Pero Kvesić izložio je u samoborskoj galeriji Lang fotografije svojih prijatelja, sada pokojnika, koje je godinama objavljivao na blogu Bablfotograf. Premda se radi o običnim portretima slikanim u centru grada, na špici, u prolazu, uz kavu i čašicu razgovora, riječ je o jednom od najautorskijih i najdojmljivijih portretnih fotografskih opusa u Hrvatskoj
Može li itko zaustaviti pavunizaciju ove zemlje?! Šašavi znanstvenik u gledanom je nedjeljnom terminu, s kojeg će klerici potjerati svu publiku prema komercijalnim televizijama, prosuo teško razumljivu logoreju. ‘Takozvani kvaziliberali’, rekao je Davor Pavuna, ‘antifa-zumboidi, humanoidi koji ne razumiju, koji imaju formu čovjeka ali su izgubili dušu, ili je čak ni nemaju, ti humanoidi koji misle da su nastali od majmuna i u tom se identificiraju, ne razumiju ljepotu dubine ljubavi Isusa Krista i vjere i onda u svojoj agresivnosti i mržnji i svojoj shizofreniji, koju sam ja živio isto kao mlad, jer su i mene u to vrijeme pokušali drogirati, ubaciti u seksualnu revoluciju i ne znam ni ja koje sve anomalije… Onda ih sve smeta izvan i civilizacija stalno ide izvan. I naravno, tu obitelj smeta. Vidite, to je ista situacija kao rak. Što je rak? Rak u najjednostavnijem obliku, u organizmu su upravo one stanice koje su izgubile onu optimalnu hidraciju i kisik i one postaju drugačije stanice koje nagrizaju organizam da bi ga pojele. A zdrav organizam čuva stanice. A obitelj je stanica društva…’
Drukčije stanice izjedaju organizam – tako su nacisti tridesetih opisivali Židove kao ‘korozivno drugačije’ naspram ‘zdravog organizma’, dok ih u Tarantinovim ‘Nemilosrdnim gadovima’ pukovnik Hans Landa opisuje kao štakore. Bit i smisao tog procesa leži u dehumanizaciji, oduzimanju ljudskih svojstava Drugima – ovdje liberalima i antifašistima – kako bi ih se moglo deratizirati. Rak se mora operirati, uništiti. Već sama ideja nacije kao organizma je po svojoj naravi totalitarna. Hrvatska je danas u situaciji koju je Dostojevski idealno opisao u ‘Bjesovima’: zemljom tumaraju mladi pobunjenici, nihilisti, pernaristi, lišeni vjere u bilo što osim pobune, ljudi kojima je, prema katekizmu revolucionara, sve dozvoljeno, dok su meta tog bunta pavunizirani stupovi društva – neka vrsta Verhovenskih iz romana.
Kakav establišment, takvi i pobunjenici. Ništa od svega toga ne sluti na dobro. Bilo bi zanimljivo da je novinar upitao Pavunu kako bi, dovraga, uništio nezdravo tkivo, ali to pitanje nismo čuli.
U samoborskoj galeriji Lang pisac, publicist, bloger i fotograf Pero Kvesić predstavio je fotografije svojih prijatelja koji su mu obilježili dan, sada pokojnika, koje je godinama objavljivao na kultnom blogu Bablfotograf. Kvesićeve fotografije su neka vrst čuda. Premda se radi o običnim portretima u kojima nisu korišteni nikakvi specijalni efekti, već su ljudi slikani u centru grada, na špici, u prolazu, uz kavu, sok ili neko piće, uz čašicu razgovora, riječ je o jednom od najautorskijih i najdojmljivijih portretnih fotografskih opusa u Hrvatskoj. Svi portreti imaju prepoznatljivu atmosferu, osjeti se štimung, duh vremena, vidi se karakter osobe. Na Bablfotografu su ljudi uhvaćeni u jednom trenutku spokoja, izvučeni iz žurbe, vreve, kaosa, oni gledaju u objektiv smireno, puninom svoje ličnosti, zadržavajući vas na licu dulje no što biste htjeli. Perine su fotografije umjetnost u punom značenju riječi. Kustos Kvesićeve izložbe, Želimir Koščević, uvrstio je u postav portrete Toma Gotovca, Ante Markovića, Borisa Šprema, Zvonimira Milčeca, Sime Mraovića, Duška Radića i mnoge druge heroje Perine ulice. Ove fotografije vape za ukoričenjem u neki monografski format.
