Ponekad u udarnom terminu televizije pokazuju razgovore s vodećim političarima. Scenografija je obično krajnje neinventivna. Neudoban stilski namještaj, zastava, grb i plava zastava sa zvjezdicama. Za tu priliku novinarke urede frizuru, a novinari obuku odijelo i kravatu. Svi su zadovoljni. Urednici imaju ekskluzivan prilog, gledatelji vide sjaj (i bijedu) čovjeka koji nam je vođa, taština političara je zadovoljena. Bezobrazna pitanja sastavni su dio demokracije. Da bi pitanje uopće nešto vrijedilo, mora biti izravno i jasno. Nema krivih pitanja, a blesavi odgovori nisu rijetki.
Ono što volim kod nekih novinara je njihov način postavljanja pitanja, upornost inzistiranja kod nejasnog odgovora. S takvim pitanjima, ne pokazujući snishodljivost autoritetu, stječu ugled novinara. U demokraciji je veliko veselje biračima kad kandidat zamuckuje, laže ili odgovara što ga nitko nije pitao. U nekim kulturama takva pitanja su česta; kod nas novinari plašljivo prelaze preko uopćenih i praznih odgovora. Ceremonije pristojnog izbjegavanja pitanja ne priliče demokraciji.
Da vidimo primjere. Idemo na stvar.
Filmski režiser Sedlar napravio je film o Jasenovcu. U tom filmu koristi se i pokazuje naslovnica Vjesnika i naslov, parafraziram, da je Sava donijela leševe iz Jasenovca u Zagreb. Publika se tome slatko smije. Bedastoća komunističkih cenzora i propagandista evidentno je dokazana, a izmišljanje zločina u Jasenovcu pokazano je kao službeni stav nenarodnog režima.
Cijelu konstrukciju narušio je sitan problem. To je neistina.
I naslov i novine su čisti falsifikat. Na taj datum objavljen je sasvim drugi tekst, naslov je izmišljen. Par portala i novina to je objavilo, ponegdje uz zloban žalac da je autor filma ”uhvaćen s prstima u pekmezu”. Kako kod nas satire nema ili je svedena na dozvoljene kritike birokracije i ljudskih slabosti (tako je bilo nekada!), a tek nekolicina autora se usudi sprdati s glupostima vlasti, crtati karikature i ismijavati pogreške, stvar prolazi bez većih skandala.
No s ozbiljnom desnicom nema šale. Gospodin Sedlar se izvlači da je on prevaren falsifikatom, spominje se beogradsko podzemlje i aludira na to da mu je to podvaljeno. I umjesto da se jednostavno pita autora filma da pokaže te novine, svi s snebivaju kao da je to neumjesno. Suprotno; jedini način da se utvrdi istina je da pokaže te novine koje je slikao i komentirao. Tako bi jednostavno i zauvijek opovrgnuo sumnju da laže, a takva fabulacija je, zbog osjetljivosti teme, opasna. Tko ne vjeruje u ovu tvrdnju, neka samo pročita tekstove komentara.
Na nedavnom skupu protiv govora mržnje gospodin Lukić iz Ministarstva kulture zaprepastio je sve tvrdnjom da u Hrvatskoj nema govora mržnje, jer mržnje nema. Isti dan, protivno njegovoj tvrdnji, izašlo je nekoliko komentara o tome kako ”govno od Tomića” zapravo širi mržnju i sam si je kriv za to što mu je neki nestaško srušio šešir.
Kakvo minoriziranje cijelog slučaja! Ma sam si je kriv! Kriv je za pisanje. Kriv je za mišljenje. To kažu slabo pismeni koji nemaju vlastitu misao. Milosrdne riječi ministra kulture jezivo podsjećaju na silovatelje koji tvrde da ih je djevojka izazivala, nasilnike koji tvrde da više nisu mogli trpjeti, zločince koji tvrde da je to što čine u korist žrtve. Možda nisam najpametniji, ali ne volim da me se drži za budalu.
