Nastradao sam ako Vesna krivo shvati ovaj uvod u priču. Vesna je moja draga. Ne voli kad kažem da mi je žena ili supruga. To smatra izrazom moje posesivnosti. Mi se, naravno, povremeno svađamo. Obično radi gluposti iz sitnica. Ja ne volim kad mijenja treću majicu za izlazak, kad prigovara kako vozim ili petlja sa trivijalnim stvarima nabavke.
Uvijek se hvali svojom skromnošću i sjeća svakog popusta koji je iskoristila. Nju smeta razbacanost papira u mojoj sobi, navika da čarape ostavim bilo gdje. Nepredvidivo je što je može uvrijediti ili zasmetati. Ona njurga i ne sluša što govorim, pa ja onda vičem, a nju to vrijeđa i straši. Ja znam da nisam strašan, ali tko zna što o tome misle drugi. Kad za sebe misliš da si strog, ali pravedan, stvari obično krenu krivo. Meni padne ili poraste šećer u krvi, njoj naraste žalac na jeziku.
Poslije se pomirimo. Ovo ”poslije“ nije uvijek jedna noć. Onda počinje rasprava: tko je počeo svađu? Ona tvrdi da sam ja prvi počeo. Ja tvrdim da je ona.
U tome se rijetko slažemo. Svatko drži svoje mišljenje i teoriju. Ja mislim da se radi o njenom karakteru, ona misli da se radi o mojoj teškoj naravi. Ako nismo u stanju prerasti to stanje, sve počne ispočetka. Nakon par dana više se i ne sjećamo u čemu je bio spor, zašto svađa. Teško se sjetiti što se zapravo desilo i kako je bilo blesavo svađati se.
No ako imaš dobre namjere, ako te ne vodi taština i osjećaj nadmoći, nevažno je pitanje tko je počeo svađu. Svađanje je blesavo i djetinjasto. Onaj tko pita tko je počeo nema dobre namjere, jer je lanac uzroka i posljedica vrlo dug i nije dobro izabrati samo jednu kariku.
Tako je to kad gledamo u prošlost. Zar je ”arapsko proljeće“ započelo ljutnjom skromnog trgovca? Zar je Francuska revolucija izbila radi glasina o tome što se zbiva u jednom zatvoru? Zar je Prvi svjetski rat započeo atentatom, a Drugi napadom na graničnu postaju? Je li Opijumski rat započeo zbog lošeg karaktera kineskog cara? Ili lokalno pitanje: Tko je koga počeo klati prije sedamdeset i pet godina?
Meni se čini da je Kleopatra bila žena sumnjivog karaktera, a što da je njen nos bio centimetar duži? Zar je ekonomski slom pitanje jedne banke i kompanije, prokletog karaktera Bernarda Madoffa i gramzljivosti direktora banaka?
Povijest je više od niza događaja, trenutaka i činjenica i svaka od njih ima još neki dalji uzrok, neki širi kontekst. I kada ga mi biramo, odbacujemo sve što se ne uklapa u našu viziju.
Ne samo da je povijest jedinstvena i neponovljiva, da su vremena uvijek različita, već naša priroda i mogućnost biranja uzroka svađe traže da objektivnost jamčimo svojom radoznalošću i traganjem, tolerancijom prema tome kako isto vide drugi. Zato je historija slaba učiteljica života. Zato se ništa tako brzo ne mijenja kao, zapravo gotova, prošlost. Zato su fraze ”Oprostiti, ali ne i zaboraviti” ili ”Ništa toliko ne veže naciju kao zajednička prošlost” u najmanju ruku problematične.
Spor o tome tko je prvi počeo, društveni, politički ili osobni, zapravo je samo poseban slučaj relativizacije povijesti i njenog svođenja na plošnu konstrukciju u kojoj smo mi sami sebi, a onda mislimo i svima, u središtu iz kojeg vrednujemo ono što je bilo. Tako se vežemo s drugima i snažimo u svojoj vjeri da je bilo tako i nikako drukčije, posprdno gledamo tuđe sudbine i povijesti, gubimo osjećaj cjeline i vremenskog trenutka.
