I u najvećim ratovima govori se o miru i predlažu primirja. Vojnici u rovovima razmjenjivali su votku i rakiju, pjevali zajedničke pjesme u rovovima Galicije. Hitler je zauzimao za mir i suradnju sa Staljinom, bili su saveznici i dijelili Poljsku. U našem oslobodilačkom ratu primirja su se nudila, sklapala i kršila istom brzinom, primirje se smatralo taktičkim i propagandnim trikom. Trajala su toliko koliko je trebalo da se skupe snage, obnovi ljudstvo ili streljivo.
Sada sa svih strana slušamo o potrebi nacionalnog jedinstva, prestanku ideoloških svađa, i obnove hrvatskog jedinstva. Zagovara se prevladavanje ideoloških podjela, i to iz usta onih koji smatraju da je reforma uklanjanje Titove biste, ili onih koji komuniste proglašavaju zločincima a ustaše osloboditeljima, ne izgleda iskreno.
Nacionalno pomirenje oni smatraju činom ušutkavanja svih onih koji pretjeruju, ali su na njihovoj strani. Nude primirje ali sebe ne smiruju. Osuđuju postojanje više komemoracija u Jasenovcu, a sami su to izazvali. Zapravo žure se svoje mane i greške pronaći kod drugih a sebe prikazati kao pomiritelje i jamce sigurnosti.
Sadašnja oporba može čekati sve veće i veće greške, zaplitanja u kratkoročna objašnjenja, isprike koje sliče na napade i reakcije uvrjeđenih. Politiku ”mi ili oni“, nije izmislio SDP već HDZ, ne razmišljajući kako to škodi kada se povjerenje u vlast topi. Ma nije ni HDZ, već je izmišljanje neprijatelja trik skretanja pažnje sa vlastitih slabosti. Vječito i univerzalno. Kod nas samo ljigavo, nisko i zlo, jer ljudi će postati robovi licemjerne retorike, neprijatelji bez razloga, a prijatelji kad netko nadzire i špota.
Pomirenje kao politika, je pretvoreno u primirje kao taktiku. Taktički uzmak koji odgađa jasne izjave i stavove. izbjegava dati jasan stav, potiče taktiku manevriranja, dvosmislenosti i uvjetnih stavova.
Pomirenje je riječ koja se ubrzano prazni od sadržaja. Još ni posebni savjetnik za holokaust nije otišao, a već se govorilo da je došao radi povrata imovine, kao da je 1994. kad se to rješavalo, a bez volje da se i riješi. Ma ne traži se pomirenje, ni zaborav ni oprost, niti se pomirenje zahtjeva radi viših ciljeva budućnosti. Primirje je kupovanje vremena.
Slično se događa s riječju reforme. Kao da se radi o sofističkoj smicalici sada se reformom nazivaju periferne promjene, one koje ne smetaju previše, ali ne koriste ništa. Reformama se sada nazivaju ograničenja u korištenju mobitela i hotela, preraspodjele u proračunu, mijenjanje stolova i stolica.
Obećanje provođenja reformi započelo je s najavama promjena teritorijalnog ustroja i decentralizacije. Ništa od toga dok većina zastupnika, podijeljena u svim političkim skupinama istovremeno obnaša funkcije u lokalnoj samoupravi. Zar bi oni sami sebe ukidali?
Kritiziralo se postojanje agencija no koliko ih je ukinuto? Za sad se ukidaju programi demokratskog obrazovanja i ljudskih prava, nezavisni mediji i regulatori. Obećavala se pomoć države za plaćanje računa, rođenje djeteta. Obećavala se aktivna politika poticanja izvoza, a radi se na jačanju kune i pojeftinjenju uvoza.
Obećavale su se reforme u poljoprivredi, ali za sada malo ili ništa. Umjesto da se daje zemlja seljacima, traži se zemlja za velikog ulagača. Predstavljen je program reforme javne uprave, a mada se time bavim, nije mi jasno što se predlaže.
Kao da se nastavlja predizborna kampanja. Daju se obećanja, kriju mjere i izbjegavaju čvrsta mjerila i rokovi.
Borba se stvarno vodi za kontrolu vojske, policije i tajnih službi, medija, eliminiraju se frakcije u strankama. Reforme a da se ne kaže što se točno želi, što će se učiniti i kako mjeriti postignuća, a još uz to da će početi za tri, pet ili sedam godina daleko je od reformi.
