”Povijesno uspješna istražna povjerenstva zahtijevaju kombinaciju upornosti, marljivosti stručnog osoblja, oštrog ispitivanja, podršku javnosti i nešto sreće. Uspješno istražno povjerenstvo provodi opsežna istraživanja pozadine i usmjereno je ocjenjivanju dokaza i ispitivanju svjedoka. Potrebno je postići određenu razinu stranačke suradnje (level of bipartisanship) u održanju vjerodostojnosti. Isto tako potrebno je postići dovoljnu razinu glumatanja (showmanship) da bi se privukla i zadržala pozornost javnosti. Konačno, nije dovoljno samo otkriti ozbiljnost problema, potrebno je i učiniti nešto u vezi s time, bilo da se radi o osudi prijestupnika ili predlaganjem zakona da bi se spriječilo ponavljanje“. Vidi više ovdje.
Postoji više, čak šest, razloga da istražno povjerenstvo Sabora, formirano za slučaj Agrokor, započne i ubrza rad. Upravo danas. Sasvim nepromišljeno poziva se na kraj tog povjerenstva, jer da se silom zakona ne može raditi paralelno uz istragu.
Mislim da se radi o nepromišljenoj tvrdnji i krivom tumačenju odredbe.
Prije svega stvoriti će se dojam da se želi nešto prikriti, ušutkati aktere zavjetom šutnje, javnost i medije isključiti od glavnih informacija i natjerati ih da pišu o modnim detaljima, frizurama, spavanju i prehrani glavnih aktera.
Za koncern koji je glavni platac reklama i komercijalnog oglašavanja, to znači prednost obrani i optuženima, mogućnost da se izbjegnu neugodna pitanja.
Prvo, mogući optuženi su osobe i pojedinci. Istraga se neće voditi protiv kompanije (iako se može i to). Istražno povjerenstvo nije osnovana za utvrđivanje odgovornosti Ivice Todorića, Piruške Canjuje ili Ljerke Puljić.
Ono je osnovano za utvrđivanje činjenica a ne utvrđenje krivnje. Ne postoji jedinstvo slučaja niti u pogledu osoba, osumnjičenih za počinjenje kaznenog dijela, niti se istražuje stupanj individualne krivnje: dakle odredba članka 4. ”Istražno povjerenstvo se ne može osnovati za pitanja o kojima je pokrenut sudbeni postupak tako dugo dok taj postupak teče.
Ukoliko je pokrenut sudbeni postupak o nekom pitanju za čije istraživanje je prethodno osnovano istražno povjerenstvo, ono će odmah prestati s radom.“
Da li to znači da istražno povjerenstvo treba prestati raditi ako se pokrene postupak protiv direktora u nekoj sastavnici koncerna? Ili kad se pokrene postupak protiv nekoga radi utjecaja na svjedoke.
Kod ovakvih slučajeva treba biti obziran i restriktivan u tumačenju odredbe jer je inače cijela institucija prvenstva izigrava i čini smiješnim.
Drugo, sasvim je različita vrsta krivnje koja se istražuje. Povjerenstvo zapravo ne utvrđuje krivnju (da li je netko htio ili čak smišljao posljedice), ne govori o olakšavajućim i otegotnim okolnostima, ne zanima ga psihičko stanje i stav, nema okrivljenika i osumnjičenika, ne odlučuje se o slobodi pojedinaca, niti (bar ne prvenstveno) o kazni.
O individualnoj krivnji i kazni odlučuje sud, individualizira i odmjerava kaznu, postupa prema strogim i složenim postupcima kaznenog procesnog zakona. Povjerenstvo samo određuje sebi poslovnik i potpukovnik a supsidijarno primjenjuje upravni postupak. Politička odgovornost je odgovornost bez krivnje. Gleda se učinak i veza sa odlukama a ne stanje namjere ili svijesti.
Treće, načelo podjele vlasti pa posredno i odredba čl.4 ne štite jednostrano sudbenu vlast već i slobodu i samostalnost zakonodavne vlasti i parlamentarnog predstavništva. Široko tumačenje da svojom odlukom tužiteljstvo ili sud oduzme pravo parlamentu da dobije činjenice i saznanja potrebna za svoju odluku.