To sliči i na priopćenje Predsjednice o prijetnjama Miloradu Pupovcu. Prijetnja se osuđuje, ali on je i sam za to kriv. Ne pazi što govori, pa nije čudo da mu prijete. I druga strana primala je prijetnje.
Premijer putuje u Vukovar naći veliko zemljište za strane ulagače, 10.000 puta veće od nekadašnje granice za agrarnu reformu i dodjelu zemlje seljacima. Na pitanje za koga to traži odbija odgovoriti jer je to poslovna tajna. To na upit tako može reći ta kompanija. No on ne može. Premijer svoje poslove treba otvoriti javnosti. On nije agent, posrednik ni zaposlenik kompanije, već naš premijer. Vlada ne smije tajiti što radi. Javnost ima pravo znati.
No najbolji primjer je ipak početna vijest u 7 sati na HTV1. Objavljena je vijest o, citiram: ”proslavi obljetnice dana NDH“ i prigodne izjave. Stvarno, i još potkrijepljeno izjavama vodećih dužnosnika. No stvar se do podneva stubokom promijenila. Predsjednicu, pa potom Karamarka i Petrova posjetio je američki službenik zadužen za pitanja holokausta. Ton se promijenio. Predsjednica je osudila NDH, premijer je čak u dodatku dnevnih novosti dao posebnu izjavu osude NDH. Karamarko također, iako su kod njega ostale neke fraze relativizacije.
Što sada s prijedlogom rehabilitacije Pavelića, unošenja NDH u izvorišne osnove Ustava, ispitivanja partizanskih zločina.? Tko će na Bleiburgu držati govor? Hoće li govor završiti uzvikom: Spremni!?
Posebno me zanima tko su hrvatski građani i tvrtke koje su kroz off-shore kompanije prale novac. Tko su ti ljudi? Koje tvrtke? Ministar financija lakonski je odbio to reći tvrdeći da se radi o poreznoj tajni. Nitko nije doveo u pitanje taj odgovor.
Postoji porezna tajna kada se radi o porezu, ali ne postoji kada se radi o možebitnoj prevari i kaznenom djelu. Svaki dan objavljuju se u medijima imena ljudi koji učine porezni prekršaj, liste dužnika. Državno odvjetništvo objavljuje imena optuženika. A sad ništa i tišina. Možda to ne zanima javnost. Zašto to netko ne objavi? Koja se tajna krši ako se navede tko su ti osumnjičenici?
Zar će objaviti tek kad provjere je li sve u redu? U isto vrijeme Cameron objavljuje svoje porezne podatke, ispričava se i objašnjava. To radi zato što ga je netko pitao bezobrazna pitanja. Islandski premijer, uz tvrdnju da nije učinio ništa loše, podnosi ostavku. Imena se objavljuju u Njemačkoj, Brazilu, Latinskoj Americi. Kako to da mediji šute? Kako to da stranke ne pitaju?
Meni nije jasno da američki mediji i sudovi objavljuju tko su sudionici podmićivanja u aferi Daimler-Benz, a mi čekamo i ništa se ne zna.
Broj i sastav ovih primjera pokazuje da se ne radi o incidentu ili pojedinačnom slučaju, već o obijesti i obrascu nove društvene elite. Dopustiti da revizija povijesti postane politički i modni trend znači neprekidno ekvilibriranje između suprotstavljenih istina. To može tek uz šutnju medija. Kako je moguće da ne znamo imena patriota koji novac provlače kroz banke egzotičnih imena? Zar se šuti jer je šutnja zlato? I to zlato na koje se ne plaća porez.
Bezobrazna pitanja put su k istini. Kažu: istina će nas osloboditi. Čak i kad je neugodna.
autograf
Ono što volim kod nekih novinara je njihov način postavljanja pitanja, upornost inzistiranja kod nejasnog odgovora. S takvim pitanjima, ne pokazujući snishodljivost autoritetu, stječu ugled novinara. U demokraciji je veliko veselje biračima kad kandidat zamuckuje, laže ili odgovara što ga nitko nije pitao. U nekim kulturama takva pitanja su česta; kod nas novinari plašljivo prelaze preko uopćenih i praznih odgovora. Ceremonije pristojnog izbjegavanja pitanja ne priliče demokraciji.
