Velika koalicija je danas, par dana pred izbore, tema naslovnica. Vođe političkih stranaka, ostavljajući prostor nagađanjima, šalju poruke da je to spin, tvrde da koalicije neće biti, izmišljaju riječi suradnja, sporazum, sve neodređeno, jer tko zna kako će ispasti.
Što bi drugo pred izbore i mogli?
Velika koalicija je u demokracijama neprirodna, no ponekad neizbježna situacija. Austrija i Njemačka su primjeri.
Glavni razlog nastanka velike koalicije kod njih je bilo nastojanje da se izbjegnu sporazumi i ovisnost o malim ekstremističkim strankama. Nakon svega nisu svi zadovoljni. Vidi se da nisu svi partneri sretni i da razlike rastu približavanjem izbora.
Velika koalicija je privremena situacija do postignuća ili propasti zajedničkog političkog nazivnika, do zamora prikrivenog podjelama i odgođenim sukobima.
To ne znači da je to trik i prijevara partnera, već sporazum konkurenata čiji su interesi i ciljevi različiti, ali su neki od njih zajednički.
Demokratski proces rijetko sliči na ronjenje s bocama kisika; prije podsjeća na ronjenje na dah, kad se dah zadržava do agonije i krajnje točke.
Dakle, stvar nije jednostavna, motivi i posljedice velike koalicije mogu biti sasvim različiti.
Budući da sam, u više navrata i pred duže vrijeme, zagovarao i pisao o velikoj koaliciju, trebam pojasniti što me sad smeta.
Velika koalicija nije sporazum pobjednika o podjeli izbornog plijena. Nije prikrivanje poraza. Velika koalicija olakšava tvrdnju da su svi pobjednici, ali to nije svrha koaliranja. Oba glavna konkurenta dolaze na vlast. Pogodba je moguća.
Klike u strankama koje su već u tišini brusile kose za uklanjanje vođa šute. Svi šute, bune se samo izigrani saveznici, simpatizeri, idealisti, intelektualci i novinari koji se ionako uvijek bune. Birači bi se bunili: no kako i zašto – pa sami su birali.
Velika koalicija je slaganje, konsenzus i kompromis. Slaganje i konsenzus samo su krajnja točka demokratskog spektra; prirodna dinamika je sukob i promjena.
No sukob ne smije prijeći granice, mora se držati pod nadzorom, samokontrolom, uvući u kanale institucija i pravila.
Kada sukobi nabujaju i prelijevaju se u svakodnevne živote, ljudi trebaju primirje, stanka razum i umjerenost.
Velika koalicija je dogovor o zajedničkim ciljevima – sve to nazvano općim interesom, nacionalnim prioritetom.
To je suradnja, a ne sukob. Nije uopće neodređena kako se može činiti u prvi trenutak, no nesporno je da je koalicija sporazum ”za”, a ne protiv nekoga. Svrha sporazuma je utvrđivanje konsensualnih temelja poretka.
Velike koalicije ne stvaraju se radi prevare birača, nisu cement koji daje čvrstoću vlasti. Čvrstoću koaliciji daju dobre namjere i iskrena želja da se nešto postigne.
Sve to su pretpostavke stvaranja velike koalicije. Činjenica je da se bez velike koalicije ne mogu provesti potrebne reforme. Bez 101 glasa zastupnika nema izmjene Ustava, nema izbora Ustavnog suda.
Bez velike većine i konsenzusa nema izmjene organskih zakona. Nema strukturnih reformi (ma što riječ ”strukturnih” značila).
Kako izmijeniti Zakon o radu, smanjiti broj zaposlenih u upravi, kako provesti regionalizaciju, racionalizirati teritorijalnu podjelu, uvesti red u davanje poticaja i koncesija, urediti prava branitelja i društvenih skupina, kako voditi vanjsku politiku?
Glasovi u prilog velike koalicije sve su glasniji.
Prije godinu dana, pa čak i u vrijeme ponižavajućeg ucjenjivanja Mosta. Rezerve su prevelike, dvije vodeće stranke i njihove vođe postali su zarobljenici svoje ratničke retorike.
To da je danas velika koalicija dio kavanskih razgovora, stranačkih nagađanja, ozbiljnih komentara velika je promjena.
Istina, strankama nekoliko dana prije izbora, osim najbedastijima, i ne pada na pamet da to otvoreno kažu, već samo svojom pomirljivošću daju naslutiti da je sve moguće.
No računaju, zbrajaju glasove i mandate, psuju, ali matematika je čvrsta. Teško je zauzeti vlast skupim glasovima saborskih manjina, pojedinaca koji su već rekli da ih se može kupiti.
Možda sam naveo previše uvjeta, a jedan je dovoljan: interes velikih stranaka je da ih ne ucjenjuju male. Možda sam naveo previše posljedica, a dovoljno bi bilo smiriti izborne drame. I ratničku histeriju.
Ako ste stekli dojam da ne vjerujem u veliku koaliciju, u pravu ste. Ja mislim da je velika koalicija dobro rješenje, da je moguća i kod nas, ali da nije vjerojatna iz sasvim sebičnih i psiholoških razloga.