Parlament nije stroj u kojem se dižu i spuštaju ruke, već predstavništvo naroda koje donosi zakone. Svojom odlukom, zakonom, obvezuju sudove, zato moraju biti informirani.
Ideja da je kazneni postupak arcana imperii, mistična tajna ceremonija je anakron i štetan. Javnost i mediji imaju pravo znati, ljudi imaju pravo na stav i mišljenje o svemu. Sud mora biti otporan na pritiske, ali kako se ne vidi da je pritisak trajan i ne svodi se na pitanja novinara sudskom vijeću.
Zar stalno isticanje, pa i posebne emisije u kojima nastupaju branitelji, profesionalni i plaćeni od svojih stranaka, s obavezom da ih brane nisu pritisak na sud? Čuti i drugu stranu ne znači biti pristrani megafon obrane. Na primjer pitanje o visini duga znači raščistiti tko je vlasnik, jer kad dug prelazi vrijednost imovine, nema razloga za busanje dobrim namjerama.
Uostalom kad je Agrokor dobivao kompanije za jednu kunu, i isticao kako je to zbog neplaćenih obaveza, zašto se sada ne bi prodavala firma za 1. kunu.
Dobar potez vlade je da je to privremeno izbjegnuto ali ne trajno. To nije i neće biti predmet istrage, ali je predmet rada povjerenstva.- Agrokor nije uredan platiša ali to nije kazneno djelo niti predmet sudskog postupka, ali svakako je predmet rada povjerenstva. Dakle nema stvarnog preklapanja postupka.
Četvrto, nije uobičajena praksa u drugim zemljama da suđenja prekidaju rad parlamentarnih povjerenstava. Niti američki kongres (np. Keating Five) niti Europski parlament (LuxLeax) nisu svoje postupka zaustavljali radi sudskog procesuiranja. Tradicionalna kontrolna funkcija parlamenta u demokreacijama jest nadzor nad izvršnom vlati.
Radi toga predstavnička tijela obično imaju sredstva dobivanja podataka i mišljenja o djelovanju izvršne vlasti, ovlasti istraživanja nezavisna od sudova. Za potrebe vlasdtite efikasnosti, parlamenti te ovlasti delegiraju na tijela koja imaju istražne ovlasti i pripremaju buduće odluke a ograničenje te slobode propisuje se Ustavom. Vidi više ovdje.
Peto, mnogi zastupnici, iz raznih stranaka, govorili su da se takvo šta (skandal Agrokor), ne smije ponoviti. Sud će svoju (eventualnu) odluku o kazni opravdati takozvanim ”načelom generalne prevencije“, prijetnjom i zastrašivanjem svakoga tko bi poželio krivotvoriti poslovne knjige, prati novac, nesavjesno poslovati i vrati svoje poslovne partner.
Takva logika opravdanja kazne kod parlamentarnog povjerenstva ne postoji. Nema odluke o kazni, retribucije i represije, već povjerenstvo traži uzroke o lošem zakonodavstvu, lošim odlukama vlade, ministarstva i samog parlamenta.
Sud u svojoj odluci neće cijeniti jesu li zakoni loši, odluke pristrane, već samo da li su zakoni kršeni. Povjerenstvo nema tu komociju. Ono je kritično prema praksi, stvarnom životu i primjeni zakona. Utvrđuje istinu kako najbolje a ne proceduralnu ispravnost. O njegovom radu neće suditi viši sud već birači, namjera i smisao tog nije individualni progon već popravak štete.
Zato je opasan posao opstrukcija tog postupka opravdana nategnutim gramatičkim tumačenjem, jer je posao povratiti povjerenje u institucije, vjerodostojnost. Biračima i narodu treba istina a ne domišljanje trikovima kojima se opravdava nedostatak volje da se istraži nastanak i propast kuće Agrokor.