Zašto nema političkih reformi, kao da nam je politika zdrava, kao da su izabrani zastupnici opozivi, kao da pršte rasprave o etici odgovorne vlasti. Ne dirati osjetljive stvari, ne stvarati probleme, ne mijenjati ništa ozbiljno. Sa strašću i uz odgovornost za rezultat.
Sad je pompozno donesen nacionalni program reformi, ali niti je to program, niti se radi o reformama, niti je to nacionalni strateški dokument. Nije program jer nitko, osim možda u Europskoj komisiji, to ne čita i ne raspravlja. Sadržaj i struktura su potpuno prilagođeni pismu kojeg smo dobili od Komisije (”Vlada iskazuje svoju predanost“). Eksplicitno se govori da je to dokument koji se izrađuje za europski semestar i radi usklađivanja politika u Europskoj uniji.
Nije to program reformi. Provjerite i pročitajte. Ovdje i ovdje.
Za mene je to blijeda politička deklaracija ali ne i program reformi. To onda nije ni nacionalni strateški dokument, no odrađena zadaća koju je vlada dobila od Komisije. Malo je stvari koje su određene kao mjerljive, no i takve, ako se realiziraju mogu samo razgaliti velika hrvatska srca.
Neke mjere su ipak kvantificirane i uskoro dolaze na provjeru. ”Provedba planiranih reformi definiranih ovim programima, prema predstavljenim projekcijama, rezultirat će u narednom trogodišnjem razdoblju stopama gospodarskog rasta od 2% do 2,5%, smanjenjem nezaposlenosti s 15,5% na 12,8% te smanjenjem javnog duga na 80% BDP-a“ (početak, barem s javnim dugom ne obećava).
Dobar dio programa nastavak je pripremljenih reformi koje je započela prethodna vlada. Nova će valjda imati više odlučnosti za premještaj sudaca, uvođenje e-spisa, spajanje katastra i gruntovnice (tko je kriv što to nije napravljeno i koliko je novca potrošeno!?)
Vlada pokreće racionalizaciju ”sustava pravnih osoba s javnim ovlastima i obvezuje se smanjiti njihov broj za najmanje 15% te do listopada 2016. uvesti jedinstveni zakon kojim se propisuju i uređuju kriteriji za njihovo osnivanje, unutarnje ustrojstvo, način poslovanja i nadzor“. Listopad je blizu. Pravnih osoba s javnim ovlastima ima mnogo. Trebati će mijenjati mnogo zakona.
Tako je i riječ reforme izgubila sadržaj. Reformom možemo nazvati svašta. Kad mi prokišnjava krov, ići ću u reformu crijepova. Od ponedjeljka ću reformirati nutricionistički sadržaj mojih obroka. Idem na dijetu. Reforma mog životnog stila je započela redukcijom nepotrebnih troškova. Više nikad neću ništa kupiti na kredit i to ću zvati financijskom konsolidacijom.
Riječi izgube sadržaj kad se izližu beskorisnom upotrebom. Reforma je postala fraza i pusta forma. Ponavlja se kao molitva na ”Radio Mariji“. Fraza bez uvjerenja. Riječ bez sadržaja.
Osnovno sredstvo birokratske manipulacije stvarnošću je gubitak njihovog sadržaja. Ako uspijete kontrolirati, nametnuti ili obezvrijediti sadržaj riječi, stekli ste kontrolu nad ljudima koji ih žele upotrijebiti. Ali to je dijalog iz Alise u zemlji čudesa: kad ja koristim neku riječ, reče Humpty Dumpty, to znači da sam izabrao što ona treba značiti – ni više ni manje.
Pitanje je, reče Alica, možeš li postići to da riječi znače tako različite stvari? Pitanje je samo, reče Humpty Dumpty, tko je gospodar (which is to be master — that’s all).
Stvarno tko je gospodar riječi? Tko je gospodar obećanja? Onaj tko obeća može i povući obećanje. Ili kako kažu u Vlajima: ”Ja sam gospodar svoje riječi – Što reko ja poreko“. Zato stvari ne stoje dobro. Pomirenje je primirenje, reforme su forme.
autograf
Sada sa svih strana slušamo o potrebi nacionalnog jedinstva, prestanku ideoloških svađa, i obnove hrvatskog jedinstva. Zagovara se prevladavanje ideoloških podjela, i to iz usta onih koji smatraju da je reforma uklanjanje Titove biste, ili onih koji komuniste proglašavaju zločincima a ustaše osloboditeljima, ne izgleda iskreno.
