Foto: Reuters/Pixsell; plakat iz filma "U braku sa švicarcem" Arsena Oremovića
U općoj kakofoniji teorija, teza i verzija koje se provlače u medijima o razlozima povećanja tečaja švicarskog franka, hrvatska javnost gubi iz vida jedno ključno pitanje: tko su vlasnici švicarske centralne banke i zbog čega je donesena takva mjera. Odgovori na ta pitanja omogućuju i razotkrivanje uhodane legalizirane bankarske špekulativne operacije, kao i intrigantne sličnosti između švicarske centralne banke i američkog FED-a.
Tako ovih dana saznajemo od stručnjaka s ekonomskog fakulteta Ivan Lovrinovića i Drago Jakovčevića da „švicarski franak nije „ušao“ u hrvatski bankovni sustav novčanim tokom, što znači da se banke nisu efektivno zadužile u CHF niti je uslijedila njegova prodaja ili konverzija u kune u onoj vrijednosti u kojem su zadužili građane“.
Ukratko, one su dio obveza u CHF pokrile špekulativnim poslovima na tržištima, a rizik i gubitak na špekulaciju prebacili na građane dužnike. Dužnici su tako, bez svoje volje, postali sudionici rizičnih špekulativnih operacija na inozemnim tržištima kapitala, gubitnici i žrtve valutnih ratova. Gubitak hrvatskih banaka od 3,3 mlrd kn je dobitak njihovih majki, a taj gubitak su hrvatske banke nadoknadile iskazanom dobiti od tečajnih razlika u vrijednosti od 3,5 mlrd kn. Prema tome, hrvatske banke su u istoj godini zaradile 200 milijuna kn, a na razini grupe ili konsolidiranog izvješća grupa je zaradila ekstra dobit u iznosu od 3,5 mlrd kn, sve na teret hrvatskih dužnika.
Na dalje kada malo prekopamo u razne teorije o slučaju „švicarskog franka“ onda nailazimo na zanimljivi podatak da Švicarska centralna banka se razlikuje od drugih centralnih banaka po tome što zapravo nije u vlasništvu švicarske države, već je riječ o dioničarskom društvu na burzi. Među glavnim dioničarima su, između ostalog, švicarske administrativne lokalne vlasti poznate kao kantoni, kao i druga državna tijela i privatne osobe.
Švicarska središnja banka je zapravo dioničarsko društvo utemeljeno 1907.godine i spada pod nadležnost specijalnog zakona iz 2002. Vlasnici kapitala su 26 kantona, kantonske banke a jedna trećina su privatnici. Švicarska konfederacija ne posjeduje ni jednu dionicu, a nadziranje te banke je isključeno iz nadležnosti savezne financijske kontrole ( treba se zapitati zašto ?).
Također treba podsjetiti da Centralna banka isplaćuje dividende svojim dioničarima u iznosu od najviše šest posto neto dobiti, kao i naknadu lokalnim upravama. Takav financijski aranžman osigurava raspodjelu od čak jedne milijarde franaka (1,15 milijardi dolara) godišnje između 26 kantona proporcionalno prema broju stanovnika . Međutim u 2013. godini dolazi do kolapsa cijene zlata, što negativno utječe na rezerve zlata Švicarske centralne banke. Pad cijena zlata za 30 posto tijekom 2014. prouzrokovao je gubitak od devet milijardi franaka. U takvoj situaciji centralna banka nije mogla isplati dividende, što je izazvalo velike poteškoće za daljnju isplatu dividenda dioničarima kantonima.
Nakon što je obećala isplatu istih dividenda centralna banka je odustala od fiksnog deviznog kursa, što je izazvalo skok švicarskog franka i proizvelo gubitke zbog usuglašavanja prema tržištu. Paušalno rečeno moglo bi se reći da nagli porast švicarskog franka kao špekulativna balon, ne samo da je omogućilo profit bankama ali i isplatu obveznicama i dividendima svojim dioničarima i sve skupa s novcem i dugovanjem građana. Jednostavno rečeno, ta je anonimni dioničarski kartel je bez ikakvog nadzora pumpao tečaj franka kako bi kompenzirao isplatu svojim dioničarima, odnosno „vrtio“ novac građanina-dužnika u špekulativne svrhe.
