Kako potrošiti deset milijuna kuna

Deset milijuna kuna nije mali novac. Kad biste, recimo, deset milijuna kuna usitnili u kovanice od pedeset lipa, to bi bilo toliko kovanica da bi vam složene jedna uz drugu dotekle za cijelu dužinu autoceste od Zagreba do Splita. Slaganje novčića od pedeset lipa po zaustavnoj traci autoceste od Zagreba do Splita pritom čak i nije, kako biste pomislili, najbolji način da se potroši deset milijuna kuna. Iznenadili biste se zapravo kako se sve i na koje maštovite načine mogu ulupati tolike pare.

Sjećate li se, recimo, svjetskog prvenstva u rukometu, održanog u Hrvatskoj prije sedam-osam godina? Naravno da ne, pitanje je bilo retoričko: nitko živ se ne sjeća svjetskog rukometnog prvenstva u Hrvatskoj 2009. godine. Pa ipak, i ovoga mjeseca, ove godine – lipnja dakle 2017. – građani Republike Hrvatske uredno će platiti desetak milijuna kuna mjesečne rate za izgradnju sportskih arena poput one u Splitu, obrasle u korov, sagrađene samo za petnaest dana jednog davno zaboravljenog prvenstva u dodavanju šarenom loptom. U kojemu Hrvatska pritom čak nije ni pobijedila. Desetak milijuna kuna mjesečno, eto, hrvatski građani te betonske hangare plaćaju i dan-danas, i – što je najbolje – desetak milijuna kuna mjesečno plaćat će ih još punih dvadeset godina. Desetak milijuna kuna. Svaki mjesec. Još dvadeset godina.

Svašta se, kako vidite, može s deset milijuna kuna.

Petnaest dana rukometa pritom čak i nije najbolji način da se taj novac potroši na betonske hangare. Točno toliko, deset milijuna kuna, hrvatska je Vlada onomad – kad smo već kod betonskih hangara – uplatila, recimo, za dovršetak velebne crkve Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta u Kninu. A hangar za godišnje molitveno okupljanje ministara na Dan domovinske zahvalnosti pritom, vjerovali ili ne, čak i nije najbolji način da se toliki novac potroši na crkvu.

Desetak milijuna kuna, na primjer, hrvatska država svakog prvog u mjesecu potroši na plaće vjeroučitelja, i to samo u osnovnim školama. Deset milijuna kuna, toliko vas eto svakog mjeseca košta tih sedam-osam sati vjeronauka, a vašem je klipanu teško naučiti dva psalma. Deset milijuna kuna, recimo, jedva je petina novca koji je hrvatska država potrošila samo na referendum o braku. Štoviše, znamo li da velikodušna hrvatska Vlada Crkvi svake godine po raznim osnovama u kasicu za milodar pažljivo spusti cijelu milijardu kuna, ispada da tih, koliko smo rekli, deset milijuna vaših kuna Crkvi nije dovoljno ni za tri dana. Desetak milijuna kuna, uostalom, plaćate samo godišnje troškove vojnog ordinarijata, dušobrižništva i duhovnog rada s našim vojnicima.

Ispovijedanje, pričešćivanje i blagoslov naših mladića u Afganistanu pritom čak i nije najbolji način da se deset milijuna kuna potroši na vojsku. Toliko novca – desetak milijuna kuna – hrvatski će građani ove godine iz svoga džepa platiti, primjerice, samo za dva od ukupno šesnaest rashodovanih, polovnih helikoptera Kiowa Warrior, koje su nam kao osvjedočenim prijateljima Sjedinjene Države dale po ponudi koja se ne odbija i izuzetno povoljnoj cijeni.

A dva rashodovana američka zrakomlata nisu pritom čak ni najbolji način da se deset milijuna kuna potroši na ratno zrakoplovstvo: točno toliko novca – deset dakle milijuna kuna – hrvatska država i njeni građani platili su remont svakoga onoga polovnog, rashodovanog ruskog MIG-a koji smo dali na servis ukrajinskim majstorima. Deset milijuna kuna platili smo tako i generalni servis onoga MIG-a koji se po povratku s remonta umalo srušio jer mu se u letu ugasio motor, a deset milijuna kuna platili smo bogami i generalni servis onoga koji se po povratku s remonta kraj Velike Gorice zaista i srušio.