Da vidimo primjere. Idemo na stvar.
Filmski režiser Sedlar napravio je film o Jasenovcu. U tom filmu koristi se i pokazuje naslovnica Vjesnika i naslov, parafraziram, da je Sava donijela leševe iz Jasenovca u Zagreb. Publika se tome slatko smije. Bedastoća komunističkih cenzora i propagandista evidentno je dokazana, a izmišljanje zločina u Jasenovcu pokazano je kao službeni stav nenarodnog režima.
Cijelu konstrukciju narušio je sitan problem. To je neistina.
I naslov i novine su čisti falsifikat. Na taj datum objavljen je sasvim drugi tekst, naslov je izmišljen. Par portala i novina to je objavilo, ponegdje uz zloban žalac da je autor filma ”uhvaćen s prstima u pekmezu”. Kako kod nas satire nema ili je svedena na dozvoljene kritike birokracije i ljudskih slabosti (tako je bilo nekada!), a tek nekolicina autora se usudi sprdati s glupostima vlasti, crtati karikature i ismijavati pogreške, stvar prolazi bez većih skandala.
Filmski režiser Sedlar napravio je film o Jasenovcu. U tom filmu koristi se i pokazuje naslovnica Vjesnika i naslov, parafraziram, da je Sava donijela leševe iz Jasenovca u Zagreb. Publika se tome slatko smije. Bedastoća komunističkih cenzora i propagandista evidentno je dokazana, a izmišljanje zločina u Jasenovcu pokazano je kao službeni stav nenarodnog režima. Cijelu konstrukciju narušio je sitan problem. To je neistina
No s ozbiljnom desnicom nema šale. Gospodin Sedlar se izvlači da je on prevaren falsifikatom, spominje se beogradsko podzemlje i aludira na to da mu je to podvaljeno. I umjesto da se jednostavno pita autora filma da pokaže te novine, svi s snebivaju kao da je to neumjesno. Suprotno; jedini način da se utvrdi istina je da pokaže te novine koje je slikao i komentirao. Tako bi jednostavno i zauvijek opovrgnuo sumnju da laže, a takva fabulacija je, zbog osjetljivosti teme, opasna. Tko ne vjeruje u ovu tvrdnju, neka samo pročita tekstove komentara.
Na nedavnom skupu protiv govora mržnje gospodin Lukić iz Ministarstva kulture zaprepastio je sve tvrdnjom da u Hrvatskoj nema govora mržnje, jer mržnje nema. Isti dan, protivno njegovoj tvrdnji, izašlo je nekoliko komentara o tome kako ”govno od Tomića” zapravo širi mržnju i sam si je kriv za to što mu je neki nestaško srušio šešir.
Kakvo minoriziranje cijelog slučaja! Ma sam si je kriv! Kriv je za pisanje. Kriv je za mišljenje. To kažu slabo pismeni koji nemaju vlastitu misao. Milosrdne riječi ministra kulture jezivo podsjećaju na silovatelje koji tvrde da ih je djevojka izazivala, nasilnike koji tvrde da više nisu mogli trpjeti, zločince koji tvrde da je to što čine u korist žrtve. Možda nisam najpametniji, ali ne volim da me se drži za budalu.
To sliči i na priopćenje Predsjednice o prijetnjama Miloradu Pupovcu. Prijetnja se osuđuje, ali on je i sam za to kriv. Ne pazi što govori, pa nije čudo da mu prijete. I druga strana primala je prijetnje.
Premijer putuje u Vukovar naći veliko zemljište za strane ulagače, 10.000 puta veće od nekadašnje granice za agrarnu reformu i dodjelu zemlje seljacima. Na pitanje za koga to traži odbija odgovoriti jer je to poslovna tajna. To na upit tako može reći ta kompanija. No on ne može. Premijer svoje poslove treba otvoriti javnosti. On nije agent, posrednik ni zaposlenik kompanije, već naš premijer. Vlada ne smije tajiti što radi. Javnost ima pravo znati.