Povijest tako postaje učiteljica ideologija, a ne života. Sluškinja interesa, a ne oslonac istina.
Vratimo se na teren stvarnosti i na teren politike. Danas i ovdje. Milanović najprije kaže da je dosta ideologije. Je li sad kasno?
Sada slično kaže i Karamarko. I ranije su takve stvari najavljivali, ali se toga nisu držali. Sjećam se svih natezanja oko toga tko će kome doći na kavu, kao da je to – a njima jest – pitanje prestiža i kao da će obraz izgubiti tko popusti.
Predsjednik, poslije Predsjednica, mimoilazili su se najprije s jednim, a onda s drugim premijerom. Zajednički ručak izbjegavali su kao da je pitanje tko će ga platiti. Naravno, davali su izjave i prije o svojoj pomirljivosti, ali uvijek uz ograde: ”Ali, međutim, isto tako“ – sve u nastojanjima da konstruiraju neku ravnotežu grijeha koji pripisuju onom drugom.
Ustaše su zločinci, ali i partizani, ljevica je puna liberalnih salonskih revolucionara, ali desnica je prazna i vode je slabi đaci koji žele biti jake vođe. Takve fraze ne znače ništa i ostavljaju dojam površnosti i neiskrenosti. Ljevica je out, desnica je in. Sva ta traljava nastojanja da se svide i pridobiju nekoga, a ne izgube nikoga, stvara osjećaj da se nešto kaže radi trenutka (američkog izaslanika, Pape, novina) dojam licemjerja. Nije iskreno i ne izgleda iskreno.
Reakcije na događaje nisu jasne, poruke su takve da bi zadovoljile suprotne strane, dvosmislene u sadržaju i nejasne u stilu. Na ponovljenu prijetnju kažu vodeći ljudi, da se to i njima događalo, pa nisu dizali paniku. Uostalom, kažu, ako vam ne odgovara, odite odakle ste došli: Obrovac, Ljubuški? Sada kad je postalo normalno sramotiti Rome ili novinare, prijetiti govnima i batinama, stvar je otišla i dalje. ”Sami su si krivi. Neka paze što pišu.“ Prije tjedan dana na Narodnom trgu sam primio prijetnju: ”Sad bi te, ali nemam govana“! Nisu nedostajala govna, već muda.
Najgore je kad daju mig svojim adlatusima da se napadne Vesnu Pusić, Milijana Brkića, Jadranku Kosor ili Josipu Rimac, s lažnim ili pravim tezama, ali podlo, nisko i uvredljivo. I to postane moda, a krug prijetnji se širi, postaje moda. Kako se može upotrebljavati riječ veleizdaja, aludirati na veze s tajnim službama ili širiti glasine o sumnjivom porijeklu.
Nije da nema verbalnih ograda. Ima. Karamarko kaže da podržava Vesnu Pusić ali, ali, za nju ne bi glasovao. Kao da vlada doba neiskrenosti. Nedostaje jasna gesta. Zamišljam kako bi bilo da Tomislav u šest popodne pozvoni na vratima Zorana i kaže da je došao na kavu. Mogao bi nositi i cvijeće za gospođu Sanju.
Tada valjda ne bi opet izabrali neku od emocionalnih i dirljivih priča naše nesretne povijesti: kozaračku djecu, Drinske mučenice, crkvu u Glini, Bleiburg ili Jasenovac, ne prema istini, već prema potrebi. Jer: tko je prvi počeo?
Prestanite s time jer je to besperspektivno. Ne igrajte se povjesničara i prihvatite vremensku distancu. Nije stvar samo u tome da Zoran nije bio boljševik ili da Tomislav nije bio član ustaške mladeži, ne dozvolite da se naši potomci time bave, da naši unuci mašu takvim knjižicama i sramote nas i sebe.
Povijest nije niz osobnih priča, strahova, iskustava i priča, obiteljskih tragedija i sudbina. Birati jedan događaj, na njemu stvoriti osjećaje i zaboraviti da se drukčije desilo drugima vodi kaosu i relativnosti.