Nacionalno pomirenje oni smatraju činom ušutkavanja svih onih koji pretjeruju, ali su na njihovoj strani. Nude primirje ali sebe ne smiruju. Osuđuju postojanje više komemoracija u Jasenovcu, a sami su to izazvali. Zapravo žure se svoje mane i greške pronaći kod drugih a sebe prikazati kao pomiritelje i jamce sigurnosti.
Sadašnja oporba može čekati sve veće i veće greške, zaplitanja u kratkoročna objašnjenja, isprike koje sliče na napade i reakcije uvrjeđenih. Politiku ”mi ili oni“, nije izmislio SDP već HDZ, ne razmišljajući kako to škodi kada se povjerenje u vlast topi. Ma nije ni HDZ, već je izmišljanje neprijatelja trik skretanja pažnje sa vlastitih slabosti. Vječito i univerzalno. Kod nas samo ljigavo, nisko i zlo, jer ljudi će postati robovi licemjerne retorike, neprijatelji bez razloga, a prijatelji kad netko nadzire i špota.
Sada sa svih strana slušamo o potrebi nacionalnog jedinstva, prestanku ideoloških svađa, i obnove hrvatskog jedinstva. Zagovara se prevladavanje ideoloških podjela, i to iz usta onih koji smatraju da je reforma uklanjanje Titove biste, ili onih koji komuniste proglašavaju zločincima a ustaše osloboditeljima, ne izgleda iskreno
Pomirenje kao politika, je pretvoreno u primirje kao taktiku. Taktički uzmak koji odgađa jasne izjave i stavove. izbjegava dati jasan stav, potiče taktiku manevriranja, dvosmislenosti i uvjetnih stavova.
Pomirenje je riječ koja se ubrzano prazni od sadržaja. Još ni posebni savjetnik za holokaust nije otišao, a već se govorilo da je došao radi povrata imovine, kao da je 1994. kad se to rješavalo, a bez volje da se i riješi. Ma ne traži se pomirenje, ni zaborav ni oprost, niti se pomirenje zahtjeva radi viših ciljeva budućnosti. Primirje je kupovanje vremena.
Slično se događa s riječju reforme. Kao da se radi o sofističkoj smicalici sada se reformom nazivaju periferne promjene, one koje ne smetaju previše, ali ne koriste ništa. Reformama se sada nazivaju ograničenja u korištenju mobitela i hotela, preraspodjele u proračunu, mijenjanje stolova i stolica.
Obećanje provođenja reformi započelo je s najavama promjena teritorijalnog ustroja i decentralizacije. Ništa od toga dok većina zastupnika, podijeljena u svim političkim skupinama istovremeno obnaša funkcije u lokalnoj samoupravi. Zar bi oni sami sebe ukidali?
Kritiziralo se postojanje agencija no koliko ih je ukinuto? Za sad se ukidaju programi demokratskog obrazovanja i ljudskih prava, nezavisni mediji i regulatori. Obećavala se pomoć države za plaćanje računa, rođenje djeteta. Obećavala se aktivna politika poticanja izvoza, a radi se na jačanju kune i pojeftinjenju uvoza.
Obećavale su se reforme u poljoprivredi, ali za sada malo ili ništa. Umjesto da se daje zemlja seljacima, traži se zemlja za velikog ulagača. Predstavljen je program reforme javne uprave, a mada se time bavim, nije mi jasno što se predlaže.
Kao da se nastavlja predizborna kampanja. Daju se obećanja, kriju mjere i izbjegavaju čvrsta mjerila i rokovi.
Politiku ”mi ili oni“, nije izmislio SDP već HDZ, ne razmišljajući kako to škodi kada se povjerenje u vlast topi. Ma nije ni HDZ, već je izmišljanje neprijatelja trik skretanja pažnje sa vlastitih slabosti. Vječito i univerzalno. Kod nas samo ljigavo, nisko i zlo, jer ljudi će postati robovi licemjerne retorike, neprijatelji bez razloga, a prijatelji kad netko nadzire i špota
Borba se stvarno vodi za kontrolu vojske, policije i tajnih službi, medija, eliminiraju se frakcije u strankama. Reforme a da se ne kaže što se točno želi, što će se učiniti i kako mjeriti postignuća, a još uz to da će početi za tri, pet ili sedam godina daleko je od reformi.
