na vrbe, Gazi četnike... Na parohijskom domu u Vinkovcima, natpis »Smrt četnicima«. Na srpskim lokalima u Vukovaru, »Ubij Srbina«, »Vesele ustaše«, »Čekamo vas mi Hrvati«, »U«, svastika... Elektronski mediji: sve je više »internetskih portala putem kojih se promovira radikalni nacionalizam i govor mržnje«. Primjerice, dnevno.hr: »Pupovac je otrovniji i od zelene pupavke, najopasnije gljive na hrvatskom tlu!«. Autor Tvrtko Tolić: »Vrijeme je da obnovimo ustaški pokret«. Takvi portali objavljuju potjernice. Bilten ih navodi desetak. Njihovo je djelovanje »daleko od bezazlenog«, jer, primjerice, hop.hr i gradjanska-akcija-official.com »mogu se smatrati odgovornima« za rušenje spomen-obilježja u Medarima za 65 civila ubijenih u ratu, u kolovozu prošle godine. Ovaj posljednji portal objavio je »popis četnika u RH«, »popis Udbe u RH« te »popis daruvarskih četnika, dezertera i pete kolone«. Iz retka u redak, iz stranice u stranicu, niže bilten SNV-a uznemirujuće primjere. Ta je brošura slika i prilika današnje Hrvatske, nas samih, naše zemlje koja nam je svakoga dana svima pred očima, a svi se uporno trudimo da je ne vidimo, naivno uvjeravajući sebe same da su ti užasni grafiti usputne i nevažne, ali neizbježne posljedice prava na slobodu govora.
A da nisu, marljivo nas, iz dana u dan, uvjeravaju najmoćniji ljudi ove zemlje. »Nitko u Hrvatskoj nije ugrožen, pa ni Pupovac. Ako je, neka ode tamo gdje neće biti ugrožen«, znamenita je već izjava glavnog tajnika HDZ-a Milijana Brkića, HDZ-ova kandidata za ministra branitelja. »Jako mi je žao da su mu opljačkali stan. Frljić pokazuje da je dobar vicmaher, a loš intendant« – tako je Tomislav Karamarko komentirao vijest o provali u stan Olivera Frljića i njegove djevojke, te redateljevu tvrdnju da je za to odgovoran HDZ. A kako predsjednica Republike zagovara pravo svakoga građanina na mir i sigurnost, te osuđuje »prijetnje i izljeve govora mržnje«? U poznatome pismu Miloradu Pupovcu, ovako: »Dužna sam, međutim, ustvrditi da među osobama koje ste naveli ima i onih koji svojim javnim djelovanjem godinama provociraju, iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti, neistinito prikazuju i čak izruguju Domovinski rat i, u osnovi, niječu stvarnost, a implicitno i samu ideju hrvatske države, stvarajući tako ozračje napetosti, isključivosti i netolerancije.« A dok je SNV na sedamdeset gustih stranica opisao prijetnje, vrijeđanja i nasilje, predsjednik Vlade uspio je sročiti sedam – sedam! – redaka poziva na toleranciju, pa ih objaviti na najneslužbenijem mogućem izvoru – Facebooku. Iz Mosta, pak, do dana današnjeg nitko ni riječju nije progovorio o »mržnji koja izjeda slobodu«, kako se dojmljivo izrazio Milorad Pupovac.
Što, dakle, imamo u Hrvatskoj? Predsjednicu Republike koja žrtve proglašava odgovornima za napade. Predsjednika najjače stranke koji već mjesecima najavljuje ograničenje slobode govora, ističući Olivera Frljića, a sad, s pozicije prvog potpredsjednika Vlade, javno se ruga istom tom Frljiću nakon što su njemu i njegovoj djevojci provalili u stan. Imamo tajnika vladajuće stranke koji predstavnika nacionalne manjine tjera van iz Hrvatske. Imamo premijera koji šuti, i koalicijskog partnera koji ne postoji. Gdje je, dakle, danas taj »Je suis ustaški sin«? Odbacimo iluzije: nije više u pothodniku, sada je na vlasti. A grafiti po pothodnicima, daleko bilo, mogli bi promijeniti boju.