Deset milijuna kuna za takve stvari – za obranu Domovine – nikad nije mnogo novca. Toliko novca, recimo, hrvatske građane košta samo dvjesto pedeset od ukupno više od pet hiljada veterana HVO-a, kojima upravo ovih dana plaćamo zaostale plaće i penzije. Dobro, zapravo glas generala Željka Glasnovića za HDZ-ovu tijesnu većinu u Saboru, ali znate na što mislim.

Jedna veteranska bojna HVO-a, uostalom, čak i nije najbolji način da se deset milijuna kuna potroši za većinu u Saboru. Točno toliko – deset naime milijuna kuna – hrvatski su građani iz svoga džepa isplatili zastupnicima iz parlamentarne većine, kojom je premijer Andrej Plenković spasio svoj ured u Banskim dvorima, u tom uredu fotelju, i u toj fotelji svoju guzicu. Svaki izabrani zastupnik, naime, kao naknadu troškova za predizbornu kampanju iz proračuna je dobio, niste to ni znali, po stotinu trideset pet tisuća kuna, pa vas je Plenkovićevih sedamdeset šest ruku u Saboru koštalo – provjerite i sami – točno deset milijuna kuna.

Deset milijuna kuna, uostalom, saborski je Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav svojom odlukom o raspoređivanju sredstava za rad političkih stranaka ove godine dodijelio samo Mostu, HNS-u i HSS-u – deset milijuna kuna dakle bez HDZ-a i SDP-a, koji su dobili tri puta više. Svakako, HDZ-u će te pare dobro doći: točno toliko, deset milijuna kuna, HDZ godišnje potroši na plaće zaposlenih u stranci. Konačno – ne treba dalje – deset milijuna kuna platili ste samo tiskanje jebenih glasačkih listića za posljednje parlamentarne, izvanredne i lokalne izbore. Deset milijuna kuna. Za raznobojne listiće.

Plaćanje HDZ-ovaca, SDP-ovaca, HNS-ovaca i ostalih ovaca u Saboru pritom čak i nije najbolji način da deset milijuna kuna potrošite na političare. Toliko novca, naime – deset milijuna kuna – zastupnicima Hrvatskoga sabora godišnje platite razne paušale i naknade mimo redovne plaće. Deset milijuna kuna, najzad, Vlada Republike Hrvatske godišnje potroši samo na reprezentaciju.

Kanape sendviči, tatar-bifteci, vinjaci, sokovi, graševina i mineralna voda za Vladine domjenke pritom čak i nisu najbolji način da deset milijuna kuna potrošite na državni aparat. Samo održavanje, osiguranje, servis i gorivo za službene automobile guzonja u državnim službama – bez kupovine novih! – koštaju lijepih 365 milijuna kuna godišnje, okrugao dakle debeli milijun dnevno, što znači da se za deset milijuna kuna hrvatski guzonje voze točno deset dana.

Toliko para, deset milijuna kuna, Republika Hrvatska je zaposlenima u državnim tvrtkama prije mjesec-dva isplatila u bonovima za Uskrs, popularnim uskrsnicama, koje su – nota bene – mogli potrošiti samo u posrnulom Konzumu. Deset milijuna kuna – kad smo već kod države, Todorića i Agrokora – prošle su godine iznosili, recimo, prosječni mjesečni državni poticaji samo za Belje i Vupik. Deset milijuna kuna godišnje iznose, na primjer, samo plaće ravnatelja državnih agencija. Deset milijuna kuna pak – kad smo već kod ravnatelja i službenih automobila – zagrebački je gradonačelnik Milan Bandić posljednji put platio nove limuzine za pročelnike u svome Holdingu.

A službeni automobili za pročelnike pritom čak i nisu najbolji način da Milan Bandić potroši deset milijuna vaših kuna. Deset milijuna kuna koštala je svaka od one tri veličanstvene fontane na križanju Ulice grada Vukovara i Ulice Hrvatske bratske zajednice, a deset milijuna kuna koštat će na tome mjestu i veličanstveni memorijalni kompleks sa spomenikom Utemeljitelju Hrvatske Države dr. Franji Tuđmanu.

Ukratko – shvatili ste – deset milijuna kuna nije mali novac. Svašta se može s deset milijuna kuna. Možete ih usitniti u kovanice od pedeset lipa, pa poslagati novčiće jedan uz drugi po cijeloj zaustavnoj traci autoceste od Zagreba do Splita.

Ili čak, štajaznam, kupiti sve potrebne doze Dinutuximab beta Apeirona za devetoro hrvatskih mališana oboljelih od neuroblastoma.

portalnovosti