Zašto nema političkih reformi, kao da nam je politika zdrava, kao da su izabrani zastupnici opozivi, kao da pršte rasprave o etici odgovorne vlasti. Ne dirati osjetljive stvari, ne stvarati probleme, ne mijenjati ništa ozbiljno. Sa strašću i uz odgovornost za rezultat.
Sad je pompozno donesen nacionalni program reformi, ali niti je to program, niti se radi o reformama, niti je to nacionalni strateški dokument. Nije program jer nitko, osim možda u Europskoj komisiji, to ne čita i ne raspravlja. Sadržaj i struktura su potpuno prilagođeni pismu kojeg smo dobili od Komisije (”Vlada iskazuje svoju predanost“). Eksplicitno se govori da je to dokument koji se izrađuje za europski semestar i radi usklađivanja politika u Europskoj uniji.
Nije to program reformi. Provjerite i pročitajte. Ovdje i ovdje.
Za mene je to blijeda politička deklaracija ali ne i program reformi. To onda nije ni nacionalni strateški dokument, no odrađena zadaća koju je vlada dobila od Komisije. Malo je stvari koje su određene kao mjerljive, no i takve, ako se realiziraju mogu samo razgaliti velika hrvatska srca.
Neke mjere su ipak kvantificirane i uskoro dolaze na provjeru. ”Provedba planiranih reformi definiranih ovim programima, prema predstavljenim projekcijama, rezultirat će u narednom trogodišnjem razdoblju stopama gospodarskog rasta od 2% do 2,5%, smanjenjem nezaposlenosti s 15,5% na 12,8% te smanjenjem javnog duga na 80% BDP-a“ (početak, barem s javnim dugom ne obećava).
Dobar dio programa nastavak je pripremljenih reformi koje je započela prethodna vlada. Nova će valjda imati više odlučnosti za premještaj sudaca, uvođenje e-spisa, spajanje katastra i gruntovnice (tko je kriv što to nije napravljeno i koliko je novca potrošeno!?)
Kao da se nastavlja predizborna kampanja. Daju se obećanja, kriju mjere i izbjegavaju čvrsta mjerila i rokovi. Borba se stvarno vodi za kontrolu vojske, policije i tajnih službi, medija, eliminiraju se frakcije u strankama. Reforme a da se ne kaže što se točno želi, što će se učiniti i kako mjeriti postignuća, a još uz to da će početi za tri, pet ili sedam godina daleko je od reformi
Vlada pokreće racionalizaciju ”sustava pravnih osoba s javnim ovlastima i obvezuje se smanjiti njihov broj za najmanje 15% te do listopada 2016. uvesti jedinstveni zakon kojim se propisuju i uređuju kriteriji za njihovo osnivanje, unutarnje ustrojstvo, način poslovanja i nadzor“. Listopad je blizu. Pravnih osoba s javnim ovlastima ima mnogo. Trebati će mijenjati mnogo zakona.
Tako je i riječ reforme izgubila sadržaj. Reformom možemo nazvati svašta. Kad mi prokišnjava krov, ići ću u reformu crijepova. Od ponedjeljka ću reformirati nutricionistički sadržaj mojih obroka. Idem na dijetu. Reforma mog životnog stila je započela redukcijom nepotrebnih troškova. Više nikad neću ništa kupiti na kredit i to ću zvati financijskom konsolidacijom.
Riječi izgube sadržaj kad se izližu beskorisnom upotrebom. Reforma je postala fraza i pusta forma. Ponavlja se kao molitva na ”Radio Mariji“. Fraza bez uvjerenja. Riječ bez sadržaja.
Osnovno sredstvo birokratske manipulacije stvarnošću je gubitak njihovog sadržaja. Ako uspijete kontrolirati, nametnuti ili obezvrijediti sadržaj riječi, stekli ste kontrolu nad ljudima koji ih žele upotrijebiti. Ali to je dijalog iz Alise u zemlji čudesa: kad ja koristim neku riječ, reče Humpty Dumpty, to znači da sam izabrao što ona treba značiti – ni više ni manje.
Pitanje je, reče Alica, možeš li postići to da riječi znače tako različite stvari? Pitanje je samo, reče Humpty Dumpty, tko je gospodar (which is to be master — that’s all).
Stvarno tko je gospodar riječi? Tko je gospodar obećanja? Onaj tko obeća može i povući obećanje. Ili kako kažu u Vlajima: ”Ja sam gospodar svoje riječi – Što reko ja poreko“. Zato stvari ne stoje dobro. Pomirenje je primirenje, reforme su forme.
autograf