Na nedavnom skupu protiv govora mržnje gospodin Lukić iz Ministarstva kulture zaprepastio je sve tvrdnjom da u Hrvatskoj nema govora mržnje, jer mržnje nema. Isti dan, protivno njegovoj tvrdnji, izašlo je nekoliko komentara o tome kako ”govno od Tomića” zapravo širi mržnju i sam si je kriv za to što mu je neki nestaško srušio šešir
No najbolji primjer je ipak početna vijest u 7 sati na HTV1. Objavljena je vijest o, citiram: ”proslavi obljetnice dana NDH“ i prigodne izjave. Stvarno, i još potkrijepljeno izjavama vodećih dužnosnika. No stvar se do podneva stubokom promijenila. Predsjednicu, pa potom Karamarka i Petrova posjetio je američki službenik zadužen za pitanja holokausta. Ton se promijenio. Predsjednica je osudila NDH, premijer je čak u dodatku dnevnih novosti dao posebnu izjavu osude NDH. Karamarko također, iako su kod njega ostale neke fraze relativizacije.
Što sada s prijedlogom rehabilitacije Pavelića, unošenja NDH u izvorišne osnove Ustava, ispitivanja partizanskih zločina.? Tko će na Bleiburgu držati govor? Hoće li govor završiti uzvikom: Spremni!?
Posebno me zanima tko su hrvatski građani i tvrtke koje su kroz off-shore kompanije prale novac. Tko su ti ljudi? Koje tvrtke? Ministar financija lakonski je odbio to reći tvrdeći da se radi o poreznoj tajni. Nitko nije doveo u pitanje taj odgovor.
Postoji porezna tajna kada se radi o porezu, ali ne postoji kada se radi o možebitnoj prevari i kaznenom djelu. Svaki dan objavljuju se u medijima imena ljudi koji učine porezni prekršaj, liste dužnika. Državno odvjetništvo objavljuje imena optuženika. A sad ništa i tišina. Možda to ne zanima javnost. Zašto to netko ne objavi? Koja se tajna krši ako se navede tko su ti osumnjičenici?
Premijer putuje u Vukovar naći veliko zemljište za strane ulagače, 10.000 puta veće od nekadašnje granice za agrarnu reformu i dodjelu zemlje seljacima. Na pitanje za koga to traži odbija odgovoriti jer je to poslovna tajna. To na upit tako može reći ta kompanija. No on ne može. Premijer svoje poslove treba otvoriti javnosti. On nije agent, posrednik ni zaposlenik kompanije, već naš premijer. Vlada ne smije tajiti što radi. Javnost ima pravo znati
Zar će objaviti tek kad provjere je li sve u redu? U isto vrijeme Cameron objavljuje svoje porezne podatke, ispričava se i objašnjava. To radi zato što ga je netko pitao bezobrazna pitanja. Islandski premijer, uz tvrdnju da nije učinio ništa loše, podnosi ostavku. Imena se objavljuju u Njemačkoj, Brazilu, Latinskoj Americi. Kako to da mediji šute? Kako to da stranke ne pitaju?
Meni nije jasno da američki mediji i sudovi objavljuju tko su sudionici podmićivanja u aferi Daimler-Benz, a mi čekamo i ništa se ne zna.
Broj i sastav ovih primjera pokazuje da se ne radi o incidentu ili pojedinačnom slučaju, već o obijesti i obrascu nove društvene elite. Dopustiti da revizija povijesti postane politički i modni trend znači neprekidno ekvilibriranje između suprotstavljenih istina. To može tek uz šutnju medija. Kako je moguće da ne znamo imena patriota koji novac provlače kroz banke egzotičnih imena? Zar se šuti jer je šutnja zlato? I to zlato na koje se ne plaća porez.
Bezobrazna pitanja put su k istini. Kažu: istina će nas osloboditi. Čak i kad je neugodna.
autograf