Ja vjerujem da je potrebna, čak da je za reforme nužna, ali ne vjerujem u volju i plemenite razloge onih koji bi je trebali ostvariti. Već naslućujem da će glavno pitanje biti tko je prvi, a ne što da se radi, da će prgavi karakteri i taštine tražiti dobre isprike.
Kako će Zoran Milanović dopustiti biti nešto drugo, a ne premijer? Još i danas vjerujem da je Slavko Linić nastradao zbog toga što je tražio da se Milanović odluči hoće li voditi stranku ili biti premijer.
Kako će Andrej Plenković, koji će biti kriv za sve, a zaslužan ni za što ako popusti u stvaranju koalicije (istina je potpuno suprotna: on nije kriv ni za što, a spašava tonuću stranku)?
Njihova volja i motiv nisu političke promjene, ne mogu vjerovati jedni drugima. Mogu li oni izmisliti, još jednom, trik s tehničkom i ekspertnom, naizgled neutralnom vladom.
Posljednji eksperiment nije uspio – umjesto tehničke Vlade stručnjaka imamo političku diletantsku vladu. Teške riječi i uvrede će se zaboraviti, no neće se igrati pošteno. Naše vođe su ljudi i političari, a ne državnici.
Svejedno, bilo bi dobro da smire svoje burne strasti i ratnička plemena svojih stranaka, da, premda se radi o braku iz interesa, pošteno rade, a ne dijele stečenu imovinu.
Ako se i ne vole, ako ih narod ne voli, neka se barem pokušaju slagati neko vrijeme, slagati se o nečem, neka prestanu poticati nezdrave ambicije svojih pouzdanika za položajima, prestanu krmčiti ono što nisu stvarali, neka daju novi duh i primjer za zdravu politiku i dobro društvo.
Premijer Ivo Sanader govorio je o ubacivanju u višu brzinu. No ako jurimo nizbrdo, to nije dobar potez. Vlast juri nizbrdo. Gubi vjerodostojnost, izbori ne daju stabilnu vlast. Reforme trebaju, a za njih treba pameti i smirenosti.
Smanjite gas! Stisnite kočnicu! Zavoj je.
autograf
Što bi drugo pred izbore i mogli?
Velika koalicija je u demokracijama neprirodna, no ponekad neizbježna situacija. Austrija i Njemačka su primjeri.
Glavni razlog nastanka velike koalicije kod njih je bilo nastojanje da se izbjegnu sporazumi i ovisnost o malim ekstremističkim strankama. Nakon svega nisu svi zadovoljni. Vidi se da nisu svi partneri sretni i da razlike rastu približavanjem izbora.
Velika koalicija je privremena situacija do postignuća ili propasti zajedničkog političkog nazivnika, do zamora prikrivenog podjelama i odgođenim sukobima.
To ne znači da je to trik i prijevara partnera, već sporazum konkurenata čiji su interesi i ciljevi različiti, ali su neki od njih zajednički.
Velika koalicija nije sporazum pobjednika o podjeli izbornog plijena. Nije prikrivanje poraza. Velika koalicija olakšava tvrdnju da su svi pobjednici, ali to nije svrha koaliranja. Oba glavna konkurenta dolaze na vlast. Pogodba je moguća
Demokratski proces rijetko sliči na ronjenje s bocama kisika; prije podsjeća na ronjenje na dah, kad se dah zadržava do agonije i krajnje točke.
Dakle, stvar nije jednostavna, motivi i posljedice velike koalicije mogu biti sasvim različiti.
Budući da sam, u više navrata i pred duže vrijeme, zagovarao i pisao o velikoj koaliciju, trebam pojasniti što me sad smeta.
Velika koalicija nije sporazum pobjednika o podjeli izbornog plijena. Nije prikrivanje poraza. Velika koalicija olakšava tvrdnju da su svi pobjednici, ali to nije svrha koaliranja. Oba glavna konkurenta dolaze na vlast. Pogodba je moguća.
Klike u strankama koje su već u tišini brusile kose za uklanjanje vođa šute. Svi šute, bune se samo izigrani saveznici, simpatizeri, idealisti, intelektualci i novinari koji se ionako uvijek bune. Birači bi se bunili: no kako i zašto – pa sami su birali.
Velika koalicija je slaganje, konsenzus i kompromis. Slaganje i konsenzus samo su krajnja točka demokratskog spektra; prirodna dinamika je sukob i promjena.
No sukob ne smije prijeći granice, mora se držati pod nadzorom, samokontrolom, uvući u kanale institucija i pravila.
Kada sukobi nabujaju i prelijevaju se u svakodnevne živote, ljudi trebaju primirje, stanka razum i umjerenost.
Velika koalicija je dogovor o zajedničkim ciljevima – sve to nazvano općim interesom, nacionalnim prioritetom.
To je suradnja, a ne sukob. Nije uopće neodređena kako se može činiti u prvi trenutak, no nesporno je da je koalicija sporazum ”za”, a ne protiv nekoga. Svrha sporazuma je utvrđivanje konsensualnih temelja poretka.