Mog su djeda odveli vojnici KNOJ-a kada je mirno kartao belot sa susjedima. Izgleda da nije ni znao što bi bila njegova krivnja. Ubili su ga bez suđenja. Ne znamo gdje mu je grob. Njegovu kćerku ubili su divljaci s crvenom zvijezdom na kapi, koji su par mjeseci prije toga bili četnici. Ubijena je brutalno, a imala je samo 19 godina. Ne znamo ni gdje je njen grob. Moj stric poginuo je kao partizan nakon njemačke vojne obuke. Ubili ga četnici, a rat je već bio gotov.
Moj otac počeo je studij 1948., jer je prije toga bio u logoru Stara Gradiška kad mu je zbog mladosti smrtna kazna zamijenjena robijom. Moju majku su izbacili iz svih škola, a imala je 17, kao narodnog neprijatelja. Cijeli život vjerovala je da joj se sestra nekako spasila i da je u Argentini.
Molim, nemojte se pitati jesam li baš dobro i pošteno izbalansirao primjere. Morao sam progutati nešto lošeg zraka da spomenem i jedne i druge u podjednako dobrom/lošem kontekstu. Ali sam bi sebe osporio da to nisam učinio i nastojao.
Ne težite popravljanju ravnoteže, vrijeme i povijest ne kreću se u balansu lijevog i desnog. Poznaju samo naprijed i natrag. Siguran sam samo da su obećanja koja se daju uz namigivanje i figu u džepu loša kad optužbe za zločine idu prije i poslije poziva na pomirbu. Primirite se. Nemojte nas još jednom iznevjeriti. Reforme o kojima pričate, a koje nemate snage izvesti, mogu uspjeti ako se uskladite u prioritetima.
Malo sam vas zavarao. Uljuljao u trivijalnost bračne svađe da bih pokazao kako je privid mirne svakodnevnosti lažan ukoliko se ponašamo poput posvađene djece i ljubavnika. Nije šala fašizam smatrati nestašlukom i opravdavati boljševizmom. Pitanje tko je prvi počeo samo nastavlja svađu. I Srbi, i Židovi i Hrvati imaju dovoljno žrtava. Hrpe pisama nikad nisu došle iz Staljingrada, svako spaljeno rusko selo nosi stotine priča, svaki vagon vozio je pedeset ljudi na istrebljenje.
Ne zazivajte nova, ne prijetite istinom i ne tvrdite da će nas nove istine osloboditi. Nema katarze među starcima. Mlade se može prevariti povijesnim lažima. Pustite mrtve da snivaju. Iza svake od priča, iza svakog od poginulih, ubijenih i zatučenih stoji tragedija. Ne dijelite ih na naše i njihove. Pazite na njihovo dostojanstvo. Ne pretvarajte ih u zombije koji, izvan stvarnosti, bauljaju tražeći smirenje.
Ne tražite vašu istinu, jer i drugi imaju istine, ne dopustite da se povijest svede na liječenje frustracija i manipuliranje osjećajima. Ne trujte djecu i mlade svojim noćnim morama. Ne tražite osvete. Ne tražite pravdu i izravnanje. Izađite iz morbidnog kruga klanja.
Imajte djecu i mislite na njihovu budućnost. Nisam baš neki vjernik, ali mislim na sve vas koji zagovarate milosrđe. Zašto šutite? Za mene je kasno, ne mogu spavati od vaših demona. Jer ja sanjam budućnost u dostojanstvu i poštovanju drugih. Molim vas.
autograf
Uvijek se hvali svojom skromnošću i sjeća svakog popusta koji je iskoristila. Nju smeta razbacanost papira u mojoj sobi, navika da čarape ostavim bilo gdje. Nepredvidivo je što je može uvrijediti ili zasmetati. Ona njurga i ne sluša što govorim, pa ja onda vičem, a nju to vrijeđa i straši. Ja znam da nisam strašan, ali tko zna što o tome misle drugi. Kad za sebe misliš da si strog, ali pravedan, stvari obično krenu krivo. Meni padne ili poraste šećer u krvi, njoj naraste žalac na jeziku.
Poslije se pomirimo. Ovo ”poslije“ nije uvijek jedna noć. Onda počinje rasprava: tko je počeo svađu? Ona tvrdi da sam ja prvi počeo. Ja tvrdim da je ona.