Zbog toga treba sagledavati ovu novu epizodu švicarskih kredita u sklopu klasične monetarističke lihvarske bankarske prakse kako bi se osiguralo daljnje zaduživanje građana ( ono što nazivom dužničkim ropstvom ) i kako bi i nadalje prosperirale tzv. Narodne banke, koje su zapravo u rukama privatnih financijskih i oligarhijskih kartela. Mešetarenje s valutnim i deviznim tečajevima nije novost u financijskom svijetu, a monetarističke politike su glavne poluge održavanja na globalnog razini unosnog dužničkog lanca.
Također treba zapaziti velike sličnosti između švicarske centralne banke i Američkih federalnih rezervi ne samo po privatnom sastavu veći i po špekulativnom poslovanju. Naime prisjetimo se da je to legalizirano lihvarstvo započelo s pobjedom, tijekom Deklaracije o američkoj neovisnosti 1776., tzv. „baruna kradljivaca“ (Warburgi i Rotschildi), kao inkarnacija međunarodnih financija i londonskoga financijskog Cityja, kada su uspjeli poraziti političku moć američke države, a kasnije i europskih država.
Od tada su, pa sve do danas, isti lihvarski krugovi nametnuli supremaciju valute zlata i bankarskoga „monetarističkog novca“, koje se moglo dobiti samo s kamatom. Tako je nastala i do danas ostala „valuta-dug“ kako je zovu monetaristi. Od tada je započeo sustavni reket i pljačkanje država od strane međunarodnih banaka. Također se treba sjetiti povijesne epizode privatizacije „američkih federalnih rezervi“ (FED) koja je pala pod nadzor međunarodnoga bankarskog kartela. Financijski je mehanizam FED-a glede zaduživanja jasan: svaki put kada je država kupovala „dolare“, taj dug je kartel u okviru računovodstva vodio kao „rezervu“ koja je u realnosti „gomilanja dugovanja“ i ubiralo goleme kamate.
Isti je sustav zajmova kod Međunarodnoga monetarnog fonda i Svjetske banke. Daljnji tijek financijalizacije jest fiducijarizacija, a to jest da bankari posuđuju građanima i državama „fiktivni novac“ koji se vodi kao računovodstvena kreditna linija. Banke prodaju nešto što nemaju, bez pokrića, jer realni novac ne postoji, a zarađuje se na kamatama, i to sve lege artis.
U slučaju švicarskih kredita, poznata sintagma „dužničkog ropstva“ nije medijska senzacija i izmišljotina, jer je dužnička spirala tek vidljivi dio jedne tempirane bombe koja nam sustavno nameće logiku financijske deregulacije i monetarističko ropstvo, u kojem stoluje špekulativni „novac-kralj“. Takvo ropstvo prisiljava države na privatizaciju javnih sektora, pretvarajući građane u robove banaka i multinacionalnih korporacija.
Osiromašujući državno bogatstvo, putem progresivne redukcije financiranja javnih sektora, priprema se teren za privatizaciju države, ili bolje rečeno za bankrotiranje država, kako bi otplatili dugove s velikim kamatama. To je bit cijele priče međunarodnoga financijskog „pendrečenja“ ili pak “financijske discipline“ Washingtonskog konsenzusa čiji je najbolji primjer grčki državni bankrot. Politički lijevi ili desno-nacionalni pokreti koji se nastoje oduprijeti tom globalnom monetarizmu i pokušaju vratiti monetarni suverenitet, odmah su etiketirani kao opasni, radikalni, ekstremni.
Pa nije ni čudo da je Syrizova vlada u Grčkoj, koja najavljuje kraj politike štednje i sluganstva prema „direktivama izvana“ odmah proklamirana radikalnom i „opasnom“. Međutim, treba se zapitati dali neodgovorna bankarska špekulacija i stečeni milijunski profiti na račun zaduženosti građana zapravo ne razotkriva pravo lice špekulativnog ekstremizma? Također trebalo bih se zapitati dali one „umjerene“ lijeve ili desne centrističke politike koje podržavaju status quo monetarističkog i neoliberalnog poretka koji produbljuje jaz između bogatih i siromašnih, nisu zapravo radikalne, u obliku „radikalnog centra“?
Američki pjesnik Ezra Pound je jednom napisao da „kada se lihvarstvo instaliralo u društvu treba se osloniti na skalpel kirurga“; pa su ga američke vlasti strpale u psihijatrijski zatvor. Kirurg ne dolazi, on je taj nepoželjni „Godot“, koji se ne najavljuje. Neki su prije njega prošli, i operirali s manje-više uspjeha ali je tumor ostao.
blog.vecernji.hr/jure-vujic