Šesto, možda ne i zadnje. Neki dan, prekjučer, premijer Plenković dao je vrlo dobru kvalifikaciju slučaja Agrokor. Kaže da oko Agrokora sve treba razmrsiti do kraja – to je zdravo i higijenski za ovo društvo. Doista treba razjasniti incestuozni odnos novca i moći, trgovine i politike, koncerna stranaka i donatora što je mjera političke higijene.
Dragi predsjedniče vlade, nakon velike nužde treba oprati ruke.
autograf
Postoji više, čak šest, razloga da istražno povjerenstvo Sabora, formirano za slučaj Agrokor, započne i ubrza rad. Upravo danas. Sasvim nepromišljeno poziva se na kraj tog povjerenstva, jer da se silom zakona ne može raditi paralelno uz istragu.
Mislim da se radi o nepromišljenoj tvrdnji i krivom tumačenju odredbe.
Prije svega stvoriti će se dojam da se želi nešto prikriti, ušutkati aktere zavjetom šutnje, javnost i medije isključiti od glavnih informacija i natjerati ih da pišu o modnim detaljima, frizurama, spavanju i prehrani glavnih aktera.
Za koncern koji je glavni platac reklama i komercijalnog oglašavanja, to znači prednost obrani i optuženima, mogućnost da se izbjegnu neugodna pitanja.
Prvo, mogući optuženi su osobe i pojedinci. Istraga se neće voditi protiv kompanije (iako se može i to). Istražno povjerenstvo nije osnovana za utvrđivanje odgovornosti Ivice Todorića, Piruške Canjuje ili Ljerke Puljić.
Ono je osnovano za utvrđivanje činjenica a ne utvrđenje krivnje. Ne postoji jedinstvo slučaja niti u pogledu osoba, osumnjičenih za počinjenje kaznenog dijela, niti se istražuje stupanj individualne krivnje: dakle odredba članka 4. ”Istražno povjerenstvo se ne može osnovati za pitanja o kojima je pokrenut sudbeni postupak tako dugo dok taj postupak teče.
Ukoliko je pokrenut sudbeni postupak o nekom pitanju za čije istraživanje je prethodno osnovano istražno povjerenstvo, ono će odmah prestati s radom.“
Da li to znači da istražno povjerenstvo treba prestati raditi ako se pokrene postupak protiv direktora u nekoj sastavnici koncerna? Ili kad se pokrene postupak protiv nekoga radi utjecaja na svjedoke.
Kod ovakvih slučajeva treba biti obziran i restriktivan u tumačenju odredbe jer je inače cijela institucija prvenstva izigrava i čini smiješnim.
Drugo, sasvim je različita vrsta krivnje koja se istražuje. Povjerenstvo zapravo ne utvrđuje krivnju (da li je netko htio ili čak smišljao posljedice), ne govori o olakšavajućim i otegotnim okolnostima, ne zanima ga psihičko stanje i stav, nema okrivljenika i osumnjičenika, ne odlučuje se o slobodi pojedinaca, niti (bar ne prvenstveno) o kazni.
O individualnoj krivnji i kazni odlučuje sud, individualizira i odmjerava kaznu, postupa prema strogim i složenim postupcima kaznenog procesnog zakona. Povjerenstvo samo određuje sebi poslovnik i potpukovnik a supsidijarno primjenjuje upravni postupak. Politička odgovornost je odgovornost bez krivnje. Gleda se učinak i veza sa odlukama a ne stanje namjere ili svijesti.
Treće, načelo podjele vlasti pa posredno i odredba čl.4 ne štite jednostrano sudbenu vlast već i slobodu i samostalnost zakonodavne vlasti i parlamentarnog predstavništva. Široko tumačenje da svojom odlukom tužiteljstvo ili sud oduzme pravo parlamentu da dobije činjenice i saznanja potrebna za svoju odluku.
Parlament nije stroj u kojem se dižu i spuštaju ruke, već predstavništvo naroda koje donosi zakone. Svojom odlukom, zakonom, obvezuju sudove, zato moraju biti informirani.