U tome se rijetko slažemo. Svatko drži svoje mišljenje i teoriju. Ja mislim da se radi o njenom karakteru, ona misli da se radi o mojoj teškoj naravi. Ako nismo u stanju prerasti to stanje, sve počne ispočetka. Nakon par dana više se i ne sjećamo u čemu je bio spor, zašto svađa. Teško se sjetiti što se zapravo desilo i kako je bilo blesavo svađati se.
Zar je ”arapsko proljeće“ započelo ljutnjom skromnog trgovca? Zar je Francuska revolucija izbila radi glasina o tome što se zbiva u jednom zatvoru? Zar je Prvi svjetski rat započeo atentatom, a Drugi napadom na graničnu postaju? Je li Opijumski rat započeo zbog lošeg karaktera kineskog cara? Ili lokalno pitanje: Tko je koga počeo klati prije sedamdeset i pet godina?
No ako imaš dobre namjere, ako te ne vodi taština i osjećaj nadmoći, nevažno je pitanje tko je počeo svađu. Svađanje je blesavo i djetinjasto. Onaj tko pita tko je počeo nema dobre namjere, jer je lanac uzroka i posljedica vrlo dug i nije dobro izabrati samo jednu kariku.
Tako je to kad gledamo u prošlost. Zar je ”arapsko proljeće“ započelo ljutnjom skromnog trgovca? Zar je Francuska revolucija izbila radi glasina o tome što se zbiva u jednom zatvoru? Zar je Prvi svjetski rat započeo atentatom, a Drugi napadom na graničnu postaju? Je li Opijumski rat započeo zbog lošeg karaktera kineskog cara? Ili lokalno pitanje: Tko je koga počeo klati prije sedamdeset i pet godina?
Meni se čini da je Kleopatra bila žena sumnjivog karaktera, a što da je njen nos bio centimetar duži? Zar je ekonomski slom pitanje jedne banke i kompanije, prokletog karaktera Bernarda Madoffa i gramzljivosti direktora banaka?
Povijest je više od niza događaja, trenutaka i činjenica i svaka od njih ima još neki dalji uzrok, neki širi kontekst. I kada ga mi biramo, odbacujemo sve što se ne uklapa u našu viziju.
Ne samo da je povijest jedinstvena i neponovljiva, da su vremena uvijek različita, već naša priroda i mogućnost biranja uzroka svađe traže da objektivnost jamčimo svojom radoznalošću i traganjem, tolerancijom prema tome kako isto vide drugi. Zato je historija slaba učiteljica života. Zato se ništa tako brzo ne mijenja kao, zapravo gotova, prošlost. Zato su fraze ”Oprostiti, ali ne i zaboraviti” ili ”Ništa toliko ne veže naciju kao zajednička prošlost” u najmanju ruku problematične.
Spor o tome tko je prvi počeo, društveni, politički ili osobni, zapravo je samo poseban slučaj relativizacije povijesti i njenog svođenja na plošnu konstrukciju u kojoj smo mi sami sebi, a onda mislimo i svima, u središtu iz kojeg vrednujemo ono što je bilo. Tako se vežemo s drugima i snažimo u svojoj vjeri da je bilo tako i nikako drukčije, posprdno gledamo tuđe sudbine i povijesti, gubimo osjećaj cjeline i vremenskog trenutka.
Povijest tako postaje učiteljica ideologija, a ne života. Sluškinja interesa, a ne oslonac istina.
Sada kad je postalo normalno sramotiti Rome ili novinare, prijetiti govnima i batinama, stvar je otišla i dalje. ”Sami su si krivi. Neka paze što pišu.“ Pred tjedan dana na Narodnom trgu sam primio prijetnju: ”Sad bi te, ali nemam govana“! Nisu nedostajala govna, već muda
Vratimo se na teren stvarnosti i na teren politike. Danas i ovdje. Milanović najprije kaže da je dosta ideologije. Je li sad kasno?
Sada slično kaže i Karamarko. I ranije su takve stvari najavljivali, ali se toga nisu držali. Sjećam se svih natezanja oko toga tko će kome doći na kavu, kao da je to – a njima jest – pitanje prestiža i kao da će obraz izgubiti tko popusti.