Emisija se pretvorila u soap koji iz epizode u epizodu melodramatski oplakuje bivšeg ministra kulture. To je čudnovata nanizanka-naricaljka, jedna vječna jeremijada, a u te je svrhe u nju pozvan i nakladnik Josip Pavičić koji je pak, posve mimo očekivanja, oplakao ne jednog već dvojicu ministara kulture! Predstavljajući svoju novu knjigu u kojoj su sabrane kritike, analize, glose, polemike i druge novinske forme, odgovarajući na pitanje voditeljice zašto je u njoj tako često spominjano ime Stipe Šuvara, Pavičić je rekao kako je to bio njegov ‘ratni drug’ iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. O Šuvaru je progovorio na uzorno pošten, korektan i džentlmenski način, kako danas vjerojatno ne bi govorila većina vodećih SDP-ovaca. ‘Premda se nisam slagao s njim, Stipe Šuvar bio je za poziciju na kojoj se nalazio kompetentan čovjek, koji je znao svoj posao i znao je o čemu se tu radi’, tako je otprilike rekao Pavičić, dodajući da su danas, ne samo u resoru kulture nego i drugdje, ‘uglavnom šeprtlje’. ‘On je bio moj ratni…’, započeo je, no nije dovršio. ‘Neprijatelj’, uskočila je Branka Kamenski. ‘Ratni drug’, nije se dao smesti Pavičić. Obojica su bila sekretari partije, ne bi bilo fer brisati to.
Stipe Šuvar je bio polihistor, partijski Humphrey Bogart, cinik velikog srca, čovjek koji je hrvatskoj kulturi ostavio kapitalne institucije, među kojima bi samo Nacionalna knjižnica trebala biti dovoljna za kakvu aveniju, ali ne, u atmosferi općeg zaborava i prezira kulture on bi, i da nije bio ljevičar, bio zaboravljen kao ‘neprijatelj’, kako lijepo reče Kamenski. Jer ovdje svi žive s figom u džepu, a idejna vjernost izražava se samo kao ulaznica u svjetove trajno visokih konjunktura.
Petar Panjkota je napravio odličan, inovativan prilog na ne osobito inspirativnu temu promjene vremena. U prilogu je izložio činjenice koje su većini običnih smrtnika – šokantne. Premda promjenu računanja vremena doživljavamo kao fenomen naših dana, ljetno i zimsko računanje vremena imale su i Kraljevina Jugoslavija i Nezavisna Država Hrvatska. Panjkota je prikazao i kartu svijeta, pojaseve u kojima se vrijeme mijenja, one u kojima se ne mijenja i one u kojima pojedine zone mijenjaju vrijeme ali ne i cijela zemlja. Pokazuje se da veći dio planete ne mijenja računanje vremena. I nama se, zdravorazumski, čini da je to pametnije. Ionako srljamo u prošlost, pa je ‘tamo-vamo’ šetnja samo iluzija. A iz Panjkotina priloga nameće se samo jedan zaključak: nije važno što, važno je kako.
Uredništvo ‘TV kalendara’ kao glavno pravilo uređivanja ima hrvatstvo na steroidima, no ovoga puta zakazali su baš na nacionalnom pitanju. Na dan kad je umro Matko Peić, velikan naše povijesti umjetnosti, autor briljantnih putopisa, knjiških i televizijskih, čuvenih ‘Skitnji’, ‘Kalendar’ je dao samo kratku obavijest o datumu smrti, premda je Peić dugo godina bio, između ostalog, autor sjajnih, dojmljivih, nezaboravnih priloga za ‘TV kalendar’. Šteta, Matko Peić je zaslužio više vremena i pažnje.