Velike koalicije ne stvaraju se radi prevare birača, nisu cement koji daje čvrstoću vlasti. Čvrstoću koaliciji daju dobre namjere i iskrena želja da se nešto postigne.
Velika koalicija je slaganje, konsenzus i kompromis. Slaganje i konsenzus samo su krajnja točka demokratskog spektra; prirodna dinamika je sukob i promjena. No sukob ne smije prijeći granice, mora se držati pod nadzorom, samokontrolom, uvući u kanale institucija i pravila
Sve to su pretpostavke stvaranja velike koalicije. Činjenica je da se bez velike koalicije ne mogu provesti potrebne reforme. Bez 101 glasa zastupnika nema izmjene Ustava, nema izbora Ustavnog suda.
Bez velike većine i konsenzusa nema izmjene organskih zakona. Nema strukturnih reformi (ma što riječ ”strukturnih” značila).
Kako izmijeniti Zakon o radu, smanjiti broj zaposlenih u upravi, kako provesti regionalizaciju, racionalizirati teritorijalnu podjelu, uvesti red u davanje poticaja i koncesija, urediti prava branitelja i društvenih skupina, kako voditi vanjsku politiku?
Glasovi u prilog velike koalicije sve su glasniji.
Prije godinu dana, pa čak i u vrijeme ponižavajućeg ucjenjivanja Mosta. Rezerve su prevelike, dvije vodeće stranke i njihove vođe postali su zarobljenici svoje ratničke retorike.
To da je danas velika koalicija dio kavanskih razgovora, stranačkih nagađanja, ozbiljnih komentara velika je promjena.
Istina, strankama nekoliko dana prije izbora, osim najbedastijima, i ne pada na pamet da to otvoreno kažu, već samo svojom pomirljivošću daju naslutiti da je sve moguće.
No računaju, zbrajaju glasove i mandate, psuju, ali matematika je čvrsta. Teško je zauzeti vlast skupim glasovima saborskih manjina, pojedinaca koji su već rekli da ih se može kupiti.
Možda sam naveo previše uvjeta, a jedan je dovoljan: interes velikih stranaka je da ih ne ucjenjuju male. Možda sam naveo previše posljedica, a dovoljno bi bilo smiriti izborne drame. I ratničku histeriju.
Ako ste stekli dojam da ne vjerujem u veliku koaliciju, u pravu ste. Ja mislim da je velika koalicija dobro rješenje, da je moguća i kod nas, ali da nije vjerojatna iz sasvim sebičnih i psiholoških razloga.
Ja vjerujem da je potrebna, čak da je za reforme nužna, ali ne vjerujem u volju i plemenite razloge onih koji bi je trebali ostvariti. Već naslućujem da će glavno pitanje biti tko je prvi, a ne što da se radi, da će prgavi karakteri i taštine tražiti dobre isprike.
Kako će Zoran Milanović dopustiti biti nešto drugo, a ne premijer? Još i danas vjerujem da je Slavko Linić nastradao zbog toga što je tražio da se Milanović odluči hoće li voditi stranku ili biti premijer.
Kako će Andrej Plenković, koji će biti kriv za sve, a zaslužan ni za što ako popusti u stvaranju koalicije (istina je potpuno suprotna: on nije kriv ni za što, a spašava tonuću stranku)?
Bez velike većine i konsenzusa nema izmjene organskih zakona. Nema strukturnih reformi (ma što riječ ”strukturnih” značila). Kako izmijeniti Zakon o radu, smanjiti broj zaposlenih u upravi, kako provesti regionalizaciju, racionalizirati teritorijalnu podjelu, uvesti red u davanje poticaja i koncesija, urediti prava branitelja i društvenih skupina, kako voditi vanjsku politiku?
Njihova volja i motiv nisu političke promjene, ne mogu vjerovati jedni drugima. Mogu li oni izmisliti, još jednom, trik s tehničkom i ekspertnom, naizgled neutralnom vladom.
Posljednji eksperiment nije uspio – umjesto tehničke Vlade stručnjaka imamo političku diletantsku vladu. Teške riječi i uvrede će se zaboraviti, no neće se igrati pošteno. Naše vođe su ljudi i političari, a ne državnici.
Svejedno, bilo bi dobro da smire svoje burne strasti i ratnička plemena svojih stranaka, da, premda se radi o braku iz interesa, pošteno rade, a ne dijele stečenu imovinu.
Ako se i ne vole, ako ih narod ne voli, neka se barem pokušaju slagati neko vrijeme, slagati se o nečem, neka prestanu poticati nezdrave ambicije svojih pouzdanika za položajima, prestanu krmčiti ono što nisu stvarali, neka daju novi duh i primjer za zdravu politiku i dobro društvo.
Premijer Ivo Sanader govorio je o ubacivanju u višu brzinu. No ako jurimo nizbrdo, to nije dobar potez. Vlast juri nizbrdo. Gubi vjerodostojnost, izbori ne daju stabilnu vlast. Reforme trebaju, a za njih treba pameti i smirenosti.
Smanjite gas! Stisnite kočnicu! Zavoj je.
autograf