Predsjednik, poslije Predsjednica, mimoilazili su se najprije s jednim, a onda s drugim premijerom. Zajednički ručak izbjegavali su kao da je pitanje tko će ga platiti. Naravno, davali su izjave i prije o svojoj pomirljivosti, ali uvijek uz ograde: ”Ali, međutim, isto tako“ – sve u nastojanjima da konstruiraju neku ravnotežu grijeha koji pripisuju onom drugom.
Ustaše su zločinci, ali i partizani, ljevica je puna liberalnih salonskih revolucionara, ali desnica je prazna i vode je slabi đaci koji žele biti jake vođe. Takve fraze ne znače ništa i ostavljaju dojam površnosti i neiskrenosti. Ljevica je out, desnica je in. Sva ta traljava nastojanja da se svide i pridobiju nekoga, a ne izgube nikoga, stvara osjećaj da se nešto kaže radi trenutka (američkog izaslanika, Pape, novina) dojam licemjerja. Nije iskreno i ne izgleda iskreno.
Reakcije na događaje nisu jasne, poruke su takve da bi zadovoljile suprotne strane, dvosmislene u sadržaju i nejasne u stilu. Na ponovljenu prijetnju kažu vodeći ljudi, da se to i njima događalo, pa nisu dizali paniku. Uostalom, kažu, ako vam ne odgovara, odite odakle ste došli: Obrovac, Ljubuški? Sada kad je postalo normalno sramotiti Rome ili novinare, prijetiti govnima i batinama, stvar je otišla i dalje. ”Sami su si krivi. Neka paze što pišu.“ Prije tjedan dana na Narodnom trgu sam primio prijetnju: ”Sad bi te, ali nemam govana“! Nisu nedostajala govna, već muda.
Najgore je kad daju mig svojim adlatusima da se napadne Vesnu Pusić, Milijana Brkića, Jadranku Kosor ili Josipu Rimac, s lažnim ili pravim tezama, ali podlo, nisko i uvredljivo. I to postane moda, a krug prijetnji se širi, postaje moda. Kako se može upotrebljavati riječ veleizdaja, aludirati na veze s tajnim službama ili širiti glasine o sumnjivom porijeklu.
Mog su djeda odveli vojnici KNOJ-a kada je mirno kartao belot sa susjedima. Izgleda da nije ni znao što bi bila njegova krivnja. Ubili su ga bez suđenja. Ne znamo gdje mu je grob. Njegovu kćerku ubili su divljaci s crvenom zvijezdom na kapi, koji su par mjeseci prije toga bili četnici. Ubijena je brutalno, a imala je samo 19 godina. Ne znamo ni gdje je njen grob. Moj stric poginuo je kao partizan nakon njemačke vojne obuke. Ubili ga četnici, a rat je već bio gotov
Nije da nema verbalnih ograda. Ima. Karamarko kaže da podržava Vesnu Pusić ali, ali, za nju ne bi glasovao. Kao da vlada doba neiskrenosti. Nedostaje jasna gesta. Zamišljam kako bi bilo da Tomislav u šest popodne pozvoni na vratima Zorana i kaže da je došao na kavu. Mogao bi nositi i cvijeće za gospođu Sanju.
Tada valjda ne bi opet izabrali neku od emocionalnih i dirljivih priča naše nesretne povijesti: kozaračku djecu, Drinske mučenice, crkvu u Glini, Bleiburg ili Jasenovac, ne prema istini, već prema potrebi. Jer: tko je prvi počeo?
Prestanite s time jer je to besperspektivno. Ne igrajte se povjesničara i prihvatite vremensku distancu. Nije stvar samo u tome da Zoran nije bio boljševik ili da Tomislav nije bio član ustaške mladeži, ne dozvolite da se naši potomci time bave, da naši unuci mašu takvim knjižicama i sramote nas i sebe.
Povijest nije niz osobnih priča, strahova, iskustava i priča, obiteljskih tragedija i sudbina. Birati jedan događaj, na njemu stvoriti osjećaje i zaboraviti da se drukčije desilo drugima vodi kaosu i relativnosti.