portalnovosti
Pozitivno, HRT, 23. listopada, 11:10
Može li itko zaustaviti pavunizaciju ove zemlje?! Šašavi znanstvenik u gledanom je nedjeljnom terminu, s kojeg će klerici potjerati svu publiku prema komercijalnim televizijama, prosuo teško razumljivu logoreju. ‘Takozvani kvaziliberali’, rekao je Davor Pavuna, ‘antifa-zumboidi, humanoidi koji ne razumiju, koji imaju formu čovjeka ali su izgubili dušu, ili je čak ni nemaju, ti humanoidi koji misle da su nastali od majmuna i u tom se identificiraju, ne razumiju ljepotu dubine ljubavi Isusa Krista i vjere i onda u svojoj agresivnosti i mržnji i svojoj shizofreniji, koju sam ja živio isto kao mlad, jer su i mene u to vrijeme pokušali drogirati, ubaciti u seksualnu revoluciju i ne znam ni ja koje sve anomalije… Onda ih sve smeta izvan i civilizacija stalno ide izvan. I naravno, tu obitelj smeta. Vidite, to je ista situacija kao rak. Što je rak? Rak u najjednostavnijem obliku, u organizmu su upravo one stanice koje su izgubile onu optimalnu hidraciju i kisik i one postaju drugačije stanice koje nagrizaju organizam da bi ga pojele. A zdrav organizam čuva stanice. A obitelj je stanica društva…’
Drukčije stanice izjedaju organizam – tako su nacisti tridesetih opisivali Židove kao ‘korozivno drugačije’ naspram ‘zdravog organizma’, dok ih u Tarantinovim ‘Nemilosrdnim gadovima’ pukovnik Hans Landa opisuje kao štakore. Bit i smisao tog procesa leži u dehumanizaciji, oduzimanju ljudskih svojstava Drugima – ovdje liberalima i antifašistima – kako bi ih se moglo deratizirati. Rak se mora operirati, uništiti. Već sama ideja nacije kao organizma je po svojoj naravi totalitarna. Hrvatska je danas u situaciji koju je Dostojevski idealno opisao u ‘Bjesovima’: zemljom tumaraju mladi pobunjenici, nihilisti, pernaristi, lišeni vjere u bilo što osim pobune, ljudi kojima je, prema katekizmu revolucionara, sve dozvoljeno, dok su meta tog bunta pavunizirani stupovi društva – neka vrsta Verhovenskih iz romana.
Kakav establišment, takvi i pobunjenici. Ništa od svega toga ne sluti na dobro. Bilo bi zanimljivo da je novinar upitao Pavunu kako bi, dovraga, uništio nezdravo tkivo, ali to pitanje nismo čuli.
Vijesti iz kulture, HRT, 25. listopada, 23:30
U samoborskoj galeriji Lang pisac, publicist, bloger i fotograf Pero Kvesić predstavio je fotografije svojih prijatelja koji su mu obilježili dan, sada pokojnika, koje je godinama objavljivao na kultnom blogu Bablfotograf. Kvesićeve fotografije su neka vrst čuda. Premda se radi o običnim portretima u kojima nisu korišteni nikakvi specijalni efekti, već su ljudi slikani u centru grada, na špici, u prolazu, uz kavu, sok ili neko piće, uz čašicu razgovora, riječ je o jednom od najautorskijih i najdojmljivijih portretnih fotografskih opusa u Hrvatskoj. Svi portreti imaju prepoznatljivu atmosferu, osjeti se štimung, duh vremena, vidi se karakter osobe. Na Bablfotografu su ljudi uhvaćeni u jednom trenutku spokoja, izvučeni iz žurbe, vreve, kaosa, oni gledaju u objektiv smireno, puninom svoje ličnosti, zadržavajući vas na licu dulje no što biste htjeli. Perine su fotografije umjetnost u punom značenju riječi. Kustos Kvesićeve izložbe, Želimir Koščević, uvrstio je u postav portrete Toma Gotovca, Ante Markovića, Borisa Šprema, Zvonimira Milčeca, Sime Mraovića, Duška Radića i mnoge druge heroje Perine ulice. Ove fotografije vape za ukoričenjem u neki monografski format.