novilist
Nevelika je to, ali šokantna knjižica, čak i za one koji znaju što se događa. Na sedamdeset stranica, iz retka u redak, cijedi se mržnja s ulica hrvatskih gradova: Za dom spremni, U, Ubi Srbina, Srbe na vrbe, Gazi četnike... Na parohijskom domu u Vinkovcima, natpis »Smrt četnicima«. Na srpskim lokalima u Vukovaru, »Ubij Srbina«, »Vesele ustaše«, »Čekamo vas mi Hrvati«, »U«, svastika... Elektronski mediji: sve je više »internetskih portala putem kojih se promovira radikalni nacionalizam i govor mržnje«. Primjerice, dnevno.hr: »Pupovac je otrovniji i od zelene pupavke, najopasnije gljive na hrvatskom tlu!«. Autor Tvrtko Tolić: »Vrijeme je da obnovimo ustaški pokret«. Takvi portali objavljuju potjernice. Bilten ih navodi desetak. Njihovo je djelovanje »daleko od bezazlenog«, jer, primjerice, hop.hr i gradjanska-akcija-official.com »mogu se smatrati odgovornima« za rušenje spomen-obilježja u Medarima za 65 civila ubijenih u ratu, u kolovozu prošle godine. Ovaj posljednji portal objavio je »popis četnika u RH«, »popis Udbe u RH« te »popis daruvarskih četnika, dezertera i pete kolone«. Iz retka u redak, iz stranice u stranicu, niže bilten SNV-a uznemirujuće primjere. Ta je brošura slika i prilika današnje Hrvatske, nas samih, naše zemlje koja nam je svakoga dana svima pred očima, a svi se uporno trudimo da je ne vidimo, naivno uvjeravajući sebe same da su ti užasni grafiti usputne i nevažne, ali neizbježne posljedice prava na slobodu govora.
A da nisu, marljivo nas, iz dana u dan, uvjeravaju najmoćniji ljudi ove zemlje. »Nitko u Hrvatskoj nije ugrožen, pa ni Pupovac. Ako je, neka ode tamo gdje neće biti ugrožen«, znamenita je već izjava glavnog tajnika HDZ-a Milijana Brkića, HDZ-ova kandidata za ministra branitelja. »Jako mi je žao da su mu opljačkali stan. Frljić pokazuje da je dobar vicmaher, a loš intendant« – tako je Tomislav Karamarko komentirao vijest o provali u stan Olivera Frljića i njegove djevojke, te redateljevu tvrdnju da je za to odgovoran HDZ. A kako predsjednica Republike zagovara pravo svakoga građanina na mir i sigurnost, te osuđuje »prijetnje i izljeve govora mržnje«? U poznatome pismu Miloradu Pupovcu, ovako: »Dužna sam, međutim, ustvrditi da među osobama koje ste naveli ima i onih koji svojim javnim djelovanjem godinama provociraju, iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti, neistinito prikazuju i čak izruguju Domovinski rat i, u osnovi, niječu stvarnost, a implicitno i samu ideju hrvatske države, stvarajući tako ozračje napetosti, isključivosti i netolerancije.« A dok je SNV na sedamdeset gustih stranica opisao prijetnje, vrijeđanja i nasilje, predsjednik Vlade uspio je sročiti sedam – sedam! – redaka poziva na toleranciju, pa ih objaviti na najneslužbenijem mogućem izvoru – Facebooku. Iz Mosta, pak, do dana današnjeg nitko ni riječju nije progovorio o »mržnji koja izjeda slobodu«, kako se dojmljivo izrazio Milorad Pupovac.
Što, dakle, imamo u Hrvatskoj? Predsjednicu Republike koja žrtve proglašava odgovornima za napade. Predsjednika najjače stranke koji već mjesecima najavljuje ograničenje slobode govora, ističući Olivera Frljića, a sad, s pozicije prvog potpredsjednika Vlade, javno se ruga istom tom Frljiću nakon što su njemu i njegovoj djevojci provalili u stan. Imamo tajnika vladajuće stranke koji predstavnika nacionalne manjine tjera van iz Hrvatske. Imamo premijera koji šuti, i koalicijskog partnera koji ne postoji. Gdje je, dakle, danas taj »Je suis ustaški sin«? Odbacimo iluzije: nije više u pothodniku, sada je na vlasti. A grafiti po pothodnicima, daleko bilo, mogli bi promijeniti boju.
novilist