Mog su djeda odveli vojnici KNOJ-a kada je mirno kartao belot sa susjedima. Izgleda da nije ni znao što bi bila njegova krivnja. Ubili su ga bez suđenja. Ne znamo gdje mu je grob. Njegovu kćerku ubili su divljaci s crvenom zvijezdom na kapi, koji su par mjeseci prije toga bili četnici. Ubijena je brutalno, a imala je samo 19 godina. Ne znamo ni gdje je njen grob. Moj stric poginuo je kao partizan nakon njemačke vojne obuke. Ubili ga četnici, a rat je već bio gotov.
Moj otac počeo je studij 1948., jer je prije toga bio u logoru Stara Gradiška kad mu je zbog mladosti smrtna kazna zamijenjena robijom. Moju majku su izbacili iz svih škola, a imala je 17, kao narodnog neprijatelja. Cijeli život vjerovala je da joj se sestra nekako spasila i da je u Argentini.
Molim, nemojte se pitati jesam li baš dobro i pošteno izbalansirao primjere. Morao sam progutati nešto lošeg zraka da spomenem i jedne i druge u podjednako dobrom/lošem kontekstu. Ali sam bi sebe osporio da to nisam učinio i nastojao.
Ne težite popravljanju ravnoteže, vrijeme i povijest ne kreću se u balansu lijevog i desnog. Poznaju samo naprijed i natrag. Siguran sam samo da su obećanja koja se daju uz namigivanje i figu u džepu loša kad optužbe za zločine idu prije i poslije poziva na pomirbu. Primirite se. Nemojte nas još jednom iznevjeriti. Reforme o kojima pričate, a koje nemate snage izvesti, mogu uspjeti ako se uskladite u prioritetima.
Malo sam vas zavarao. Uljuljao u trivijalnost bračne svađe da bih pokazao kako je privid mirne svakodnevnosti lažan ukoliko se ponašamo poput posvađene djece i ljubavnika. Nije šala fašizam smatrati nestašlukom i opravdavati boljševizmom. Pitanje tko je prvi počeo samo nastavlja svađu. I Srbi, i Židovi i Hrvati imaju dovoljno žrtava. Hrpe pisama nikad nisu došle iz Staljingrada, svako spaljeno rusko selo nosi stotine priča, svaki vagon vozio je pedeset ljudi na istrebljenje
Malo sam vas zavarao. Uljuljao u trivijalnost bračne svađe da bih pokazao kako je privid mirne svakodnevnosti lažan ukoliko se ponašamo poput posvađene djece i ljubavnika. Nije šala fašizam smatrati nestašlukom i opravdavati boljševizmom. Pitanje tko je prvi počeo samo nastavlja svađu. I Srbi, i Židovi i Hrvati imaju dovoljno žrtava. Hrpe pisama nikad nisu došle iz Staljingrada, svako spaljeno rusko selo nosi stotine priča, svaki vagon vozio je pedeset ljudi na istrebljenje.
Ne zazivajte nova, ne prijetite istinom i ne tvrdite da će nas nove istine osloboditi. Nema katarze među starcima. Mlade se može prevariti povijesnim lažima. Pustite mrtve da snivaju. Iza svake od priča, iza svakog od poginulih, ubijenih i zatučenih stoji tragedija. Ne dijelite ih na naše i njihove. Pazite na njihovo dostojanstvo. Ne pretvarajte ih u zombije koji, izvan stvarnosti, bauljaju tražeći smirenje.
Ne tražite vašu istinu, jer i drugi imaju istine, ne dopustite da se povijest svede na liječenje frustracija i manipuliranje osjećajima. Ne trujte djecu i mlade svojim noćnim morama. Ne tražite osvete. Ne tražite pravdu i izravnanje. Izađite iz morbidnog kruga klanja.
Imajte djecu i mislite na njihovu budućnost. Nisam baš neki vjernik, ali mislim na sve vas koji zagovarate milosrđe. Zašto šutite? Za mene je kasno, ne mogu spavati od vaših demona. Jer ja sanjam budućnost u dostojanstvu i poštovanju drugih. Molim vas.
autograf