Pola ure kulture, HRT, 29. listopada, 11:50
Emisija se pretvorila u soap koji iz epizode u epizodu melodramatski oplakuje bivšeg ministra kulture. To je čudnovata nanizanka-naricaljka, jedna vječna jeremijada, a u te je svrhe u nju pozvan i nakladnik Josip Pavičić koji je pak, posve mimo očekivanja, oplakao ne jednog već dvojicu ministara kulture! Predstavljajući svoju novu knjigu u kojoj su sabrane kritike, analize, glose, polemike i druge novinske forme, odgovarajući na pitanje voditeljice zašto je u njoj tako često spominjano ime Stipe Šuvara, Pavičić je rekao kako je to bio njegov ‘ratni drug’ iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. O Šuvaru je progovorio na uzorno pošten, korektan i džentlmenski način, kako danas vjerojatno ne bi govorila većina vodećih SDP-ovaca. ‘Premda se nisam slagao s njim, Stipe Šuvar bio je za poziciju na kojoj se nalazio kompetentan čovjek, koji je znao svoj posao i znao je o čemu se tu radi’, tako je otprilike rekao Pavičić, dodajući da su danas, ne samo u resoru kulture nego i drugdje, ‘uglavnom šeprtlje’. ‘On je bio moj ratni…’, započeo je, no nije dovršio. ‘Neprijatelj’, uskočila je Branka Kamenski. ‘Ratni drug’, nije se dao smesti Pavičić. Obojica su bila sekretari partije, ne bi bilo fer brisati to.
Stipe Šuvar je bio polihistor, partijski Humphrey Bogart, cinik velikog srca, čovjek koji je hrvatskoj kulturi ostavio kapitalne institucije, među kojima bi samo Nacionalna knjižnica trebala biti dovoljna za kakvu aveniju, ali ne, u atmosferi općeg zaborava i prezira kulture on bi, i da nije bio ljevičar, bio zaboravljen kao ‘neprijatelj’, kako lijepo reče Kamenski. Jer ovdje svi žive s figom u džepu, a idejna vjernost izražava se samo kao ulaznica u svjetove trajno visokih konjunktura.
RTL Danas, 29. listopada, 18:30
Petar Panjkota je napravio odličan, inovativan prilog na ne osobito inspirativnu temu promjene vremena. U prilogu je izložio činjenice koje su većini običnih smrtnika – šokantne. Premda promjenu računanja vremena doživljavamo kao fenomen naših dana, ljetno i zimsko računanje vremena imale su i Kraljevina Jugoslavija i Nezavisna Država Hrvatska. Panjkota je prikazao i kartu svijeta, pojaseve u kojima se vrijeme mijenja, one u kojima se ne mijenja i one u kojima pojedine zone mijenjaju vrijeme ali ne i cijela zemlja. Pokazuje se da veći dio planete ne mijenja računanje vremena. I nama se, zdravorazumski, čini da je to pametnije. Ionako srljamo u prošlost, pa je ‘tamo-vamo’ šetnja samo iluzija. A iz Panjkotina priloga nameće se samo jedan zaključak: nije važno što, važno je kako.
TV kalendar, HRT, 30. listopada, 16:45
Uredništvo ‘TV kalendara’ kao glavno pravilo uređivanja ima hrvatstvo na steroidima, no ovoga puta zakazali su baš na nacionalnom pitanju. Na dan kad je umro Matko Peić, velikan naše povijesti umjetnosti, autor briljantnih putopisa, knjiških i televizijskih, čuvenih ‘Skitnji’, ‘Kalendar’ je dao samo kratku obavijest o datumu smrti, premda je Peić dugo godina bio, između ostalog, autor sjajnih, dojmljivih, nezaboravnih priloga za ‘TV kalendar’. Šteta, Matko Peić je zaslužio više vremena i pažnje.
portalnovosti