Ideja da je kazneni postupak arcana imperii, mistična tajna ceremonija je anakron i štetan. Javnost i mediji imaju pravo znati, ljudi imaju pravo na stav i mišljenje o svemu. Sud mora biti otporan na pritiske, ali kako se ne vidi da je pritisak trajan i ne svodi se na pitanja novinara sudskom vijeću.
Zar stalno isticanje, pa i posebne emisije u kojima nastupaju branitelji, profesionalni i plaćeni od svojih stranaka, s obavezom da ih brane nisu pritisak na sud? Čuti i drugu stranu ne znači biti pristrani megafon obrane. Na primjer pitanje o visini duga znači raščistiti tko je vlasnik, jer kad dug prelazi vrijednost imovine, nema razloga za busanje dobrim namjerama.
Uostalom kad je Agrokor dobivao kompanije za jednu kunu, i isticao kako je to zbog neplaćenih obaveza, zašto se sada ne bi prodavala firma za 1. kunu.
Dobar potez vlade je da je to privremeno izbjegnuto ali ne trajno. To nije i neće biti predmet istrage, ali je predmet rada povjerenstva.- Agrokor nije uredan platiša ali to nije kazneno djelo niti predmet sudskog postupka, ali svakako je predmet rada povjerenstva. Dakle nema stvarnog preklapanja postupka.
Četvrto, nije uobičajena praksa u drugim zemljama da suđenja prekidaju rad parlamentarnih povjerenstava. Niti američki kongres (np. Keating Five) niti Europski parlament (LuxLeax) nisu svoje postupka zaustavljali radi sudskog procesuiranja. Tradicionalna kontrolna funkcija parlamenta u demokreacijama jest nadzor nad izvršnom vlati.
Radi toga predstavnička tijela obično imaju sredstva dobivanja podataka i mišljenja o djelovanju izvršne vlasti, ovlasti istraživanja nezavisna od sudova. Za potrebe vlasdtite efikasnosti, parlamenti te ovlasti delegiraju na tijela koja imaju istražne ovlasti i pripremaju buduće odluke a ograničenje te slobode propisuje se Ustavom. Vidi više ovdje.
Peto, mnogi zastupnici, iz raznih stranaka, govorili su da se takvo šta (skandal Agrokor), ne smije ponoviti. Sud će svoju (eventualnu) odluku o kazni opravdati takozvanim ”načelom generalne prevencije“, prijetnjom i zastrašivanjem svakoga tko bi poželio krivotvoriti poslovne knjige, prati novac, nesavjesno poslovati i vrati svoje poslovne partner.
Takva logika opravdanja kazne kod parlamentarnog povjerenstva ne postoji. Nema odluke o kazni, retribucije i represije, već povjerenstvo traži uzroke o lošem zakonodavstvu, lošim odlukama vlade, ministarstva i samog parlamenta.
Sud u svojoj odluci neće cijeniti jesu li zakoni loši, odluke pristrane, već samo da li su zakoni kršeni. Povjerenstvo nema tu komociju. Ono je kritično prema praksi, stvarnom životu i primjeni zakona. Utvrđuje istinu kako najbolje a ne proceduralnu ispravnost. O njegovom radu neće suditi viši sud već birači, namjera i smisao tog nije individualni progon već popravak štete.
Zato je opasan posao opstrukcija tog postupka opravdana nategnutim gramatičkim tumačenjem, jer je posao povratiti povjerenje u institucije, vjerodostojnost. Biračima i narodu treba istina a ne domišljanje trikovima kojima se opravdava nedostatak volje da se istraži nastanak i propast kuće Agrokor.
Šesto, možda ne i zadnje. Neki dan, prekjučer, premijer Plenković dao je vrlo dobru kvalifikaciju slučaja Agrokor. Kaže da oko Agrokora sve treba razmrsiti do kraja – to je zdravo i higijenski za ovo društvo. Doista treba razjasniti incestuozni odnos novca i moći, trgovine i politike, koncerna stranaka i donatora što je mjera političke higijene.
Dragi predsjedniče vlade, nakon velike nužde treba oprati ruke.
autograf
